head>

08

nedjelja

ožujak

2015

ULOMAK IZ PRIČE "KOSA"

Danas je Dan žena, pa evo jedne prigodne priče iz moje najnovije zbirke "Prognoza za sjeverozapadni Tokyo".

Kažu da su žene tradicionalno potplaćene u gotovo svim zanimanjima. Nemojte ni trenutka posumnjati da je u Japanu drukčije. Kako li je onda tek strankinjama u toj zemlji?

Priča pod nazivom "Kosa" počinje ovako:


Mona se prvi put u životu ošišala. Desilo se da je tog dana bio njezin trideseti rođendan.

Kada je kasnije razmišljala o tome, činilo joj se da ništa od toga nije moglo biti slučajno. Bilo je vruće ljetno popodne kad je razgledavala štandove na uličnoj rasprodaji i nećkala se bi li što kupila, kadli je za svojim leđima čula taj glas.

– Imate divnu kosu – rekao je i kad se okrenula, ugledala je lice sredovječnog muškarca sa zaliscima. Prije no što je moglo doći do neugodnog ispada – jer je znala da se od normalnih muškaraca kakve je poznavala, nije vrijedilo nadati komplimentima – nepoznati ju je preduhitrio i ponudio joj “mogućnost zarade”.

– Nije ono što mislite – brzo doda kad je vidio njezin izraz lica. Samo što nije navrat-nanos pobjegla vjerujući da ima posla s perverznjakom, kad muškarac ispod glasa reče:

– Biste li mi prodali svoju kosu?

I tu je priča doista mogla i završiti, da je vrag kojim slučajem htio ostaviti Monu na miru. Još istu večer stajala je pred ogledalom u kupaonici i zamišljeno četkala svoju dugu crnu kosu koja joj je dosezala do pasa. Uzdahnula je. Više joj nije bilo stalo kao prije, i iako joj je kosa bila još uvijek bujna i sjajna, Mona je bila navikla prikrivati njezinu ljepotu tako što ju je plela u pletenicu ili skupljala u punđu. No kad se onog jutra bila češljala, iz lijenosti je samo provukla kosu u rep i ostavila da joj slobodno pada niz leđa. Mora da je to privuklo strančevu pozornost, inače ne bi nastupio tako drsko.

Te večeri, iz ogledala su iskoračile uspomene i obujmile je svom žestinom... Kada je još kao mlada djevojka s Filipina došla u Japan, od svog budućeg muža dobila je kompliment. Rekao joj je kako ga sa svojom dugom raspuštenom kosom podsjeća na ljepotice u kimonima sa starih japanskih printeva. Bila je polaskana. Sada se to činilo tako davno, kao da je sve samo sanjala.

I još bi uvijek postojala šansa da Mona zaboravi sve ovo, da ubrzo nakon toga nije srela Mariu, nekadašnju kolegicu iz tvornice kolača u kojoj su pet godina radile rame uz rame i dijelile dobro i zlo, dok obje nisu ostale trudne i otišle na porodiljni dopust, točnije: dobile otkaz, i nikad se više nisu vratile na posao. Jako se obradovala, a još više začudila novostima: Maria je bila ošišana vrlo kratko, skoro na dječačku frizuru, i samo su guste šiške podsjećale na nekadašnju raskoš njezinih tamnih kovrča.

– Nije bilo zabadava. Dobila sam za nju dvadeset tisuća – pohvalila se Maria dok su zajedno sjedile u obližnjem kafiću i hladile se plastičnim lepezama.



Kako priča završava, možete saznati ako mi se javite na mail ili FB. Još uvijek poklanjam primjerke knjige zainteresiranim čitateljicama i čitateljima!







<< Arhiva >>