06

utorak

siječanj

2015

"ZALJUBLJENI SAMSA" (odlomak)

(odlomak iz istoimene priče Harukija Murakamija)


On skupi svu hrabrost pa upita: "Smijem li vas opet vidjeti?"

Ona polako okrene glavu prema njemu i sumnjičavo ga pogleda. "Ti mene želiš ponovno vidjeti?"

"Da, jako to želim."

"Zato jer ti ta tvoja stvar ovako stoji?"

Samsa ponovno baci pogled na dio svog tijela koji je stršio. "Ne mogu to dobro objasniti, ali ovo nema veze s mojim osjećajima. Mislim da možda imam problema sa srcem."

"Ma stvarno", reče djevojka začuđeno. "Problema sa srcem, kažeš? Baš zanimljivo. To prvi put čujem."

"Jednostavno si ne mogu pomoći."

"Znači, to nema nikakve veze s tucanjem?"

"Uopće nisam mislio na tucanje. Zaista."

"Znači, ta tvoja stvar je tako velika i tvrda ne zato što misliš na tucanje, već zato što imaš problema sa srcem."

Samsa kimne.

"Kuneš li se Bogom?"

"Bog", reče Samsa. Još jedna riječ koje se nije sjećao. Šutio je.

Djevojka umorno odmahne glavom. Zatim se opet iskrivi kako bi popravila grudnjak. "Ma, nema veze. Bog je još pred par dana napustio Prag. Očito ima pametnijeg posla. Zaboravimo ga."

"Smijem li vas, onda, vidjeti opet?" ponovi Samsa.

Djevojka malo podigne obrvu. Na licu joj se pojavi izraz kao da promatra neki daleki krajolik u magli. "Ti me, dakle, doista želiš ponovno vidjeti?"

Samsa bez riječi kimne.

"I što bismo onda radili?"

"Želio bih u miru razgovarati s vama."

"O čemu, na primjer?" upita djevojka.

"O svemu mogućem."

"Samo razgovarati?"

"Ima toliko toga o čemu bih rado porazgovarao s vama", reče Samsa.

"O čemu to?"

"O postanku svijeta. O vama, o meni."

Djevojka je razmišljala. "I sigurno ne želiš tek turnuti tu svoju stvar u mene?"

"Ne", reče odlučno Samsa. "Samo imam osjećaj da s vama moram razgovarati o mnogim stvarima. O tenkovima, o Bogu, o grudnjacima, o lokotima."

Oboje načas ušute. Pred kućom su prolazila neka kola. Škripanje je zvučalo tjeskobno, zlosutno.

"Ali kako bi to izgledalo?" Djevojka polako odmahne glavom, iako joj glas sada više nije zvučao tako hladno kao na početku. "Ti si iz previše dobre obitelji da bismo bili par. Tvoji roditelji sigurno ne bi bili ludi od sreće da im se voljeni sinčić upusti u vezu s nekim poput mene. Osim toga, grad ovih dana vrvi od stranih tenkova i vojske. Tko zna što će još biti s nama."

Samsa to sasvim sigurno nije znao. Nije imao nikakvu predodžbu o budućnosti, o sadašnjosti ili prošlosti još manje. Nije, na kraju krajeva, znao ni kako se treba obući.

"Vratit ću se u svakom slučaju za nekoliko dana", reče djevojka. "S lokotom. Možda ga možemo popraviti, a ako ne, vratit ću ga ovakvog kakav jest. Naravno, svoj ću dolazak morati naplatiti. Ako tada budeš ovdje, možemo se vidjeti. Ne znam, doduše, hoćemo li moći razgovarati o postanku svijeta. Kako god, gledaj da sakriješ tu svoju kvrgu od roditelja. U svijetu normalnih ljudi ne možeš računati na komplimente budeš li hodao okolo s nečim ovakvim."

Samsa kimne. Nije znao kako bi svoju kvrgu uopće mogao prikriti od svijeta, ali o tome je imao vremena razmišljati kasnije.

"Ali to je baš čudno", zamišljeno reče djevojka. "Svijet oko nas se raspada, pa ipak još ima ljudi koje smeta slomljen lokot i onih koji savjesno dotrče na drugi kraj grada kako bi ga popravili. Kad malo razmisliš o tome, to je čista ludorija. Što ti misliš? S druge strane, to je i dobro. Možda to tako mora biti. Možda ljudi uspiju sačuvati razum ako uporno i predano nastave brinuti o malim stvarima, čak i kada se svijet oko njih raspada."

Djevojka opet zakrene vratom i pogleda ga uzdignutih obrva. "Ne želim zabadati nos u tuđe stvari, ali čemu zapravo služi ta soba gore na prvom katu? Zašto tvoji roditelji drže takav veliki lokot na sobi bez namještaja, i zašto ih smeta što je lokot slomljen? I zašto je prozor zabijen debelim daskama? Jesu li u toj sobi držali nešto posebno?"

Samsa je šutio. Ako je nešto, ili netko bio zatvoren u toj sobi, to je mogao biti samo on. Ali zašto su ga zapravo morali zatvoriti?

"No dobro, vjerojatno nema smisla da to tebe pitam", reče djevojka. "Sad moram polako krenuti. Ako zakasnim, brinut će se. Pomoli se da sigurno prođem kroz grad i da vojnici ne primijete sirotu grbavu djevojku. Da ne naletim na nekog perverznjaka. Dovoljno nam već siluju grad i bez toga."

"Pomolit ću se", reče Samsa. Iako nije imao pojma što znači "moliti" ni što je "perverznjak".

Pognuta kakva je bila, djevojka podigne svoju tešku crnu torbu pa krene prema vratima.

"Hoću li vas opet vidjeti?" upita Samsa još jednom za kraj.

"Ako dovoljno dugo mislimo na nekoga, sigurno ćemo ga opet sresti", reče ona. U glasu joj se osjeti prizvuk srdačnosti.

"Čuvajte se ptica", dovikne Gregor Samsa za njom.

Djevojka se okrene i osmjehne iskrivljenim smiješkom.



(ilustracija: Javier Jaen)









03

subota

siječanj

2015

MURAKAMIJEVI "MUŠKARCI BEZ ŽENA" (nastavak)

Nakon što je punih osam godina pisao i objavljivao uglavnom duža prozna djela, Haruki Murakami konačno je u travnju 2014. objavio zbirku kratkih priča "Muškarci bez žena". Razveselio je time obožavatelje, ali možebitno pridobio i pokojeg novog čitatelja koji možda i nema toliko živaca za romaneskne forme, koliko ga kopka crv znatiželje da stekne neki uvid u opus vječnog japanskog kandidata za Nobela. A ova je zbirka upravo savršena za to.

Japanski original pod nazivom Onna no inai otokotachi (Bungeishunju, Tokyo) donosi šest kratkih priča ili takozvanih "long short stories". Zanimljivo je da zbirka ovakva kakva jest, još nije prevedena na engleski, ali jest na njemački (Von Männern, die keine Frauen haben, DuMont Buchverlag, Köln, 2014.). U njemačkoj je pak verziji izašla i sedma priča koje u originalu nema. Redom, to izgleda ovako:

Drive My Car
Yesterday
Nezavisni organ
Šeherezada
Kinov bar
(u originalu: Kino)
Zaljubljeni Samsa (samo u njemačkom izdanju)
Muškarci bez žena

Ali to nije jedina preobrazba koju je zbirka prošla od svog postanka – o tome nešto kasnije.


Inspiracija

Nije prvi put da Murakami već naslovom "kopira" drugog autora. Opet je riječ o američkom autoru: Ernest Hemingway objavio je istoimeno djelo "Men Without Women" 1927. godine.

Tu je i direktna poveznica s Beatlesima, u naslovima priča "Drive My Car" i "Yesterday". Baš kao u naslovu čuvenog Murakamijevog romana "Norveška šuma".

Također, ništa bez Kafke. Sjećamo se romana "Kafka na žalu" s istoimenim protagonistom. U zbirci koja je pred nama, protagonist priče "Drive My Car" nosi vrlo slično ime: Kafuku. A što tek reći o "Zaljubljenom Samsi" u jednoj od najintrigantnijih, najneobičnijih priča u ovoj zbirci? Jasno, riječ je o Gregoru Samsi, kojeg je u kolektivno literarno nasljeđe i obaveznu nam lektiru uveo dobri stari Franz Kafka.


Ladies and gentlemen

O čemu govorim kad govorim o omotu? O zanimljivoj dvodijelnoj izvedbi koju bi trebalo kandidirati za neku prestižnu dizajnersku nagradu. Imamo, dakle, tvrdi uvez s crno-bijelim crtežom muškarca odjevenog u casual stilu. Glava i lice se ne vide, imamo samo tijelo od vrata naniže. Nebitno je ime, lice, mjesto i vrijeme radnje. Jasno je kao dan: muškarac bez žene. Zatim, drugi dio koji nježno obavija korice, u vidu prozirne plastificirane folije u boji (crvenoj i zelenoj) na kojoj je prikazana žena, također samo od vrata naniže. Kad se to dvoje sastave, folija u boji savršeno prekriva, da ne kažemo dominira crno-bijelim koricama. Tako da su muškarac i žena, bar na omotu i privremeno, sjedinjeni. Što će reći da muškarac nije bez žene. Dok se ne odvoje korice od omota. Kad se to razdvajanje desi, dogodi se situacija iz naslova, a to je da muškarac (p)ostaje bez žene. A muškarcem bez žene postaje se, kao što to pokazuje ulomak iz prošlog posta, vrlo lako i brzo, u djeliću sekunde. Tu na scenu nastupa samoća, oduvijek vjerna družica Murakamijevih likova.






Arhetipovi

Govorim o murakamijevskom "stalnom postavu". Protagonisti su mahom usamljeni, ostavljeni, napušteni muškarci ili oni koji će to tek postati. Otuđeni su od svojih bližnjih i pomalo od sebe samih. Žive u prošlosti, s kojom nikad nisu pošteno raščistili, a i sadašnjost im teško pada. Na neki način, neki od njih nikad nisu odrasli i kao da su mentalno ostali na nivou srednje škole. Prijateljstva iz tog doba, iako odavno propala, nemoguće je poslati u ropotarnicu sjećanja, kao što to čine manje opterećeni, ali i manje tankoćutni pojedinci među nama. Razočaranja su najvjerniji drug, zahvaljujući kojem protagonisti redaju godove života baš kao što se to događa stablima.

Nadalje, slušaju se jazz ploče, pije viski za šankom, a negdje pod nogama mota se i druga vjerna družica mačka (siva lutalica lijepog dugačkog repa, u priči "Kinov bar"). Žene su lijepe, fatalne i, na svoj način, obilježene za cijeli život. Dodatnu dozu nemira unose noćna zvonjava telefona, lupanje i zvonjava na ulaznim vratima u neobično doba dana ili noći.


Seks na eks

A la Murakami, seksa ima napretek. Što stvarnog, što zamišljenog, a što evociranog, odavna dogođenog. Kod nekih likova seks postoji samo u sjećanju, kod drugih se ostvaruje u fantazijama za (moguću i priželjkivanu) budućnost. Netko tu tek potajno lista Playboy, drugi prelazi s mašte na djela. Uobičajene su kombinacije: moja žena - tvoj muž, ili obratno, ili svatko sa svime, kako se već ukaže prilika. Prisutna je i ne manje interesantna varijanta ljubavnice koja ostavi muža i ljubavnika pa ode s trećim.

Potpuno je druga krajnost lik Gregora u priči "Zaljubljeni Samsa", koji o seksu, baš kao ni patuljci, pojma nema ali je seksualiziran do ekstrema. Vrijedi pročitati pa vidjeti kako je ovo pripovjedno moguće postići!


Se bum vas tužil

Da je Murakami kojim slučajem imao Zagorce za susjede, loše bi se proveo. Ovako, imao je sreću. K tome je i Japanac pa drži datu riječ. O čemu govorim? U priči "Drive My Car", glavni je lik glumac Kafuku koji unajmljuje privatnu vozačicu Misaki koja ga vozi njegovim automobilom na posao. Misaki je odlučna mlada žena porijeklom iz zabitog sela po imenu Nakatonbetsu na sjevernom otoku Hokkaidu. Kafuku je sasvim zadovoljan njome, budući da ne govori puno i sjajna je vozačica. Dolazimo do spornog momenta, scene u kojoj Misaki tijekom razgovora s glumcem, umjesto komentara samo kratko uzdahne pa baci zapaljenu cigaretu kroz prozor automobila. "Možda se to tako radi u Nakatonbetsuu", zaključuje Kafuku.

Nama može zvučati čudno, ali Murakami je zbog ove rečenice imao gadnih problema u Japanu. Oglasili su se, naime, mještani ne tako zabitog (i itekako stvarnog) sela po imenu Nakatonbetsu na otoku Hokkaidu i oštro protestirali protiv ovakvih sramnih navoda slavnog pisca koji blate čast njihovog sela. Vrijedni stanovnici Nakatonbetsua, kako su naveli, nipošto nemaju običaj bacati goreće opuške kroz prozor automobila, kao što to čini Misaki u Murakamijevoj priči. Baš suprotno: selo je poznato kao iznimno čisto i uredno, a mještani provode redovite akcije čišćenja okoliša.

Stvar je zamalo završila na sudu, a strasti su se stišale kada se Murakami kao pravi gospodin javno ispričao mještanima Nakatonbetsua i obećao da će već u sljedećem izdanju knjige izmijeniti naziv zabitog sela na Hokkaidu iz kojeg potječe Misaki. Rečeno - izvršeno! Tako da već u njemačkom prijevodu nema ni traga selu pod imenom Nakatonbetsu, već Misaki potječe iz mjesta zvanog - Kamijunitaki! Stvarnog ili izmišljenog, ostaje da se vidi (čuje).


Mind-blowing

Jedna od riječi kakve pisci blurbova (popratnih tekstova na koricama knjige) obožavaju kad je o Murakamiju riječ. Ako ste ljubitelj dotičnog, znate na kakav se doživljaj pročitanog cilja kod čitatelja. Ako pak niste, ne vrijedi mi tumačiti jer, da parafraziram lik iz jednog drugog Murakamijevog djela, Ako ti nije jasno bez pojašnjenja, nećeš shvatiti ni ako ti pojasnim.

Trenutak u čitanju koji je za mene bio upravo to: mind-blowing, koji me doslovce izbacio iz sedla, ošamutio toliko da me svaki put kad dohvatim odavna pročitanu knjigu, iznova prožme onaj srh, nalazi se u priči "Zaljubljeni Samsa". Imamo, dakle, biće koje se jednog jutra budi kao Gregor Samsa, u velikoj hladnoj sobi u stanu koji budi sasvim kafkijansku predodžbu uzaludnosti i napuštenosti. Imamo malu, grbavu djevojku koja uporno, dugo i nestrpljivo zvoni na vratima i koju posve zbunjeni i izgubljeni Samsa napokon pušta u stan. I imamo tu njenu rečenicu: "Wo ist das Schloss?"

Ne znam koliko to uopće mogu dočarati čitatelju nevičnom finesama njemačkog jezika, odnosno kako tu situaciju prenijeti u hrvatski a da joj značenje ostane netaknuto. Njemačka riječ "das Schloss" može, naime, značiti "brava; lokot", ali i "dvorac", dvoznačnost koje u hrvatskom nema. Čitajući, bijah oko sekundu-dvije u slatkoj dvojbi: radi li se tu doista o aluziji na Kafku, kafkijansko, kafkaeskno ("Dvorac" je, ako nekoga srednjoškolsko lektirno sjećanje slabije služi, nedovršeni roman Franza Kafke!), ili je ipak riječ o običnoj bravi? Je li moguće da je Murakami, možda i ne znajući izveo takvu jezičnu bravuru da mu rečenica (barem u jednom od 50-ak jezika na koje se prevode njegove knjige!) može značiti: "Gdje je dvorac?", ali i: "Gdje je lokot?"

Majstorski izvedeno, moram priznati! Čak i kad u nastavku čitanja ustvrdih da se ipak radi "samo" o lokotu. Da, tako je: grbava djevojka došla je popraviti lokot na vratima sobe u stanu Gregora Samse. U tome je i ključ radnje, da se tako izrazim...

Kako bilo da bilo, priča je svakako zaslužila da bude uvrštena u njemačko izdanje, kao što zaslužuje i punovrijedan prijevod na hrvatski!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se