24

četvrtak

srpanj

2014

POSJET JAPANU (2. dio)



Moj naklon, gospodična. Baš kao što ovi čistači pozdravljaju shinkansen na odlasku, i ja mu se klanjam do poda. Kisdihand, Nozomi! Tak si lepa, tak si fletna, a da si ženskog roda, u to ni ne sumnjam, tvoja je bešumna elegancija legendarna! Ovaj superekspresni vlak fijuče Japanom brzinom od oko 300 km/h i povezuje Tokyo s gradovima na zapadu (Nagoya, Kyoto, Osaka, Kobe, Hiroshima, Fukuoka). Najbrži je u klasi shinkansena i stoji samo na najvećim stanicama, pa tako udaljenost od 1039 km prelazi za samo 5 sati!

Nozomi na japanskom znači nada ili želja, i moram reći da je ispunila sve moje nade i želje dok sam udobno zavaljena u svom sjedalu odmicala na zapad. Putovala sam koristeći Japan Rail Pass, koji u normalnom slučaju ne možete koristiti za vlakove tipa Nozomi (koji su ujedno i najskuplji). No, imala sam sreće jer sam koristila Sanyo Rail Pass, koji vrijedi za neograničen broj vožnji između Shin-Osake i Fukuoke za određeni broj dana i to u svim vlakovima, pa sam naravno obilato iskoristila tu mogućnost.





Područje zapadnog Japana koje pokriva Sanyo Rail Pass (shinkansen mreža)


Volim to uzbuđenje putovanja, to kratko krzmanje prije nego se odlučim hoću li zasjesti u prvi, drugi ili treći vagon (bez rezervacije je najbolje!), priliku da budem malo sama sa sobom i svojim mislima i da zatravljeno zurim kroz prozor ako mi se hoće, ne otvaram svoj obento ako mi se neće, pa čak i da malkice pridrijemam. Samo što je mila Nozomi okretna i šesna, pa prije ona dohuji na sljedeću stanicu, nego se meni spusti san na oči. – Ma, spavat ćemo doma!

Spavati doista ne vrijedi, u vlaku ima toliko toga zanimljivog. Sjednem i počnem slikati i snimati, živio iPhone; gledam malo na kartu, malo kroz prozor, čudim se i uspoređujem, divim se kako je na papiru sve maleno a ovdje vani prostor, beskraj. Ne mogu se nadiviti ni ovom vlaku-metku koji me nosi sa sobom daleko, daleko. Koliko god puta putovala shinkansenom, uvijek mi iznova otme srce. U kupe uđe kondukter, prođe dužinom vagona i prije nego će izaći, okrene se uz uljudan naklon putnicima. Jedina sam budna, drugi drijemaju. Osjetim se važnom! Putnica sam, da, putnica! Vani promiču zgrade, kuće, zgrade pa opet zgrade, pa onda kućice, potleušice, garaže, rižina polja, poneki vijadukt i katedrala. Katedrala? Da, jer negdje oko Nagoye ugledam čisti fejk Notre Damea sa Seine, onako nekako u smanjenoj veličini, jedan naprama nešto-nešto, ali hej, oči me ne varaju, ipak je to katedrala. Pa da, Japanci vole oponašati sve po spisku, mislim si: tko zna što su smjestili unutra! Dođe mi da iskočim iz kože, iz vlaka i da odmah odem provjeriti na licu mjesta!

Ali Nozomi je brža od svjetlosti i od misli, nosi me. Donijela me. Tu sam.

Tražim svoj ho(s)tel; kombinacija sa i bez tog slova odgovara mi cijelo vrijeme boravka u Japanu; ljudi su svugdje ljubazni a sobe čiste i zajedničke kupaonice slobodne, i to je jedino što mi u ovom času treba. Vučem svoj kofer po stepenicama, liftovima, hodnicima; on je možda kilogramima težak ali meni ništa, baš ništa nije teško, samo dok sam ovdje i dok stižem na svoju destinaciju, točno i s(p)retno kao i uvijek.

Lanac hostela "Sakura" odavno je pojam za niskobudžetno odsjedanje aneks noćenje za putnike namjernike diljem Japana (cirka 200 kuna za noć), a suprotno onome što biste pomislili (i što sam i ja nekoć mislila), nije namijenjen samo studentima bez prebijene kinte u džepu već – svima. Na svojoj strateški smještenoj lokaciji Jimbocho u srcu Tokyja (sve je blizu, a knjige najbliže...), po hodnicima sam sretala mlado i staro, muško i žensko, Japance i gaijine, slušala i hrkanje staraca i plač male djece, i sve je bilo baš pristojno, čisto i fino. Eto. Pa ako se netko odluči da noći, široko mu polje, odnosno krevet, a ja ću mu kao bonus preporučiti i J-Hoppers Guesthouse, koji me ugostio u Hiroshimi i gdje je ekipa domaćina jednako tolerantna, pristojna, susretljiva i opremljena vodičima, kartama i svime što putniku treba, a engleski govore bolje od mene! Hau jes nou!



Još jedna pohvala ekipi u "Sakuri": Wi-Fi im je odličan u cijeloj zgradi, a dobro radi i vani. Ni neki se "pravi" hoteli ne mogu time pohvaliti. Još sam nekoliko puta kad sam bila u tom kvartu, dolazila "hvatati" signal koji je moj mobitel, srećom, zapamtio. Ono kad skakućeš pred zgradom gore-dolje za najbolji prijem... Snađi se, druže!


Lako je, ah, i ipak pomalo dosadno putovati Japanom! Prijevozna sredstva isuviše su točna i predvidljiva za nas s balkanskim genima, drumski razbojnici i gusari ne vrebaju, a oaza za gladne i žedne, baš kao i WC-a, ima na svakom ćošku. Neš ti avanture. Možda mi je zato i trebalo nešto više, prema onoj: citius, altius, fortius!

Kao što će potvrditi svatko tko me poznaje, ne patim od akrofobije. Baš suprotno: obožavam visine. Naročito u oblasti arhitekture i građevine, ne znam za mjeru ni ograničenja (svaka čast Fudžiju, ali neka pričeka da kupim gojzerice.) Ludujem za neboderima, tornjevima i svemu što štrči uvis. I sve to, dakako, moram osvojiti.

U Tokyju sam se, tako, nakon godina snatrenja i snivanja tog magičnog trenutka, napokon uspela na svoje voljeno Nebesko Drvo - Tokyo Sky Tree (634 m), jednu od recentnih atrakcija Megalopolisa. Gledah ga i snimah još dok se rađalo tamo negdje rane 2010. Čelo mi se još žari i vjeđe pote pa na svoj posjet neću trošiti prozu; samo je poezija dostatna da opiše djelić moje ekstaze (vidi kraj ovog posta).






Tokyo Sky Tree, pogled s ca. 450 m visine



Za Osaku sam imala na raspolaganju tek jedan dan. Pa kako ga najbolje iskoristiti, nego popeti se na najvišu zgradu u gradu i sagledati sve iz ptičje perspektive? Abeno Harukas 300, pri čemu 300 stoji za m visine, od ovog je proljeća i službeno najviša zgrada u Japanu (tornjevi su zasebna kategorija). To je cijeli jedan veliki kompleks na koji masovno hrli ekipa željna provoda, neka vrst ogromnog izletišta gdje se možete provesti, zabaviti, nešto pojesti, nakupovati brdo skupih suvenira, i slikati se na kraju za uspomenu. Provela sam sate i sate u oblacima (doslovce), uzalud tražeći knjigu dojmova da zapišem svoj hvalospjev u čast japanskih građevinara. Nema je, to im je jedini minus!





Harukas 300, pogled na Osaku sa 62. kata. Gledah dok ne obnevidjeh.


Da ne bi bili samo neboderi u pitanju, evo i jednog dvorca s kojeg puca pogled na grad. Riječ je o Okayami, gradu koji se smjestio negdje na pola puta između Osake i Hiroshime. Ondje imaju baš zgodan mali srednjovjekovni dvorčić od par katova, nakon 2. svjetskog rata potpuno rekonstruiran, budući da je original na ovom mjestu točno 69 godina plus 2 dana prije nego što ću snimiti ovu fotografiju, sa zemljom sravnila ubojita saveznička eskadrila, ista ona koja će mjesec i nešto kasnije ispustiti bombu na nedaleku Hiroshimu i nešto udaljeniji Nagasaki.







Tokyo Sky Tree

O, Nebesko Drvo,
dično i šesno,
što hrabro se uvis vinu!
Ti ponos si nacije,
njen najljepši san.
Na diku neimara,
ti gordo stremiš
pod oblake nebu.

Oblaci te kišom miju,
i još pokoji perač prozora
što straha ne znade.

Predivno si,
i prestrašno.

Od tokijske šume
drveta se ne vidi,
sem tebe, Stabla najdivnijeg.

Popet se na te, san svakog je turista
što doleti u zemljicu ovu,
psujuć zadesi l' ga dan oblačan.

Dok tako jedro
pod nebesa pucaš,
prodaja tvog lika/djela sjajno ide.

I zato samo hrabro stoj,
još deset tisuć ljeta,
o Deblo Nebesko,
odolijevajuć kišama života
i ponekom tajfunu.

I ne daj se nadvisit,
i ne daj se ponizit,
nit Dubajcu nit Kitajcu,
o, Drvo U Nebesima!




(u nastavku: mostovi Hiroshime, vrtovi Okayame i jeleni Miyajime)

13

nedjelja

srpanj

2014

POSJET JAPANU (1. dio)


Nedavno sam nakon pune četiri godine ponovno posjetila Japan. Vrijeme leti! Počastila sam se boravkom od dva tjedna (plus-minus pokoji dan više...). Najvažnije mi je bilo posjetiti stare prijatelje i neka draga mjesta u Tokyju i okolici, ali i malo proputovati okolo, kojih tisuću kilometara dalje na zapad. Imala sam sreće, jer moja je misija u potpunosti uspjela! Nije me značajnije omela ni sezona kiša; pokisla gotovo da i nisam, kamiji su uslišali moje molbe, i na tome im osobita hvala.

O razlozima svog posjeta, mislim da ne moram trošiti puno riječi. Dovoljno je pogledati naziv ovog bloga. Zašto čak četiri godine? Pa, bila bih ja zapalila davno prije, ali Japan nije baš iza ugla, a sponzori sve sami niškoristi. Tako da je teta Kućanica, u međuvremenu se prometnuvši u poduzetnicu (!), mic po mic skucala te neke tričave novce i krenula za Daleki Istok. Ima se, štedi se. Neki za cipele, neki za duhan, a drugi bome za putovanja.

Odsad ću se u nekoliko nastavaka raspisati o svojim putešestvijama. Čitanje na vlastiti rizik!



Svečana dobrodošlica u zračnoj luci


Prvih nekoliko dana u Nipponu provela sam u transu, štipajući se više puta dnevno da se uvjerim da ne sanjam. Čovjeka strašno osvježi tisućmiljna udaljenost od aktualnih zbivanja u Lijepoj našoj u sezoni kiselih krastavaca, počevši od svagdašnje doze opscenosti političke nam i porezničke svite, preko svježih apdejta sa Zrća i iz Brazila, izvještaja o prebrojanim turistima na graničnim prijelazima, pa do statusa domaćih starleta koje su pokazale svoje isklesano tijelo na nekoj južnoj plaži (dragi novinari, u ime ravnoteže želučane flore nas čitatelja, nabacite više neku novu sintagmu za to). Dva tjedna života bez gorespomenutih zvijezda padalica iz naše fantazmagorične galaksije, moja su nirvana na lotusovu listu, ultimativni san i znak jednakosti za godišnji odmor. Tako da sam se, dodatno potpomognuta žestokim napadima jet-laga, komotno mogla koncentrirati na dnevno-noćni život japanske supermetropole u koju sam stigla sredinom lipnja.

Ni japanski poreznici, doduše, ne spavaju na lovorikama. Već prvu večer uvjerila sam se da su bili radišni u mojoj odsutnosti, dignuvši cijene svega i svačega. Od 1. travnja (nije aprili-li) PDV je u Japanu porastao s dotadašnjih 5 % na 8 %, s najavljenim daljnjim rastom na 10 % u 2015. godini. Tako su u japanskim trgovinama na svim artiklima sada istaknute dvije cijene: ona bez PDV-a i ona s uračunatim PDV-om. Danak Fukushime, jasno kao dan. Jed je jed, a red je red i sve po zakonu.



Automat s pićima po nižoj cijeni (samo 100 jena, umjesto uobičajenih 150 ili 160)


OK, ajmo sad na ljepše stvari. Dakle, Japan je još uvijek u Heisei eri, godina je 26. Premijer je (opet) Shinzo Abe, car je isti. Što se promijenilo? Malo toga, ako mene pitate. Živi se i radi, vlada žurba i strka, ali ekipa se i dobro zabavlja. Većina trgovina koje poznajem otprije, još je na svom starom mjestu – dokaz relativno stabilne ekonomije. Izbor robe i dalje je fenomenalan. Hrana je još uvijek fantastično dobra i relativno povoljna. Tokyo je čist k'o apoteka, a na ulicama nema smoga. Jednostavno - nema! Znam što moja pluća znaju. Ne znam kako to Japancima uspijeva, ali ja primjerice u Zagrebu, ono visokofrekventno križanje kod Lisinskog mogu prijeći samo s gas-maskom. Zaprepastilo me i posramilo da se na ulicama Tokyja, ispušni plinovi automobila i kamiona osjećaju u daleko manjoj mjeri. Dobrodošli u hibridnu budućnost!



Kakve biste trepavice danas?


Čuda još postoje u vidu shinkansen vlakića koji dovozi sushi po narudžbi...




... kao i automata za pretvaranje stranih valuta u jene i obrnuto, poput ovoga u jednom velikom tokijskom hotelu:




Samurai Blue sredinom su lipnja još hranili nade Japanaca, koje su se ugasile nekako u isto vrijeme kad i naše nade u Vatrene. Moja majica na HR kockice prošla je zapaženo na tokijskim ulicama, a u svezi glede zloglasnog suca Nishimure, upućena mi je čak jedna isprika.




Ode sayonara moj nekadašnji sumo junak Kotooshu! Nakon niza ozljeda, uzeo je japansko prezime svoje žene i objesio pojas (pregaču) na klin. Navodno otvara vlastitu trenersku školu. Sic transit gloria mundi.

Borba protiv otimača torbica, pedofila, džepara i njima sličnih hrabro se nastavlja u suradnji s lokalnim samurajima, čemu svjedoče plakati sljedećeg sadržaja:




Većina ostalih ljudi, kao što je za očekivati, normalni su, prijazni i srdačni, od savršenih stranaca koji su mi sami prilazili nudeći pomoć, crtali mi karte do željenog odredišta, pa i izvlačili svoj laptop ukucavajući adresu koju tražim, pomagali mi savjetima i uputama, nudili me slatkišima ili makar samo upućivali kakvu prijaznu riječ, do mojih dragih prijatelja i prijateljica, nekadašnjih susjeda koje su ostavljale svoje poslove, djecu pred ispitima i gladne muževe da bi me negdje u tokijskim bespućima dočekale, izgrlile i izljubile, obasule poklonima, iskrenim zanimanjem, veseljem i - najvažnije - svojim dragocjenim vremenom. Sve su to moji dobri anđeli, kojima sam stalno bila okružena i kojima još ne znam kako zahvaliti.



(u nastavku: o J-hostelima, shinkansenima, WI-FI smicalicama i autoričinoj bizarnoj sklonosti prema visokim zgradama)






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se