POSJET JAPANU (2. dio)

Moj naklon, gospodična. Baš kao što ovi čistači pozdravljaju shinkansen na odlasku, i ja mu se klanjam do poda. Kisdihand, Nozomi! Tak si lepa, tak si fletna, a da si ženskog roda, u to ni ne sumnjam, tvoja je bešumna elegancija legendarna! Ovaj superekspresni vlak fijuče Japanom brzinom od oko 300 km/h i povezuje Tokyo s gradovima na zapadu (Nagoya, Kyoto, Osaka, Kobe, Hiroshima, Fukuoka). Najbrži je u klasi shinkansena i stoji samo na najvećim stanicama, pa tako udaljenost od 1039 km prelazi za samo 5 sati!

Nozomi na japanskom znači nada ili želja, i moram reći da je ispunila sve moje nade i želje dok sam udobno zavaljena u svom sjedalu odmicala na zapad. Putovala sam koristeći Japan Rail Pass, koji u normalnom slučaju ne možete koristiti za vlakove tipa Nozomi (koji su ujedno i najskuplji). No, imala sam sreće jer sam koristila Sanyo Rail Pass, koji vrijedi za neograničen broj vožnji između Shin-Osake i Fukuoke za određeni broj dana i to u svim vlakovima, pa sam naravno obilato iskoristila tu mogućnost.





Područje zapadnog Japana koje pokriva Sanyo Rail Pass (shinkansen mreža)


Volim to uzbuđenje putovanja, to kratko krzmanje prije nego se odlučim hoću li zasjesti u prvi, drugi ili treći vagon (bez rezervacije je najbolje!), priliku da budem malo sama sa sobom i svojim mislima i da zatravljeno zurim kroz prozor ako mi se hoće, ne otvaram svoj obento ako mi se neće, pa čak i da malkice pridrijemam. Samo što je mila Nozomi okretna i šesna, pa prije ona dohuji na sljedeću stanicu, nego se meni spusti san na oči. – Ma, spavat ćemo doma!

Spavati doista ne vrijedi, u vlaku ima toliko toga zanimljivog. Sjednem i počnem slikati i snimati, živio iPhone; gledam malo na kartu, malo kroz prozor, čudim se i uspoređujem, divim se kako je na papiru sve maleno a ovdje vani prostor, beskraj. Ne mogu se nadiviti ni ovom vlaku-metku koji me nosi sa sobom daleko, daleko. Koliko god puta putovala shinkansenom, uvijek mi iznova otme srce. U kupe uđe kondukter, prođe dužinom vagona i prije nego će izaći, okrene se uz uljudan naklon putnicima. Jedina sam budna, drugi drijemaju. Osjetim se važnom! Putnica sam, da, putnica! Vani promiču zgrade, kuće, zgrade pa opet zgrade, pa onda kućice, potleušice, garaže, rižina polja, poneki vijadukt i katedrala. Katedrala? Da, jer negdje oko Nagoye ugledam čisti fejk Notre Damea sa Seine, onako nekako u smanjenoj veličini, jedan naprama nešto-nešto, ali hej, oči me ne varaju, ipak je to katedrala. Pa da, Japanci vole oponašati sve po spisku, mislim si: tko zna što su smjestili unutra! Dođe mi da iskočim iz kože, iz vlaka i da odmah odem provjeriti na licu mjesta!

Ali Nozomi je brža od svjetlosti i od misli, nosi me. Donijela me. Tu sam.

Tražim svoj ho(s)tel; kombinacija sa i bez tog slova odgovara mi cijelo vrijeme boravka u Japanu; ljudi su svugdje ljubazni a sobe čiste i zajedničke kupaonice slobodne, i to je jedino što mi u ovom času treba. Vučem svoj kofer po stepenicama, liftovima, hodnicima; on je možda kilogramima težak ali meni ništa, baš ništa nije teško, samo dok sam ovdje i dok stižem na svoju destinaciju, točno i s(p)retno kao i uvijek.

Lanac hostela "Sakura" odavno je pojam za niskobudžetno odsjedanje aneks noćenje za putnike namjernike diljem Japana (cirka 200 kuna za noć), a suprotno onome što biste pomislili (i što sam i ja nekoć mislila), nije namijenjen samo studentima bez prebijene kinte u džepu već – svima. Na svojoj strateški smještenoj lokaciji Jimbocho u srcu Tokyja (sve je blizu, a knjige najbliže...), po hodnicima sam sretala mlado i staro, muško i žensko, Japance i gaijine, slušala i hrkanje staraca i plač male djece, i sve je bilo baš pristojno, čisto i fino. Eto. Pa ako se netko odluči da noći, široko mu polje, odnosno krevet, a ja ću mu kao bonus preporučiti i J-Hoppers Guesthouse, koji me ugostio u Hiroshimi i gdje je ekipa domaćina jednako tolerantna, pristojna, susretljiva i opremljena vodičima, kartama i svime što putniku treba, a engleski govore bolje od mene! Hau jes nou!



Još jedna pohvala ekipi u "Sakuri": Wi-Fi im je odličan u cijeloj zgradi, a dobro radi i vani. Ni neki se "pravi" hoteli ne mogu time pohvaliti. Još sam nekoliko puta kad sam bila u tom kvartu, dolazila "hvatati" signal koji je moj mobitel, srećom, zapamtio. Ono kad skakućeš pred zgradom gore-dolje za najbolji prijem... Snađi se, druže!


Lako je, ah, i ipak pomalo dosadno putovati Japanom! Prijevozna sredstva isuviše su točna i predvidljiva za nas s balkanskim genima, drumski razbojnici i gusari ne vrebaju, a oaza za gladne i žedne, baš kao i WC-a, ima na svakom ćošku. Neš ti avanture. Možda mi je zato i trebalo nešto više, prema onoj: citius, altius, fortius!

Kao što će potvrditi svatko tko me poznaje, ne patim od akrofobije. Baš suprotno: obožavam visine. Naročito u oblasti arhitekture i građevine, ne znam za mjeru ni ograničenja (svaka čast Fudžiju, ali neka pričeka da kupim gojzerice.) Ludujem za neboderima, tornjevima i svemu što štrči uvis. I sve to, dakako, moram osvojiti.

U Tokyju sam se, tako, nakon godina snatrenja i snivanja tog magičnog trenutka, napokon uspela na svoje voljeno Nebesko Drvo - Tokyo Sky Tree (634 m), jednu od recentnih atrakcija Megalopolisa. Gledah ga i snimah još dok se rađalo tamo negdje rane 2010. Čelo mi se još žari i vjeđe pote pa na svoj posjet neću trošiti prozu; samo je poezija dostatna da opiše djelić moje ekstaze (vidi kraj ovog posta).






Tokyo Sky Tree, pogled s ca. 450 m visine



Za Osaku sam imala na raspolaganju tek jedan dan. Pa kako ga najbolje iskoristiti, nego popeti se na najvišu zgradu u gradu i sagledati sve iz ptičje perspektive? Abeno Harukas 300, pri čemu 300 stoji za m visine, od ovog je proljeća i službeno najviša zgrada u Japanu (tornjevi su zasebna kategorija). To je cijeli jedan veliki kompleks na koji masovno hrli ekipa željna provoda, neka vrst ogromnog izletišta gdje se možete provesti, zabaviti, nešto pojesti, nakupovati brdo skupih suvenira, i slikati se na kraju za uspomenu. Provela sam sate i sate u oblacima (doslovce), uzalud tražeći knjigu dojmova da zapišem svoj hvalospjev u čast japanskih građevinara. Nema je, to im je jedini minus!





Harukas 300, pogled na Osaku sa 62. kata. Gledah dok ne obnevidjeh.


Da ne bi bili samo neboderi u pitanju, evo i jednog dvorca s kojeg puca pogled na grad. Riječ je o Okayami, gradu koji se smjestio negdje na pola puta između Osake i Hiroshime. Ondje imaju baš zgodan mali srednjovjekovni dvorčić od par katova, nakon 2. svjetskog rata potpuno rekonstruiran, budući da je original na ovom mjestu točno 69 godina plus 2 dana prije nego što ću snimiti ovu fotografiju, sa zemljom sravnila ubojita saveznička eskadrila, ista ona koja će mjesec i nešto kasnije ispustiti bombu na nedaleku Hiroshimu i nešto udaljeniji Nagasaki.










(u nastavku: mostovi Hiroshime, vrtovi Okayame i jeleni Miyajime)