30

petak

prosinac

2011

Haruki Murakami: „1Q84“ (3. dio)

AOMAME (30) instruktorica je borilačkih vještina i plaćeni ubojica - radi za tajnu organizaciju koja se rješava nasilnih muževa. Iako čvrsta i asketska karaktera, povremeno ne može nadvladati potrebu jaču od sebe same...

(slijede prevedeni dijelovi)



Kad je zamijetio tu dramatičnu promjenu u Aomaminu izgledu, muškarcu se presjekao dah. Većina muškaraca prepala bi se njezinih grimasa, a mala djeca od straha bi se možda pomokrila u hlače – toliko je šokantno u tim trenucima mogla izgledati Aomame. Shvatila je kako je dala sebi previše oduška. Nije ga smjela previše prestrašiti, inače neće dobiti ono što je htjela. Požurila se da ublaži izraz lica i s mukom je istisnula smiješak.
„Drugim riječima, otići ćemo u tvoju sobu, zavući se u krevet i seksati“, strpljivo mu je objasnila. „Nisi valjda gej, impotentan ili tako nešto?“
„Ne, to ne. Imam dvoje djece i –„
„Nikoga ne zanima koliko djece imaš. Ovo nije popis stanovništva, i ne tražim da mi sve to pričaš. Zanima me jedino diže li ti se mališa kad ideš sa ženskom u krevet, i to je sve.“
„Pa, kad je bilo do toga, nije me iznevjerio još nijednom dosad“, reče muškarac. „Ali, ti si profesionalka... hoću reći, to ti je posao.“
„Ni slučajno! Daj molim te, prestani! Nisam profi, a nisam ni perverzna. Obična sam građanka, a ta obična građanka želi samo običan, fer seksualni odnos s pripadnikom suprotnog spola. To uopće nije ništa posebno, to je najnormalnija stvar. Ili misliš da nije? Upravo sam obavila jedan malo teži poslić, i na kraju dana želim nešto popiti i malo se ispuhati kroz seks s neznancem. Da malo smirim živce. To mi treba. Muškarac si, trebao bi shvatiti o čemu govorim!“
„Ja to, naravno, i shvaćam, samo –„
„Neću tvoju lovu. Baš obratno: ako me u potpunosti zadovoljiš, ja ću platiti tebi. A nosim i prezervative sa sobom, znači ne moraš se bojati da ćeš pokupiti nešto. Shvaćaš?“
„Da, razumijem, ali –„
„Ali ipak mi nisi baš nešto za akciju. Što je, nešto možda nije u redu sa mnom?“
„Ne, to ne, ali nije mi još sasvim jasno. Mlada si i lijepa, mogao bih ti biti otac. I –„
„Daj prestani već jednom s tim glupostima! Molim te! Da je među nama i sto godina razlike, ja ti nisam kćer i ti mi nisi otac, i to će na svu sreću uvijek tako i ostati. Ne prestaneš li odmah s tim svojim brbljarijama, dobit ću živčani slom! Jedino što me na tebi privlači je tvoja ćelava glava. Sviđa mi se njezin oblik. To je sve. Shvaćaš?“
„Ali ja uopće nisam ćelav! Samo mi kosa raste više prema otra –„
„Začepi!“
Aomame bi najradije bila izgledala ljuta kao ris, ali se savladavala. Nije ga htjela nasmrt prepasti.
„To uopće nije bitno“, reče. Govorila je sada malo tiše. „Samo mi učini uslugu i ne baljezgaj više takve gluposti, u redu?“
Što god mislio o tome, ti si ćelav – posve ćelav. Ako na obrascu za popis stanovništa postoji kategorija „ćelav/nije ćelav“, možeš mirna srca označiti kućicu za „ćelav“. Ako odeš u raj, ideš u raj za ćelavce, ako završiš u paklu, idem dito. Jesi li to utuvio u tu svoju ćelavu glavu? Dobro. Ubuduće, onda, ne gubi smisao za realnost. Hajde, pođi sa mnom. Vodim te pravo u tvoj ćelavi raj.





TENGO (30), kao ni Aomame, ne pamti sretno djetinjstvo. Poteškoće su i njega očvrsnule i učinile ga posebnim, u toj mjeri da više nije bilo načina da prikrije i othrva se svojoj samoći...



U trećem razredu osnovne škole razglasilo se da njegov otac radi kao ubirač televizijske pretplate za NHK. Netko ga je vjerojatno vidio kad je išao u pohode s ocem. Nikakvo čudo, kad se Tengo svake nedjelje vukao za njim. Nije bilo uličice u centru grada u koju on nije bio zašao. Bilo je, dakle, pitanje vremena dok ga netko ne primijeti (u to vrijeme već je bio prevelik da se skriva iza svog oca). Bilo je pravo čudo što njegova tajna nije ranije procurila u javnost.

U to vrijeme dobio je nadimak „NHK“. U društvu koje se gotovo isključivo sastojalo od djece iz imućnog srednjeg sloja, bilo je neizbježno da ga promatraju kao neku vrst autsajdera, jer mnoge stvari koje su njegovim suučenicima bile evidentne, za Tenga to nisu bile. Tengo je živio u svijetu koji je bio drukčiji od njihovog i vodio je drukčiji način života. Imao je mnogo bolje ocjene od svih ostalih. Uz to je i briljirao kao sportaš. Bio je visok i jak. I učitelji su ga zamjećivali. Pa ako je i bio autsajder, u razredu nije važio kao izgnanik. Naprotiv, uvijek su se prema njemu odnosili s poštovanjem. No, ako bi ga netko od njegovih prijatelja pozvao da iduće nedjelje odu nekamo zajedno ili da se dođe kod njega igrati, poziv nije mogao prihvatiti. Unaprijed je, naime, znao da nije trebao doći pitati oca: „Smijem li u nedjelju otići do prijatelja?“ Zbog toga je uvijek pristojno odbijao pozive. Žao mu je, ali u nedjelju ne može. Nije stoga bilo ništa čudno što su ga s vremenom prestali pozivati. Nije pripadao nijednoj grupi i uvijek je bio sam.

Što god da se dogodilo, nedjelje su bile svetinja, jer tada je cijeli dan s ocem morao ubirati TV pretplatu. To je bilo željezno pravilo od kojeg nije bilo odstupanja ni iznimaka. Prehlada, kašalj, temperatura, trbobolja – otac je bio nemilosrdan. Dok je Tengo na slabunjavim nogama kaskao za ocem, stalno je zamišljao kako bi bilo lijepo da se u tom trenutku sruši i umre. Tada bi njegov otac možda konačno shvatio kako je loše postupao s njim. Možda bi uvidio da je s njim bio malo preoštar. Ali na sreću (ili ne), Tengo je na svijet došao zdrav kao dren. Mogla ga je mučiti groznica ili trbobolja, moglo mu je biti i zlo, ali nikad nije posustao niti pao u nesvijest, i s ocem bi do kraja odradio i najdužu rutu a da nijednom nije zaplakao.


(nastavlja se)

26

ponedjeljak

prosinac

2011

Haruki Murakami: „1Q84“ (2. dio)

Pročitajte ulomke iz najnovijeg romana Harukija Murakamija – prije izlaska službenog hrvatskog prijevoda! (Napomena: iz izdavačke kuće Vuković & Runjić koja treba izdati prijevod, nisu me ni nakon ponovljenih mojih upita u svezi knjige udostojali komentara. Dame i gospodo: fiat.)




Kako se iz godine 1984. stiže u Murakamijevu 1Q84? Ovako je to, otprilike, doživjelo dvoje glavnih protagonista na samom početku romana:


AOMAME:
1. poglavlje: dok sjedi u taksiju koji je zapeo u prometnoj gužvi na autocesti Shuto, Aomame sluša glazbu s radija i čavrlja s vozačem. Šanse su velike da će Aomame zakasniti na vrlo važan sastanak...


Čekala je da dovrši rečenicu, ali on to nije učinio. Ponovno je sklopila oči i koncentrirala se na glazbu. Nije znala kakva je osoba bio Janáček, ali bilo je gotovo sigurno da nikad nije mogao ni zamisliti da će netko ikada slušati jednu od njegovih kompozicija u tihoj unutrašnjosti automobila Toyota Crown Royal Saloon koji je beznadežno zapeo u prometnoj gužvi na tokijskoj autocesti godine 1984.

Ipak joj se učinilo čudnim što je glazbu na radiju odmah prepoznala kao Janáčekovu Sinfoniettu. I kako to da je znala da je ova potjecala iz 1926.? Nije bila neka velika obožavateljica klasične glazbe. Nikakva sjećanja nisu je vezala uz ime Janáček. Pa ipak, čim je začula tih prvih nekoliko taktova, u njoj su refleksno izronile činjenice – kao da je cijelo jato ptica kroz otvoren prozor uletjelo u njenu sobu. I ne samo to. Glazba joj je podala neobičan osjećaj da joj se cijelo tijelo iskrivljava. Nije da je osjećala bol, ili neugodu. Ali bilo joj je kao da se sve komponente njezina tijela fiziološki izvrću. Ništa joj nije bilo jasno. Je li taj misteriozni osjećaj mogao biti prouzrokovan Sinfoniettom?

„Janáček“, reče napola nesvjesno. U času kad je izrekla tu riječ, poželjela je da je nikad nije stavila u usta.
„Molim?“
„Janáček. Skladatelj koji je napisao ovu glazbu.“
„Ne znam ga.“
„Bio je to skladatelj iz Češke“, objasnila je.
„Ma nemojte!“, reče vozač kao da je duboko impresioniran.


TENGO:
2. poglavlje: Tengo sjedi u kafiću sa svojim izdavačem Komatsuom i proživljava navalu intenzivnih emocija vezanih uz svoje najranije sjećanje.

To živo sjećanje traje nekih desetak sekundi, i pojavljuje se neočekivano. Bez ikakva upozorenja, bez i najmanje najave. Bez kucanja. Dok sjedi u vlaku, dok piše matematičku formulu po ploči, za vrijeme jela, dok sjedi i razgovara s nekim (kao na primjer sad) – dolazi odjednom. Preplavljuje ga kao bešumni plimni val. Kad ga Tengo konačno ugleda, val je već visoko nad njim. Ruke i noge su mu paralizirane. Vrijeme je stalo. Zrak je prorijeđen i Tengo ne može normalno disati. Svi i sve udaljuju se daleko od njega. Tekući zid potpuno ga apsorbira u sebe. Sve oko njega kao da se zacrnjuje, ali Tengo ne gubi svijest. Samo je skretnica prebačena. Dio njegove svijesti čak se izoštrava. Ne osjeća strah. Ali ni ne može oči držati otvorenima. Kapci mu se čvrsto sklapaju. Zvukovi oko njega sve više zamiru. I tada poznate slike izranjaju na zaslonu njegove svijesti - ne jednom, već mnogo puta. Znoj mu izbija kroz sve pore. Osjeća kako mu je košulja pod pazusima posve mokra. Čitavo mu tijelo drhti. Srce mu kuca sve brže i glasnije.

Ako se netko slučajno zatekne kraj njega, glumi napad vrtoglavice. To je i slično vrtoglavici. Ako mu samo daju dovoljno vremena, sve se opet vraća u normalno stanje. Uzima maramicu, stavlja je pred usta i ostaje nepomično sjediti. Drugom rukom nehajno odmahuje. Nije ništa, ne moraš se brinuti. Ponekad to potraje trideset sekundi, nekad duže od minute. Za to vrijeme iste se slike automatski ponavljaju, kao video vrpca koja se beskrajno mnogo puta automatski ponavlja. Njegova majka pušta da joj naramenica podsuknje sklizne s ramena, i nepoznati muškarac siše njezinu tvrdu bradavicu. Ona sklapa oči i ispušta duboki uzdah. Blago miriše na majčino mlijeko, miris koji priziva slatka sjećanja. Kod dojenčeta osjet mirisa najjače je razvijen. Osjet mirisa uči te mnogim stvarima. Ponekad te uči svemu. Pritom ne čuje zvuk. Zrak je postao ljepljiva tekućina. Jedino što može čuti su tihi otkucaji njegova vlastita srca.

Gledaj to, kažu mu. Gledaj samo to, kažu. Ovdje si i ne možeš nikamo drugdje, govore mu. Ista poruka ponavlja se uvijek ispočetka.


Ovaj put „napad“ je trajao dugo. Tengo je sjedio sklopljenih očiju i s maramicom ispred usta, čvrsto stišćući jedan njezin kraj među zubima. Nije imao pojma koliko je dugo potrajalo. Mogao je to zaključiti samo prema stupnju umora koji je osjećao kad bi sve prošlo. A sada je bio isrcpljen. Nikada se još nije osjećao ovako umorno. Prošlo je prilično mnogo vremena prije nego je ponovno otvorio oči. Njegova svijest trudila se povratiti što prije, ali njegovi mišići i drugi organi nisu htjeli surađivati, kao kod životinje koja je pobrkala godišnja doba pa se prerano probudila iz zimskog sna.



Prijevod s nizozemskog - Uitgeverij Atlas - Amsterdam/Antwerpen 2010

(nastavlja se)

06

utorak

prosinac

2011

TRAŽI SE BABYSITTERICA U JAPANU

Od prijatelja s kojima dijelim iskustvo višegodišnjeg „staža“ u Japanu, a koji se uskoro planiraju vratiti u Zemlju Izlazećeg Sunca, zamoljena sam da posredujem i objavim ovaj oglas. Nadam se da ćemo ovim putem u kratkom roku uspjeti pronaći pravu osobu za sljedeće radno mjesto:


BABYSITTER (Ž)
Poslodavac: hrvatska obitelj - mama, tata i dvoje (uskoro troje) djece
Mjesto rada: Yokohama, Japan
Rok za prijavu: kratak, zato požurite!


Četveročlana (uskoro peteročlana) hrvatska obitelj traži babysittericu na 3 mjeseca u Japanu, Yokohama.
Babysiterica bi imala plaćen put, stan (zasebnu sobu), hranu i džeparac.
Imala bi svaki vikend slobodan, a tijekom tjedna pomagala bi oko djece - odvođenje u vrtić i dovođenje iz vrtića, kupovina i dio kućanskih poslova.
Posao ne bi bio težak, s obzirom da djeca više nisu tako mala (5 i 3 godine). Majka će također biti kod kuće, jedino joj je potrebna pomoć oko svakodnevnih poslova s djecom i u kući u zadnjim danima trudnoće i nakon poroda.

Uvjet prije odlaska je međusobno detaljnije upoznavanje, tako da se rizik i s jedne i s druge strane svede na najmanju moguću mjeru. Mi ne bismo htjeli imati u kući osobu kojoj ne možemo vjerovati, niti bismo htjeli osobu sklonu avanturama koja bi nepromišljeno krenula u Japan, a da ne zna s kim bi išla.

Trenutno smo u Hrvatskoj pa ćemo se s kandidatkinjama svakako osobno upoznati. Zainteresirane djevojke mogu se javiti s informacijama o sebi na:

croatsinyokohama@gmail.com

Uvjeti: završena srednja škola, dobro poznavanje engleskog, nepušač.

________________________________________________________________

Dakle, draga buduća babysitterice, radi se o našim ljudima koji su recentno već proveli nekoliko godina već u Japanu (Yokohami) i dobro poznaju japanske običaje i način života - što u Vašem slučaju ne treba smetnuti s uma! Zrele i odgovorne ženske osobe voljne spojiti ugodno s korisnim – rad s kikićima s jedne i upoznavanje fascinantne japanske civilizacije s druge strane - neka se jave na navedenu mejl adresu (ja sam ovdje samo posrednik pa molim ne postavljajte pitanja meni, nego direktno obitelji).

I jednima i drugima - sretno!




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se