26

ponedjeljak

prosinac

2011

Haruki Murakami: „1Q84“ (2. dio)

Pročitajte ulomke iz najnovijeg romana Harukija Murakamija – prije izlaska službenog hrvatskog prijevoda! (Napomena: iz izdavačke kuće Vuković & Runjić koja treba izdati prijevod, nisu me ni nakon ponovljenih mojih upita u svezi knjige udostojali komentara. Dame i gospodo: fiat.)




Kako se iz godine 1984. stiže u Murakamijevu 1Q84? Ovako je to, otprilike, doživjelo dvoje glavnih protagonista na samom početku romana:


AOMAME:
1. poglavlje: dok sjedi u taksiju koji je zapeo u prometnoj gužvi na autocesti Shuto, Aomame sluša glazbu s radija i čavrlja s vozačem. Šanse su velike da će Aomame zakasniti na vrlo važan sastanak...


Čekala je da dovrši rečenicu, ali on to nije učinio. Ponovno je sklopila oči i koncentrirala se na glazbu. Nije znala kakva je osoba bio Janáček, ali bilo je gotovo sigurno da nikad nije mogao ni zamisliti da će netko ikada slušati jednu od njegovih kompozicija u tihoj unutrašnjosti automobila Toyota Crown Royal Saloon koji je beznadežno zapeo u prometnoj gužvi na tokijskoj autocesti godine 1984.

Ipak joj se učinilo čudnim što je glazbu na radiju odmah prepoznala kao Janáčekovu Sinfoniettu. I kako to da je znala da je ova potjecala iz 1926.? Nije bila neka velika obožavateljica klasične glazbe. Nikakva sjećanja nisu je vezala uz ime Janáček. Pa ipak, čim je začula tih prvih nekoliko taktova, u njoj su refleksno izronile činjenice – kao da je cijelo jato ptica kroz otvoren prozor uletjelo u njenu sobu. I ne samo to. Glazba joj je podala neobičan osjećaj da joj se cijelo tijelo iskrivljava. Nije da je osjećala bol, ili neugodu. Ali bilo joj je kao da se sve komponente njezina tijela fiziološki izvrću. Ništa joj nije bilo jasno. Je li taj misteriozni osjećaj mogao biti prouzrokovan Sinfoniettom?

„Janáček“, reče napola nesvjesno. U času kad je izrekla tu riječ, poželjela je da je nikad nije stavila u usta.
„Molim?“
„Janáček. Skladatelj koji je napisao ovu glazbu.“
„Ne znam ga.“
„Bio je to skladatelj iz Češke“, objasnila je.
„Ma nemojte!“, reče vozač kao da je duboko impresioniran.


TENGO:
2. poglavlje: Tengo sjedi u kafiću sa svojim izdavačem Komatsuom i proživljava navalu intenzivnih emocija vezanih uz svoje najranije sjećanje.

To živo sjećanje traje nekih desetak sekundi, i pojavljuje se neočekivano. Bez ikakva upozorenja, bez i najmanje najave. Bez kucanja. Dok sjedi u vlaku, dok piše matematičku formulu po ploči, za vrijeme jela, dok sjedi i razgovara s nekim (kao na primjer sad) – dolazi odjednom. Preplavljuje ga kao bešumni plimni val. Kad ga Tengo konačno ugleda, val je već visoko nad njim. Ruke i noge su mu paralizirane. Vrijeme je stalo. Zrak je prorijeđen i Tengo ne može normalno disati. Svi i sve udaljuju se daleko od njega. Tekući zid potpuno ga apsorbira u sebe. Sve oko njega kao da se zacrnjuje, ali Tengo ne gubi svijest. Samo je skretnica prebačena. Dio njegove svijesti čak se izoštrava. Ne osjeća strah. Ali ni ne može oči držati otvorenima. Kapci mu se čvrsto sklapaju. Zvukovi oko njega sve više zamiru. I tada poznate slike izranjaju na zaslonu njegove svijesti - ne jednom, već mnogo puta. Znoj mu izbija kroz sve pore. Osjeća kako mu je košulja pod pazusima posve mokra. Čitavo mu tijelo drhti. Srce mu kuca sve brže i glasnije.

Ako se netko slučajno zatekne kraj njega, glumi napad vrtoglavice. To je i slično vrtoglavici. Ako mu samo daju dovoljno vremena, sve se opet vraća u normalno stanje. Uzima maramicu, stavlja je pred usta i ostaje nepomično sjediti. Drugom rukom nehajno odmahuje. Nije ništa, ne moraš se brinuti. Ponekad to potraje trideset sekundi, nekad duže od minute. Za to vrijeme iste se slike automatski ponavljaju, kao video vrpca koja se beskrajno mnogo puta automatski ponavlja. Njegova majka pušta da joj naramenica podsuknje sklizne s ramena, i nepoznati muškarac siše njezinu tvrdu bradavicu. Ona sklapa oči i ispušta duboki uzdah. Blago miriše na majčino mlijeko, miris koji priziva slatka sjećanja. Kod dojenčeta osjet mirisa najjače je razvijen. Osjet mirisa uči te mnogim stvarima. Ponekad te uči svemu. Pritom ne čuje zvuk. Zrak je postao ljepljiva tekućina. Jedino što može čuti su tihi otkucaji njegova vlastita srca.

Gledaj to, kažu mu. Gledaj samo to, kažu. Ovdje si i ne možeš nikamo drugdje, govore mu. Ista poruka ponavlja se uvijek ispočetka.


Ovaj put „napad“ je trajao dugo. Tengo je sjedio sklopljenih očiju i s maramicom ispred usta, čvrsto stišćući jedan njezin kraj među zubima. Nije imao pojma koliko je dugo potrajalo. Mogao je to zaključiti samo prema stupnju umora koji je osjećao kad bi sve prošlo. A sada je bio isrcpljen. Nikada se još nije osjećao ovako umorno. Prošlo je prilično mnogo vremena prije nego je ponovno otvorio oči. Njegova svijest trudila se povratiti što prije, ali njegovi mišići i drugi organi nisu htjeli surađivati, kao kod životinje koja je pobrkala godišnja doba pa se prerano probudila iz zimskog sna.



Prijevod s nizozemskog - Uitgeverij Atlas - Amsterdam/Antwerpen 2010

(nastavlja se)

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se