25

petak

ožujak

2011

Što Japanci mogu u 6 dana…



BEFORE:



AFTER:



Autocesta Veliki Kanto kod mjesta Naka, sjeveroistočni Japan.

Uništena u potresu 11. ožujka. Obnovljena u roku od 6 (slovom i brojem: šest) dana, od 17.-23. ožujka. Iste večeri kad je dovršena, puštena je u promet.

I vidje Bog da je dobro.


Tags: Japan, potres, tsunami, cestogradnja, banzai, banzai, banzai.

16

srijeda

ožujak

2011

Pisma iz Japana

Za one koji neko vrijeme nisu pratili ovaj blog i za sve zabrinute čitatelje koji mi se javljaju: već 10 mjeseci nisam više u Japanu. Živim i radim u Hrvatskoj. Hvala vam na brizi. Ovaj je post za vas.


„Dobro je što si se vratila“ – piše mi mejlom Y. iz Matsudoa nedaleko od Tokyja u kojem smo nekoć bile praktički susjede. Točno 10 mjeseci nakon mog odlaska iz Japana izbila je ova nesreća koju čitav svijet prati sa strepnjom. Y. je ostala, zato što je Japanka i Japan je njezin dom. Danas je ona jedna od mojih živih veza s ugroženim područjem, regijom iz koje mnogi Japanci nastoje otići, stranci je masovno napuštaju, a ostaju samo oni koji to jednostavno moraju.

Potres katastrofalnih razmjera, The Big One koji će, kako se tvrdi, jednog dana pogoditi Tokyo i izazvati pustoš, bio je summa summarum svih mojih strahova za vrijeme boravka u Japanu. No, ono što je proteklog petka zadesilo sjeveroistočni dio zemlje, daleko je gore i premašuje najcrnje predodžbe svakog stanovnika Japana za kojeg su potresi i podrhtavanja tla svakodnevna stvar. Nakon potresa došao je tsunami; nakon tsunamija, eksplozije nuklearnih reaktora; nakon eksplozija, na redu je radioaktivno zračenje opasno po zdravlje i život stanovništva.

Vijesti pristižu iz različitih izvora. Kako razabrati što se zapravo događa, što je pouzdana informacija a što senzacionalizam? Kako se najbolje informirati? Kako ostati miran dok su toliki tvoji prijatelji i poznanici u Japanu izloženi kaotičnim i potencijalno opasnim situacijama?

Petak: dan katastrofe. Prva vijest o potresu pristiže mi putem mejla. Ne iz Japana, nego iz Hrvatske. Odmah počinjem prečitavati vijesti na stranim novinskim portalima. Jasno je da se negdje u Japanu desio A Big One. Slike strašne tragedije nižu se na web stranicama: brdo porušenih kuća i automobila koje nosi vodeni val. Šaljem brdo mejlova prijateljima u Japan da pitam jesu li dobro.

Prvi odgovori stižu već za nekoliko minuta. Moji Japanci pišu da su OK, svi su živi i zdravi, doduše prestravljeni jačinom potresa. Svi su iz Tokyja ili okolice. Ondje je udar bio ipak nešto slabiji nego u teško pogođenim pokrajinama Fukushima i Miyagi sjeverno od Tokyja. Ne, ovaj put nije tokijski Big One. Olakšanje, ali…
Javlja se bivši Mužić koji je u tom trenutku bio na poslu u središtu Tokyja. E-mail zvuči umirujuće, ali pisan je u žurbi. Nemam puno informacija. Zamišljam moguće scenarije o okolnostima rada u poslovnom centru Megalopolisa koji se non-stop trese i s čijih nebodera kiši staklo; noć provedena na cesti pod vedrim nebom čini se najvjerojatnijom opcijom.

Stanje je daleko od kontrole. Vijesti koje pristižu su uznemiravajuće. U Tokyju je sve stalo: transport, opskrba, tvrtke, ljudi su na ulicama jer je u zgradama odviše nesigurno. Sjeveroistok zemlje potpuna je katastrofa. Grad Sendai u kojem sam ljetovala 2006., Matsushima (jedno od „najljepših mjesta u Japanu“ prema predaji), hramovi. Hitachi („Inspire The Next“), gradić na obali Pacifika u kojem sam doživjela svoje prvo ekstatično kupanje u oceanu 17. kolovoza 2009. (toliko me se dojmilo da ću zauvijek pamtiti taj datum). Što je od svega toga ostalo stajati, pitam se?

Ne mogu se koncentrirati na posao koji bih trebala raditi, stalno surfam po internetu i pokušavam saznati što više. Matsudo nije razrušen i čini se da je stanje dosta stabilno, hvala Bogu. Javlja se Y. i malo me umiruje. Ima dvoje blizanaca koji idu u školu. Oko 3 sata popodne kad je izbio potres, zacijelo su se iz škole vraćali kući. Kako li su stigli, pitam se?
Javlja se i A., druga mamica koju sam poznavala. Osim pretrpljenog straha, sve OK. Kćerka na sigurnome. Obje se boje za muževe koji su zapeli na poslu negdje u Tokyju i ne mogu se vratiti kući. Vlakovi ne voze do 25 km udaljenog Matsudoa.

M. je sretno skupila sinove koji studiraju ili rade u Tokyju; kuća joj je quake proof i oštećenja su minimalna. Zabrinuta je za majku u sjevernoj pokrajini Akiti, jednako kao i E. koji se brine za poznanike u Sendaiju.

Fumiko je OK. Yukiko se nikako ne javlja, bit će da ima previše posla i briga s blizankama. Nadam se da je u redu.

Na satu japanskoga koji držim istu večer, vlada ozračje zabrinutosti. Polaznici su pod dojmom slika tragedije koje su obišle svijet. Učimo riječi „jishin“ (potres), „taihen“ (strašno), „tsunami“ (prijevod suvišan). Dok tumačim gramatiku, malo se uspijevam otrgnuti strašnim slikama od proteklog dana.

Dolazim kući i uključujem laptop. Još nekoliko mejlova od prijatelja s umirujućim vijestima. Neočekivana vijest dolazi od Mami: upravo je postala baka, u bolnici joj se za vrijeme potresa rodio unučić. Definitivno najbolja vijest u cijelom tom užasnom danu! Razgaljeno pišem pjesmu i objavljujem je na blogu.

Prolaze sati. Logiram se na Skype i zovem Bivšeg. Možda je kod kuće? U Japanu je sada nešto prije 6 ujutro. Budim ga. Vlakovi nisu vozili i pješačio je 25 km do kuće, trebalo mu je 7 sati! Legao je u 1 h ujutro. Stan je pun krhotina od razbijenih stvari i nema plina, ali inače je sve u redu.
Zamišljam kolone desetaka tisuća radnih ljudi koji po tračnicama vlaka usred noći pješače svojim kućama, disciplinirano i bez panike. Čisti nadrealizam.


Vikend prolazi u daljnjem praćenju vijesti. Mejlovi stižu sa svih strana, od prijatelja, poznanika, čitatelja bloga. Svima odgovaram. Nastavljam komunikaciju i s Japancima, koji me izvještavaju o seriji potresa u kojima ipak nema većih oštećenja. Pokušavam se malo maknuti od ekrana i medija, ali uspijeva mi samo djelomično. Vijesti iz Japana na prvoj su stranici svih novina i portala. Prijeti nuklearna katastrofa u Fukushimi. Vrlo alarmantno.

Neki domaći mediji prednjače u senzacionalizmu. Doista jadno, i ispod svake razine! Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

Dirnuta solidarnošću Japanaca koji na sve načine pokušavaju spasiti što se spasiti da i dostojanstveno podnose tragediju.

Moji prijatelji su divni, i usred ove katastrofe odgovaraju na moje mejlove u najkraćem roku. Nevjerojatni su.
Vijesti nisu uvijek dobre: Y. piše kako spava u dnevnoj odjeći jer se boji potresa koji bi mogao izbiti noću. U trgovinama su veliki redovi, ljudi su počeli kupovati previše hrane tako da je sada već ponestaje, police trgovina su prazne. Stalno nova podrhtavanja tla… Panici, međutim, o kakvoj pišu strani mediji nema ni traga.

Početak novog tjedna donosi još veća strahovanja od nuklearne katastrofe, barem prema tvrdnjama medija. Na trenutke se gubim, strahujem. Lokalni mediji mole me za izjavu. Daleko sam, samo sam promatrač iz druge ruke, kao i vi. Ali ponekad kao da sam još uvijek tamo…

Stižu vijesti od Brazilke Lole, moje stare znanice koja sada živi u Odawari u prefekturi Kanagawa zapadno od Tokyja. Lola je već 14 godina u Japanu i nikako da ga napusti, iako se to sprema učiniti već par godina. Piše mi kako se boji jer se tlo stalno trese. Upadljivo je, ipak, kako ni ona ne paničari. Stanje očito nije tako loše kako javljaju strani mediji! Ili je na djelu japanska propaganda koja nastoji pod svaku cijenu izbjeći opću uznemirenost? Ako se Japanac ičega boji, to je da stvari izbjegnu kontroli i da izbije masovna panika. Nisam sigurna kome i čemu da vjerujem.

Lola piše kako u njenom gradu još nisu stupile na snagu redukcije struje. Nestašica goriva i živežnih namirnica postaje, nažalost, svakodnevna stvar. Djeca u vrtiću od danas više ne dobivaju topli ručak, spavaju u dnevnoj odjeći umjesto u pidžamama.
Po starom običaju, postavlja mi nemoguća pitanja: da li da ostane ili bježi? Da pobjegne na zapad zemlje ili u inozemstvo? London ili Brazil? K sestri ili k mami? Sad odmah ili za nekoliko dana? Moli me za neki dobar savjet.
Nikad nije bilo lako s Lolom. A sad ni njoj sasvim sigurno nije lako.
Piše mi duge mejlove, posljednji u trenutku kad izbija potres u samom podnožju Fudžija, što se u Odawari itekako osjeća. Solidna šestica po japanskoj skali, piše. Stan joj se njiše slijeva nadesno. Lola se pakira – to je posljednje što sam čula od nje.

Yukiko se također ne javlja (još).

Bivši se javlja iz Kyota, kamo se povukao iz sigurnosnih razloga. Ondje se zasad ne trese, nema radijacije i dućani su puni svega. Firma mu je omogućila teleworking. Zasad ne razmišlja o odlasku iz Japana. Osjeća se sigurno i prati vijesti iz različitih izvora.
Uzalud ga molim da napusti Japan. Ali to je već neka druga priča…

Mediji pokazuju kako stranci masovno napuštaju Japan. Beže dok je sveže.

Jutros stigao još jedan mejl od A. Monitor ne prikazuje japanske kanji znakove, pa vidim samo gomilu kvadratića. Među njima naziru se tri riječi na engleskom: Panic – Supermarket – Supermarket.
I prije nego konvertiram tekst na latinicu, jasno mi je da mi je sve jasno.





POMOZIMO ŽRTVAMA POTRESA I PLIMNOG VALA U JAPANU!
Vašu donaciju Hrvatski Crveni križ uputit će kao potporu humanitarnom djelovanju Japanskog Crvenog križa. Pomoći možete:
uplatom na žiro račun Hrvatskog Crvenog križa broj 2340009-1511555516 / poziv na broj odobrenja 02
pozivom na donatorski telefon: broj 060 90 11 (6,15 kn, PDV uključen)
ili on-line donacijom na www.hck.hr











11

petak

ožujak

2011

Sangatsu juichinichi


Kakav dan da se na njega rodiš
Al ima eto i toga

Pleše obješen furin
Na nečijem balkonu
Al nije od vjetra

Krhotinama škrguće dan
I raspada se
U požaru kristala

Popodne puca, ljušti mu se caklina
Na izdisaju pod nečijim petama
Što traže zaklon

Samo bez panike, molim

Dok kotrlja se i huči
Bijela pjena
S otrovnom krijestom

Luđačko grotlo
Valova crnih ko jegulje,
Ko zmije čegrtuše
Što propinju se i sikću
Tko bi da se nadmeće s njima?

Kao da se ne događa meni
Kao da sam gledao na filmu
Kao da je skinuto s YouTube-a
Kao da ja nisam ja, pobogu

I gorjet će opet svijećnjaci
I čeljad se skupljati pod trešnjama
Mirisat svjež tatami u novome domu

Onima koji dožive
Koji prežive

I stvarno, kakav dan da se na njega rodiš
Al ima znači i toga

Da Mami izbezumljena od straha i sreće
Upravo provodi noć
U hladnom bolničkom lobiju
I tipka mi s mobitela na drugi kraj svijeta
Kako je baš danas,
Baš na ovaj dan,
Dobila prvo unuče.

Puče staklo, bude muško.

Kakav dan da se na njega rodiš.




sangatsu juichinichi - 11.03. (datum kako se izgovara na japanskom)
furin - stakleni zvončić koji Japanci za ljetnih vrućina vješaju na vjetrovitim mjestima u domu kako bi im zbog svog reskog i zvonkog zvuka pružio osjećaj svježine


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se