20

subota

studeni

2010

"Ni Evina ni Adamova"


Belgijska spisateljica Amélie Nothomb zapela mi je za oko još otkako mi je pod ruku došlo njezino superpopularno djelce Strah i trepet. U toj simpatičnoj autobiografskoj priči o nedaćama mlade Europljanke zaposlene u velikom japanskom poduzeću u Tokyju, autorica je uz mnogo inteligentnog humora odaslala par otrovnih strelica u smjeru svojih nekadašnjih šefova-mučitelja. Sada iz njezinog najnovijeg prevedenog romana pod naslovom Ni Evina ni Adamova saznajemo dodatne pojedinosti iz te godine života u Japanu čijom je stanovnicom mlada Amélie tako žudila postati, ali iz koje je na koncu navrat-nanos morala pobjeći.

Ili nas barem Nothombova želi uvjeriti u to: „Strah i trepet mogao je stvoriti dojam da sam u Japanu, u odrasloj dobi, bila samo grozna radnica. Ni Evina ni Adamova otkrit će da sam u isto to vrijeme na istome mjestu bila i zaručnica vrlo posebnog Tokijca“, izjavila je autorica.




Ni Evina ni Adamova (Vuković & Runjić, Zagreb 2009., prijevod s francuskoga Anja Jović) samo je naizgled ljubavna priča, o mladoj Belgijanki i Japancu koji se susreću slučajno i kreću ususret jedno drugome poput dva vlaka koji se jednom, nakon duge vožnje, na nekom kolodvoru trebaju i sresti, ali na kraju se to ipak ne događa. Vožnja je to udobna i sigurna, prepuna lijepih zajedničkih trenutaka, ali ne vodi cilju, zapravo je to više vožnja uokrug. Jer, Amélie na kraju, alarmirana najavom dolaska na odredište koje je plaši više od bilo čega drugog, povlači ručnu kočnicu i - napušta vlak.

Metafora putovanja pada mi tu nekako na pamet, a bit će da to ima veze s brojnim sugestijama autoričina nemira, želje za kretanjem, nepostojanosti. Iako u savršeno sretnoj vezi s tankoćutnim, pažljivim, čudnim Rinrijem, mlada Amélie miljama je daleko od ljubavne ekstaze. Neizmjerno je više ushićuje uspon na mistični Fudži i susret s prijetećim silama prirode dok treperi od straha u nekoj snijegom zametenoj kolibi na zabačenom proplanku. Dok je u opisima života s Rinrijem tako trijezna i prisebna, jer je njoj tako prirodno da zaljubljenosti tu nema mjesta, Amélie je s druge strane, iz dna duše zaljubljena u Japan i Japance. S izuzetkom Rinrija, kojeg drži u posebnom pretincu svoga srca u kojem ljubavi nema mjesta.

Ali, što je to uopće ljubav? U romanu o vezi koja se neizbježno ocrtava i kroz kulturni, lingvistički i civilizacijski sraz između Europljanke i Japanca, ime za ljubav dobiva novo značenje. Spoznajemo da je ljubav možda ipak samo igra: za njega, koji se i inače voli „igrati“ (u japanskom značenju glagola asobu, sve što nije rad u užem smislu, može predstavljati „igru“), a potom i za nju, koja uči njegova pravila igre ali ih ne želi prihvatiti, pa se drži onoga da je u ljubavi sve dozvoljeno. Što je na neki način, opet samo igra.

Stara je „mudrost“ da se strani jezici najbolje uče u vezi s osobom koja je izvorni govornik toga jezika. Amélie i Rinrin upijaju jedno od drugoga lingvističko znanje i kompetenciju, a s njom, nekom čudnom kemijom, i osjećaj ljubavi. Nezgodno je samo što im se definicije razilaze: on prema njoj gaji tipično romantičnu ljubav (japanski ai), dok je sve što ona prema njemu osjeća tek naklonost, čednost (koi). „On se igrao ljubavi, opijen tom novinom, a ja sam se naslađivala koijem“, govori Amélie. „Kad nije bio tu, nije mi nedostajao“, kaže.

U čemu je bila kvaka, što je nedostajalo Rinriju? Je li možda bio nedovoljno muževan, potentan, zavodnički raspoložen? Nikad nećemo saznati.

Adam i Eva odavno su prognani iz raja, savršene ljubavne priče ne postoje. A kako smo imali priliku saznati, u slučaju Amélie i Rinrina još manje. Došavši do posljednje, 180. stranice knjige, autorica s olakšanjem konstatira kako je umjesto „glupe ljubavne priče“, s nekadašnjim koibitom (dragim) veže nešto mnogo ljepše i plemenitije. Ni Evino ni Adamovo, već nešto samo njihovo (što?).

(Odgovor, možda, zna Zmija-san.)



Amélie Nothomb (rođena 1967. u japanskom Kobeu) kćerka je belgijskog veleposlanika. Djetinjstvo je provela u Japanu, Kini, SAD-u, Burmi, Bangladešu i Laosu. Mnogo piše i objavljuje, a poznato je i da voli nositi ovakve neobične i upadljive šešire.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se