28

utorak

rujan

2010

Najava intervjua na VTV-u

POGLEDAJTE SUTRA!

Moj intervju s Veleposlanikom RH u Japanu dr. Dragom Štambukom, snimljen ovog proljeća u Japanu. O diplomaciji, pjesništvu, turizmu, hrvatsko-japanskom prijateljstvu i drugim zanimljivim temama. Edukativno i eruditno. Na programu sutra (srijeda, 29.09.) u 21 h na kanalu VTV-a (Varaždinska TV) ili preko live streaminga.

24

petak

rujan

2010

Jedan gubitak i jedan dobitak (literarni)


Odlazak barda

Dvije su mi vijesti obilježile proteklo ljeto. Jedna me potresla i ražalostila, kao vjerujem i svakog ljubitelja Japana i japanske književnosti, posebice haikua. U Zagrebu je 22. kolovoza 2010. u 86. godini od posljedica bolesti preminuo naš akademik, matematičar, japanolog i haiku pjesnik Vladimir Devidé.



Za profesora Devidéa govorilo se kako je imao dvije velike ljubavi: matematiku i Japan. Jedna toliko egzaktna i stroga, druga gotovo neuhvatljiva i mistična (ali i mistificirana). Naizgled nespojive, u osobi profesora Devidéa i u njegovim brojnim djelima na temu nauke brojeva i Zemlje Izlazećega Sunca, živjele su u savršenu skladu.

Nisam imala tu sreću upoznati profesora osobno, no njegova ilustrirana monografija „Japan“ u izdanju Školske knjige 2006. koju sam kao svojevrsni omiyage (suvenir) jednom prilikom sa sobom ponijela u Japan, bila mi je i ostala dragocjen izvor činjenica o Japanu na hrvatskom jeziku. Skoro sve što sam do tada o Japanu čitala i saznavala (a ljubiteljica sam postala prilično kasno) pratila sam iz knjiga i publikacija na stranim jezicima, pa zato kad sam otvorila stranice Devidéove knjige, dočekala me u pričama o Japanu po prvi puta dobrota i čistota materinjeg izričaja. Iako knjiga za mene činjenično nije donosila mnogo novoga, zbog jezika na kojem je pisana (skladnog, gipkog, gotovo pjesničkog) ona je za mene bila kao knjiga koja se čita po prvi put, o zemlji o kojoj kao da znam malo ili gotovo ništa. Takav je, eto, dojam na mene ostavio Devidéov „Japan“.





Evo linka na In Memoriam Vladimiru Devidéu koji je napisao naš Veleposlanik u Japanu dr. Drago Štambuk.

Još samo par riječi iz Predgovora spomenute Devidéove knjige, kojima se priklanjam od prvog do zadnjeg slova:

„Osobno sam imao sreću posjetiti Japan više negoli jedanput. Kad god sam tamo stigao, radovao sam se kao da sam, s duga puta, došao kući; a kad god sam odlazio iz Japana, bilo mi je isto tako teško kao kad sam, polazeći na put, ostavljao zavičaj. I uvjerio sam se da me moja zemlja može naučiti da još više volim Japan, kao što me Japan, uz mnogo što drugo, naučio kako treba voljeti svoju zemlju.“




U krevetu s Murakamijem

Druga važna vijest ovog ljeta definitivno mi je uljepšala dan, mjesec, godišnje doba, a jamačno i cijelu (literarnu) godinu. Usput mi je svanulo i čemu služi Fejs. Jedna prijateljica Belgijka ondje je objavila kako upravo čita prilično zarazan prijevod knjige „1Q84“, najnoviji superultramegahit moga književnog božanstva, pisca Harukija Murakamija, koji je u Japanu izašao ovog proljeća i dočekan s ogromnim zanimanjem javnosti. Kako sam za tu frendicu sigurna da ne čita japanski u originalu, a engleski se prijevod, avaj, očekuje tek u rujnu svjetlosno nam daleke 2011. godine, prvo sam pomislila da se ženska samo okrutno šali. Ja, naime, skupa s vojskom Murakamijevih ne-japanskih obožavatelja širom svijeta čekam taj engleski prijevod kao kruh nasušni, i dok čekam, polako ali sigurno rastu mi zazubice. Kad me frendica informirala da je Murakami kojeg čita u upravo izašlom nizozemskom prijevodu, vijest sam popratila ekstatičnim urlanjem.

Murakami-sama, hier kom ik!!!!!!!!

Najme, kaj. Dok sam se ja selila, skupljala svoje stvari po svijetu i bavila se ostalim popratnim bedastoćama, promakao mi je izuzetno važan podatak kako su spretni i poduzetni Nizozemci u međuvremenu već preveli prva dva toma (od ukupno 3) najnovije Murakamijeve debeljuce, kratko nakon Kineza koji, čini se, s japanskoga prevode turbo brzinom.

„1Q84“ (na japanskom se izgovara: ichi-kyu-hachi-yon – aluzija na Orwellovu „1984.“) u Japanu i širom svijeta najavljivan je kao novi veliki Murakamijev hit koji će nadmašiti sve njegove prethodne književne uspješnice. Zanimljivo je kako se sadržaj knjige prije dana izdavanja držao u najvećoj tajnosti, oko čega je naravno nastao pravi hype.



Naslovnica 1. dijela japanskog izdanja Murakamijeve knjige "1Q84"


Koliko mi je poznato, nizozemski prijevod Jacquesa Westerhovena (nakladnik Atlas iz Amsterdama/Antwerpena, dio 1. i 2.) izašao je prije američkoga i većine europskih izdanja (njemački prijevod očekuje se navodno 5. listopada). Zbog toga je vijest o prijevodu na jezik koji mogu čitati, za mene bila apsolutna senzacija.



Naslovnica 1. dijela nizozemskog izdanja


Tako sam se ja dočepala svog Murakamija. I kakav je, pitate? Nemam pojma. Da budem iskrena, nisam ga još pravo ni pogledala. Bojim se, nekako, upustiti u tu vezu. Poučena prethodnim iskustvom, znam da kad se jednom ozbiljno primim Murakami-same, neću ga više pustiti. Totalno ću se zatelebati u njega. Provodit ću s njim dane i noći i zapustiti sve drugo. Milovat ću ga kad se nađemo nasamo, grliti ga s prvim zracima sunca, obnaživati ga za kuhinjskim stolom. Prije ili kasnije završit ćemo u krevetu, to znam. A kad jednom do toga dođe, neću se više ustručavati raditi to s njim u javnosti: na klupi, u parku, na nekoj sunčanoj terasi…
Možda se, kao i moja briselska frendica, jednostavno unaprijed bojim rastanka pa namjerno odlažem prvi vrući spoj s piscem. Ona se pak zaljubila preko ušiju. Suze su joj curile još dok je ljubovala s autorom pri kraju 2. dijela, neumitno se približavajući točki rastanka. Jedva sam je smirila tješeći je da će već nekako izdržati do prijevoda 3. nastavka. Jer, zna se, ljubav piše romane.


12

nedjelja

rujan

2010

Kinezi, miševi i mačke naglavačke


Kratko nakon što sam se bila vratila iz japana, španciram se ja tako po varaždinu. Onako, laganini, kako to već znamo mi nezaposleni, štićenici hzz-a. Hodam jednom ulicom blizu placa, i pogled mi zapne na tabli iznad nekog dućana. Znak. Japanski znak. Na velikoj crvenoj ploči. Poznat. Ali nekako čudan, kao da stoji naopačke. Koji je to vrag?

Dućan kineske robe, otuda i kineski znak, ok, jasno. U japanskom pismu koristi se isto takav, a čita se „fuku“, što znači „sreća“. Samo, zašto stoji preokrenut? Japanci nemaju navadu preokretati svoje znakove naglavačke. Jest, kad pišu, redaju ih odozgo prema dolje, slijeva nadesno i još kojekako, ali ih ne izvrću.

Kinezi? Tko će ih znati?

Stojim na cesti i izvrćem glavu u svim smjerovima, pokušavajući pročitati znak. Već me i vrat zabolio. Prolaznici me čudno gledaju.

Ne dalo mi mira, vratila se ja za koji dan i okinula par fotki. Znak je još uvijek stajao naopačke. Kako je to moguće, pomislih.
Netko je krivo postavio tablu s kineskim znakom iznad dućana, i nitko to nije primijetio! - pomislih. Čast svakome (i veresija nikome), ali koliko je u ovom gradu ljudi koji se kuže u kineske, ili japanske znakove? Ne računajući kineze, koliko je onih kojima to smeta?



E, ne može to tako. Grad cvijeća, baroka i kulture, pa da nosi takvo jedno ruglo na pročelju, zaboga. Što će stranci misliti? Što će misliti kinezi?
Netko mora intervenirati i ukazati na ovakav očiti nemar, i to još u centru grada.

Okuražim se i uđem u dućan.

Dobar dan – dobar dan, itd.
Izvolite?
Ne, nema vam tu poslovođe, mi vam tu svi sve, znate… to vam je kod nas tak…
Naopačke? Molim?
??
(međusobno pogledavanje dviju mlađih djelatnica)
Ne, prvi put čujem za to… niko nam niš do sad nije rekel... ne, ma kakvi, niko se nije žalil niti prigovaral…
Nikakvih problema ni bilo, to ne...
Molim, nema na čemu, doviđenja.
(značajno pogledavanje dviju djelatnica)

Ok, puce, ne bi se štela mešat, ali dojadila mi je ova igra mačke i miša. Nekaj tu smrdi. Samo mi nije jasno kaj.

Odem zato doma, otvorim svoj gmail i cijelu problematiku pažljivo razložim svom, sada već bivšem Mužiću koji je ostao sretno živjeti u japanu, a koji je svojedobno gulio fakultetske klupe studija kineskog jezika i književnosti pa bi trebao biti mjerodavan za takve lingvističke i kulturološke zavrzlame.
(iako rastavljeni, slažemo se i dalje bolje od mnogih koji su u braku. Razvod, iako sam po sebi ne baš vesela stvar, ne treba biti prepreka uspješnom nastavku ovakve jedne plodne japanološko-sinološke suradnje.)

Tko zna – zna, tko ne zna – ne dva, nego: sjedi, jedan!

Iz japana je stigao mejl čiji je prerađeni sadržaj kasnije objavljen u rubrici pisama čitatelja lokalnog "regionalnog tjednika". Čitajte i – zajedno sa mnom – učite!

Poštovani gosp. uredniče,

Znak na ploči trgovine kineske robe „Hong Kong Shop“ u Kurelčevoj ulici u Varaždinu na kineskom se čita „fu“ i namjerno je preokrenut - Kinezi u tom slučaju kažu „fu dao le!“, ili: „sreća stoji preokrenuto“. No, riječ „dao“ u kineskom jeziku je homofona, tj. istozvučnica (spada među riječi koje se različito pišu, a jednako izgovaraju). Tako da „fu dao le“ može značiti i „stigla je sreća“, „ovdje je vaša sreća/vaše dobro“, itd.

Ukratko, radi se o zgodnoj igri riječi koja je ujedno i simbolička. Ovakav preokrenuti znak „fu“ u Kini se ponekad može vidjeti na ulazu u trgovine, restorane i sl., a vrlo je čest ukras i prigodom proslave kineske Nove godine (slike u prilogu).

Znači, znak na trgovini s razlogom stoji „naopačke“, a ako ga je netko u neznanju i preokrenuo - imao je sreću! :-)

S poštovanjem,

Vaša

Kućanica u Japanu




da vam teta kineskinja pokaže kak treba... ili ne treba, svejedno...




varteks izvozi u kinu



















04

subota

rujan

2010

Tadaima!



(= Vratila sam se!)

Živa i zdrava i takve vas, nadam se, sve ovdje i našla sretan

Zašto antonijevo pismo?
Zato što nitko drugi ne bi bolje mogao sažeti osjećaj povratka na rodnu mi grudu, nego što je to u svom pismu učinio on, moj nekadašnji gaijinski pajdaš. Iako je antonio pismo napisao još prije godinu i pol, a odnosi se na njegov povratak u majčicu argentinu, kao da sam ga sama pisala. Za vas.
Oprostite mi, ako možete, što prozborih kroz tuđa usta. Sumimasen deshita.
Antonio, stari moj, gdje god da si, znaj da si u pravu. Jednom gaijin – uvijek gaijin.
No dobro, idemo dalje.

Iz japana sam otišla iz više razloga, a najvažniji je taj što više nisam bila sretna.
Trebala mi je promjena.
Jednostavno sam zbrojila i oduzela neke stvari u svom životu.
Život u japanu bio je divan i težak, dinamičan i mučan, fantastičan i uklet. Veoma me promijenio. Naučio me gledati na svijet drugim očima. Naravno da sam uživala u svakoj minuti provedenoj u toj divnoj zemlji, koja je postala moja opsesija. I uvijek ću joj se rado vraćati. Jer, što je Kućanica bez Japana?!

Napuštajući nippon, napisala sam da se selim u predjele s ugodnijom gustoćom stanovništva. Nisam požalila zbog svog izbora.
Sretno sam rastavljena i živim slobodno i kraljevski u gradu varaždinu, koji je, doduše, zahvaljujući gužvama špancirfesta do pred neki dan više nalikovao na tokyo, ili barem saitamu. Špancir je prošao, a ostao nam je „kyoto bar“ u srcu grada. Vrijedi izvidjeti ima li tamo japanaca, ili barem toče li zeleni čaj. pjeva

Vrijeme uglavnom provodim skupljajući svoje rasute stvari po svijetu, točnije iz triju država. Carinici i špediteri moji su najbolji prijatelji.
Ostatak vremena tražim posao i španciram se. S obzirom na socioekonomsku zbilju u dragoj nam domovini, rezultat jednog i drugog svodi se na isto. Tako da sam silom prilika, još uvijek službeno – kućanica. U rvackoj.
Shoganai! (šta se može!)

Mala, u srcu još prava japanka, zvrkastija je no ikad. sretan
Nakon najdužih praznika na svijetu (6 mjeseci – otkako je završio prvi razred u japanu), u ponedjeljak kreće u školu.
Još tražim japansku dadilju, ili barem kakvog japančeka, da se tu i tamo poigra s njom, da zajedno čitaju mangu i gledaju anime... sretan

Pa tko sretniji, a tko pametniji...
Jesam, sretna sam!
I naravno, nastavljam drviti (p)o japanu, jedinoj i nepresušnoj temi svojih zapisa na blogu. Spremam i nešto dodatno crno na bijelom, ali o tom potom, ili strpljen-spašen, kako glasi stara japanska poslovica.

Pozz svim japanofilima i njima sličnima. Jya ne!
























01

srijeda

rujan

2010

Povratak


Dear S.,

I'm very sorry for my late reply... I guess I could write down several excuses to try to justify this, some of them might be reasonable (at least to a certain extent) and some others are totally unacceptable. I would say that behind all those excuses I've been trying to avoid confronting the truth: I'm here!!!! Well, again, me and my "shinjitsu" problems :)

The flight was OK. As usual, the first part was easy but the second flight was kind of looong. But, then again, I was eager to see my parents and that helped to keep the moral high!!!!!

My home country is good... To be honest, it's hard to say. One thing is true, I'm not a gaijin anymore (am I???). Sometimes I think the contrary is true, I mean, once you become a gaijin you would never be able to go back to the original "not-gaijin" state. I definitely changed and even at home I feel I'm different from the average person. So, in summary, I'm still a gaijin. Little things, the way in which people speak is too "tsuyoi", the flavors are strong, the streets are noisy... and I still wait for shopkeepers to be really nice to me (I don't need to tell you that many times I end up disappointed).

I'm not a gaijin anymore in the sense that people don't look at me on the streets... I'm just another person... another brick in the wall!!!!! That's true, I don't get that special treatment anymore. You know, sometimes it is kind of annoying to be treated like a gaijin but some other times it is very nice (and convenient!!).

It was hard to say goodbye. The good thing is that it showed me many friends and beloved people that I have. It was hard saying goodbye to you, my friends, senseis, etc, etc, etc. I think we talked about this, I believe it is good for me to feel sad about this. I feel sad because there was a deep connection with these people and that, at the end, is something to celebrate. So, with tears in my eyes, I feel happy. It was good, it was worth it!!!

Well, I'm going to say goodbye for today. Cheers!!!!

Antonio

PS: I'm really sorry to have kept you waiting for news for so long. Gomen nasai
m -_- m






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se