04

subota

rujan

2010

Tadaima!



(= Vratila sam se!)

Živa i zdrava i takve vas, nadam se, sve ovdje i našla sretan

Zašto antonijevo pismo?
Zato što nitko drugi ne bi bolje mogao sažeti osjećaj povratka na rodnu mi grudu, nego što je to u svom pismu učinio on, moj nekadašnji gaijinski pajdaš. Iako je antonio pismo napisao još prije godinu i pol, a odnosi se na njegov povratak u majčicu argentinu, kao da sam ga sama pisala. Za vas.
Oprostite mi, ako možete, što prozborih kroz tuđa usta. Sumimasen deshita.
Antonio, stari moj, gdje god da si, znaj da si u pravu. Jednom gaijin – uvijek gaijin.
No dobro, idemo dalje.

Iz japana sam otišla iz više razloga, a najvažniji je taj što više nisam bila sretna.
Trebala mi je promjena.
Jednostavno sam zbrojila i oduzela neke stvari u svom životu.
Život u japanu bio je divan i težak, dinamičan i mučan, fantastičan i uklet. Veoma me promijenio. Naučio me gledati na svijet drugim očima. Naravno da sam uživala u svakoj minuti provedenoj u toj divnoj zemlji, koja je postala moja opsesija. I uvijek ću joj se rado vraćati. Jer, što je Kućanica bez Japana?!

Napuštajući nippon, napisala sam da se selim u predjele s ugodnijom gustoćom stanovništva. Nisam požalila zbog svog izbora.
Sretno sam rastavljena i živim slobodno i kraljevski u gradu varaždinu, koji je, doduše, zahvaljujući gužvama špancirfesta do pred neki dan više nalikovao na tokyo, ili barem saitamu. Špancir je prošao, a ostao nam je „kyoto bar“ u srcu grada. Vrijedi izvidjeti ima li tamo japanaca, ili barem toče li zeleni čaj. pjeva

Vrijeme uglavnom provodim skupljajući svoje rasute stvari po svijetu, točnije iz triju država. Carinici i špediteri moji su najbolji prijatelji.
Ostatak vremena tražim posao i španciram se. S obzirom na socioekonomsku zbilju u dragoj nam domovini, rezultat jednog i drugog svodi se na isto. Tako da sam silom prilika, još uvijek službeno – kućanica. U rvackoj.
Shoganai! (šta se može!)

Mala, u srcu još prava japanka, zvrkastija je no ikad. sretan
Nakon najdužih praznika na svijetu (6 mjeseci – otkako je završio prvi razred u japanu), u ponedjeljak kreće u školu.
Još tražim japansku dadilju, ili barem kakvog japančeka, da se tu i tamo poigra s njom, da zajedno čitaju mangu i gledaju anime... sretan

Pa tko sretniji, a tko pametniji...
Jesam, sretna sam!
I naravno, nastavljam drviti (p)o japanu, jedinoj i nepresušnoj temi svojih zapisa na blogu. Spremam i nešto dodatno crno na bijelom, ali o tom potom, ili strpljen-spašen, kako glasi stara japanska poslovica.

Pozz svim japanofilima i njima sličnima. Jya ne!
























<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se