30

petak

travanj

2010

Kako je Mužić postao glumac

U ova krizna vremena kada je svaki jen važan, Mužić je došao na originalnu ideju kako popuniti naš kućni budžet.
Postao je glumac na japanskoj TV!
I to ni manje ni više nego u 'Ryomadenu', ovogodišnjem povijesnom serijalu državne televizije NHK, prikazivanom u udarnom terminu nedjeljom uvečer!

Samo polako, molim, i bez guranja u redu za autograme! Ipak je ovo Japan ;-)




Da krenem redom. Mužić se, onako gaijinski foto- i telegeničan, najprije registrirao u agenciji za lov na TV-talente, kakvih u ovoj čudesnoj zemljici 24-satne televizije ima u svakom selu. Pa je čekao da ga pozovu na prvi gig. I zvali su ga. Predlagali su ga za razne uloge gaijina u reklamama za kućanske aparate, cipele i deterdžent. Voljom sudbine, umjesto Mužića svaki put bi netko drugi prošao photo selection. Ali Mužića to nije obeshrabrilo. Strpljivo je čekao svoju šansu.

I dobio ju je! Prije nego što smo se stigli okrenuti i izgovoriti 'Sakamoto Ryoma', Mužiću je ponuđena uloga u popularnoj TV-drami o istoimenom proslavljenom samuraju i važnoj povijesnoj ličnosti iz 19. stoljeća. U sagi pod nazivom 'Ryomaden', koja se od početka godine prikazuje na malim ekranima i čije se nove epizode još snimaju, Mužiću je nakon uspješne runde testiranja dodijeljena manja uloga nizozemskog prevoditelja - asistenta nizozemskog veleposlanika. (I u tome smo prepoznali prst sudbine, budući da je Mužić i u stvarnom životu prevoditelj s nizozemskog!).




NHK (izgovara se: en-ejč-kej, što je kratica za Nippon Hoso Kyokai ili Japan Broadcasting Corporation) japanska je nacionalna televizija, po statusu usporediva s britanskim BBC-om. Jedan od najprestižnijih godišnjih projekata NHK-a je tzv. taiga drama (Drama Velike Rijeke), koja se prikazuje jednom tjedno od siječnja do prosinca, a tema su joj japanske povijesne ličnosti i važni povijesni događaji. Ovogodišnji 'Ryomaden' 49. je taiga drama po redu i završit će iznimno već u studenome. Središnji je lik revolucionar Sakamoto Ryoma (1836.- 1867.), nekoć samuraj niže klase i jedna od najvažnijih ličnosti Meiji restauracije s kojom je nakon vladavine Tokugawa šogunata započela modernizacija Japana.



Autentični Sakamoto Ryoma


Ryoma je između ostalog poznat i kao začetnik japanske carske mornarice. Dokazana je njegova fascinacija zapadnjačkom tehnologijom, brodovima i oružjem. Bio je vizionar svog vremena, daleko ispred drugih, i u osnovi veliki domoljub. Shvatio je kako Japan, ne želi li sebe svesti na eksploatiranu koloniju u uvjetima industrijskog i tehnološkog napretka kakav su diktirale zapadne zemlje, mora pod svaku cijenu napustiti dotadašnji feudalni sistem i temeljito modernizirati sve strukture društva. U tom je nastojanju i uspio.

Sakamoto Ryoma izgubio je život u atentatu kada mu je bila samo 31 godina. Pravi počinitelj nikada nije pronađen. Unatoč svom tragičnom svršetku, Ryoma je u svom kratkom životu postigao izuzetno mnogo. Danas u Japanu zahvaljujući 'Ryomadenu' za njega zna svako dijete, i Ryomin lik otisnut je na majicama, raznim prehrambenim proizvodima, itd.



Imam i ja sličnu... Ove godine u Japanu je sve u znaku 'Ryomadena'!


Mužić će nastupiti u 23. i 29. epizodi 'Ryomadena', u scenama razgovora američkog, engleskog, nizozemskog i francuskog veleposlanika koji planiraju... hm, ne smijem reći što jer se Mužić NHK-u svečano obvezao na šutnju. Nećete valjda da ga vlasti deportiraju kao autentičnog barbara iz 19. stoljeća? (Otkako je angažiran za 'Ryomaden', već su ga jednom legitimirali policajci na kolodvoru; nije bez vraga, kažem ja.)

Iako je Mužić u jednoj epizodi trebao progovoriti na nizozemskom, NHK se u zadnji čas ispravio i javio kako su 'proučavanjem povijesnih činjenica' ustanovili da je jezik diplomacije u ono doba bio - francuski. Pa je tako Mužić u japanskoj drami glumio na francuskom, u prijevodu onoga što je u prethodnoj replici izgovorio veleposlanik na nizozemskom.

Novi talent NHK-a za svoj je premijerni nastup dobio 'retro' frizuru, bradu, brkove i (zapadnjačku) odjeću u skladu s modom iz sredine 19. stoljeća. Za potrebe uloge, morao je skinuti naočale koje inače nosi, a budući da je vrlo kratkovidan, ne može sa sigurnošću reći je li tog dana na setu bila i glavna zvijezda serije, lomitelj srdaca Masaharu Fukuyama koji glumi Ryomu. Uspio je razaznati tek četu samuraja u punoj ratnoj spremi koji su marširali hodnikom, i tetu u kimonu koja je instruirala glumce u sceni čajnog obreda.

Novopečeni glumac na televiziji bi se trebao pojaviti u lipnju.




Masaharu Fukuyama u ulozi Ryome








14

srijeda

travanj

2010

Skice iz (d)okolice: Ikebana

Travanj u Japanu vrijeme je podvlačenja crte i svođenja računa.
Što smo radili cijelu godinu?
Slagali ikebanu, eto što.

Ikebana (japanski: kado), tradicionalna umjetnost aranžiranja cvijeća, uči se godinama, ako ne i desetljećima, kako vole tvrditi Japanci. Na jednogodišnjem tečaju koji je vodila naša iskusna sensei (učiteljica ikebane), sretala sam domaće gospođe koje se tom plemenitom disciplinom bave već dugo - neke i po 25 godina, i čiji radovi vam svojom ljepotom oduzimaju dah. Unatoč bogatom iskustvu, te vam dame nikada neće reći kako su posve ovladale umijećem ikebane, već će se u nelagodi nasmiješiti i reći vam kako je teško složiti dobru ikebanu, te kako i one same, veteranke u tom poslu, još moraju mnogo toga naučiti.

Ali mi nemamo toliko vremena i ne znamo što ćemo raditi za 25 godina! Nekmoli da smo majstori bilo čega! Zato smo zgrabili pruženu šansu i prionuli slaganju ikebane, grana kud pukla da pukla! U početku nas je, hm, zgranula brutalna odlučnost kojom ta hortikulturalna disciplina dopušta savijati grane, rezati listove, 'sakatiti' cvijeće. Pravljenje ikebane pokazalo se ipak vrlo zabavnim i čak nam pružalo neki stvaralački 'flow'. Onako nevješti i nemušti, većinu vremena osjećali smo se zahvalnima što suvremene škole ikebane prihvaćaju i tzv. 'slobodni stil'.

Promatrajte, stoga, ovu malu retrospektivnu izložbu mojih radova kao tipično gaijinski i drznički pokušaj prezentacije nečega što Japanci usvajaju desetljećima, a mi stranci ih više-manje kopiramo, ili pak stvaramo sve drugo samo ne ikebanu.




Počeli smo sramežljivo i skromno, kako se totalnim početnicima i pristoji. Prva lekcija bilo je sezonsko (proljetno) cvijeće. Nastojeći što vjernije imitirati rast biljaka u prirodi, učili smo postaviti 3 glavne linije: nebo, zemlja i čovjek. Pritom smo uglavnom samo oponašali stil koji je zadala naša sensei. Pazili smo i da ne nabodemo prste na kenzan (metalnog ježa u koji se zabada cvijeće).




Već sljedećeg mjeseca usudili smo se nakon tečaja eksperimentirati kod kuće. Temeljni cvijet ovaj je put bio ljiljan. Što se zelenila tiče, u Japanu raste bezbroj vrsta dugogranih, stršećih, vitičastih biljaka kojima ime ne bismo znali ni na vlastitom jeziku, a kamoli japanskom, ali to za ikebanu i nije tako važno. Ono što je važno jest gledati, zabadati, gledati, zabadati, i opet pokušavati, i opet premještati... i tako ako treba satima, dok se ne postigne nešto nalik ravnoteži.




Negdje pred ljeto tražili smo gladiole za ovaj čudnovati eksperiment s vinskim čašama, ali ih u cvjećarama nije bilo. Dobro je poslužilo slično sezonsko cvijeće, postavljeno na linijama za vječnost.




Sa žutim karanfilima u šumi rascvjetalih grana, polako smo zagazili u ljeto.





Ruža, kraljica cvijeća u ovoj ne tako krotkoj ikebani.





Ujesen smo se osmjelili s irisima i nježnoružičastim krizantemama.





Novogodišnji aranžman (pravljen na sam Božić) bio je posebno bogat, sa sugestivnom 'East meets West'-kombinacijom japanskog bora i srcu nam drage božikovine. Crveno-bijele trake tipičan su novogodišnji ukras u Japanu i simboliziraju zrake Sunca koje u prvo svitanje nove godine obasjavaju - pa naravno, Zemlju Izlazećeg Sunca.





U rano proljeće: bijele kale, malo paprati i jedna grana japanske šljive, tek propupale, kakvu Japanci najviše vole.





Nije ikebana, već aranžman od suhog i prepariranog cvijeća u 'europskom' stilu kakav je trenutno popularan u 'uradi sam'- kružocima lokalnih japanskih kućanica. Zvali su nas, eto, i tamo.




Brzo prođe godina, zatvori se krug. Na praznik Hina matsuri (Dan djevojčica) 3. ožujka, pravili smo aranžman u 'europskom' stilu. Cvjetove i listove jednostavno smo zabadali u zelenu spužvu za aranžiranje cvijeća. Možda zbog kičaste vaze, rezultat nas je u prvi mah malo posramio. Opustili smo se pijući zeleni matcha čaj i grickajući kolačić-breskvicu.




Aranžmani su mnogo ljepše izgledali poredani zajedno. Naša sensei u kimonu činila se zadovoljnom, a kako i ne bi - tko se zadnji smije, najslađe se smije!

06

utorak

travanj

2010

Lennonov duh seli iz Japana

Japanska Super Arena u Saitami nedaleko od Tokija hrvatskim je poznavateljima sporta urezana u pamćenje kao mjesto na kojem se proslavio naš Mirko "Cro Cop" Filipović. No, zna li u nas itko kako se pod okriljem ovog velebnog sportskog kompleksa krije muzej u slavu člana najpopularnije glazbene grupe 20. stoljeća?








Muzej Johna Lennona - u spomen legendarnom članu Beatlesa, jednoj od najvećih pop ikona 20. stoljeća, umjetniku i mirovnom aktivistu, nije našao svoje mjesto u Lennonovom rodnom Liverpoolu u kojem su Beatlesi započeli karijeru, niti u New Yorku u kojem je život tada 40-godišnjeg legendarnog glazbenika naprasno prekinut hicima iz pištolja poremećenog ubojice, već na drugom kraju svijeta, u Japanu, zemlji s kojom je Lennon osjećao intimnu povezanost i u kojoj je proveo neke od najsretnijih trenutaka svog života.

Smješten na 4. i 5. katu veličanstvenog zdanja Super Arene u gradu Saitami 30-ak kilometara od Tokija, Muzej Johna Lennona jedini je takve vrste u svijetu. Otvoren je 9. listopada 2000. godine na 60. obljetnicu Lennonova rođenja, uz službeno odobrenje Lennonove udovice Yoko Ono. (Kritičari će reći kako je muzej isključivo njezina kreacija, te da se posvuda može osjetiti osobni pečat Lennonove nekadašnje družice.)

Koncipiran kao interaktivni i kronološki prikaz Lennonova lika i djela kroz pojedine etape glazbenikova života, s mnoštvom osobnih predmeta iz privatne kolekcije Yoko Ono, Muzej pretendira funkcionirati i kao mjesto susreta s Lennonovim spiritualnim bićem. Tema univerzalne ljubavi i mira koju je u svojoj kasnijoj stvaralačkoj fazi isticao Lennon, crvena je nit vodilja u susretu s duhom neumrlog Beatlea.

Nažalost, uskoro će svemu tome doći kraj - Lennonov duh odlučio je iseliti iz Muzeja.

Zašto, i kako? Ako je u proteklih deset godina Muzej u Saitami služio kao spiritualna Kuća čovjeku koji je s ovog svijeta otišao premlad, koji nije dobio pogreba ni groba, no čiji lik ni nakon trideset godina nakon fatalne newyorške noći ne prestaje inspirirati generacije, trebalo bi biti razumljivo kako takav muzej ne želi postati - mauzolej. Prema riječima Yoko Ono koja je nedavno objavila nemilu vijest, i koja kao što je većini (kivnog?) čovječanstva poznato upravlja ostavštinom slavnog Beatlea, Johnov duh živi jedino i samo u pokretu. Bez pokreta, njegov duh bi umro, a njegov Muzej postao bi grob. Zato je sada, nakon što se početna ideja od pet godina postojanja Muzeja produžila na deset, došlo vrijeme da duh Johna Lennona napusti Saitamu i Japan i krene na novo putovanje.






Muzej se službeno zatvara 30. rujna 2010. Drago mi je što sam se ovih dana i takoreći u posljednji čas, uspjela uvrstiti na listu zadnjih posjetitelja. Teško je to objasniti, ali jest, nešto od Lennonova duha doista živi ondje.

Čak i onima kojima Lennon nije bio omiljeni član Beatlesa, Muzej je mogao i morao nešto značiti, ako ništa drugo zbog tolikih povijesnih čestica zamrznutih u ledu vremena (bilješke s redoslijedom sviranja pjesama na koncertu, zataknute za vrat gitare; pjesme napisane na starim, mahom zamašćenim omotnicama, stražnjim stranicama jelovnika; komad drvenog poda iz crkve u kojoj je Lennon prvi put sreo Paula McCartneya 6. srpnja 1957.?!).

Za istinske ljubitelje Johnova lika i djela, Muzej je jedino moguće odredište, neokaljani oltar čiste ljubavi u slavu života i neiscrpnog talenta. Lennon je volio ispisivati pjesme po papirićima, kako bi ga već našla inspiracija, odlučnim rukopisom s vrlo malo ispravaka; na rubovima papira načrčkao bi kombinacije prikladnih rima; tuceti crteža ispunjavaju Muzej u prikazu od ranih djetinjih dana pa sve do posljednjih mjeseci provedenih u krugu obitelji.

Japanofili će doći na svoje u kutku Muzeja posvećenom posljednjim ljetima Lennonova života, od 1977. do 1979. Lennon se u tom periodu posvetio obiteljskom životu sa suprugom Yoko Ono i sinom Seanom, s kojima je ljeti putovao u Karuizawu, elitno odmaralište u prefekturi Nagano u središnjem Japanu, provodeći vrijeme crtajući i fotografirajući svojom Polaroid kamerom. Prema riječima Yoko Ono, Lennon se ponosio njihovim miješanim brakom (nimalo evidentna činjenica u 70-ima) i sinom Seanom koji je po majci bio japanskog porijekla. Po prirodi povučen, Lennon je cijenio japansku suzdržanost i činjenicu da su obožavatelji ovdje bili mnogo diskretniji i uglavnom ga puštali na miru.

Lennon se snažno zanimao za japansku kulturu, posebice tradicionalne umjetnosti kaligrafije i pjesništva. Haiku je prozvao najljepšim oblikom poezije, a da se slavni britanski zet trudio naučiti japanski, dokazuje zbirka ilustracija kojima je popratio svoje napore i koja bi i danas mogla poslužiti kao duhoviti priručnik za učenje japanskog jezika. Prikaz gramatičkih jedinica pokazuje jezičnu senzibilnost slavnog glazbenika.

Kako je Lennon učio japanski
(iz zbirke crteža 'Ai (Ljubav)- Japan viđen očima Johna Lennona')

kakeru - Isu ni kakete denwa o kakemasu. (Sjedi u stolcu i telefonira.)
tsukurimasu / tsukaimasu - (praviti / koristiti) Uta o tsukuru toki piano o tsukaimasu.
- Kad pravim pjesme, koristim klavir.




- 'Beautiful Boy', pjesma s posljednjeg Lennonova albuma 'Double Fantasy' izdanog u studenome 1980., prekrasna je uspavanka posvećena tada 5-godišnjem sinu Seanu iz Johnova braka s Yoko Ono. Lennon između ostalog pjeva: 'Life is what happens to you while you're busy making other plans' (Život je ono što ti se događa dok planiraš nešto drugo).


Kao mjesto koje slavi život Johna Lennona u svim njegovim manifestacijama, uključujući i osobne drame glazbenika za vrijeme političkog progona u Sjedinjenim Državama, kao i tzv. 'Izgubljeni vikend' za vrijeme kojeg je živio odvojeno od Yoko Ono i odao se alkoholu i drogama, Muzej sve događaje dokumentira slikom, predmetima, glazbom. Izostale su neke manje slavne epizode iz Lennonove burne mladosti, a tek je ovlaš spomenut Lennonov sin Julian iz prvog braka sa Cynthiom Powell.

Na ovom oltaru Lennonova života, nijednom riječju nije spomenut Lennonov ubojica niti okolnosti jednog od najpoznatijih zločina stoljeća. Na kraju Muzeja ispunjenog bojama, slikama, glazbom, nalazi se bijeli zid na kojem stoji samo jednostavni datum: 8.12.1980. Dugi, zasljepljujuće bijeli hodnik bez ikakvih ukrasa vodi prema Konačnoj sobi, kontemplativnom prostoru posred kojega stoji prozirni zid ispisan Lennonovim stihovima: s jedne strane na engleskom jeziku, s druge na japanskom.

U razgovoru duša bez riječi,
Zauvijek,
John Lennon.


Final Room: Forever

Don't be hard on yourself
Give yourself a break
Life wasn't meant to be run


Good to be older
Less complications everything clear


One day at a time is all we do
One day at a time is good for you


You don't know what you got,
until you lose it
You don't know what you got,
until you lose it


Now that I showed you
what I've been through
Don't take nobody's word
what you can do


John Lennon

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se