06

utorak

travanj

2010

Lennonov duh seli iz Japana

Japanska Super Arena u Saitami nedaleko od Tokija hrvatskim je poznavateljima sporta urezana u pamćenje kao mjesto na kojem se proslavio naš Mirko "Cro Cop" Filipović. No, zna li u nas itko kako se pod okriljem ovog velebnog sportskog kompleksa krije muzej u slavu člana najpopularnije glazbene grupe 20. stoljeća?








Muzej Johna Lennona - u spomen legendarnom članu Beatlesa, jednoj od najvećih pop ikona 20. stoljeća, umjetniku i mirovnom aktivistu, nije našao svoje mjesto u Lennonovom rodnom Liverpoolu u kojem su Beatlesi započeli karijeru, niti u New Yorku u kojem je život tada 40-godišnjeg legendarnog glazbenika naprasno prekinut hicima iz pištolja poremećenog ubojice, već na drugom kraju svijeta, u Japanu, zemlji s kojom je Lennon osjećao intimnu povezanost i u kojoj je proveo neke od najsretnijih trenutaka svog života.

Smješten na 4. i 5. katu veličanstvenog zdanja Super Arene u gradu Saitami 30-ak kilometara od Tokija, Muzej Johna Lennona jedini je takve vrste u svijetu. Otvoren je 9. listopada 2000. godine na 60. obljetnicu Lennonova rođenja, uz službeno odobrenje Lennonove udovice Yoko Ono. (Kritičari će reći kako je muzej isključivo njezina kreacija, te da se posvuda može osjetiti osobni pečat Lennonove nekadašnje družice.)

Koncipiran kao interaktivni i kronološki prikaz Lennonova lika i djela kroz pojedine etape glazbenikova života, s mnoštvom osobnih predmeta iz privatne kolekcije Yoko Ono, Muzej pretendira funkcionirati i kao mjesto susreta s Lennonovim spiritualnim bićem. Tema univerzalne ljubavi i mira koju je u svojoj kasnijoj stvaralačkoj fazi isticao Lennon, crvena je nit vodilja u susretu s duhom neumrlog Beatlea.

Nažalost, uskoro će svemu tome doći kraj - Lennonov duh odlučio je iseliti iz Muzeja.

Zašto, i kako? Ako je u proteklih deset godina Muzej u Saitami služio kao spiritualna Kuća čovjeku koji je s ovog svijeta otišao premlad, koji nije dobio pogreba ni groba, no čiji lik ni nakon trideset godina nakon fatalne newyorške noći ne prestaje inspirirati generacije, trebalo bi biti razumljivo kako takav muzej ne želi postati - mauzolej. Prema riječima Yoko Ono koja je nedavno objavila nemilu vijest, i koja kao što je većini (kivnog?) čovječanstva poznato upravlja ostavštinom slavnog Beatlea, Johnov duh živi jedino i samo u pokretu. Bez pokreta, njegov duh bi umro, a njegov Muzej postao bi grob. Zato je sada, nakon što se početna ideja od pet godina postojanja Muzeja produžila na deset, došlo vrijeme da duh Johna Lennona napusti Saitamu i Japan i krene na novo putovanje.






Muzej se službeno zatvara 30. rujna 2010. Drago mi je što sam se ovih dana i takoreći u posljednji čas, uspjela uvrstiti na listu zadnjih posjetitelja. Teško je to objasniti, ali jest, nešto od Lennonova duha doista živi ondje.

Čak i onima kojima Lennon nije bio omiljeni član Beatlesa, Muzej je mogao i morao nešto značiti, ako ništa drugo zbog tolikih povijesnih čestica zamrznutih u ledu vremena (bilješke s redoslijedom sviranja pjesama na koncertu, zataknute za vrat gitare; pjesme napisane na starim, mahom zamašćenim omotnicama, stražnjim stranicama jelovnika; komad drvenog poda iz crkve u kojoj je Lennon prvi put sreo Paula McCartneya 6. srpnja 1957.?!).

Za istinske ljubitelje Johnova lika i djela, Muzej je jedino moguće odredište, neokaljani oltar čiste ljubavi u slavu života i neiscrpnog talenta. Lennon je volio ispisivati pjesme po papirićima, kako bi ga već našla inspiracija, odlučnim rukopisom s vrlo malo ispravaka; na rubovima papira načrčkao bi kombinacije prikladnih rima; tuceti crteža ispunjavaju Muzej u prikazu od ranih djetinjih dana pa sve do posljednjih mjeseci provedenih u krugu obitelji.

Japanofili će doći na svoje u kutku Muzeja posvećenom posljednjim ljetima Lennonova života, od 1977. do 1979. Lennon se u tom periodu posvetio obiteljskom životu sa suprugom Yoko Ono i sinom Seanom, s kojima je ljeti putovao u Karuizawu, elitno odmaralište u prefekturi Nagano u središnjem Japanu, provodeći vrijeme crtajući i fotografirajući svojom Polaroid kamerom. Prema riječima Yoko Ono, Lennon se ponosio njihovim miješanim brakom (nimalo evidentna činjenica u 70-ima) i sinom Seanom koji je po majci bio japanskog porijekla. Po prirodi povučen, Lennon je cijenio japansku suzdržanost i činjenicu da su obožavatelji ovdje bili mnogo diskretniji i uglavnom ga puštali na miru.

Lennon se snažno zanimao za japansku kulturu, posebice tradicionalne umjetnosti kaligrafije i pjesništva. Haiku je prozvao najljepšim oblikom poezije, a da se slavni britanski zet trudio naučiti japanski, dokazuje zbirka ilustracija kojima je popratio svoje napore i koja bi i danas mogla poslužiti kao duhoviti priručnik za učenje japanskog jezika. Prikaz gramatičkih jedinica pokazuje jezičnu senzibilnost slavnog glazbenika.

Kako je Lennon učio japanski
(iz zbirke crteža 'Ai (Ljubav)- Japan viđen očima Johna Lennona')

kakeru - Isu ni kakete denwa o kakemasu. (Sjedi u stolcu i telefonira.)
tsukurimasu / tsukaimasu - (praviti / koristiti) Uta o tsukuru toki piano o tsukaimasu.
- Kad pravim pjesme, koristim klavir.




- 'Beautiful Boy', pjesma s posljednjeg Lennonova albuma 'Double Fantasy' izdanog u studenome 1980., prekrasna je uspavanka posvećena tada 5-godišnjem sinu Seanu iz Johnova braka s Yoko Ono. Lennon između ostalog pjeva: 'Life is what happens to you while you're busy making other plans' (Život je ono što ti se događa dok planiraš nešto drugo).


Kao mjesto koje slavi život Johna Lennona u svim njegovim manifestacijama, uključujući i osobne drame glazbenika za vrijeme političkog progona u Sjedinjenim Državama, kao i tzv. 'Izgubljeni vikend' za vrijeme kojeg je živio odvojeno od Yoko Ono i odao se alkoholu i drogama, Muzej sve događaje dokumentira slikom, predmetima, glazbom. Izostale su neke manje slavne epizode iz Lennonove burne mladosti, a tek je ovlaš spomenut Lennonov sin Julian iz prvog braka sa Cynthiom Powell.

Na ovom oltaru Lennonova života, nijednom riječju nije spomenut Lennonov ubojica niti okolnosti jednog od najpoznatijih zločina stoljeća. Na kraju Muzeja ispunjenog bojama, slikama, glazbom, nalazi se bijeli zid na kojem stoji samo jednostavni datum: 8.12.1980. Dugi, zasljepljujuće bijeli hodnik bez ikakvih ukrasa vodi prema Konačnoj sobi, kontemplativnom prostoru posred kojega stoji prozirni zid ispisan Lennonovim stihovima: s jedne strane na engleskom jeziku, s druge na japanskom.

U razgovoru duša bez riječi,
Zauvijek,
John Lennon.


Final Room: Forever

Don't be hard on yourself
Give yourself a break
Life wasn't meant to be run


Good to be older
Less complications everything clear


One day at a time is all we do
One day at a time is good for you


You don't know what you got,
until you lose it
You don't know what you got,
until you lose it


Now that I showed you
what I've been through
Don't take nobody's word
what you can do


John Lennon

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se