23
četvrtak
travanj
2009
Travanj je najokrutniji mjesec
Travanj je drastično promijenio naše živote. Mala se iz nekadašnjeg vrtićkog djeteta polako, ali sigurno pretvara u punokrvnog japanskog školarca. Čita mangu za prvi razred (i to postoji), crta sunce crveno (sjećate se kako izgleda japanska zastava?) i sebe s dugim crnim uvojcima (gdje nestade plava kosica?). Ipak, na olakšanje nas roditelja, čini se da je škola za Malu zabavno i veselo mjesto na koje odlazi s veseljem, kako i treba biti.
Ne obuzima me nostalgija za vrtićkim svijetom izglačanih uniformi, obento ručkova i niza pisanih i nepisanih pravila. Ne nedostaju mi ni povremena druženja s drugim mamama, s kojima se ionako nikad nisam uspjela uzdići na razinu značajniju od običnog pristojnog ćaskanja. Iako su prema meni svi uvijek bili savršeno pristojni, osjećala sam i znala da na neki način nikad neću biti dio grupe. Svi kao da su uvijek znali više od mene i prošli iste stvari davno prije, ako ne s vlastitom djecom, onda barem dok su još sami bili djeca, dok je meni cijeli taj vrtićki cirkus bio nov i stran. Na neki način i ja sam te tri godine išla u vrtić zajedno s Malom, a oko nas su bile sve same tete. Previše teta.
Pa kako je travanj u Japanu mjesec rastanaka i oproštaja, događaji me navode da neke ljude drage volje ostavim za sobom, a istovremeno se s tugom u srcu oprostim i od nekih drugih do kojih mi je bilo doista stalo, koji su me na neki način obilježili i za koje sam sigurna da će mi nedostajati.
Mnogo nas je gaijina u Nipponu, iz mnogo različitih zemalja i predjela svijeta. Neki su ovdje odlučili ostati za stalno; drugi, poput mene, došli su i borave u Japanu samo na određeno vrijeme. Pa kad vašim prijateljima gaijinima 'istekne mandat' i oni se jednog dana, ne bez žaljenja, odluče vratiti u svoju zemlju, vi ih ispraćate s knedlom u grlu i još dugo tužno gledate za njima kao napušteno mače. Dijelili ste s tim ljudima toliko toga, smijali se i plakali, a povezivalo vas je to što ste se jedni drugima uvijek mogli izjadati na ramenu, uglavnom povodom vaših neslavno propalih pokušaja elegantnog suživota i razumijevanja Japana i Japanaca.
Toliko ste se navikli na svoje gaijinske pajdaše da vam se čini kao da vas njihov odlazak ostavlja same na svijetu, neizrečene i nedorečene, u zemlji u kojoj ćete uvijek i ma što činili biti, prije svega, stranac. Gaijin.
Moj prijatelj Antonio nedavno je okončao svoj znanstvenički program i napustio Japan. Njegov se odlazak oplakuje. Argentina je sada bogatija za jednog doktora molekularne biologije, a Japan i moja malenkost neizmjerno siromašniji za društvo jednog genki gaijina s kojim se moglo puno smijati, malo plakati i što je najvažnije, voditi supstancijalne razgovore.
Druga prijateljica Amerikanka ovih dana pakira svoje stvari s namjerom skorog povratka u domovinu. Ona je bila moja veza sa svijetom zaposlenih mladih žena kakvih u mojoj neposrednoj okolini nema baš na bacanje, jednostavno zato što su naši životi točno programirani poput satelita koji se kreću u koncentričnim krugovima čije se putanje nikada neće presijecati. Zahvaljujući sretnom slučaju, B. je došla raditi u srednjoj školi u mom susjedstvu, i tako smo ostale u kontaktu. Iako je B. prebrodila mnoge prepreke u svom profesionalnom životu u Japanu, sad kad se konačno osjeća spremnom za bebu, plaši je pomisao da preko noći postane klasična japanska mama i kućanica koja se protiv svoje volje mora odreći karijere, i zato se želi (privremeno?) vratiti i važnu zadaću majčinstva obaviti kod kuće.
Sayonara, tomodachi. Dobrodošli u moj sve deblji adresar virtualnih prijatelja na drugom kraju svijeta. Možda je istina da ne postoje prijatelji, već samo trenuci prijateljstva. A za njih, naravno, trebamo biti zahvalni.
Život je smiješan i čudan, i tko zna, možda ću opet jednom sresti to dvoje u nekom kutku planete. Mozda baš na planeti Nippon. I možda baš u travnju, koji istini za volju ne donosi samo tužne i definitivne rastanke, već i nove i uzbudljive susrete. Nadam im se i radujem.
komentiraj (15) * ispiši * #
09
četvrtak
travanj
2009
Prvi dan škole
Jučer je bio prvi dan škole. Bilo je jako lijepo i zanimljivo. Nosila sam novu roza haljinu i nove cipele. Cipele naprijed imaju mašnu i to mi se jako sviđa. Haljina isto ima mašnu na kaputiću. Imam i novu narančastu torbu koja se zove randoseru. Ja sam sama odabrala narančastu. Prvo nisam znala hoću li ljubičastu ili narančastu, ali na kraju je ipak bila narančasta. Druge cure najviše vole crvenu ili rozu. Ili ljubičastu. Ili plavu ili zelenu. Dečki nose samo crnu.
Sa mnom su u školu išli tata i mama. Bili su lijepo obučeni. Došlo je puno drugih klinaca koji isto kao i ja idu u prvi razred. Nije nitko bio iz mog vrtića, ali nema veze. Cure su nosile slične haljine kao ja, roze ili plave ili crne. Dečki su nosili hlače i kaputiće. Svi su bili lijepo obučeni i cure su bile lijepo počešljane. Samo je jedan dečko koji sjedi ispred mene u klupi malo raščupan. I jako je zvrkast. Stalno me nasmijava. Došlo je puno mama i tata i svi su stalno snimali na kameru i na video.
Ja sam sad ichinensei ni-gumi. Mama kaže da je to kao prvi be i da je i ona isto bila prvi be kad je krenula u školu. U razredu nas je 31. Moja učiteljica zove se Akiyama-sensei. Rekla je da u školi ima i Fuyuyama-sensei i Haruyama-sensei i Natsuyama-sensei. To su kao četiri godisnja doba: fuyu je zima, haru je proljeće, natsu je ljeto i aki je jesen! To je bilo baš smiješno kad je to rekla.
U razredu je lijepo i ima puno crteža i slova. Ja sjedim u zadnjem redu. Pokraj mene je jedan dečko, ali ne znam još kako se zove. Prvi dan dobili smo puno poklona. Jednu žutu kapu za sigurnost u prometu, jedan alarm koji objesiš na torbu i koji je u obliku piceka i jako glasno pijuče kao picek, i koji ne smiješ pritiskati osim ako ti se nešto dogodi. I još smo dobili knjige za školu i neke papire koje tata i mama moraju čitati. Mama ih ne voli jer je puno papira i jer joj dugo treba da ih pročita. Knjige za školu su za japanski i matematiku i prirodu i pjesmice i origami i pravljenje raznih stvari. Jako su lijepe i šarene i već sam ih doma sve pročitala.
Priredba za prvi razred bila je u velikoj dvorani. Bilo je jako puno ljudi. Svi klinci i svi tate i sve mame i svi učitelji i učiteljice. Na početku su svi jako dugo pljeskali kad smo mi ulazili. Onda su svi ustali i pjevali pjesmu koja se zove Hinomaru. Ja znam pjevati tu pjesmu jer smo je učili u vrtiću. Poslije su neke tete i neki stričeki nešto govorili pred mikrofonom. Rekli su nama klincima da trebamo dobro učiti i truditi se i da moramo pitati ako nešto ne razumijemo. Poslije su učenici drugih razreda nešto otpjevali i napravili mali igrokaz. Bilo je jako lijepo. Već sam znala pjesmu iz igrokaza, jer pjevala ju je i naša teta u vrtiću.
Kad smo izlazili iz dvorane, svi su opet pljeskali i svirala je pjesma iz crtića o Totorou. Ja jako volim taj crtić i znam pjesme iz njega. A kad nas je striček fotograf na kraju slikao s mamama i tatama, rekao je da moramo gledati u Totoroa. To je bila neka mekana igračka koju je on držao u ruci dok je slikao, i onda su svi morali gledati u tog Totoroa da dobro izgledaju na slici i da ne gledaju okolo kad on slika. Mama i ja jako smo se smijale zbog Totoroa.
Danas sam opet išla u školu i bilo je jako zanimljivo. Imali smo japanski i matematiku. Sve sam razumjela što je učiteljica pričala i već sam našla neke prijateljice. Ali ne znam još kako se zovu. Imali smo mali odmor i veliki odmor i smjeli smo se igrati u razredu. Čak smo smjeli crtati po ploči.
Sutra opet idem u školu. Ujutro moram rano ustati. Moram nositi puno stvari koje trebamo u školi. Mama će me odvesti ujutro, a popodne nas natrag vodi naša učiteljica. Svi hodamo iza nje i ona drži putokaz na kojem je nacrtan žuti cvijet i ona dobro pazi na aute kad prelazimo preko ceste.
Ja jako volim ići u školu.
komentiraj (34) * ispiši * #