16

četvrtak

listopad

2008

Divni novi stanovi


Image Hosted by ImageShack.us


Ulazna vrata stana viđena u bezbroj japanskih filmova, ona iza kakvih se odvijaju životi milijuna urbanih Japanaca. S prednje strane je karakteristični prorez za poštu, iznutra je poštanski sandučić i špijunka. Japansko prezime stanara iz nekog je razloga ispisano latiničnim slovima.

Običan je to stan u zgradi kakvih u ovom gradu ima na tisuće. Tu su negdje i vrata mog stana u predgrađu. Gotovo su identična, osim što na njima ne piše naše prezime. Držimo se low profile. Naročito otkako je u kvartu zavladala invazija LJUC-a.

Skrivam se od njih i brižljivo zaključavam vrata za sobom, vodeći računa da me ne primijete kad ulazim u stan. U kući zatvaram prozore i navlačim zavjese. Ustručavam se paliti svjetlo, da ne privučem neželjenu pozornost nekog LJUC-a koji se zacijelo vrzma u blizini.

Nakon početnih miroljubivih kontakata s LJUC-om, spoznala sam da s njihovom vrstom više ne želim imati posla. Nemam im više što reći, niti oni mogu bilo što učiniti za mene. Neka mi više ne dolaze zvoniti na vrata. I neka više ne ubacuju one svoje proklete listiće u moj poštanski sandučić!

Uvijek u besprijekornim crnim odijelima i ulaštenim crnim cipelama, s povećom aktovkom pod miškom i penkalom na gotovs, Ljudi U Crnom (LJUC) posljednjih su se mjeseci kao kukci razmilili po hodnicima apartmanskih zgrada. Kucaju i zvone na svaka vrata s prorezom za poštu i prekidaju miran tijek običnih života iza njih. Unatoč krizi na tržištu nekretnina, ili možda baš zahvaljujući njoj, LJUC nikad nije bio zaposleniji oko prodaje stanova u supermodernim novim zgradama od kojih većina još nije niti izgrađena, ali koje su tako divne da bi u njima svatko želio stanovati.

Ljudi U Crnom mahom su mlađi muškarci u dvadesetim i tridesetim godinama s profesionalno usredotočenim izrazom lica koji daje naslutiti da rade za proviziju. U prospekciju novih kupaca kreću organizirano i individualno. Zvoneći na vrata, LJUC je uporniji od dostavljača robe, prodavača svega i svačega, poštara i Jehovinih svjedoka. Ne dobije li odgovor, u sandučić će ubaciti svoje blještave brošure sa slikama divnih novih stanova i vratiti se za koji dan. Otvorite li vrata, veliki su izgledi da ćete idućih desetak minuta biti primorani voditi ovakav razgovor s LJUC-om:

'Dobra večer, ja sam taj-i-taj i radim za agenciju tu-i-tu. Jeste li zainteresirani za novi MANSHON?'
Izgovara tu riječ važno i oprezno kao da je lozinka. Ili možda zato što nije siguran razumije li ova strankinja ijednu riječ japanskog, pa vrijedi ispitati teren.
'Manshon... New home, nice, very nice!' - i pokazuje mi letak, jer slika govori više od tisuću riječi.
'Aha, manshon, ovaj, pa znate, baš i nismo...'
'Big, very big! Molim vas, pogledajte. Vaš stan je unajmljen, zar ne? Koliko ste dugo u Japanu?'
Pokušavam mu dati do znanja da kao stranci na privremenom radu nismo zainteresirani za kupnju stana u Japanu, čak ni ovog velikog, divnog sa slike. Osim toga, dovoljno sam dugo ovdje da znam što je manshon (japanski tip obiteljskog stana u zgradi), a što mansion (razvratno prostrana rezidencija engleskog tipa).
No LJUC pred vratima neometano nastavlja dalje, njišući se na petama svojih crnih cipela:
'Uskoro možete posjetiti naš model room u blizini. Vrlo povoljni uvjeti! Idealna prilika! Možemo li razgovarati s vašim suprugom? Je li on Japanac?'
Plavokosa glava iza mene znatiželjno se progurne do vrata. Kažem Maloj da se vrati u sobu.
'Ah, tako... E pa, vidite, novi stanovi uskoro će biti izgrađeni i useljivi u kratkom roku, pa ako se želite predbilježiti, molio bih vaše ime i podatke za registraciju...'
'Žao mi je, ali nismo zainteresirani, mi smo tu samo nakratko... brošura? dobro, može...'

Kako se ovo radi? Nikad nisam bila dobra u zalupljivanju vrata ljudima pred nosom.
'Molim vas, samo još trenutak! Koliko plaćate stanarinu?'

Pristojno, ali odlučno zatvaram LJUC-u vrata pred nosom.

Ono što LJUC ne zna, to je da ja zapravo volim njegove letke i brošure. Sjedim za kuhinjskim stolom u svom iznajmljenom dainingu-kichin i dugo proučavam svaki detalj sa slika. Upijam blještavilo fotografija i obećanja sjajnog života u divnim novim stanovima. Svi su ti novi blokovi zgrada kršteni bombastičnim imenima zapadne provenijencije:
Gala Residence. Suncieltown. Leben Heim. New Concept Mansion Series No. 647.

Tu su i slike zgrade izvana i njezina točna lokacija: uvijek je to samo nekoliko minuta pješice od stanice vlaka, što je istaknuto velikim brojkama na kvalitetnom papiru (jer stan vaših snova nije samo luksuzno namješten, nego se sa svog balkona možete i kamenom nabaciti do stanice). Detaljni tlocrti prostorija u stanu otisnuti su zajedno s ukupnom cijenom i pogodnostima plaćanja.

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Manshon blokovi apartmana

LJUC je te večeri pozvonio triput. Znala sam da je već bio dolazio prije sat ili dva, jer sam u prorezu za poštu našla utaknute prospekte. Nisam ih trebala odmah izvući - sad spodoba u crnom pouzdano zna da sam kod kuće.
Pritajila sam se iza vrata i provirila kroz špijunku. On je, s kemijskom olovkom zataknutom u fascikl. Vrti se na peti.
'Konnichiwa, Kano desu' - zazove potiho.
Ha! Agent K razvio je novu strategiju, ali nisam ni ja od jučer. Pričekam još trenutak, zatim čujem kako zvoni na susjedovim vratima. Odustao je. Našao je novu žrtvu
.


Listam i gledam raskošnu unutrašnjost prostorija: velike i prostrane sobe, djevičanski čiste kupaonice, glanc nove kuhinje, smočnice i spremišta za sve moguće stvari.
I iako znam da perspektiva tih soba nikako ne štima i da posrijedi mora biti optička varka ili fotografski trik, jer imala sam priliku zaviriti u nove japanske sobe koje su više umjerenih dimenzija, ja uhvatim samu sebe kako sanjarim nad tim prospektima.
Nakratko zaboravljam da sam u Nipponu samo privremeno, da mi sve to ne treba, i sva se raspekmezim gledajući sličice dodatnih prostorija o kojima u svom malom iznajmljenom stanu mogu samo sanjati. A tek imena!
Dressing room. Powder room. Walk-in closet. Shoes-in cloak. Mrs. Corner, iliti kutak za listanje recepata. Sky Garden!
I naravno, slike nasmijane tročlane (katkad četveročlane) obitelji koja usred svih tih urbanih blagodati živi svoj natural and comfortable life.

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Ima nešto opsceno u tim glossy reklamama za nove stanove! Živeći u stanu u kojem ima svega samo ne mjesta, naučila sam ekonomizirati kao i većina Japanaca: presavinuti jednu stvar tri ili četiri puta, rastaviti nešto do najsitnijih sastavnih dijelova, pohranjivati sitnež u kutijama, pretincima i na kat. Nove stvari kupujem na kapaljku, a starudije se rješavam s gotovo perverznim užitkom. Sve je kod mene vrlo uredno i - komprimirano.

Blještavi prospekti divnih novih stanova završavaju u starom papiru.

Zazvonio je telefon. S druge strane začujem kratki formalni uvod i dobro poznatu lozinku. Pred očima mi zatitra slika muškarca u crnom odijelu. LJUC se drznuo zvati me telefonom!
Slušam sebe kako lažem:
'Žao mi je, ali nismo zainteresirani za kupnju stana. Da, znam da je cijena povoljna. Ali znate, iduće godine vraćamo se u svoju zemlju. Odlazimo iz Japana... Europa... da... da. Hvala vam. Doviđenja
.'
Sad me puštaju na miru.












































<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se