16

subota

lipanj

2007

(^_^)



Ne trebate stvarno zivjeti u Japanu da bi vam to bilo jasno kao bijeli dan.
Dosli ovamo bilo s turistickom vizom na tjedan dana, bilo na trodnevni simpozij ili nesto trece, brzo cete spoznati da vasi domacini gaje sasvim specificnu ljubav, dapace strast prema malim elektronskim bicima. Pritom ne mislim na Tamagotchije.

Japanci luduju za mobitelima. Ne mogu zamisliti zivot bez njih. Prakticki su srasli s tom stvarcom, do te mjere da im ona odredjuje ponasanje u drustvu. Mobiteli su svugdje.

Keitai, kako Japanci nazivaju svoj mobilni telefon, vec je neko vrijeme cvrsta konstanta japanske svakodnevice. Zeli li posjetitelj Japanu fotokamerom uhvatiti onaj 'tipicni' trenutak s ulice, zivot kakav jest, ljude kakvi jesu, preporucujem mu da stane na bilo koji kut bilo koje ulice, i slika ljude koji hodaju ulicom pogleda prikovanog za mobitel, bez oka za bilo sto drugo. Poslovne ljude, domacice, mladez.
To je Japan danas. To je japanska mobitel kultura.

Prolazeci ulicama i koristeci javni prijevoz, imam dojam da Japanci relativno malo doista telefoniraju. Prave price je sve manje, ona je postala luksuz. Narocito za ljude koji se vecinom dana zadrzavaju na javnim mjestima na kojima se telefoniranje ne tolerira. U vlakovima, na primjer. U japanskim vlakovima vrlo je tiho, izuzevsi povremenu dreku konduktera preko zvucnika, koji po tko zna koji put podsjeca cijenjene putnike da telefoniranje u vlaku nije dopusteno.
Umjesto toga, i mozda bas zbog toga, i vlakovi i druga javna mjesta prepuni su ljudi koji tjeraju neku svoju diskretnu zanimaciju u privatnosti zaslona svog mobitela, mnogi i sa slusalicama na uhu: beskrajno su popularne online igrice; slusa se glazba preko MP3 nosaca ili radija; neki koji se mogu pohvaliti najnovijim tipom keitaija, prate TV-program ili surfaju internetom. Nadalje, oni koji ne mogu razgovarati naglas, imaju svu slobodu da salju na desetke e-mailova dnevno (ekvivalent nasem SMS-u). Narocito zene i mlade djevojke znaju dobro tu 'igru najbrzeg prsta'.

Nedavno sam naletjela na zgodan upitnik u novinama koji me upucuje na zakljucak da je japanska ovisnost o mobitelu postala pravi sindrom. Navedeni su jasni simptomi te 'bolesti' i njezino japansko ime, keitai denwa izonshou (ovisnost o mobilnom telefonu). A onda sam se sjetila i svojih znanica domacica, i utvrdila da neke od njih u drustvu pokazuju upravo te ili vrlo slicne simptome !

Znakovi ovisnosti o mobitelu

1) Provjeravate svoj mobilni telefon odmah ujutro.
Aha. OK, nisam medju njima, meni je na pameti samo kava rano ujutro.
2) Nervozni ste i nemirni ako izadjete iz kuce bez mobitela.
Ovo nisam u stanju provjeriti. Nisam, naime, u ovoj zemlji jos srela zenu ili muskarca koji bi se negdje pojavili bez mobitela.
3) Cak i ako mobitel nije zazvonio, provjeravate ima li poruka ili propustenih poziva.
One tri sekunde dok im natocim jos jednu kavu... samo se nacas okrenem, i one vec vire na zaslon, krisom. Da nije slucajno dosla kakva poruka dok nismo pazile ?
4) Nosite mobitel sa sobom u toalet.
Istina je, vec sam cula zene koje telefoniraju u kabini javnog WC-a. Nisu valjda pricale same sa sobom ?!
5) Kad negdje sjednete, prvo odlazete svoj mobitel na stol.
Moram reci, ove moje domacice ipak su malo diskretnije od ovoga. Drze mobitel uredno u torbici, iz koje su ga doduse u stanju izvaditi dok si rek'o keks. - Jedno je psiholosko istrazivanje pokazalo da su zene sklonije svoj mobitel drzati u torbici, dalje od pogleda drugih, dok muskarci upravo suprotno, tendiraju svoj mobitel odloziti pred sobom na jasno vidljivom mjestu. Jos jedna razlika izmedju zena i muskaraca ?
6) Zabrinuti ste ili ljutiti ako u roku od sat vremena ne dobijete odgovor na poruku koju ste poslali.
Primjecujem koliko su neke domacice nervozne kad provjeravaju mobitel. Da ne ocekuju tu jako vaznu poruku od jako vazne osobe ?
7) Izbjegavate koristiti metro ili zadrzavati se u podzemnoj zoni, jer se bojite da vam mobitel nece primiti poziv ili poruku.
Uh, ozbiljan problem. U Japanu tesko da igdje mozete stici busom ili 'cipelcugom'. Nista, nego brzo iskociti na svakoj stanici i izaci na friski zrak, da vidimo ima li poruka. A vlak, koga briga kad uvijek stize drugi. Cesce nego zagrebacki tramvaj !
8) Provjeravate tocno vrijeme na zaslonu mobitela.
To bi za neke moje domacice mogla biti tek izlika da mobitelu upute pogled pun ljubavi.
9) Tuzni ste ako nema poziva ili poruka.
Recimo da ovo mogu razumjeti.
10) Kad pisete poruku, stavljate najmanje jednu slicicu u svaki drugi red teksta.
Koliko puta sam dobila mail sa sve samim nekim crticima, smajlicima, oblaccima, obrvicama... Za tumacenje japanskih emoticona potreban je poseban rjecnik !

(^_^)

(;-;)

(^Q^)/^

Rijec strucnjaka: ukoliko ste najmanje cetiri puta odgovorili sa 'da', vjerojatno patite od sindroma ovisnosti o mobitelu.




Famozni japanski privjesci za keitai



Zanima vas kako sam ja prosla na testu ? Najiskrenije, ne pokazujem nijedan od navedenih simptoma. Mislim da sam prava bijela vrana u Japanu. Naravno, posjedujem mobitel. No, sluzim se njime relativno rijetko. Ne volim osjecaj unutarnjeg pritiska koji u meni izaziva 'dostupnost' u svakom mogucem trenutku. Rijetko kome uopce dajem svoj broj mobitela, vise volim da me zovu na moj fiksni broj. Cak ne volim druge precesto zvati na mobitel. Mislim da to previse zadire u tudju privatnost, osim ako se radi o hitnom slucaju, naravno. Nekoliko puta bilo mi je jako drago sto sam u nekoj hitnoj situaciji sa sobom nosila mobitel. On je cesto jedino rjesenje i pomoc.
Ali inace, za sve te novotarije i ostalo oko mobitela, ja sam vam jako staromodna. Retro. Nemam instalirane melodije, na primjer. Moj mobitel jos uvijek samo zvoni po starinski. Dosadno, ali meni odgovara. Kad svi mobiteli oko mene zazvrndaju na zadnji popularni J-pop napjev, ili valcer, ili Hello Kitty, barem znam da nije to bio moj. Moj 'samo' zvoni.
Grozno, ali ja cak ne znam napamet svoj broj. Imam ga negdje zapisanog. Saljem samo dobri stari SMS, japanski e-mail ne dolazi u obzir. Ne cini mi se prakticnim. Kad nekome zelim poslati poruku, sjednem za racunalo.
Cesto svoj mobitel ostavljam kod kuce. Kad ga i ponesem, obicno zavrsi na samom dnu cekera, gdje ga jedva uspijem dohvatiti ako i zazvoni. Jer, kako divno, mene rijetko tko i zove na mobitel.
Svi koji me znaju, uljudno ce me postedjeti trkeljanja o ovom i onom na mobitel, u svako moguce doba. Radije mi posaljite e-mail. Odgovor stize u razumnom roku.


Eto tako, to je bio kraj posta o japanskim mobitelima. Kad postavim ovaj tekst, idem na spavanje. Prije toga svakako necu propustiti uraditi ono sto radim svaku vecer, a to je iskljuciti ton svog mobitela. Povremeno, naime, dobivam fantomske pozive usred noci. Tamo negdje oko 4 ili 5 ujutro. Nikad nisam saznala tko zove. Ima svakakvih cudaka. Ili je to tek netko usamljen i tuzan sto nema poziva ni poruka.


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se