27

utorak

veljača

2007

MOJE URE KULTURE



Uvijek kad mi dodje da podivljam u tokijskom mravinjaku, tjesim se da je ovo u mnogocemu ipak fantastican grad. Jest da se stalno guzvamo i naguravamo, da je privatnosti malo i da u Japanu rijetko gdje mozete biti doista sami. S druge strane, doista imate kamo otici i provesti slobodno vrijeme. Tokyo nudi za svakoga ponesto.

Ja, recimo, volim umjetnost. Onako, cisto u slobodno vrijeme. Otidjem s vremena na vrijeme na neku izlozbicu, pogledam slikice i kipice, malo se zabavim i pustim mozak na pasu. Kad se vratim kuci svojim kuhacama i loncima, imam osjecaj kao da sam dosla s nekog provoda. Pola ure kulture, i ja sam kao preporodjena.

Tokyo je za kulturu dusu dao. Malo je gradova na svijetu koji se dice takvim bogatstvom sadrzaja u muzejima, galerijama, kulturnim centrima. Ponuda je ogromna, a ni potraznja ne zaostaje. Gradjani Tokyja doslovce luduju za muzejima. Neki u njima provedu i cijeli dan, sto uopce nije tesko jer mnogi muzeji nude ne samo kulturne, nego i gastronomske sadrzaje. Drugim rijecima, u muzejima se moze i dobro jesti. Po guzvama pred muzejskim restoranom moglo bi se reci da su neki tamo dosli samo zbog rucka.

Najnoviji biser u niski tokijskih muzejskih dragulja otvoren je samo prije mjesec dana u cetvrti Roppongi, pod imenom National Art Center Tokyo. Nazvati ovo monumentalno zdanje muzejom bio bi understatement, stoga mislim da je ime svoje zasluzio. Ovo nije samo muzej, iako i to jest. Nije samo galerija, jer broji ih cak dvanaest pod istim krovom. Osim izlozbenih prostora u uzem smislu (ukupno 14.000 m2 povrsine), tu su i veliki auditorij, 3 predavaonice, knjiznica, suvenirnica, restoran i 3 kafica.
Ovdje se doslovce moze zalutati. Nije da Japanci prave samo najmanje stvari na svijetu, nego im dobro uspijevaju i ovakvi mega-projekti.






National Art Center, Tokyo Roppongi


NACT je navodno trenutno najveci muzejski prostor u Japanu. Nisam mogla odoljeti da ga ne pogledam izbliza. Sama zgrada umjetnicko je djelo po sebi, a potpisuje ga cuveni japanski arhitekt Kisho Kurokawa, poznat po svom progresivnom stilu. Atrij zgrade sav je u staklu i djeluje privlacno futuristicki. Valovite staklene plohe propustaju more suncevog svjetla i topline. Usavsi, prvo sto sam pomislila bilo je: zasto me ovo podsjeca na moderni aerodrom ?
Nisam se toliko ni prevarila. Upravo je Kurokawa projektirao novu, supermodernu Medjunarodnu zracnu luku Kuala Lumpur u Maleziji. Neki drugi njegovi poznati projekti ukljucuju: novo krilo Muzeja Van Gogh u Amsterdamu, poslovni kompleks Melbourne Central, Republic Plaza u Singapuru, Sony Tower u Osaki.









Atrij muzeja: festival ploha i sara


Volim nove stvari. A volim i starudiju, onu koja je zasluzila mjesto u muzeju. Neobican je to spoj, stare stvari smjestene u prostoru koji jos mirise po novom. Sasvim poseban osjecaj, bezvremenski.
NACT je privukao veliku paznju javnosti zbog jos necega, a to je cinjenica da muzej nema stalnu kolekciju, niti je namjerava nabaviti. To je temeljni koncept. Umjesto toga, izlozbe ce se u velikom stilu izmjenjivati jedna za drugom. Prostora za to u ovom muzeju sigurno ne nedostaje.

I zato je vrlo znakovit naziv prve izlozbe koja je stigla u NACT: Zivot u materijalnom svijetu - 'Stvari' u umjetnosti 20. stoljeca i sire. O tome kako su materijalna dobra polako ali sigurno osvojila svijet, kako smo postali ovisnici o stvarima, bez kojih vise ne mozemo zamisliti svoj zivot.
Materijalno u doba materijalizma, smjesteno pod krovom institucije koja konceptualno odbija ideju skupljanja i gomilanja stvari - ne moze biti vece simbolike u tome, a ako hocete i ironije.

Volim suvremenu umjetnost u svim njenim pojavnim oblicima. Intrigira me moderno, jer je cesto nekonvencionalno. Po prirodi sam 'ziheras' i ako se ikad upustam u rizik, to je onda proracunati rizik. Drugim rijecima, ne volim iznenadjenja ni nepredvidljive situacije. Dopustam ih sebi samo u kontroliranom okruzenju, kakvo su recimo kina ili muzeji. Volim filmove s nepredvidljivim zavrsetkom, volim i suvremenu umjetnost. A ona je cesto nepredvidljiva. Zato mozda trazim takva mjesta. Mozda mi s vremena na vrijeme treba takva neka kontrolirana katarza, eksplozija dozivljaja i dojmova.

Nisam se razocarala. Ova izlozba ponudila je tolika iznenadjenja. Nevjerojatno je sto je sve ovdje objedinjeno na jednom prostoru, bio on i tako golem. Nevjerojatno je koliko su 'stvari' iz naslova zavladale svijetom. Slikarstvo, kiparstvo, grafika, dizajn, obrt, fotografija, arhitektura, i ono sto valjda najvise volim, a to su instalacije. Od sasvim 'obicnih' do onih krajnje 'uvrnutih'. 'Stvari' su svugdje. One mogu biti 'Lijepe kao slucajni susret sivaceg stroja i kisobrana na stolu za seciranje' (Man Ray). Mogu biti sokantne, kao primjer fekalne umjetnosti u izlosku japanskog umjetnika Kudoa Tetsumija ('Ionescov portret' - izlozak je ipak po svoj prilici anorganske prirode). Naravno, i cuveni Duchampov urinoar je ovdje, jednako kao i Warholove 'Limenke od juhe Campbell I i II') (juha se jos uvijek prodaje u Japanu !). Od tehnika poput 'akril na frizideru' ili komprimiranog lima automobila, pa sve do 'obicne' PowerPoint prezentacije - ova izlozba golica mastu i potice na razmisljanje.

Mozda smo samo robovi svojih zelja i ne mirujemo dok ne kupimo jos to, i to, i to. A mozda smo samo ljudska bica i trazimo utjehu u stvarima. Tako dugo dok se one ne okrenu protiv nas i nama zavladaju. Sto sve moze proizaci iz pohlepe ?



Jedan od 3 muzejska kafica podsjeca upravo na salicu kave


Dosla sam u NACT na sat-dva, a ostala valjda pet sati. A nisam vidjela sve.
Ni dosadno prasnjavi ni poluprazni, tokijski su muzeji mjesto gdje se doista mozete zabaviti i opustiti. Kako smo svi mi samo ljudi sa svojim zeljama i potrebama, jelovnik u restoranu NACT-a ispisan je kompletno na francuskom, a ni cijene ne zaostaju za onima u centru Pariza. Unatoc tome, stotine posjetitelja spremni su stajati u dugim redovima za rucak.
Zadovoljila sam se brzim sendvicem i kavom u predvorju. Vrijedilo je pogledati i suvenirnicu i auditorij, a ni dodatna izlozba o arhitektu Kurokawi nije bila nezanimljiva. Iako sam htjela jos i to... i jos to...

Stvari su prolazne, ostaje dozivljaj za pamcenje.




Tom Wesselmann: Bathtub Collage #2, 1963 (primjerak Pop Art-a s izlozbe)










<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se