27

subota

siječanj

2007

SUMO: TKO SU BOGOVI S OLIMPA



Slika na kredencu: KOTOOSHU

Bugarska, 23 g., 150 kg, 203 cm
rang: ozeki sampion
(drugi najvisi rang)

U sumo svijetu a i sire, miljenik Kucanice i tisuca drugih zena diljem arhipelaga, ozeki senzacija Kotooshu (ime mu znaci 'europska harfa'). Pravim imenom Kaloyan Stefanov Mahlyanov, nekadasnji europski juniorski prvak u hrvanju. Osim naocitoscu i visinom natprosjecnom za sumo borca, istaknuo se i proslavio munjevitim usponom do ozeki ranga, nakon samo 19 odradjenih turnira. Nije prvi gaijin u sumo svijetu, ali je jos uvijek jedan od najpopularnijih. Porijeklom Bugarin, nastojanjem promucurnih reklamemahera nagovoren na promicanje u Japanu cuvenog bugarskog jogurta. Osim na TV-u, reklamu nosi na svojoj ceremonijalnoj pregaci, a uz nju posjeduje najmanje jos dvije: jednu darovanu od strane Europske Unije u travnju 2006., kratko nakon sto je proglasen ozekijem, te jos jednu u bugarskim nacionalnim bojama. Iako su ocekivanja sa svih strana velika, Kotooshuu u posljednjih godinu dana na turnirima ne uspijeva ostvariti gotovo besprijekorne rezultate potrebne za osvajanje zavidnog statusa yokozune. Muci ga ozljeda koljena koju vuce jos od pocetka 2006.g., a cuju se i kritike na racun njegove borilacke tehnike. Po nekima, Koto bi u ringu trebao bolje znati iskoristiti svoju iznimnu visinu od 203 cm. Unatoc svemu, Kotooshu iz svih turnira izvlaci dobar konacni omjer pobjeda i poraza. Pravi obozavatelji vjeruju u njega, Koto gambatte ne !



Kotooshu u svojoj mljekarskoj pregaci. BURUGARIA znaci Bugarska, ali je i naziv za bugarski jogurt.


Osim sto po dolasku u Japan nije podnosio rizu, a treninzi su bili daleko naporniji nego u Bugarskoj, evo s cime se jos morao nositi Kotooshu na pocetku sumo karijere:
(izvadak iz intervjua s Kotooshuom)

Je li bilo iznenadjenja kad ste se upoznavali s tradicijom i drugim aspektima sumo sporta ?
- Najvise me iznenadilo to sto se u kampu nitko nije zalio na udarce vodje kampa ili boraca iz viseg ranga. U Bugarskoj je mozda bilo trenera sklonih udarcima, ali sportasi bi se pobunili i bojkotirali treninge. U sumo svijetu takve se stvari uzimaju zdravo za gotovo. Nitko nikad nije protestirao, koliko god ga tukli. To mi se isprva ucinilo neobicnim.


Tesko da bi ovakav zgodan, krsan momak promakao mom oku. Pogotovo kad se na televiziji pojavljuje sest puta godisnje po 15 dana zaredom, u borbama koje oduzimaju dah. Izvan ringa djeluje pomalo stidljivo, nevjesto se noseci s velikom paznjom medija i silnih obozavatelja/-ica koje se s njim zele slikati.
Raznjezio me podatak da je Koto svojoj mami koja jos uvijek zivi u Bugarskoj, mjestu Dzuljunica, pretproslog proljeca od svoje sumo zarade darovao perilicu. Srecom, ne japansku. A tati je obecao auto, koji je u medjuvremenu mozda vec i kupio. Tata, kupim ti auto. Kad je sinko Kaloyan postao ozeki, cijela Dzuljunica pozvana je na rakiju. Kakav jogurt, rakije, rakije amo.
Koto i ja prakticki smo sugradjani. Priznajem, trcala sam na vlak da stignem u susjedni grad gdje je Koto tog popodneva dolazio na otvaranje nekog soping-centra. Gurkajuci se sa sredovjecnim kucanicama i bakicama koje su ga neprestance slikale u drustvu takodjer prisutne Miss Japana, uspjela sam se nekako probiti u red blizu velikog Kotooshua. Nisam dobila autogram, ali imam slika za privatni album i dugo sjecanje.




Svecanost urucenja kesho-mawashi pregace sa znakom EU-a u travnju 2006. Kotooshu, tadasnji premijer Koizumi i europski duznosnici proucavaju kanji karakter za rijec 'Europa', izvezen na pregaci.



Pobjednik svih bitaka: ASASHORYU

Mongolija, 26 g., 148 kg, 184 cm
rang: yokozuna
(Grand Champion)

Ako je Kotooshu princ, Asashoryu je kralj ringa. Tako se i ponasa. Trenutno jedini sumo yokozuna u zadnje 3 godine, Asashoryu svaki turnir zavrsava u stilu i najcesce uvjerljivom pobjedom nad ostatkom klase. Osvojio je i nedavno zavrseni Novogodisnji turnir u Tokyju. To mu je dvadeseti osvojeni turnir u karijeri, a cini se da veliki Asa zasad nema ni najmanju namjeru otici u penziju. U mladjim danima poprilicno nestasan u ringu i izvan njega (tabloidi spominju nedopustene tehnike u borbi, razbijena stakla svlacionice, avanture s djevojkama, pa cak i busenje guma na automobilima konkurenata), Asashoryu danas djeluje stabilizirano i usredotoceno na samo jedan cilj: kako odrzati premoc. Svoju je dominaciju odavno dokazao, umijece je u tome kako sam sebe motivirati i odrzati status u navali mladih i tehnicki talentiranih sumo boraca, ne samo iz Japana nego i iz inozemstva.




(izvadak iz intervjua s Musashimaruom)

Sto mislite o Asashoryuu ? Niste se nikad borili s njim kao yokozunom, zar ne ?
- Uvijek sam se zelio susresti s njim, no zavrsilo je tako da sam se zbog ozljede zapesca morao povuci, i tako se nikad nismo borili. No, japanski sumo borci trebali bi se vise potruditi. Zelim japanskog yokozunu. Sad je lose. Ne trude se dovoljno. Treba se jako truditi, covjece. Nece im to doci samo, trebaju otici i uzeti to. Asashoryu je dosao, krenuo i uzeo status yokozune. Japanski sumo borci samo uzvracaju udarce, ne trude se dovoljno. Tesko je, ali treba pokusati. Mnogo se stranaca sad probilo u najvisi rang. Ja sam stranac, ali zivim ovdje zajedno s Japancima. Japanci se moraju malo vise potruditi, inace ce izgubiti sumo. Dolaze svi ti gaijini i uzet ce sve, covjece.


Japanci ne kriju da bi uskoro na postolju rado vidjeli japanskog yokozunu (Asashoryu je porijeklom iz Mongolije). Kriticari tvrde da Asashoryuov uspjeh umanjuje okolnost da mu trenutno nema ozbiljne konkurencije. Gledano s druge strane, stvar mozda nije u tome da su protivnici slabi, nego je Asa premocan i vec dugo uspijeva odrzati taj status. Kako se uzme.
I zato se pitam, je li mu tko iz ciste zlobe namjestio ovu zadnju aferu koja se povlaci po tabloidima ? Cak ne bi bilo ni prvi put da su Asashoryua optuzili za namjestanje rezultata. Japanska sumo udruga pokrenula je sluzbenu istragu nakon ovotjednih glasina o Asashoryuovim navodnim necasnim poslovima. 'Ne zelimo ostaviti mjesta nikakvoj sumnji. Zelimo iskoristiti ovu prigodu da temeljito rascistimo stvar', glasi sluzbeni komentar.
Ozeki sampione ispitivanje ceka u ponedjeljak, Asashoryu se pred komisijom treba pojaviti u utorak.



Miljenik publike: TAKAMISAKARI

Japan, 30 g., 137 kg, 188 cm
rang: maegashira


Takamisakari ne osvaja turnire, uglavnom se drzi zlatne sredine sto se tice rezultata (ni previse ni premalo pobjeda), i zabljesne tek tu i tamo. Ipak, ovaj simpaticni domaci borac publiku redovito dize na noge. Pljesak kao za yokozunu ! Kad ga jednom vidite kako se priprema za mec, necete ga nikad zaboraviti. Takamisakari je nesto kao Robocop dok se gega prema protivniku. Svaki pokret naglasava do granica komicnosti. Pretjeruje u svim velikim i malim gestama. Propinje se i napinje, sam sebe samara po obrazima, lupa i pumpa pesnicama. Ako pobijedi, izlazi iz dvorane visoko uzdignute glave ispracen smijehom publike i bucnim pljeskom. Pljescu mu cak i kad izgubi. Gotovo da vam ga je zao kad se to dogodi. Takamisakariju predvidjam blistavu televizijsku ili zabavljacku karijeru kad jednom objesi pojas za klin - ako se ikad u to upusti, bio bi odlican komedijant, ako ne i komicar, u nekom od sasavih programa kojima japanske TV-postaje ne oskudijevaju. Iako ne bi bilo lose ni da jednog dana prodaje ulaznice u predvorju sumo dvorane, nesto cime se u penziji bave i druge bivse sumo zvijezde. S Takamijem na ulazu, garantirano bi se trazila ulaznica vise.



desno: Takamisakari u punom zaletu




Sto sumo borci rade kad se ne bore na turnirima ili ne nastupaju u budalastim kvizovima na televiziji ?
Izlaze u restorane, na javna mjesta, zabavljaju se koliko im je to u moci (zbog napasnih obozavatelja) i koliko im strogi rezim kuce to dopusta. Sumo borci, naime, zive u posebnim kampovima, tzv. heya ili beya. Najmladjima je tamo i najteze: sumo aspiranti koji su tek primljeni i poceli trenirati, ustaju najranije i lijezu najkasnije, kad obave sve kucanske poslove i posluze borce u visem rangu. Uza sve poslove, oni moraju naci snage i energije za mukotrpne treninge. Kotooshu svjedoci da se u kampu batine podnose bez prigovora. No, da zivot u heyi uopce nije tako los za one koji su se vec dokazali, o tome govori proslavljeni havajski borac Musashimaru, koji vise nije aktivan ali jos zivi u sumo kampu:

(izvadak iz intervjua s Musashimaruom)

Sto za vas znaci Japan ?
- Sto mi znaci Japan ? Znaci mi mnogo. I mnogo je i ucinio za mene. Ovdje sam kao kod svoje kuce. Iako ovdje nemam obitelj, otkako sam dosao u ovaj kamp (beya), svi smo kao braca, imamo svoje okamisan i oyakata i zovemo ih 'mama' i 'tata'. To je nas dom. Zivim u ovom kampu vec 14 i pol godina. Ovdje sam vec kao kod kuce. Hocu reci, ne nedostaje mi moja zemlja. Gore su uvijek decki s kojima mogu porazgovarati. Svaki put kad nesto radim ili radimo zajedno, svi smo na okupu. Yeah. Zato volim Japan, znate. Yeah.



Nemoguce je napustiti Kokugikan, a ne ponijeti neki od fantasticnih suvenira koji se nude na prodaju u dugackim hodnicima dvorane. Sto kazete na uokvirene otiske saka sumo boraca ? (Doduse, original je daleko skuplji.) Ili case u 3D-izvedbi, borac u akciji mice se pred vasim ocima ? Ili cokoladni sumo borci, ili kutija mirisljivog namaza za kosu kakvu koriste vasi favoriti ? Ali meni je ovaj suvenir ipak najdrazi:




Zauvijek u istom spilu, vazna imena sumo danasnjice: Japanci Tochiazuma, Kaio,
Chiyotaikai; Mongoli Hakuho i Ama; Estonac Baruto...



19

petak

siječanj

2007

SUMO - VJESTINA ZA BOGOVE



Snaga i slava, novac i najljepse zene, najbolja hrana i pivo na litre, obavezan popodnevni drijemez, ceta asistenata i osobni frizer. Rad se efektivno mjeri u sekundama, radna odjeca svedena je na minimum, a svako vase pojavljivanje na poslu popraceno je odusevljenim klicanjem mase koja placa da vidi kako prosipate sol. Hvatate se ukostac s protivnikom cije ime, lice i omiljene tehnike bacanja u prasinu znate napamet. Ako ga oborite, na kraju ce vam netko u ruke tutnuti podeblji svezanj novcanica od darezljivih sponzora. U suprotnom, ne strignuvsi uhom idete pod tus i filozofski odbrusite okupljenim novinarima kako je sutra novi dan.
Tko po ovom opisu ne bi pozelio biti profesionalni sumo borac u Japanu !


Obozavam sumo. Profesionalni sumo (ozumo) je toliko vise od sporta, sumo je vjestina, gotovo bi se moglo reci umjetnost. Svaki mec pocinje i zavrsava naklonom. Vazno je pokazati respekt i dobro ponasanje prema protivniku, sucima i publici. Samosvladavanje je visoko cijenjena osobina sumo boraca, rijetki od njih pokazat ce svoje prave osjecaje u ringu. Zadovoljstvo pobjede ili cak euforija, razocaranje ili cak bijes zbog poraza, nista od toga nije rezervirano za dohyo (sumo ring). Kao sto se sam dohyo smatra svetim i publici nije dopusteno da mu se previse priblizi - zenama je po tradiciji cak strogo zabranjeno stupiti nogom u ring ! - tako bi po drevnom sumo idealu profani osjecaji frustracije, tuge ili nadmoci trebali ostati podalje od ovog posvecenog mjesta.

Volim i sumo borce. Za mene odavno vise nisu smijesne vrece sala koje se kotrljaju po ringu, nauljeni i polugoli. Priznajem da prije Japana nisam nikad gledala sumo borbe na Eurosportu, niti sam znala mnogo o toj disciplini i njenim pravilima. Sumo je bio nesto egzoticno i groteskno u velicini i snazi svojih aktera, nerazumljiv zbog bezbrojnih ceremonija, a sumo borci predmet podsmijeha, kao sto to vjerujem u nekim zemljama Europe jos uvijek jesu. Nepoznato ostaje nevoljeno.
A u Japanu najbolji sumo borci doista jesu zvijezde najljepseg sjaja. Uspon do nebeskih visina tezak je i mucan, samo najbolji i najuporniji (ne najdeblji) ostaju u izabranom drustvu. Iako popularnost sumo sporta u Japanu posljednjih godina iz vise razloga opada, medijska pokrivenost je dobra i cak je i gaijinu kao meni lako pratiti zbivanja u ringu iz dana u dan, iz turnira u turnir. Gledam meceve na televiziji, pratim rezultate u novinama, postoji i odlican sluzbeni sumo sajt na engleskom, a najbolji je dio dakako sumo uzivo, u tokijskoj sumo areni Ryogoku Kokugikan, za koji nije tesko nabaviti ulaznice po pristupacnoj cijeni.



Ceremonijalni ulazak sumo boraca najviseg ranga 'makuuchi' u ring (dohyo), svakog dana turnira oko 16 sati. Krov iznad ringa asocira na shinto hram, a objeseni cvorovi razlicitih boja simboliziraju 4 godisnja doba.




Borci najviseg ranga predstavljaju se publici u cuvenim ceremonijalnim pregacama 'kesho-mawashi'. Pregace uglavnom daruju sponzori, a radjene su rucno i ukrasene finim i skupocjenim materijalima koji im podizu cijenu i iznad 2 mil. yena: dijamanti, biseri i ostalo drago kamenje.



Upravo je u tijeku novogodisnji sumo turnir u Tokyju (zavrsava u nedjelju), na koji sam nedavno otisla s prijateljicama. Ponovno sam uzivala u jedinstvenoj atmosferi arene i uzbudjenju koje raste svake sekunde.
Zasto tako volim sumo ? Jer kad krocim u sumo arenu, imam osjecaj da sam dosla u ogromno kazaliste. Ring je jarko osvijetljen reflektorima. Nijedan pokret srcanih boraca, trzaj njihovih misica ni bolna grimasa na licu ne mogu promaci oku publike. Ostatak arene uronjen je u polutminu i na trenutke doista imate dojam da prisustvujete scenskom dogadjanju.

Sumo je izrazito ceremonijalna vjestina. Svaki pokret u ringu i u njegovoj neposrednoj blizini propisan je i izvodi se s mnogo dostojanstva. Poceci sumo borbi sezu 1500 godina unatrag, po legendi cak je sam nastanak japanskog arhipelaga bio rezultat pobjede bozanstva po imenu Take-mikazuchi u sumo borbi s konkurentom iz suparnickog plemena. Prvi sumo mecevi imali su religiozni karakter i odigravali su se u zahvalu i cast bogovima, zajedno s plesovima i scenskim izvedbama u tu svrhu.
Ceremonijalni karakter sumo sporta u nase moderno vrijeme daje mu i neko obiljezje teatralnosti, cak pompoznosti. Prateci ponasanje pojedinih boraca iz turnira u turnir, prepoznajem njihov osobni stil i ponasanje u ringu, nacin na koji komuniciraju s protivnikom i publikom, kao i brojne osobne rituale koje izvode uvijek istim redom (bilo zato sto vjeruju da im to donosi srecu, bilo da je u pitanju osobni stil koji ne zele mijenjati).

- Beskrajno pripremanje i zagrijavanje, strategijski ponavljano priblizavanje i udaljavanje od protivnika, prosipanje soli u sirokom luku, otiranje ostatka soli sa saka, evo sad ce poceti mec, samo sto nije, dugo tapsanje i pljaskanje, izdasno trljanje mini-rucnicima, masiranje butina i listova, upijanje vlastitog znoja s podlaktica, jos nekoliko sekundi i mec bi mogao poceti, kad ce, nitko ne moze sa sigurnoscu reci, to je intimna odluka koju u djelicu sekunde donose Dvojica Velicanstvenih koji su jedan drugoga prethodno prostrijelili pogledima u ritualu taktickog odmjeravanja. I samo sto su krenuli i u eksplozivnom grcu nasrnuli jedan na drugoga, vrlo cesto borba zavrsava nakon samo nekoliko sekundi, u gotovo bi se moglo reci antiklimaksu cijele brizljivo pripremane operacije: jedan od dvojice u borbi je dodirnuo tlo prstom, ili laktom, ili naprosto vrskom frizure, ili mu je bilo koji dio tijela malcice izvirio iz ringa. Protivnik odnosi pobjedu, mec je zavrsen. Toliko su jednostavna pravila sumo borbe, a najveci je uzitak pratiti pokrete boraca iz sekunde u sekundu, odusevljavati se raznovrsnim potezima i tehnikama, i naravno biti svjedokom spektakularnih padova, salta i pirueta kojih u ringu i tik izvan njega ne nedostaje, uz kolektivni duboki uzdah gledatelja.
Pobjednik i pobijedjeni bit ce ispraceni pljeskom i odusevljenim povicima publike, i samo sto je mec zavrsio, vec zapocinje sljedeci, u dugom krugu ponavljanih radnji koje imaju svoje davno utvrdjeno mjesto i znacenje u univerzumu sumo vjestina.




Dugo odmjeravanje...




... i konacno akcija !


Volim sumo, to veliko, neobicno kazaliste u kojem svatko igra svoju dobro uvjezbanu ulogu. A tko je moj najdrazi sumo borac, i koja je imena u danasnjem sumo svijetu vrijedno zapamtiti, to vam namjeravam otkriti u iducem postu za nekoliko dana.


16

utorak

siječanj

2007

5 stvari koje niste znali o meni



Tko god da je ovo smislio, moram mu priznati da ovakav naslov zraci seksepilom.
Stigla eto i mene ta stafeta 'meme'.
Pet stvari koje niste znali o meni, a niste se usudili pitati. Ili vam nije palo na pamet, ili vas zapravo i ne zanima, ali eto, postalo je neka moda zadnjih dana: igra istine na blogu.
Zar bih vam ikad lagala ?



1. Prvo moje putovanje u inozemstvo bio je soping u Graz, tamo negdje pocetkom devedesetih, kad je to jos bilo isplativo. Povela me rodjakinja, a drustvo u busu uglavnom su cinile njezine kolegice iz firme. Kad je nakon cjelodnevnog svrljanja po trgovinama postalo vrijeme da se vratimo kuci, na opcu nelagodu utvrdili smo da jedna osoba u busu nedostaje. Zena se nikako nije vracala, vrijeme je prolazilo, mobitela tada dakako jos nije bilo i kud ces, sta ces, netko se sjetio da nestanak prijavimo policiji. Ajde ti, mala, ti znas njemacki. Konacno nesto zanimljivo, pomislim. Stojim tako i dramaturski razvijam pricu oci u oci s austrijskim policajcima, kojima ocito nije na kraj pameti da organiziraju veliku potragu s psima i helikopterima. U povratku je u busu vladala opca zlovolja. Zena je, kako smo naknadno culi, krenula kuci u vlastitom aranzmanu ne potrudivsi se obavijestiti ikoga iz grupe. Mislim da su je u firmi psovali jos cijeli tjedan. Za mene, putovanja u inozemstvo tada su dobila uzbudljivu dimenziju.

2. Jednom sam nastupila u 'Kolu srece', tada vrlo popularnom televizijskom kvizu koji je vodio Oliver Mlakar. U kvizu si mogao osvojiti razne nagrade 'iz izloga', sastavljene po novcanoj vrijednosti. Nisam osvojila nista, ali bilo mi je jako zabavno na snimanju. Jedan od natjecatelja bio je sretne ruke i ocito i kavalir, jer mi je od svoje nagrade pred kamerama velikodusno ustupio 2 kg kave i jos nesto cega se vise ne sjecam. Na igrama na srecu inace ne osvajam nikad nista, na lottu me nikad nije zapala ni jedna kuna, nikad nisam osvojila nista vrijednije od LP-ploce Darka Domijana. Ali zato imam srecu u ljubavi.

3. Cini se da donosim srecu svojim prijateljicama Japankama, ili barem one to tako tvrde. Na koncertu J-pop grupe Arashi stajala sam ni kriva ni duzna pokraj svoje znanice koja je uspjela uhvatiti lepezu s potpisom clana grupe. Iako sam se smatrala sretnom sto me karton koji je pjevac zavitlao u publiku nije pogodio u glavu nego me samo malo promasio, moja je znanica doslovce skakala u zrak od srece. Druge su zene stajale u redu samo da smiju snimiti lepezu kamerom mobitela. Kako za tu nadzemaljsku srecu hvatanja lepeze nije bilo drugog racionalnog objasnjenja, zenice su jednoglasno zakljucile da je pjevac u publici ugledao MENE, Kucanicu u Japanu, i valjda zabljesnut mojom ljepotom odlucio mi darovati lepezu, koju je slucajno uhvatio netko drugi ali nije puno nedostajalo da to budem ja. Kucanica donosi srecu, stick to the gaijin lady.
Primjer drugi: jutros me nazove Fumiko-san i kaze, osvojila je neku nagradu s mojom novogodisnjom kartom. (Za Novu godinu Japanci salju jedni drugima cestitke, neki i na stotine; svaka cestitka nosi broj i ulazi u tradicionalnu novogodisnju tombolu; prva nagrada ove godine bio je put na Havaje ili tako nesto.)
Odmah sam i ja provjerila svoje cestitke, i naravno, opet nista od dobitka. Ali bar imam srecu u ljubavi.

4. Dogadja mi se da zamijenim Kineza za Japanca i obrnuto.

5. Kad malo popijem, bolje govorim japanski.


Stafetu drage volje predajem u ruke missing you.

10

srijeda

siječanj

2007

KUHARICA U JAPANU III: Jela od teletine



Evo jednog jednostavnog recepta za jelo na bazi teletine, u Japanu neobicno popularnog: gyudon. Posluzuje se u zdjelicama, a kako je priprema brza i jednostavna, ovo jelo u Japanu odavno vazi kao fast food. Cak postoji lanac restorana koji posluzuju gyudon (tzv. gyudonya). Ovo jelo lako je spremiti i kod kuce, uz nekoliko osnovnih sastojaka iz japanske kuhinje: sveto trojstvo sake-mirin-sojin umak. Jede se stapicima !


TELETINA NA JAPANSKI NACIN (Gyudon)

Za 4 osobe:

780 g kuhane rize
400 g tanko narezane teletine
1 luk
Umak:
240 ml dashi bujona
4 zlice sakea
4 zlice mirina
4 zlice sojinog umaka

dodaci: crveni djumbir (beni shouga)
shichimi togarashi (mjesavina 7 zacina na bazi papra)
----------------------------------------------------

1. Teletinu narezati na tanke rezance duzine oko 4 cm.
2. Luk prerezati napola, obje polovice narezati po duzini na ploske debljine 1 cm.
3. U vecoj posudi zajedno promijesati sastojke za umak, zakuhati na jakoj vatri do vrenja, zatim dodati luk.
4. Ponovno zakuhati do vrenja, dodati teletinu i na laganoj vatri kuhati u poklopljenoj posudi dok luk ne omeksa (5-10 min.).
5. U zdjelice usipati vrucu rizu i na nju poloziti teletinu u umaku. Eventualno ukrasiti djumbirom, za jaci i ljuci okus posuti shichimi togarashijem.




Gyudon




Jos jedno popularno jelo jest riza s teletinom u umaku od curryja (Karee raisu). Iako je curry originalno indijski zacin, u Japanu je postao vrlo popularan i prihvacen kao domaci. Prodaje se u kocki cija ljutina varira od 1 do 5. Iz nekog je razloga curry omiljeno djecje jelo: posluzuju ga u vrticima, zooloskim vrtovima i zabavnim parkovima. Mnogi restorani na meniju imaju ‘karee raisu’. I naravno, iako je u pitanju jelo od rize, Japanci ga jedu viljuskom, ne stapicima !

CURRY S RIZOM (Karee raisu)

Za 4 osobe:

600 g kuhane rize
400 g teletine
1 luk
2/3 mrkve
1 krumpir
sol, papar, biljno ulje za przenje
curry u kocki
-------------------------------

1. Teletinu, luk, mrkvu i krumpir narezati na kockice ili komade velicine zalogaja. Teletinu posoliti i popapriti.
2. U dublju posudu za przenje uliti biljno ulje. Dodati sve sastojke pod 1. i prziti na jakoj vatri uz stalno mijesanje. Nakon nekoliko minuta dodati 600 ml vode, poklopiti i dinstati na laganoj vatri 10-15 min. dok povrce ne omeksa.
3. Nakon toga dodati smrvljeni curry i mijesati dok se ne otopi. Kuhati jos nekoliko minuta na laganoj vatri da se umak zgusne (po potrebi dodati curry ako je umak prerijedak).
4. Kuhanu rizu staviti na tanjur i preliti gotovim umakom.



1) Curry s rizom, 2) curry u kocki



Ova su jela od teletine zanimljiva i iz historijske perspektive. Budisticki zakoni Japancima su stoljecima zabranjivali jesti meso. Izuzetak su bili sumo borci, koji su svoju snagu crpili iz obilnih obroka na bazi mesa, narocito teletine, a tako je i danas. S dolaskom stranaca u Japan u 19. stoljecu nastala je potraznja za teletinom. Nakon Meiji restauracije 1868. g. u gradovima su nicali restorani koji su posluzivali teletinu i druge vrste mesa. Usporedo s tim, poceo se mijenjati i mentalitet ljudi koji su dotada jeli samo ribu i tradicionalna japanska jela. A to je neminovno mijenjalo i sliku cijelog drustva i pogled Japanaca na ostatak svijeta.
Evo jednog komicnog komentara na taj zanimljivi period mijesanja zapadnih i japanskih utjecaja u kasnom 19. stoljecu, u izvatku iz novele ‘The Beefeater’ ciji je autor Robun Kanagaki (1871). Izvadak donosim u engleskom prijevodu:


‘A man about thirty-five, rather swarthy it is true, but of clear complexion, thanks apparently to the daily use of soap, which purges all impurities. His hair, not having been cut for some hundred days, is long and flowing, and looks as if it is in the process of being let out altogether, in the foreign style. Naturally enough, he uses that scent called Eau de Cologne to give a sheen to his hair. He wears a padded silken kimono beneath which a calico undergarment is visible. By his side is his Western-style umbrella, covered in gingham. From time to time he removes from his sleeve with a painfully contrived gesture a cheap watch, and consults the time. As a matter of fact this is merely so much display to impress others, and the chain is only gold-plate. He turns to his neighbor, who is also eating beef, and speaks:
Excuse me, but beef is certainly a most delicious thing, isn’t it ? Once you get accustomed to its taste, you can never go back to deer or wild boar again. I wonder why we in Japan haven’t eaten such a clean thing before ? For over 1620 - or is it 1630 - years people in the West have been eating huge quantities of beef. Before then, I understand, beef and mutton were considered the king’s exclusive property, and none ever entered the mouth of a commoner, unless he happened to be something on the order of a daimyo’s chief retainer. We really should be grateful that even people like ourselves can now eat beef, thanks to the fact that Japan is steadily becoming a truly civilized country. Of course, there are some unenlightened boors who cling to their barbaric superstitions and say that eating meat defiles you so much that you can’t pray any more before Buddha and the gods. Such nonsense shows they simply don’t understand natural philosophy. Savages like that should be made to read Fukuzawa’s article on eating beef. In the West they’re free of superstitions. There it’s the custom to do everything scientifically, and that’s why they’ve invented amazing things like the steamship and the steam engine. Did you know that they engrave the plates for printing newspapers with telegraphic needles ? And that they bring down wind from the sky with balloons ? Aren’t they wonderful inventions ! Of course, there are good reasons behind these inventions. If you look at a map of the world you’ll see some countries marked “tropical”, which means that’s where the sun shines closest. The people in those countries are all burnt black by the sun. The king of that part of the world tried all kinds of schemes before he hit on what is called a balloon. That’s a big round bag they fill with air high up in the sky. They bring the bag down and open it, causing the cooling air inside the bag to spread out all over the country. That’s a great invention. On the other hand, in Russia, wich is a cold country where the snow falls even in summer and the ice is so thick that people can’t move, they invented the steam engine. You’ve got to admire them for it. I understand that they modeled the steam engine after the flaming chariot of hell, but anyway, what they do is to load a crowd of people on a wagon and light a fire in a pipe underneath. They keep feeding the fire inside the pipe with coal, so that the people riding on top can travel a great distance completely oblivious to the cold. Those people in the West can think up inventions like that, one after the other... You say you must be going ? Well, good-bye. Waitress ! Another small bottle of sake. And some pickled onions to go with it !’


04

četvrtak

siječanj

2007

NOVOGODISNJI NEWS FLASH



Navali narode: 100.000.000 (sto milijuna)

Cijena u yenima ekskluzivnog privjeska za mobitel, ukrasenog 6-karatnim zutim dijamantom, povodom pocetka tradicionalnih novogodisnjih rasprodaja specijalno izlozenog u robnoj kuci Takashimaya u Tokyju. Vec od 2. sijecnja domacice su nasrnule na megapopularne ‘lucky bags’ ili fukubukuro, koje sadrze artikle nekoliko puta vrijednije od istaknute cijene. Grozim se prvog dana rasprodaja, a privjeske na mobitel ne vjesam iz principa, stoga me nije bilo ni blizu.


Drugi pohod caru: 68.800

Ukupan broj posjetitelja pred carskom palacom u Tokyju na dan 2. sijecnja, kada japanski car i clanovi obitelji okupljenim gradjanima tradicionalno upucuju novogodisnje zelje i cestitke. Car Akihito i obitelj tog su dana izlazili pred mnostvo sedam puta, i gotovo je izvjesno da ih u istom sastavu necemo vidjeti do 23. prosinca, kad je sljedeci carev rodjendan. Slike s prethodnog okupljanja kod palace vec ste vidjeli, dakle niste nista propustili, kao ni ja.

Kao u manga stripu: 250

Toliko je prituzbi u prva tri dana nove godine zaprimila japanska drzavna televizija NHK (po reputaciji usporediva s BBC-jem), nakon sto je na Staru godinu u udarnom terminu emitirala tradicionalni cetverosatni show u kojem su nastupile plesacice izvevsi na sceni striptiz do toples verzije. Posrijedi je, ipak, bila opticka varka - djevojke su nosile majice koje su sugerirale izgled golih grudi, dakle tehnicki govoreci plesacice nisu bile gole. (Slike slicnih odjevnih predmeta made in Japan kruzile su internetom prije nekoliko mjeseci. Kako ovaj blog tezi da bude cedan, necu objavljivati fotografije. Sorry.) Show je inace bio nevjerojatno spektakularan, nas europski bratac Eurosong nije mu ni sjena sto se tice scenografije, kostima, sminke, specijalnih efekata i opceg dojma. Sto se plesacica tice, NHK se ispricao gledateljima.


O, b(l)oze: 108

Broj udaraca gonga koje budisticki hramovi u Japanu po tradiciji oglasavaju u novogodisnjoj noci, u nastojanju da se odagna 108 vrsta slabosti koje tiste ljudski rod (nije valjda da hocete da ih sve nabrojim). Tradicionalno na Novu godinu ili u prvim danima sijecnja, Japanci masovno odlaze u hramove kako bi bogovima uputili svoje molitve i zelje za dobar i uspjesan pocetak godine. Novost je da su mnogi japanski shinto hramovi u medjuvremenu krenuli online, pa tako sve vecem broju vjernika pruzaju mogucnost da svoje novogodisnje molitve upute preko interneta. Zabrinuto novim trendom virtualnog hodocascenja, japansko je Udruzenje shinto hramova izdalo molbu doticnim hramovima da se okane coravih posala, jer da bozanska bica ne prebivaju na internetu. Iako su po shinto nauku bogovi svugdje.


Treba moci progutati mochi: 11

Broj starijih ljudi dopremljenih u tokijske bolnice 1. sijecnja nakon sto je kod njih ustanovljeno gusenje novogodisnjim kolacem od rize (mochi). Ova se poslastica tradicionalno jede na Novu godinu u Japanu, a za pravilno uzivanje vazno je dobro prozvakati svaki zalogaj te izuzetno ljepljive i guste supstance, inace sasvim ukusne ukoliko je ne kusate prvi put. Nazalost, tradicionalne su i vijesti u novinama koje svakog 1. sijecnja objavljuju koliko se japanskih staraca ugusilo mochijem.




Nisu snjegovici: Kagami mochi, vrsta novogodisnje delicije na bazi rize



Kuda idu divlje svinje: 4

Broj seljana u Prefekturi Ehime, zapadni Japan, koje je na Novu godinu iznenada napalo i lakse ozlijedilo nekoliko divljih svinja zalutalih u naselje. Svinje su vjerojatno bile privucene mirisom hrane s bogatih novogodisnjih trpeza. Slaveci ulazak u Godinu divlje svinje (inoshishi) po tradicionalnom kineskom kalendaru, mjestani su ocito bili iznenadjeni pojavom pravog krmka koji im se odlucio pridruziti u slavlju. Policija i lovci pretrazili su pogodjeno podrucje, no divljim svinjama vise nije bilo ni traga.



Upozorenje na opasnost od divljih svinja













<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>