11

ponedjeljak

prosinac

2006

ZASTO MI JE DRAZI CEKER OD TORBICE S POTPISOM



To ste valjda vec zamijetili. Moje drugo ‘ja’ u dizajnu ovog bloga stoji u podnozju Fujija i u ruci stisce ceker. Najobicniji pleteni ceker s kakvim se ide na plac. Ni manje ni vise. A zamijetili ste mozda i da u opisu bloga stoji: ‘Kako se moj ceker (s)nasao u Zemlji Louis Vuitton torbica’, to jest Japanu.
Kako se moj ceker nasao ovdje, to ste vec mogli citati u prethodnim postovima. Kako se on ovdje snasao, to je vec druga stvar. Nije, naime, lako jednom cekeru u Zemlji Torbica s Potpisom. Treba se nositi s ugladjenijom, usminkanijom i daleko luksuznijom konkurencijom, koja se mahom odaziva na zvucna imena europske provenijencije. (Ironija je, dakako, u tome sto je i doticni ceker europskog porijekla, ali je u Europi bez konkurencije.) Kvalitete cekera, pa makar mu korijeni bili i europski, ovdje su prilicno podcijenjene: skroman je, jednostavan i neupadljiv, ima siroku primjenu i nosi sve i svasta, prakticki je nepoderiv. U Japanu sve bi mu to jos i oprostili, samo ne njegov najveci nedostatak: to sto kroz zivot ide bez imena.
Moj bezimeni ceker.

What’s in a name ? - U imenu je sve. Sigurno kad se radi o koferima, torbicama, novcanicima i slicnim nosacima materijalnih dobara u modernom japanskom drustvu. Vazno je nositi torbicu s potpisom. U igri je vec godinama samo jedno ime koje zapravo i nema pravu konkurenciju na trendy ulicama Japana:
Louis Vuitton, hajimemashite.
Japanci i LV vole se javno. Cinjenica br. 1: gotovo svaki Japanac i Japanka posjeduju neki artikl s imenom tog francuskog proizvodjaca luksuznih artikala. Najcesce su to torbe i torbice svih vrsta, velicina i oblika. Pogodno za domaca i interkontinentalna putovanja, kotacici su opcija, dame i gospodo, u vasu zracnu luku upravo je sletio novi kontingent japanskih turista, pozelimo im dobrodoslicu:




2) Vise svakodnevna verzija rucne torbice. Prirasla srcu i podlaktici svake dame, ova torbica vjerno cuva najvecu zensku tajnu: sto li ona u njoj nosi ?




3) Sitni item za one najskromnije, imati je biti, daj sta das:




Cinjenica br. 2: na temelju ovog uzeg izbora popularnih LV-torbaka vec je i daltonistima jasno da Japanci za doticni item preferiraju identicnu tamnosmedju boju sa jasno istaknutim logom ispisanim zlatnim slovima.
Nadalje, zasto bi uopce bilo potrebno naglasavati da su ove torbice famozno skupe. Cijena torbice prosjecne velicine penje se i do 250.000 yena (11.965 kn), pa i vise (nekima je to mjesecna placa). Isti artikl u Parizu navodno se moze nabaviti po daleko nizoj cijeni, ali to ovdje nikoga ne brine. Tko se naumio docepati torbaka, ne pita za cijenu.


O Vuku, po Vuku

Artikl s potpisom doticnog Luja koji obitava u Francuskoj, u Japanu je dakle vrlo trazena roba. Valjda zato sto odise tako europskim, francuskim duhom: umijece zivljenja, razdraganost i polet, 35-satni radni tjedan i croissanti za dorucak.
Naravno, u Japanu je moguce kupiti i nositi i druge poznate brandove torbica. Eto, nema ni dva mjeseca otkako je talijanski Gucci na Ginzi otvorio ekskluzivnu robnu kucu na osam katova, prvu takvu na svijetu. Ljudi cekaju satima u redu da bi usli u zgradu nalik na velik metalni kofer, i bacili pogled na ovaj velicanstven spomenik modi i modnim detaljima.
Ipak, i Gucci i Prada i svi drugi manje poznati bratici i sestricne stoje u sjeni velikog Luja V., Kralja Sunca u Zemlji Izlazeceg Sunca. Kako je to moguce ?
Moglo bi biti da je Lujo Vujo marketinski lisac od formata. Mora da je pronasao pravi nacin kako osvojiti zahtjevno japansko trziste. Tako to cesto ide sa stranim brandovima: uspjeh u ostatku svijeta ne garantira trijumf u izbirljivom Japanu.
Lukavom je Vuci upalilo na ovaj ili onaj nacin, svi ga hoce. Lujo je kupio povjerenje nacije. Za svoje artikle Lujo ima pravo zatraziti najvisu cijenu, daleko visu od one u drugim gradovima svijeta. Japanci kupuju bez pogovora, nema cjenkanja. Kad ih jednom osvojite, mozete im prodati gotovo sve.
Primjer: grad Nagoya u sredisnjem Japanu tradicionalno je slovio kao grad stedljivih ljudi koji nije privlacio velike trgovacke lance i potrosacki biznis. Otkako je, medjutim, i u tom gradu sve vise ljudi sve vece platezne moci, spremnih za jedan tretman masaze i jacuzzija bez griznje savjesti odvojiti i do 100.000 yena (4.786 kn), medju domacim i stranim tvrtkama pocela je utrka za osvajanje novog trzista. Pa je tako i LV vec najavio otvaranje velike trgovine u Nagoyi iduceg proljeca.
Lujo Vujo nanjusio sansu.


Stojim ja tako s cekerom u ruci i razmisljam. Naravno, o ukusima se ne raspravlja, i kao sto su meni posve neprivlacne te torbice prljavosmedje boje s teksturom dobrano ustajale zabokrecine i nemastovito zlatnim logom u potpisu, tako ce vecina zena u ovoj zemlji tvrditi da nema nista elegantnije ni zenstvenije od ‘Bitona’, i kunu se u nj svojim zivotom. Ukratko, LV je u Japanu statusni simbol, znak pripadnosti grupi.
U ovoj je zemlji vazno biti elegantan i zavodljiv, dotjeran po zadnjoj modi, narocito ako ste zena. Nemam nista protiv toga. Samo mislim da je znakovito sto mnogi Japanci sami sebi uskracuju mogucnost da barem izvanjski, pojavno, budu originalni, cak i onda kada bi to mogli i smjeli.
Torbice s potpisom predmet su masovne zudnje i potraznje. Kako sam pokusala prikazati, medju imenima u ovom biznisu u Japanu nema velike konkurencije. A najgora stvar koja se Japancu moze dogoditi jest da bude drukciji od drugih, pa makar i u oblacenju i modnim dodacima. I tako se dogadja paradoks da, unatoc tome sto su mozda potrosili goleme sume na originalne modele ovoga ili onoga, svi ti muskarci i zene pocinju nositi iste torbice, oblaciti se isto, cak i ponasati se isto. Uniformnost ostaje ideal, originalnost ostaje san. Plati vise da dobijes manje. Kako suludo.


Razotkrivanje

Cvrsce stiscem ceker pod misku i hodam dalje. Torbica s potpisom, hvala lijepa. Ne vjerujem da bi ijedna od njih izdrzala ono sto je dosad izdrzao moj ceker: interkontinentalnu selidbu (natrpaj u ceker sto je vise moguce uspomena, ali tako da ostanu neokrznute), svakodnevnu kupovinu po japanskim ducanima (u ovoj zemlji sva su pakiranja mala i to kupovinu cini neekonomicnom i stresnom zanimacijom), izlete s Malom i neizbjezni popratni sadrzaj koji usput trpam u ceker, jer koseva za smece nigdje nema kad ih najvise trebas: proliveni sok, zgnjecena banana, rastopljeni keksi od cokolade... A dobra torba glavu cuva.
Ne podnosim diktaturu modnih casopisa i medija. Nosim ono sto mi se svidja. Ne patim na torbice ni cipele, imuna sam na Imeldin sindrom. Dapace, jezim se na pomisao kupnje novih cipela, vec sama ideja privikavanja na nove zuljeve i novi nacin hoda u njima odbija me od kupnje. Znam da ovo zvuci hereticki ako se nazivate zenom, ali mrzim se nositi s viskom. Veci mi je izazov naci te jedne cipele, tu jednu suknju i bluzu, u kojoj cu se osjecati fantasticno i tako je i nositi. A jos je veci izazov ne potrositi na to gomilu novca, i naci nesto sto ne nosi jos pola grada osim mene.
Ne znam u cemu je stvar, mozda ce se tek dogoditi a mozda je sad vec i prekasno ocekivati da me zarazi taj virus. S godinama postajem sve pragmaticnija. Pazljivo biram i uzimam ono sto smatram da mi treba. S uzitkom bacam ono sto mi vise ne treba i sto je odsluzilo svoje. Mislim da to nije evidentno, niti lako. Koliko se samo balasta nakupi u nasim zivotima, a da toga nismo ni svjesni. Materijalnog i mentalnog.
Drzat cu se ja i dalje svog cekera, kud puklo da puklo. The devil wears Prada, vrag odnio LV.















<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se