05

nedjelja

studeni

2006

CAVLIC



Upravo je zavrsio jedan meni neobicno vazan tjedan, tjedan za pamcenje.
Negdje u ponedjeljak ili utorak, kad sam bila dosla po Malu nakon vrtica i vec gotovo krenula s njom kuci, sustigla nas je njena razredna teta i s nemalim uzbudjenjem u glasu objavila: ‘Okaasan, cujte ! Vasa Mala danas je nesto rekla na japanskom !
Pricala je s drugom djecom !’
Aaaahhhh. Oooohhhh. Uuuuhhhh.
Mala je nesto rekla. Mala je progovorila u javnosti. Mala je pocela govoriti japanski.
Dosao je i taj dan, trenutak da to cujem, uz veliko olaksanje, ponos i srecu, i sve sto ide s tim kad su mame u pitanju. A i teta je bila sretna, a cini se i sama Mala.
Kakav dan !
Mala je progovorila japanski, znaci probila je jezicnu barijeru, znaci dobro se igra u vrticu i svidja joj se, znaci nije vise tako nesigurna i usamljena, ... ma nitko sretniji od Mame.
Kakav dan ! A prije se cinilo kao da nikad nece doci.

Da pojasnim nesto vrlo vazno u cijeloj prici. Nasa je Mala odgajana dvojezicno, na jeziku Mame i jeziku Tate. S Mamom prica na Maminom jeziku, s Tatom na Tatinom. Iako Mama govori i Tatin jezik, a Tata Mamin, njih dvoje razgovaraju samo na Maminom jeziku. S Malom govori svatko svoj jezik.
Prosto k’o pekmez.
Ili bolje reci, bilo je, dok se u pricu nije umijesao japanski. Preselivsi se u Japan, nasli smo se, najblaze receno, u zanimljivoj jezicnoj situaciji za nasu Malu: 1 + 1 izvorni govornik kod kuce (vrlo izolirana jezicna zajednica), plus treci = jezik zemlje u kojoj zivimo. Misljah sprva, ma smotala bi se pamet i odraslome, kako ne bi cetverogodisnjem djetetu.

U pocetku je sve doista i izgledalo bas smotano.

Privikavanje na vrtic islo je tesko. Mala je bila nesigurna, nije razumjela sto se oko nje dogadja, djelovala je izgubljeno i usamljeno. Plakala bi svakog jutra na ulazu vrtica i odbijala uci u razred. Skoro je i Mami katkad bilo da zaplace od muke.

Sljedeca je faza bilo postepeno razumijevanje. Jednu po jednu kockicu pocela je Mala slagati u mozaik i shvacati sto se to u vrticu dogadja. Ponekad bi cula i zapamtila neku rijec. No, jos uvijek bi plakala na ulazu i nikog ne bi pozdravljala.

Slijedila je faza djelomicnog prihvacanja. Dobivali smo izvjestaje da se Mala dobro igra i vise ne place, ali jos uvijek nije progovarala ni rijeci, ni s kim. Nitko mi nije vjerovao da je Mala kod kuce zapravo vrlo rjecito, blagoglagoljivo dijete. Iako je vec dobro znala najvaznije japanske pozdrave i recitirala ih kod kuce s Mamom, Mala bi uporno odbijala makar samo otvoriti usta pred drugima. A kako zivimo u Japanu, zemlji gdje djecu od malih nogu uce pristojnom i glasnom pozdravljanju, taj je ‘nijemi film’ djelovao malo nezgodno i tete su nas u jednom trenutku zamolile da naucimo Malu pozdraviti - ako vec ne na japanskom, onda barem na nekom od jezika koje govori kod kuce !
U toj smo fazi vjezbali strpljivost. S Malom, vrticem i sami sa sobom. Tada sam jos mislila da je stvar u disciplini. Iako se tradicionalisti skloni kritici danasnjeg stanja u japanskim obrazovnim institucijama nece sloziti sa mnom, ipak se priklanjam tezi da su japanska djeca u vrtickoj dobi vrlo disciplinirana i poslusna. Nisam u to previse vjerovala ni sama, sve dok jednom nisam usla u razred cetverogodisnjaka koji u savrsenom miru i tisini sjede u klupama i prate tetu dok tumaci origami.
Kaze se da je u Japanu vazno biti u skladu s drugima, sa zajednicom. Pojedinac se mora pokoriti zeljama i interesima grupe. Ukoliko netko iz nekog razloga odbije pratiti druge ili pokaze neposlusnost, grupa ce ga ignorirati, kazniti ili cak posve odbaciti. U mom slobodnom prijevodu, ‘cavao koji strsi bit ce zakucan’.
Nasa je Mala po svoj prilici bas takav jedan cavlic. Voli se igrati sama, znatizeljna je i neprestano postavlja pitanja, znade biti i prkosna ako joj nesto ne ide po volji, i sve u svemu, ‘izviruje’ svako malo. Pribojavala sam se stoga da joj smeta kruta disciplina vrtica, drukcija od one kod nase kuce. A smetala je ponekad i meni, da pravo kazem...
- Djeca poredana u vrste cuce u dvoristu vrtica i cekaju znak za polazak na izlet (dolazi teta sa zvizdaljkom). Nikome nije dopusteno dizanje na noge. (evo Male koja samo sto nije pozeljela istupiti iz vrste !)
- U vlaku su djeca duzna mirno sjediti i gledati preda se s rukama u krilu. (evo Male koja se okrece da gleda kroz prozor i vidi stanice, zabava joj omiljena - evo i tete s opomenom da mora sjesti !)
- Po povratku kuci u autobusu djeca kao po komandi zaspu od umora (ovo je inace japanski nacionalni sindrom). - (evo Male koja je kao i obicno puna energije i vec se malo, malkice pridigla na sjedalu - evo i tete s opomenom da odmah mora sjesti !)- i tako dalje, i tako dalje...


(Ili je problem u meni ? Sto se ja tu bunim zbog discipline u vrticima ? Ja koja nisam nikad isla u vrtic ! Nisu me tamo nikad ni slali, ili ga u mom selu tada jos nije ni bilo. Dok su roditelji radili, mene je cuvala baka. ‘Cuvala’, mozda malo preteska rijec. Nije mene trebalo previse cuvati. Uvijek sam se dobro igrala sama, a kasnije i s najboljom prijateljicom, jednom jedinom ali vrijednom. Ljeti smo se verale po drvecu, skrivale po kukuruznjacima, natjeravale po vocnjacima. Citale knjige na sjeniku, igrale se kazalista. Navlacile kokosi za rep. Takve stvari ! Sloboda s velikim S. Jedina mi je obaveza bila pojaviti se baki na rucku. Ne razumijem ja nista od vrtica, teta i skupljanja u vrstu...)




Naredna je faza s Malom isla munjevito brzo.
Mala je pocela pamtiti rijeci i cijele recenice. Sve sto bi tog dana naucila u vrticu, ona bi recitirala i ponavljala kod kuce do unedogled. Kako posjeduje neporeciv dramski talent i gluma joj je druga priroda (u koga se uvrglo ovo dijete ?!), Mala bi organizirala cijele popodnevne sesije s Mamom, koja bi morala strpljivo sjediti i slusati njena deklamiranja: sto pise u ovoj knjizi, i koje su boje stvari, i koja je ovo zivotinja ? Na japanskom, razumije se.
Proces je nezaustavljiv, jednom kad dodju do rijeci klinci su neumoljivi. Mala trci po parku i dovikuje mi:
Okaasan ! Oide ! Matte da yo ! (Mama, dodji, cekaj !)
Prije jela uvijek sklopi rucice za Itadakimasu. Tek nakon toga pocinje se s jelom (naucili su u vrticu).
Prije spavanja ona stane nasred pospremljene sobe i uz svecani naklon nevidljivoj publici propjeva:
Sensei, sayonara ! Minna san, sayonara ! (Dovidjenja, ucitelju ! Dovidjenja svima !)

Polako smo vracali samopouzdanje, veselili se svakom napretku, svakoj naucenoj rijeci.
Ispunio nas je ponos nakon mjeseci sumnje i nesigurnosti.
Imamo dijete koje se igra, uci i smije na tri jezika !
Iako je jos uvijek malo stidljiva...


Kad bolje razmislim, volim je bas ovakvu, svoju Malu. Zeljela bih da uvijek ostane kao cavlic, da izviruje tamo gdje treba i ponekad gdje i ne treba, jer nikad ne znas gdje se krije tvoja sreca. Zelim joj da ostane znatizeljna i puna pitanja, jer pitanja su vaznija od odgovora. Da ima svoju disciplinu kojoj je ucimo, koja je po nasem misljenju zivotno vazna, i da zna svoj red. Da brine o drugima i postuje njihove osjecaje. Da se razvije u dobru osobu s mirom u sebi. Da prenosi taj mir drugima.



























<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se