17

nedjelja

rujan

2006

KAKO SAM POSTALA KUCANICA U JAPANU


Kako sam se, dakle, ja, kucanica sa svojim cekerom nasla ovdje, u Zemlji Torbica s Potpisom ?
Na ovo mi pitanje nije tesko odgovoriti. Iza svake se kucanice, naime, krije vise ili manje uspjesan poslovni covjek. Glava obitelji, muz i otac koji svojim radom zaradjuje za zivot i puni kucni proracun. Onaj cije prezime pise na postanskom sanducicu. Na kojeg glase racuni i porezni listic. Na japanskom taj lik se zove: sarariman.
Svog sararimana slijedila sam u Japan, ali ne bez oklijevanja, dugog promisljanja i dvojbi je li to stvarno potez mog zivota.
Jer, nisam vam ja oduvijek bila kucanica za stednjakom. Tek u posljednjih godinu i pol dana to je opis mog radnog mjesta. Prije sam zivjela u zemlji gdje su svi govorili meni poznatim jezikom, vodila dinamican zivot izvan kuce i imala svoju karijeru. Tocnije, dvije karijere: onu u uredu i onu kod kuce, kad zavrsi radno vrijeme. Ali zar svaka zaposlena zena to nema.
I da ironija bude veca, nikad nisam gajila nikakvu posebnu sklonost ni ljubav prema Japanu. Jest, lijepa zemlja, jest, htjela sam je posjetiti ako bude prilike, ali to je uglavnom bilo sve. Zapravo, prema Japanu sam bila prilicno ravnodusna. Mozda sam ga se cak malo i bojala.
Valjda mi se zato posrecilo doci ovdje.

Moj put u Japan poceo je, zapravo, na indirektan nacin davno prije, jos prije osam godina. Kad se zena uda u inozemstvo kao sto sam ja to ucinila, njen zivot obicno se naglo promijeni. Odabirom zivotnog partnera zacrtan je i vas osobni put. Mijenjaju se vase perspektive, afiniteti i mogucnosti. U pocetku pred vama je prazni list, tabula rasa, nista se ne cini tesko, sve je obecavajuce.
Muzic i ja nastanili smo se u njegovoj domovini na zapadu Europe. Marljivo sam ucila jezik, ubrzo nasla posao, stekla nove prijatelje, snasla se u stranoj zemlji koja mi nakon nekog vremena i nije vise bila tako strana. Zivot je bio pregledan i ugodan. Praznike smo uvijek imali gdje provoditi. Kasnije je dosla Mala.
Zivot kao po voznom redu, uz manja kasnjenja, otkazane vlakove, povremeno i kvarove, ali voznja udobna i sigurna.

Rekoh, odabrala sam partnera i zapecatila svoju sudbinu. Prisebna uma, tako da nikoga ne mogu kriviti za daljnji tijek stvari. Muzic je, naime, iako pazljiv i njezan, imao jednu manu i porok: obozavao je Daleki Istok.
Kina je bila njegov favorit. Toliko da je nakon zavrsenog faksa otisao na drugi i kao od sale diplomirao sinologiju. Da bi nakon toga skoknuo jos malo studirati u Kini. Godinu dana. Ja sam ostala u svojoj novoj domovini pisati mu pisma, nadajuci se da ce se definitivno vratiti kuci i nastaviti nas zivot po voznom redu.
Racun bez krcmara, jer Muzic se tek tada pravo zapalio za Kinu i sve kinesko.
Po povratku strefio ga je obratni kulturni sok, ono kad se nakon dugog vremena iz strane civilizacije vratite u svoju vlastitu, pa ne znate vise ni gdje ste, ni sto ste, sve vam izgleda poznato i strano istovremeno. Izgubljeni ste u vremenu i prostoru. Permanentni jetlag.

Muzic se trudio vratiti u kolotecinu, ali ima stvari koje su jace od vas. Jednom ili dvaput godisnje letio bi u Kinu na svoja mala ‘studijska putovanja’. Bila sam i ja jednom da izvidim situaciju, i naravno, krasna zemlja, sve za pet, nema im ravne. Ali zivjeti tamo, kao sto je Muzic sanjao ? Nisam bila odusevljena tom idejom.
No kad je na jednom od tih putovanja Muzic upoznao neke Japance s kojima se sprijateljio, bio je definitivno prodan. Japan je Muzica opcarao i zaveo jos prije nego sto ga je ovaj prvi put i vidio. Placu smo trosili na speceraj i putovanja u Japan. Muzic je postao beznadezni slucaj.

I da skratim dugu pricu: iscrpivsi sve profesionalne mogucnosti u vlastitoj domovini, Muzic se odlucio okusati u Obecanoj Zemlji Izlazeceg Sunca. Trazio je posao u Tokyju – i nasao ga. Japanci su ga po dolasku prigrlili objerucke. Sve za pet.
Nisam odmah pohrlila za njim u Japan, za mene dotada samo zemlju razarajucih potresa, tajfuna i vulkanskih erupcija, gdje jedna jabuka kosta 2 eura i gdje se radi od jutra do sutra, gdje nemamo nikog zivog i sto je najgore, ja ne znam ni tri rijeci japanski, i jesi li ti normalan ?! Trebalo je 5 mjeseci da se odlucim i dodjem. Muzic je radio i cekao, pozivao nas i uvjeravao da i u Japanu zive ljudi od vrste Homo sapiens, iako govore nama cudnim jezikom i pisu neobicnim znakovima, i inace su ponekad malo cudni.
Nisam vise oklijevala u svojoj odluci kad sam dobro odvagnula i shvatila najvazniju stvar: obitelj treba drzati na okupu. To je vaznije i od karijere koju grcevito pokusavas kombinirati s majcinstvom, i od prijatelja koji te nadaj se nece zaboraviti ali koji ipak u dnu duse misle da je ludo sto ides zivjeti tamo, i od svih sitnica za koje mislis da su vazne.
Uradila sam najbolju stvar za nasu obitelj. Potpisala sam ugovor za kucanicu u Japanu.

Selidba na drugi kontinent nije bila tako strasna stvar za jednostavne ljude poput nas: ni kucice ni vrta, auta ni kredita. Otkazala sam posao, stan, vrtic i sve poznato sto me jos vezalo za nasu civilizaciju i Stari kontinent. Nakon 11 sati leta stigli smo u Tokyo. Samo nekoliko dana nakon toga urucena mi je moja nova japanska osobna iskaznica, ‘Alien Registration Card’.
Postala sam alien, vanzemaljac u Japanu. A tako sam se u pocetku i osjecala: kao da sam sletjela iz svemira.






































<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se