< ožujak, 2015  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Kucamo na vrata zaboravljenih blogera
28.02.2014., petak
Hiperborealni vjetrovi - Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 11.

Nakon neponovljive avanture prilikom koje smo obrstili Island, kolega bloger Hiperborealni vjetrovi, za prijatelje Šućro Uščumlić, prestao je s pisanjem suludo savršenih putešestvija na svom blogu. Našao sam ga i zamolio za koju riječ...



Oš mi dat intervju za blog, ono, di si, šta ima i tako to...

Na svašta ti tračiš svoju mladost. A sad bogami i moju. Ili bar ono što je preostalo od iste. Ma neka, ako te netko plaća za to... Cijena je uobičajena; ćevapi s lukom, pivo i blowjob. Ne nužno tim redoslijedom, ali može i simultanka. Dapače, preporuča se.

Onda prvo BJ, da smrdim po luku! Šućro je pisao blog Hiperborealni vjetrovi, da to je onaj luđak iz unutrašnjosti Kine, koji bi prvi slobodni vikend sjeo u vlak i zaprdio do neke nikad zamišljene azijske pripizdine. Dobro, Doktore, gdje te je sudba odvela nakon Wuhana?
Iz South Norwooda (tik do Croydona) - pazi sad šoka, natrag u Wuhan!

Ako ćeš bit tako izdašan, vratit ćeš se u Rakov potok dok obavimo intervju... Je li istina da si u Engleskoj zarađivao za život seleći daždevnjake? Kako je bilo živjeti tamo nakon pet godina Kine?
U principu jest. Dosadno brate.

Zašto? Ima posla, vole strance, žene, alkohol, a slobodno vrijeme?
Nakon Kine, Europa je po defaultu dosadna. Ali pridonijela je tu i činjenica da prenašanje vodozemaca, guštera i nutrija - nije baš najunosniji posao na svijetu. Što pak u kombinaciji s činjenicom da ni London nije baš najjeftiniji grad na svijetu limitira dostupnost nekih sadržaja koje isti nudi.

Kako je piti u Wuhanu, birtije, dućani, tulumi?
Ne. Samo Shaokao! Night market na Rvackom.

Objasni, ali kad ćeš sjest, nemoj mi s planine ove sakate sms-ove slat
Po danu ulica ili pločnik. Nema ništa, dosadno. Onda uvečer odjednom niotkud isplaze van ljudi s kolicima natovarenim svime i svačime. Rastegnu žice sa žaruljama za rasvjetu. Postave plastične stolce i sklopive stolove. Razvuku šatre ako je zima ili kiši. Nalože roštilje, naulje wokove, iznesu meso, ribe, povrće, rezance, tofu... gajbe piva. Pa negdje pred zoru fajrunt. Sve pakiraju, odvoze i opet prepuštaju ulice i pločnike dosadnom dnevnom životu.



Ima li razlike radni dan, ili vikend? Kako to da se opet vraćaš na mjesto zločina?

Uglavnom ne. Uglavnom poradi znanstvenog istraživanja. Naime htio sam u kontroliranim uvjetima utvrditi kako loš kineski alkohol utječe na moj organizam u ovim, poznim, godinama. Preliminarni rezultati: alkohol mi i dalje paše, ma koliko loš bio, jetra zasad i dalje funkcionira u zadovoljavajućoj mjeri, ali mamurluci su bolniji no što su bili (barem koliko me mutnjikavo sjećanje služi), i cuganje dvije noći zaredom (a nekmoli više od toga) više nije opcija.

Što se pije u Wuhanu? opiši nama laicima. Ideš opet preplivati Yangtze, ili si i za to prestar?
Ovisi pije li se s Kinezima ili sa strancima. S potonjima se uglavnom pije pivo, tu i tamo kapne kakav tequilla shot ili nešto egzotičnije. S Kinezima, ako su mlađi, pije se pivo, ako su stariji, pije baijiu, odnosno rakiju od riže. Ja u ladici radnog stola držim jingjiu. Zimi. To mu ga dođe kao kineski pelinkovac, samo nije sladak i nije toliko gorak. Meni kolege (mlađi) obično kažu da je to piće za starkelje. Meni paše. Ne znam treba li iz toga izvlačiti kakve zaključke ili ne. Plutanje nizvodno mi s godinama zapravo ide sve bolje. Mogao bih.



Kakvo je wuhansko pivo, obzirom da Kinezi proizvedu i količinski popiju najviše na svijetu? Možeš ga usporedit s našim?
Uzmi Pan. Flašu. Istoči u posudu od litre ili više. Nalij vode u flašu. Ne skroz do vrha. Istoči u tu istu posudu. Otprilike si dobio okus wuhanskog piva. Mada bi vjerojatno imalo malo previše hmeljast okus i ne bi uglavnom bilo napravljeno od riže. Mislim da to donekle objašnjava zašto ga popiju najviše na svijetu.

A hrana? Što ti je falilo u Engleskoj, što bi ponio iz Hrvatske?
Pa u Engleskoj se uglavnom sve može nabavit. Falili su mi suhomesnati proizvodi dok nisam skužio da u poljskim dućanima imaju apsolutno iste stvari kao i kod nas. A tek suho meso u estonskom dućanu... Kupovao sam sarmice u konzervi u turskom supermarketu. I neke bosanske poluparizere. Al halal. Slabo... U Kini mi je nekad najviše falio sir i grah s kiselim zeljem. Na kraju sam otkrio da i oni imaju neku vrst poluukiseljenog kupusa pa bih si to onda povremeno kuhao. E da, i fileke sam si ponekad skuhao, al špek ipak nisam našao, pa su bili samo fileki. U ovoj šihti se zasad pokazuju pozitivni rezultati mog dugogodišnjeg pokinežavanja, te mi uglavnom ništa ne fali. Zasad još uvijek uživam u kineskoj hrani i izbjegavam restorane sa zapadnjačkom. Ajde, zamirisao mi je pršut neki dan, i to bih definitivno ponio s vjekovnih ognjišta.
Intervju ćemo morati nastaviti drugom prilikom jerbo sada nižepotpisani ide proslaviti svoj povratak u Wuhan nakon mjesec dana izbivanja. Plan je da se ne bude mamuran sutra, ali ne obećajem ništa, pivijooo!


Oznake: hiperborealni, Ribafish, putopis


- 11:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #
14.02.2014., petak
Pajo Pakšu - Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 10.

Pajo Pakšu je dobri duh Vinkovaca i okolice. Njegove avanture koje je godinama opisivao na blogu našle su i put do korica, pa je tako naš bloger ukoričen ne samo jednom! Nego, zašto je ovaj plemeniti uživatelj u kulturi crnog vina, emotivni seksualac i teži luđak prestao s pisanjem, e to nas zanima! Pa dobro druže Pajo, bem li te u nadimak, što se dogodilo od zadnjeg posta, kad li je to bilo?



- Ovo je teško pitanje. Ne znam što bih odgovorijo. Malo sam se umorijo...Potrošijo ko guzni papir. S vremena vrijeme nešto stavim na blog. Doduše rijetko. Nije se dogodilo ništa. Nisam našo poso, nisam se se oženijo, rasto, napravijo djecu. Doduše u ovim godinama prije bi si mogo napraviti unuke nego djecu. Ma star sam ja više za ta sranja.

Što te sada zanima?

- Odmaram. Trenutno sam na vidijo igricama. igram ih ko lud. Dan i noć. Noć i dan. Doduše ja to pičim intenzivno već preko dvadeset godina. To mi je neki ispušni ventil. Opušta me ijako susjedi ne misle tako. Nekad se malo previše zanesem i zaurlam na televizor pošto igram na plejstejšnu tri. Nije baš zgodno kad je to u 3 ujutro. Jednom sam tako igro, ljetno doba, soba do ulice, prozor otvoren. Susjedi kavenišu sa gostima u dvorišću, a ja popizdijo, ne mogu preć bosa u igrici pa zaurlam iz svog glasa onako crven u licu. Čujem ja vani pita ovaj gost susjedu: Ko to urla? Što se dogodilo? A susjeda će onako mrtva ladna: Ma to naš susjed ope igra one igrice pa galami. E jebiga sad, kasam previše emotivan. što ja tu mogu.

Kakav si s Fejsom i drugim medijima?

- Na Vi. Nisam baš nešto pretjerano na Fejsu. Jedno vrijeme sam bijo pa mi nekako dosadilo. Dopizdilo. Na internetu uglavnom gledam porniće. Para za novine nemam pa uglavnom čitam one reklamne letke što mi se puni sandučić. Televizor već odavno ne gledam. Sve ti je na internetu. Od pornića pa nadalje.

Gdje su vinkovački blogeri, kako se živi kod vas?

- To se sve uglavnom preselilo na fejs i samo lajkaju. Znaš kako to ide. Dođe nova igračka pa svi trk tamo. Jučer blog, danas fejs, a sutra nešto treće. Uglavnom se ne živi.

Ima li kruha od izdavanja knjiga, koliko ih je i kako ih možemo naručiti da razveselimo cure za Valentinovo?

- Haha...Dobro pitanje. Ma nema. Sve to sa knjigama počelo je sasvim slučajno. Sad bi potrajalo da ti to pričam. Uglavnom prvu priču sam objavijo u zbirci "Blog priče" i tako je to krenilo. Dosad ima šest objavljenih knjiga. Dvije zbirke više autora i četiri samostalne. Pisao sam i nešto za neke portale koji su se ugasili, "Stripos" iz Osijeka, fanzin "Vidimo se u Živinicama" i tako. Dok sam pisao, pisao sam onako iz gušta. Za sebe. Ništa pretencijozno, a ako se to nekom i dopalo meni je drago. Imam još nešto knjiga "Crveni tata - bijeli zec", "Balkanske niskobudžetne treš priče" koje se mogu naručiti preko mene po akcijskoj cijeni od 30 kuna sa troškovima poštarine na mejl: pajo.paksu@optinet.hr, a "Nije prava al' se pravo jebe" - preko kultnog izdavača Zdenka Franjića. Može ga se pronaći na fejsu ili naručiti preko mejla franticz@hi.htnet.hr.

Jel ti fali blog, blogeri?

- Naravno da mi fali. prva ljubav se nikad ne zaboravlja. Tu sam ja samo sam nevidljiv. Dosta blogera koje sam pratijo ošlo je na fejs il su prestali blogati. Kengur recimo. Tu je još na blogu Eurosmijeh koga pratim još najredovitije, a nedavno su mi se preko mejla javili The Mladichi koje pozdravljam ovim putom. Pozdravljam i sve bivše i sadašnje blogere ma gdi bili. Ako se ne varam ove godine pada i desetogodišnjica mog bloganja na blogu haer. Al' vrijeme leti...

Što ćeš dalje?

- Pokušat nać' poso, oženit neku bakicu od pedeset godina sa dobrim primanjima koja bi bila voljna usvojit me, pofarbat kosu, nabavit nove zube koje prije spavanja mogu držat u čaši. Krizu srednji godina sam prebrodijo. Pokušat se otrijezniti da se još jednom mogu napit ko čovjek. Niš naročito.

Poruči nešto mladima, starima, ludima...

- Jebite se i množite. Živijooooo!

Oznake: pajo pakšu, Ribafish, blog, knjige


- 08:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.