KTP

srijeda, 24.08.2011.

Aljoša Antunac (1967-2011) – Un Sureno Morbo

Aljoša Antunac je rođen 16. 11. 1967. u Šibeniku. Na ratištu šibenskoga zaleđa proveo je 1991. i 1992. godinu, u sastavu Zbora narodne garde i Hrvatske vojske. Od 1994. godine živi u Zagrebu gdje je završio Višu informatičku školu i gdje se zaposlio u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici kao informatičar. Pisanjem se bavio od 1996. godine. Prvi prozni tekst, izvatke iz proze Neka vrsta ljubavi (pod naslovom "Some kind of love"), objavljuje 2002. godine u časopisu Libra Libera (br. 10). Ulomke je u sklopu temata «Narkoanaliza» uredila Ana Grbac koja je, kao i Ivan Sršen, bila među rijetkim urednicima koji su primijetili vrijednost ove proze. Antunac je objavljivao i u zbirkama Sve priče 2003. godine, Antologija nepoznatih autora i Poqueerene priče – 2004. godine kada je i u časopisu karlovačkog ogranka Matice Hrvatske urednica Irena Lukšić odabrala i objavila nekoliko paragrafa romana Poslije zabave. U dvotjedniku Zarez, Antunac je 2006. godine objavio prijevod pjesama američkog pjesnika, dobitnika PEN-ove nagrade i kažnjenika osuđenog na smrt, Stephena Waynea Andersona. Prvi Antunčev roman Poslije zabave objavljen je 2006. godine kao ubačeno i improvizirano izdanje pričvršćeno za ostatak 19. broja časopisa Libre Libere. Izdavačka kuća Konzor 2007. godine objavljuje obje Antunčeve proze (reprint Poslije zabave) i zbirku priča Neka vrsta ljubavi. Konzor se odlučuje na mračnu varijantu crno-tiskanih stranica s bijelim slovima, i simboličkim crvenim koricama. Antunčeva djela roman tiskana u knjigama sadržavaju glavninu objavljivanih fragmenata, iako postoje dijelovi koje je autor odlučio izostaviti iz konačnih izdanja. (U tom razdoblju nastaju i kratke priče koje Antunac nikad nije objavio i kojih se na neki način odrekao.) Poslije zabave i Neka vrsta ljubavi nastajali su paralelno da bi u jednom trenutku Antunac odlučio kako ih je potrebno razdvojiti. Iako se govorilo o zbirci priča i romanu, uistinu je riječ o dijelovima istog teksta, kao što će i posljednji roman zapravo biti dio Aljošine struje svijesti koja je imala čvrste obrasce i jedinstvenu strukturu. Neka vrsta ljubavi jest nešto fragmentarniji tekst, dok se u Poslije zabave može pratiti tečniju radnju, što pojačava romaneskni karakter teksta. No u svim prozama, pa i posljednjoj Tamo gore, iznad, tamo su šine glavni je junak Oleg, junki s Trešnjevke, u čijem se životu smjenjuju fragmenti iz bolnice i vucaranja po kvartu, fragmenti sjećanja iz rata i epizode sa ženama kao niza neuspješnih pokušaja ljubavi.
Na jesen ove godine će Konzor objaviti i Antunčev posljednji roman Tamo gore, iznad, tamo su šine. Jedna od niza verzija prvog dijela tog romana, na kojem je Antunac radio niz godina, objavljena je u 23. broju Libre Libere, još u prosincu 2008. godine. Praktički, na ovom je romanu autor počeo raditi već prije objavljivanja prethodne dvije knjige da bi ga dorađivao sve do pred smrt u kolovozu 2011. godine. Sve što je objavio, Antunac je načešće pisao u jednom mahu, da bi naknadno dorađivao u detaljima. Urednički posao na njegovim tekstovima, između ostalog je i zbog toga bio netipičan. Gotovo da se na stotinjak stranica nije moglo pronaći niti jednu omašku u pisanju ili nedosljednost (koja bi se očekivala primjerice u imenima koja je zbog zaštite privatnosti stvarnih osoba u nekoliko navrata znao mijenjati). Tako se urednički posao često svodio na razgovore ili e-mail prepiske (koje je Aljoša djelomično inkorporirao u posljednji roman). Antunac je o svakoj temi mjesecima razmišljao prije nego bi ju zapisao, često je pisao i rukom da bi naknadno prepisivao na računalo, u rečenicama koje su bile koherentne iako vrlo kompleksne. (Kako nije imao vlastito računalo, NSK posjeduje vjerojatno najopsežniju Antunčevu literarnu ostavštinu, pohranjenu u nekom privatnom dokumentu na javnom računalu koje vjerojatno još uvijek služi za skeniranje.)
Pretpostavlja se kako je Aljoša Antunac umro u noći 3. na 4. kolovoza 2011. godine nakon nekoliko SMS poruka u kojima je najavio svoju smrt, dao nekoliko humorističnih primjedbi o svojoj surenos karijeri i ulozi heroina u političkoj nekorektnosti prema pederima, lezbijkama i skvotersima.

(Brutalno) stvarnosna proza
Rijetki kritičari koji su se zainteresirali za Aljošinu prozu (ali kako je on sam komentirao to je došlo do onih do kojih je to upravo i trebalo doći) su to nazvali stvarnosnom prozom. Ako je ta odrednica željela ukazati na tip okrenutosti zbilji umjesto postmodernističke okrenutosti jeziku, metafikciji, kvazi-historiografiji, fantastici i sličnim otklonima od Realnog, onda ona ima smisla. Aljošini romani i priče i pripadaju jednom tipu novog realizma jer Oleg jest Ivica Kičmanović posttraumatske Hrvatske, dijete radničke klase osiromašene nakon pretvorbe nacionalnog zanosa u čvrstu valutu. No objektivizacija stvarnosti u ovom izrazu zamućuje o čemu je ovdje uistinu riječ (jer izraz sugerira kako nije riječ o stvarnosti, već onome što ju nosi, nositeljici stvarnosti). Zbog toga je stvarnosnost izraz čija je najbolja kvaliteta asocijacija na nesnosnost, koja mora biti povezana s nečim što ima namjeru pucati u Realno. I tematski i stilski, ova je proza brutalno realna jer žiletom reže Hrvatsku gdje je najtanja. "Ako je neko lik ovog romana onda je to Hrvatska," u jednom je intervjuu Aljoša komentirao svoje knjige Poslije zabave i Neka vrsta ljubavi.
Ova proza je kako je ustvrdila Jagna Pogačnik u svojoj recenziji, "djelomično politički nekoretna". To je uistinu točna dijagnoza, koja se može primijeniti i na posljednji roman Tamo gore... No, ono što je paradoksalno, istovremeno ne postoji mnogo pasusa u hrvatskoj književnosti koji bi bili otrovniji po hrvatski nacional-šovinizam. Antunac se u svojim romanima razračunava s nacionalističkim sentišom i mržnjom prema Srbima, no istina je kako to ne čini u ime tolerancije. (Toleranciji u Poslije zabave brutalno se poručuje: "...Pokaži mi moju stranu i moju vjeru pederčino iz odbora za ovo il ono… nikog ja ni za što nemam voljet.") Ovdje se veliko odbacivanje nacionalizma ne zbiva propagiranjem ljubavi, nego vjerodostojnom mržnjom kao temeljem humanizma obespravljenih koji su na dnu i koji uistinu nemaju razumijevanja za… napaćene crne… albino pedere, manjine, Srbe kako komentira pripovjedač u Tamo gore...
Ali nije li upravo ta gesta, odbacivanja svake tolerancije i političke ljubavi najpotrebnija na ovim prostorima na kojima se u ime tih himera činilo brutalne zločine? Ovdje nalazimo na autentično odbacivanje bratstva i jednistva, ali i ljubavi prema bližnjemu svomu kao srodnih oblika ideologije tolerancije, nastrane gluposti koja svakih nešto godina počinje novi križarski rat. To je "mržnja potpuna i čista za sve što se vrti okolo i, eto, diše…", ali istovremeno ne kolje, ne siluje i ne luduje u ime neke partije. Nema ideologija, vjera, političkih opcija koje se ovdje štuju. Ono čega se pripovjedač ovih romana želi otarasiti, je vječna glupost, kretenizam koji je Ćaća uspostavio kao hijerarhijsku osovinu društvu, ali ne mržnja na ovim prostorima, nego nagon koji je sve što ti ostane, jedini oslonac za kako-tako uopće preživjet (Tamo gore...).
To istovremeno nije značilo odbacivanje simboličkih poredaka kao takvih. Aljoša je "uvijek dosljedno branio komunističke ideale Druge Internacionale, a istovremeno objašnjavao "zašto nosi križ" upozorava Ivan Sršen. No mogućnost da se stavi u poziciju da, "pozdravi brutalno razračunavanje s klerom u Barceloni za vrijeme španjolskog građanskog rata" na što upozorava Sršen, u ovim je prozama utkana u obliku autentične religiozne emocije (Olegova sklapanja ruku u gestu molitve pod pokrivačem na Odjelu za odvikavanje), koja ne pretendira biti univerzalnom. Vjera i komunizam u Aljošinim se intepretacijama ne sukobljavaju. U Aljošinom se prikazu lokal-patriotizma javlja otpor da se ovim simboličkim poretcima dopusti univerzalna legitimacija. Jer kada simbolički poretci postaju legitimacija za sve, onda se paradoksalno čak i sama Aljošina smrt (navodno na) "simboličan dan – 5. kolovoza, kada slavimo i Dan hrvatskih branitelja", može tumačiti kao ultimativna potvrda rodoljublja (kako je sastavio vijest o smrti neki aparatčik Nacionalne sveučilišne knjižnice).
"Sve sto je blisko gomili jako je daleko od mene", u jednom je intervjuu komentirao Aljoša Njegovi su romani kritika svakog intelektualizma koji je umjesto rješenja, izvor problema. (U Tamo gore... ironično se komentira kako su "svi ti naši poglavice, dojedan ga, ono, Doktor..."). Razlog za optimizam se prije nalazi u kolektivnoj svijesti koja zna prepoznati politikanstvo, glupost, ili jednostavno politički debilizam. Olegova baka tako daje najprecizniju analizu spektakla kojem smo svjedočili komentirajući predsjednika koji je na ekranu debilno stiskao svoje mahnite šakice. Baka primjećuje kako Predsjednik djeluje poput lokalnog ridikula Prčoke, pijane poludjele kreature što je režala na sve oko sebe i mrzila cijeli svijet... od kojeg su djeca u užasu bježala dok bi ih proklinjao i prijetio im nekakvim strašnim, zlokobnim hroptajima. (Nisu li upravo te mahnite šakice detektirane u Neka vrsta ljubavi ono što dominira na povijesnoj snimci Predsjednika na kninskoj tvrđavi nakon Oluje?)
U Tamo gore... Antunac posvećuje neke od najboljih paragrafa skiciranju mahnitosti i cinizma koji su devedesetima na vodeće pozicije postavili naše Mao Ce Tungse... Zna se likove koji su znali krdu propljuckat kakav-takav razlog… nečeg za nešto. Sve nacionalističko blato koje je izbacila plima devedestih portretirano je pak u krokiju čovca iz Poslije zabave, koji "tuli" za Ćaćom, jer mu "valja muku luftat". Nije li jedina razumna dijagnoza, koju se treba sjetiti nakon svake festivalske parade nacionalizma i kića: "kljakavi iznutra i zakinuti za ljepotu, a otud zli"? Ta je poruka nešto što povezuje čitav Aljošin opus s jednom epizodom romana Putovanje u srce hrvatskog sna Vlade Bulića u kojoj se brutalno hrvatsko rodoljublje ilustrira slikom golih i pijanih momaka, latentnim homoseksualizmom Dalmatinske zagore koja u ime jedne ideologije vrišti od muških hormona dok cipelari, ne pedere i Srbe, već zdravi razum. (Slučajno ili ne, prva Antunčeva proza je objavljena u istom bloku Libre Libere broj 10, posvećenom "Narkoanalizi" u kojoj je izašla i priča "I-buy.hr" Vlade Bulića, kasnije inkorporirana u roman Putovanje u srce hrvatskog sna.)

Manje ljubavi - više mržnje!
U ratnoj se literaturi, ali i u osobnim svjedočanstvima rat pojavljuje kao formativan moment, apsolutni trenutak u kojem prestaju sve dotadašnje navike, žudnje, porivi i načini života. Taj prekid, novo rađanje, ritualna inicijacija kroz koju prolaze novaci, gotovo je groteskno prikazan u hollywoodskom filmu Vojničina (Hartbreak Ridge) u kojem Clint Eastwood od lokalnog Jimyja Hendrixa čini čovjeka. (Crni neposlušnik sklon odbijanju autoriteta, koji je naravno predstavnik subkulturnog otpora, postaje disciplinirani vojnik shvaćajući besmisao svojih ranijih oblika interpelacija.) U hrvatskom imaginariju ratni vojni invalid predstavlja stereotipnu figuru, poput vijetnamskog veterana u američkom filmu. (Djelomično je ta figura i nastala kao izvedenica američkog imaginarija.) Konflikt koji veterani imaju s konvencionalnim društvom nerazumljiv je onima koji nisu prošli rat. U drugom dijelu serijala Rambo je protumačio bit toga sukoba. Narednik upozorava kako je možda rat bio greška ali da zbog toga Rambo ne bi trebao mrziti svoju zemlju, na što ovaj odgovara: "Mržnja? Pa ja bih umro za nju." Na to ga zbunjeni narednik pita što on onda zapravo želi? "Ja želim, što zapravo oni žele, i svaki momak koji je došao ovdje i prosuo svoja crijeva i dao sve što je imao, što je želio! A to je da nas naša zemlja voli onoliko koliko mi volimo nju! To je što ja želim!" No zemlja ih ne može toliko voljeti. To je ljubav koja premašuje svaki razum, to je ljubav koja je legitimacija svakog bezumlja, zločina, pa i vlastite smrti na Dan hrvatskih branitelja.
Oleg je upravo dekonstrukcija te stereotipne vojničke kreature, novi tip razumijevanja Domovinskog rata u koji se ovaj uključio da ne propusti vjerojatno posljednju veliku frku u Europi.
Oleg on nije patetičan domoljub, već njegova tragična sjena. Olegova dijagnoza glasi mentalno ištekan, on je simptom veteranskog poremećaja ljubavi prema svojoj zemlji, "partikularni element koji potkopava svoj vlastiti univerzalni temelj, vrsta koja podriva svoj vlastiti rod" (Slavoj Žižek). Olega rat ne može obilježiti na način na koji je obilježio vijetnamske ili hrvatske veterane, jer je Oleg zapravo već je obilježen. Upravo zato jer je mentalno ištekan Oleg može ne izabrati stranu, distancirano proučavati debilizam i glupost koji vladaju kada simbolički poretci postanu legitimacija za zločin. Umjesto ljubavi prema svojoj zemlji, za i protiv onih Drugih, Oleg bira artaudovsku treću stranu (ni za ni protiv rata, umjesto u rat Antonin Artaud odlazi u ludnicu), apsurdni odgovor na apsurdnu povijesnu situaciju. Aljošina proza (koja uistinu jest ratna proza) upozoravanje je na manjkavosti ljubavi i tolerancije, poziv na potenciranje mržnje ili u Aljošinom izrazu nagona kao one mentalne higijene koja će pomoći da se preživi. Kao takav Oleg je indirektna izvedenica Žižekove sintagme "manje ljubavi – više mržnje!", poziva da se "...doista borimo protiv etničke mržnje" ne uz pomoć njezina neposrednog pandana, etničke tolerancije; naprotiv, ono što nam treba jeste još više mržnje, ali prave političke mržnje...".
Zbog svojih paradoksalnih rješenja na pitanje sukoba, kao i proračunate odluke da se katarzični ratni i rodoljubni momenti promatraju iz treće pozicije, Antunčevi romani, asociraju na Putovanje nakraj noći Louis-Ferdinanda Célinea koji je ponudio tjeskobnu metaforu ne samo za bijeg od civilizacije, već i bijeg od svakog oblika ljudskosti. (Prema svjedočanstvu Ivana Sršena Céline je bio jedan od autora koji su izvršili utjecaj na Antunčev stil u godinama njegova literarnog formiranja od 1996 do svojih prvih objava 2002. godine.) Iako ih razdvajaju stoljeća, riječ je o onim rijetkim pokušajima da se ljudskost ne traži u mitologiji, ideologiji, nekom simboličkom poretku, već upravo u autentičnoj mržnji kao odgovoru na univerzalnu glupost. U situacijama društvenih degradacija (ratu i industrijalizaciji kod Célinea, a post-ratnoj Hrvatskoj kod Antunca) ljudskosti se ne dižu spomenici, već se traži onaj miminum razuma kao odgovor na sustavno nasilje politike koja zločine legitimira političkim mitologijama. Epizoda ubojstva u Tamo gore... podsjeća na paradoks svojstven samo Célineovu. U ovoj šokantnoj epizodi pripovjedač koji promatra nasilje ubija srpskog zatvorenika bez vidljive motivacije, kao bi žrtvi ili skratio muke ili sebe poštedio prizora. Ova gesta reakcija je na ljubav prema zemlji kreatura (narednika zovu Cilindar) koja maltretiraju upravo u ime zanosa, ljubavi koji se pretvaraju u krvoločnu osvetu (narednik tjera Srbina da pije i pjeva, jer su neki od njegovih ubili naše). Za Célinea Antunca veže i doza proračunatosti u ulasku u rat. Ne budimo naivni, rodoljublje je samo legitimacija za nasilje koje je već bilo tu. Na to će upozoriti Antunac u svojim pričama o ženama.


Žene veterane ne mogu dovoljno voljeti
Antunac skicira zemlju u kojoj civili, no naročito žene, nakon rata, ne mogu dovoljno voljeti te naše dečke. Taj manjak ljubavi čest je motiv nasilja, ali i upozorenje kako je nasilje oduvijek bilo tu. Zbog toga se, pogotovu u knjizi Neka vrsta ljubavi, listaju priče o brutalnim zlostavljanjima, gotovo u obliku registra, ili kronike nasilja. (Zbog čega su dizajneri odlučili da se na crnim koricama pojavljuju nizovi ženskih imena i njihovih kratkih dijagnoza.) Ti nizovi žena s kojima Oleg vježba neku vrstu ljubavi, nizovi su trauma, mrcvarenja, ponižavanja, brutalnih silovanja i fizičkih kasapljenja koja te žene nose sa sobom i kao oblik socijalnog iščašenja. One ni same nisu ilustracije neke naivne žrtve, već upravo perpetuiranja nasilja i okrutnosti bez kojeg više ne mogu promatrati ljubavnički niti bilo koji drugi odnos. ("Za mene nema utočišta i ja se nemam gdje sakrit. Zalužila sam. Uostalom, volim to," komentira jedna.) Ovaj oblik mazohizma podsjeća na crnce rasiste, iako je mržnja usmjerena upravo prema njima, oni se pojavljuju kao svoji najokrutniji neprijatelji. "Mi u Torcidi imali smo jednog crnca, iz Hrvatskog primorja, koji je bio žestoki navijač Hajduka, komentirao je jedan torcidaš nakon što je Hajduk sankcioniran zbog rasističkih navijačkih natpisa na stadionu. Sam crnac jednom je izjavio: "Ako imate jednog crnca, to je u redu, nema problema. Međutim, ako je na jednom mjestu više njih, onda tek nastupa problem jer oni neće smisliti ništa dobroga." Eto vidite što crnci kažu sami o sebi, zaključio je navijač Hajduka. Na sličan se način legitimira nasilje nad svim manjinama koje i same pokazuju oblike stockholmskog sindroma, ljubavi prema svojim otmičarima. Ženske traume i Olegov postraumatski stres slažu se kao oblici traumatičnih refleksija. Čak i kada Oleg doživljava neku vrstu ljubavi taj je odnos nasilan, kao da se nasilje koje je odredilo njihove živote ne može poništiti već ostaje dio ljubavnog i seksualnog doživljaja. Postoje obrasci prema kojima oni žive, pa i kada izađu iz nasilnih brakova i veza (a Oleg iz ratne drame), oni perpetuiraju obrasce mržnje zbog čega niz seksualnih epizoda završava nasilnim kopulacijama, u kojima likovi, kojima se činilo da dotiču neku sreću, upadaju u tupilo i mehaniku.
Vedrana Rudan je u jednom javnom nastupu komentirala kako je u Hrvatskoj svaka žena doživjela neki oblik nasilja, dok pederi još uvijek nasilja mogu biti pošteđeni. Naravno kako je kompeticija oko statusa žrtve besmislena, no ona je zapravo odgovor na tip tolerancije koji preuzimamo kao ulaznicu u Europu, oblik ideologije kojom slijedimo utabane staze odnošenja prema drugosti. Tip tolerancije kao institucionalne prisile koja treba osigurati civilizirano odnošenje (prema homoseksualcima, ženama), je ono što iritira pripovjedača ovih proza. Zbog toga je mržnja kao amblem Antunčeva odnosa prema toleranciji upućivanje na kroniku problema, na dubinu zečeve rupe u koju je Alica upala. Mržnja i nasilje su jedini Olegov odgovor na zlostavljanje, čak i kada žene, same perpetuiraju najbrutalnije nasilništvo (a najčešće je riječ o okrutnosti jedne žene prema drugoj).

Surenosi i anarhisti
Kako autentični otpor kretenizmu koji ovdje ima punu slobodu prohoda pripovjedač ne nalazi u nekim sustavnim obrascima, organizacijama, pa ni oblicima otpora, mržnja se javlja kao odgovor na nove mitova o Europi kao Zemlji Dembeliji, ili nekom našem Kanaanu koji o nama u glavi projekciju [ima] da smo smeće i otpad, govna... (kako se komentira u Tamo gore...) Proeuropska Hrvatska, koja bi trebala prevladala nacionalizam, uz dozu održanja nacionalnog zanosa, za pripovjedača je samo još jedno zaobilaženje mentalne higijene za koju, kao i devedesetih, većina nema volje. Na trenutke, mučnim dijagnozama Antunčeva proza podsjeća na pasuse iz Krležinih brutalnih seciranja ljudske gluposti, jer kada Aljoša piše o nemogućnosti glavnog lika da se uklopi u ono što zovemo normalnim životom, on eksplicitno navodi kako nije riječ o nekom eskapizmu, već odbijanju da se uključi upravo u našu lokalnu stvarnost. "Mada, ne znam, kad zaviriš malo u to di jesi, ovo što krstimo življenjem kao da se svodi jedino na što duže i što bezbolnije razvuć agoniju prostora od rođenja do smrti", komentira pripovjedač Tamo gore... što zvuči kao krležijanski refren. Svaki nihilistički tip odgovora (narkomanija, alkoholizam, kriminal, nasilje, brutalnost) za pripovjedača je zapravo odgovor na točno određeni Život, ono što je Krleža secirao kao problem "zdravog razuma". Zbog toga Olegovi činovi nasilja i autodestrukcije, djeluju poput reakcije junaka romana Na rubu pameti koji u bogatog veleposjednika nije pucao iz nekog besmisla, nit egzistencijalnog užasa, već zbog Hrvatske koja se u tom liku komprimirala, kao najčistija hrvatska glupost, blesavoća kao čisto potpuno pravilo i sama suština svega ovog tu, kako će se zaključiti u Tamo gore....
Aljošine proze su priče iz Ziona – pustoši realnog koju Matrica liberalno-kapitalističke privrede briše iz svojeg programa. Akteri ovih proza su kroneri, prostitutke, zlostavljane djevojčice, skitnice, ridikuli. No njemu nije bio cilj skicirati neke šokantne slučajeve, crnu kroniku, već prikazati društvnu marginu, kao obespravljenu većinu, nevidljivu i isključenu iz konzumerističkog raja, masu koja ima pravo mrziti. Aljošina proza nije brutalno stvarna jer portretira narkose, kurve i dilere, malignu izraslinu na živom tkivu neke uredne Hrvatske, već upravo zato jer se ta margina u ovoj prozi detektira kao surovi simptom Hrvatske u kojoj "sve te stvari što se nazivaju, ono, pameću, plemenitim, … ljepotom, sve to tako oko toga, znaš već, jel, uglavnom ti ga dođu sasvim slučajna pojava" (Tamo gore...).
Mržnja je jedini odgovor čovjeka koji ne vjeruje u velike ideje, vođe niti politike, koji je nesklon pozerstvu svake vrste, jer Oleg počevši od sebe ne vjeruje u neki humanizam. Aljošin pripovjedač autentičnost nalazi u revolucionarnim anarhističkim grupicama i kriminalnim organizacijama. (Kako je svojim životom svjedočio i Lucio Urtubia ili Lucio Anarquista, riječ je o srodnim principima.) Hijerarhijski organizirani kriminalci poput meksičke mafije, nose dozu autentičnosti koja zanima Aljošu. Upravo zato što su izgubili svaku iluziju u bolje, pametnije, ljepše sutra, surenosi (izraz za meksičke mafijaše) djeluju u skladu s deklariranim, predvidljivim principima. Upravo zato jer su njihova pravila onkraj društvenih normi, oni se predaju obliku iskrene vjere, dosljednosti i djelovanja prema svojim načelima. Ideologija nasilja pokazuje se kao brutalni odgovor na ciničnu postideologiju društva tolerancije, individualizma, neoliberalizma, a zapravo konzumerističkog besmisla. Tom se vjerom u organizirano nasilje Aljoša inspirira u romanu Tamo gore..., skicirajući skupinu krimosa koji su se sastali na Odjelu za ovisnosti Vrapče, Dalmatinaca (surenos doslovno znači južnjak) koji uz dozu idolopoklonstva preuzimaju vokabular meksičkih dilera (izraz chiva, doslovno ovca, koristi se kao naziv za heroin, preuzimaju simboliku broja 13, itd.). Kako se, paradoksalno, upravo u ljudima posvećenima nasilju nalazi najiskreniju emociju i dosljednost, svojeg mrtvog oca, pripovjedač skicira kao autentičnog Dona ("Izgledao je kao Don, ponašao se kao Don, bio je Don", komentira pripovjedač Tamo gore...), kao druga ("Salud, komrejd", poručuje Oleg ocu na sprovodu), a sve zbog njegove pojave, sposobnosti da se bude dosljedan, da se odigra uloga do kraja. (Poput epizode u kojoj je otac navukao bijelu mantiju i igrajući ulogu doktora "izliječio" lokalnog pijanca.)
U Poslije zabave i Neka vrsta ljubavi takva se dosljedna autentičnost štuje dajući počast časniku IRA-e Franku Ryanu, dobrovoljcu u Španjolskom građanskom ratu, kojeg Oleg smatra vrstom idola. "Jednom je živio taj velik i hrabar čovjek, čovjek čiji su život obilježile strašne stvari - vjera u ideju, razočaranost, zaborav," komentira u Poslije zabave. Kako se odgovor na besmisao ne nalazi u intelektualizmu bilo kojeg tipa (pripovjedač u Tamo gore... razračunava sa svim duhovnim i intelektualnim vođama, skicirajući dva hrvatska lika - Doktor Prkno i Fra Jebo – kao produhovljen je dvojac i esencijalni destilat izvorne duhovnosti vaskolike rvacke telegencije), kritiziraju se i popularni anarhistički slobodarski pravci koji zastupaju pasivne oblike otpora.


Narkomanija, književnost, parafraza
Ova proza ne može izbjeći činjenicu kako je djelomično zaokupljena životom narkomana i ovisnika kojeg skidaju s heroina i odvikavaju od alkohola i istovremeno sumnjaju na PTSP. Riječ je o odiseji drukčije montirana čovjeka, Antunčeva alter-ega Olega, hrvatskog vojnika, ratnog invalida, pankera i narkomana koji pokušava nakratko dodirnuti komadić sreće i uštrcati dozu optimizma. Oleg prelazi od heroinskog zanosa do tjeskobe liječenja na Odjelu u Vrapču, i nastavka samo-liječenja metadonskom terapijom. U posljednjem romanu taj se ciklus zatvara mučnim samoanalizama simboličnog kraja, ali ne kao točke prizivanja svršetka, već pozicije u kojoj se pripovjedač stidi osjećaja zavidnosti, promašaja, prokletosti želje za drugačijim životom, ljubavlju. No iako Poslije zabave, Neka vrsta ljubavi i Tamo gore... jesu proze o ovisniku, bilo bi dobro da one izbjegnu Mi djeca s kolodvora Zoo književno-tematske odrednice. Tipično za Antunca, ova proza nije zaokupljena životom na drogama i alkoholu, klasičnom "bijegu od stvarnosti", što veliki dio ovisničke literature čini patetičnim jaukom izgubljenih. Umjesto priče o drogama, života narkomana, šokantnim epizodama o velikom H, kojih ovdje nesumljivo ima, ovdje je prije riječ o životu čovjeka koji je već drugačiji, dementnog čovjeka komu se droga nameće kao medij pojačavanja stvarnosti. ("Stvari zapravo jednostavno idu, ono što nazivaju normalnim ne poteže me, i kolko se mogu sjetit, nikad i nije," komentira se u Poslije zabave) Upravo zbog tog otklona, neuključenosti, neuštekanosti pripovjedača u normalan život, ovaj i uspijeva tako brutalno čisto elaborirati društvene probleme margine i uzgidnuti ih do metafore nacionalnih problema.
S druge stane, osim što je droga povezana s tipom mentalne izolacije i samotnjaštva, droga je snažno je povezana s literaturom. Literatura je praktički i poetski projekt autora koji je pisanje doživljavao kao oblik terapije. Zbog toga se ove proze može dovesti u vezu s Borroughsovim literarno-opijatskim eksperimentima. Na svoj specifičan način Antunac uspijeva u poetskom eksperimentu cijepljenja Realnog s opijatima i literaturom. (Onaj poetski eksperiment koji je Borroughsu omogućio analizu kontrole čovjeka kroz jezik, upozoravajući da bismo ukoliko te kontrole želimo postati svjesni trebali pokušati izaći iz jezika.) Za Antunca taj je "jezični eksperiment" samo djelomično svjesna odluka. (Oni koji su ga poznavali uvjerili su se da je on uistinu drugačije govorio). «Ja bih osobno volio pisati kao Hans Andersen, ali jednostavno ne mogu», komentirao je Antunac taj svoj jezični izričaj. No njegove proze jesu natopljene stilski označenim izrazima, kovanicama, poetskim improvizacijama, rečenicama koje bi se zbog svoje dužine i strukture mogle nazvati krležijanskima (kada bismo ignorirali Antunčev izražen antiintelektualizam). Droga je ona poveznica između jezika i stvarnosti, medij koji čini da se književno-teorijski jezični eksperiment javlja u obliku prirodnog (zaumnog) jezika. Kao i Williamu Borroughsu, Antuncu je droga medij, pojačavač stvarnosti i literature koju čita, no taj je izričaj koji proizlazi iz tog spoja teško nazvati "eksperimentom", obzirom da ga je i sam pisac doživljavao prirodnim jezikom. Ono što čita u njegovoj prozi nastavlja curit kroz njega, zbog čega je pisanje vožnja, poput narkomanskih outa, kojih se pripovjedač često ne može sjetiti, a zbog čega odlučuje pisanje prigrliti kao oblik terapije fiksiranja stvarnosti. U jednom poetskom pasusu pripovjedač je dao uvid u proces kojem se želi oteti: "Skužiš tu da je svo ti vrijeme spavanja (a po ure il uru možda) oto što si čitao samo nastavilo curit kroz tebe, al ne stvar što ga zbilja unutra kako ti se na prvu čini da baš tako eto priča išla; tek poslije, kad vidiš da ti je znoj sa čela čitanciju do korica probio, i kad vidiš okrugla crnila što si papir čikovima stigao zbušit (a bilo toga i po stolu, tepihu…), sjedne ti da si baš ti u svemu tom za kormilom bio. I nikad se svoje vožnje sjetit ne moš. A znala bi mu priča dobra bit. Sjetit se ne bi mogao. To da sliči na majmuna, to da."
Kako je primijetio Damir Radić "prustovski duge i složene rečenice se baš i ne očekuju u 'uličnoj' varijanti stvarnosne proze". Aljošu Antunca je zbog toga s jedne strane teško uspoređivati s tematski srodnima Borivojem Radakovićem i Vladom Bulićem, dok ga je jednako teško dovesti u vezu s jezičnim eksperimentatorom Damirom Milošem, iako je riječ o sličnom stupnju jezičnog autizma. Za Antunca je pisanje često parafraziranje literature koju čita, muzike koju sluša, dijalekta kojim je određen, itd. Svi ti jezični konglomerati ulaze ili u ritam rečenice ili se oblikuju u kovanicama, što Antunčevu prozu čini poetskim eksperimentom. Neki od njegovih najboljih izraza su re-kontekstualizacije dijalektaliziranih izraza (najčešće glagola) koje nalazimo i u tako tipičnom Antunčevu krokiju Hrvatske: "...od nacionalne revolucije glavnina [je] raje zagrizla u ljuti katolicizam i dugo zatomljen klerikalni šlif nanovo zastartao punom parom gurat." Dijalekt je za Antunca posebno važan jer dijalektalni izrazi i njihove izvedenice, često igraju ulogu supstituta nekog elaboriranog prikaza živih situacija. Poput Proustova kolačića madeleine, neki jezični izraz nadomjesti niz neverbaliziranih, ali tipičnih situacija. (Kao u primjerima "svi bi ti urođenici razganjavali neke svoje okršaje…"; "tamo dolje prije negoli će Hitler smiješat kužinu"; "zgimznula u brlog beštija"; itd.) Oblici životnih mota, sintagmi koje je Oleg nosio poput amblema upravo su određeni tim revolveraškim, a istovremeno proustovskim stilom. Životni je cilj Olegov "uteć od tog da ti šupljana i debilizam pumpaju vlastitu uzaludnost postojanja". Takve su dijalektalne izvedenice prema svjedočanstvu samog pripovjedača u Poslije zabave često izraz namjerne jezične debilizacije kao odgovora na učena izopačenja koja su sama sebi svrha. "Sva in muka svako tolko sfriškat izraz" komentirati će Oleg ulogu psihijatara i stil njihovih dijagnoza (sfriškat bi značilo "osvježiti"). Zbog toga je još tragičnija njegova upotreba slobodnog neupravnog govora u kojem proviruju rečenice psihijatara: "...iz kanala, kontejnera, nečeg, zahoda na kolodvoru, s gađenjem na friško jutros sastruganoj gubici Dostojanstva, Časnosti, Ispravnog, aj, živ si, „nažalost“, istresu te tamo negdje..."
Aljošin je izraz ujedno i konglomerat neizbrojivih utjecaja. Primjerice, interpolacija iz filma Reservoir Dogs jedna je od tipičnih intertekstualnih gesta: "Kad samom sebi razlozima kreneš, jer sve naokolo jedno luđe od drugog pa po rakiji bez sekiraže moš, gotov si, i oči ti sama krv, onda svi zaziru od tebe, jer crveno te po faci u sablasno farba, a na to će teško netko ić i ne boji se đubre ludo, «need you cool, you cool? Im cool». (Rečenica kojom se filmu Mr. White obraća Mr. Pinku.) Naslov romana Poslije zabave tako je homage Lou Reedu, puno je referenci na muziku: Iggy Popa, Toma Waitsa, Partibrejkersa, EKV-a i naročito Poguesa. Tip književnosti koja je izvršila najizravniji utjecaj na Antunca je kažnjenička literatura, koju je prevodio. U 21. broju Libre Libere napravio je i izbor literature koja je utjecala na njegov stil: autobiografije Red smrti Caryla Chessmana (kriminalca koji je uspio 12 godina odgađati svoju smrtnu presudu), izbor iz pjesama Aleksandra Panagulisa atentatora kojeg su pogubile grčke vlasti i Stephena Waynea Andersona, ubojice iz nehata. Svi su ovi utjecaji važni, a ni jedan po sebi nije presudan, kako je komentirao Antunac jednom prilikom. Itd.

...
I na kraju, dok čitanje romana i proznih fragmenata Aljoše Antunca predstavlja neizmjerno zadovoljstvo onoj grupici fanatičnih obožavatelja kojoj pripadam, pisanje o njemu golema je poteškoća. Svi koji su ga poznavali znaju kako se s Aljošom nije moglo uspostaviti neki konvencionalni odnos, što je i razlog zbog kojeg je kontaktirao tek s rijetkima na književno-teorijskoj sceni. Njegova anonimnost zapravo više govori o sceni nego o njegovim radovima, jer književni kanon se i ovdje potvrđuje kao problematično mjesto. No i ovaj pokušaj književno-kritičke refleksije se može nazvati problematičnim, jer je dobio sasvim novu dimenziju zbog prijateljstva s Aljošom. Iskrenom kamovljevskom gestom, bez lažnog pozerstva, Aljoša je osvajao sve koji su mu uspjeli prići. Zbog toga ovaj prikaz smatram samo teškim pokušajem da se na teorijski način promisli prijateljstvo i elaborira iskreno divljenje. Umro čovjek koji je znao pisati. Oni koji su ga čitali znaju o čemu se radi, a oni koji nisu, vjerojatno bi mi rekao "ko ih jebe".

Tekst će izaći u idućem broju Zareza
- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se