KTP

nedjelja, 05.02.2012.

Libra Libera o revoluciji i umjetnosti, s nadrealističnim ilustracijama Maxa Ernsta


Izasla je nova Libra Libera, br. 29. u novom broju procitajte: Ovaj broj je posvećen revolucionarnim zbivanjima posljednjih mjeseci i godina. U bloku naslovljenom"Revolucija iz garaže" preveden je tekst Gavina Grindona i Johna Jordana "Korisnički vodič za zahtijevanje nemogućeg" koji daje pregled revolucionarnih umjetničkih akcija, elaborirajući važnost umjetnosti u revolucionarnim zbivanjima. Libra Libera donosi i izbor iz grafičkog romana Tjedan prijaznosti (Une semaine de bonté) Maxa Ernsta. Riječ je o jednom od najvažnijih djela nadrealizma, pa je uistinu nevjerojatno kako u nas još nije predstavljeno. Max Ernstov nadrealistični roman-kolaž sastoji se od 182 ploče koje se smatraju remek-djelom umjetnosti 20. stoljeća. Ovo djelo vrlo je važno i za povijest stripa koja ga smatra jedom od svojih preteča. Tu je i blok tekstova amerikanca švedskog podrijetla Johannesa Göranssona, predstavnika nove avangardne američke književnosti. Göransson je urednik kolektivnog bloga Montevidayo, internetskog književnog časopisa Action Yes i nakladničke kuće Action Yes Books.

Više o broju:

Cilj umjetnosti je osloboditi se kapitalizma koji ju je podčinio svojim imperativima i zbog čega se čini kako ona danas nije u mogućnosti biti izvan sustava. (Devedestih je post-situacionisti i teoretičar antiglobalističkog pokreta Hakim Bey zagovarao kapitalom neposredovanu umjetnost imedijatizma.) Autori Grindona i Jordan nude pregled važnih umjetničkih akcija za takvo supostavljanje umjetnosti kapitalu. Takav je umjetnički projekti studenata tijekom 1968. koji su u Francuskoj koja zabranjuje neovlašteno lijepljenje plakata plakatirali gradove. Na jednom plakatu je pisalo „Il est interdit d’interdire“ („Zabranjeno je zabranjivati“). Dok su impresionisti pobjegli iz pobunjenog grada kako bi pronašli tihu utjehu u predgrađima, Gustave Courbet uključio se u politička zbivanja organizirajući festival na kojem je srušen Napoleonov stup, kao spomenik carstva i hijerarhije. Jedna od direktnih akcija je i ona studenata s Goldsmiths sveučilišta koji su potaknuti komercijalizacijom obrazovanja u Britaniji pokrenuli predavanja kojima su okupirali predvorja banaka i odjele supermarketa. Autori propituju i umjetničku važnost tih akcija priznajući kako su one ponekad samo "slikovna politika", reprezentacija političkih stavova. No važnost takvih akcija mogla bi se sažeti jednim motom anarho-feminističkog umjetničkog kolektiva Mujeres Creando koji glasi: „Budite oprezni kako stvarate sadašnjost jer bi ona trebala izgledati kao budućnost o kojoj sanjate“. Umjetnički aktivizam ne govori samo NE, nego i pokazuje drukčije načine života.
A što se tiče Ernsta: Očito je, upozorava teoretičar stripa Scott McCloud, da iako povjesničari umjetnosti ovaj grafički roman nikada ne bi nazvali stripom, Ernst podrazumijeva percepciju djela kao vizualnog slijeda, što je zapravo strukturalna definicija stripa. Djelo je nastalo tijekom trotjednog izleta u Italiju koji je navodno Ernst poduzeo jer više nije mogao gledati s kojom lakoćom Hitler dolazi na vlast u njegovoj rodnoj Njemačkoj (vidi o tome i tekst Hrvoja Krešića, http://www.booksa.hr/specials/10). Ova izletnička gesta podsjeća na Krležino putovanje u Rusiju, koje je bez obzira na razdaljinu i nužnu logistiku te 1925. godine Krleža odlučio nazvati izletom. Grafički roman je zapravo kolaž slika koje je Ernst izrezao iz viktorijanskih enciklopedija i magazina, a romanom prevladavaju mračni i fantazmagorični prizori.
- 16:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 18.01.2012.

Multimedijalni institut poziva Vas u subotu, 21. siječnja, od 18:00h u klub za net.kulturu MAMA (Preradovićeva 18) na večernji simpozij o računalnim igrama i digtalnoj kulturi:


"Kritička zaigranost - gaming kao paradigma digitalne kulture"


>> Raspored:

18:00-20:00

Katarina Peović Vuković: Virtually Real
Matthew Fuller: Always One Bit More, Computing and the Experience of Ambiguity


20:00-22:00

Kristian Lukić: Economies of Play
Alessandro Ludovico



>> O simpoziju:

"Nije čudno da digitalne igre postaju dominantna forma kulture našeg vremena, u trenutku kada ta vremena sama predstavljaju niz manje savršenih igara" [McKenzie Wark]

Nepovratno smo uronjeni u digitalno, pa i onda kada se čini da smo offline životi su nam posredovani digitalnim. Prije deset godina, početkom novog tisućljeća, činilo se da nema kraja kiberutopijama i novim prostorima slobode koje su obećavale nove tehnologije. Društveni, kulturalni i umjetnički imaginarij bili su opsjednuti figurama nematerijalnog i bastardnog a DJ kao nova figura producenta utjelovljavao je snove o beskonačno opuštenom miješanju, remiksiranju svih postojećih kulturalnih znakova i obrazaca.

Vremena su tokom posljednjeg desetljeća zahladila. Digitalni špekulativni mjehur se rasprsnuo na burzama, a globalni oružani sukobi su nas podsjetili i na drukčije vrste geografija od onih koje su obećavale kiberutopije. Smirenim strastima uprkos tehnološka je penetracija išla dalje i za razliku od vremena kad se moglo kritizirati 'kalifornijsku ideologiju' [Richard Barbrook] više nije moguće iz prve identificirati jedan kulturalni obrazac koji bi definirao nove prakse, kako je digitalni život postao zaista globalni fenomen sa nesvodivim brojem varijacija.

To je ishodišna točka većeg broja teoretičara i umjetnika koji u posljednje vrijeme pokušavaju odgovoriti na izazove digitalnog života u dobu njegove distopijske realizacije. Za razliku od prijašnjih figura DJa ili hackera koje su podgrijavale različite i brojne nade, ti umjetnici i teoretičari govore o 'igraču' [engl. gamer], o homo ludens digitalis-u kao novoj paradigmi digitalnog. Igrač/gamer tu stoji za jedno novo, otriježnjeno, ludičko i ne-eskapističko iskustvo preplitanja digitalnog/analognog, utopijskog/distopijskog, virtualnog/realnog.

Provedite subotu u mami i saznajte više o računalnim igrama, o njihovom značaju za razumijevanje prodora informacijskih tehnologija u društvene procese, o gejmerskoj supkulturi, o zajednicama moddera, o indie produkciji, o igrama kao umjetnosti i drugim zanimljivim aspektima ove tematike.

Izlaganja će se održat na engleskom jeziku.


>> O predavačima:

Katarina Peović Vuković predaje na kulturalnim studijima na Filozofskom fakultetu u Rijeci i urednica je književno-teorijskog časopisa Libra Libera.

Matthew Fuller predaje na Centru za kulturalne studije na Goldsmithsu. U pionirskim danima net.arta bio je član skupine I/O/D i suradnik kolektiva Mongrel. Autor je više knjiga iz medijske teorije: Behind the Blip, Essays on the Culture of Software, Media Ecologies - Materialist Energies in Art and Technoculture i dr.

Kristian Lukić je teoretičar, kustos i umjetnik, trenutno istraživač-doktorand na Institut za znanstvena istraživanja pri Fakultetu za društvena istraživanja u Beču. Suosnivač je Napona - Instituta za fleksibilne kulture i tehnologije. Od 2001. do 2006. bio je programski koordinator u Centru za nove medije_Kuda.org. Suosnivač je Eastwood - Real Time Strategy Group - skupine specijalizirane za tematiku tehnologije i igre.

Alessandro Ludovico je medijski kritičar i od 1993. glavni urednik nezaobilaznog časopisa za novomedijsku umjetnost, elektroničku muziku i haktivizam "Neural". Jedan je od početnih kontributora Nettime zajednice. Predaje na umjetničkoj akademiji u Carrari.
- 10:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 24.08.2011.

Aljoša Antunac (1967-2011) – Un Sureno Morbo

Aljoša Antunac je rođen 16. 11. 1967. u Šibeniku. Na ratištu šibenskoga zaleđa proveo je 1991. i 1992. godinu, u sastavu Zbora narodne garde i Hrvatske vojske. Od 1994. godine živi u Zagrebu gdje je završio Višu informatičku školu i gdje se zaposlio u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici kao informatičar. Pisanjem se bavio od 1996. godine. Prvi prozni tekst, izvatke iz proze Neka vrsta ljubavi (pod naslovom "Some kind of love"), objavljuje 2002. godine u časopisu Libra Libera (br. 10). Ulomke je u sklopu temata «Narkoanaliza» uredila Ana Grbac koja je, kao i Ivan Sršen, bila među rijetkim urednicima koji su primijetili vrijednost ove proze. Antunac je objavljivao i u zbirkama Sve priče 2003. godine, Antologija nepoznatih autora i Poqueerene priče – 2004. godine kada je i u časopisu karlovačkog ogranka Matice Hrvatske urednica Irena Lukšić odabrala i objavila nekoliko paragrafa romana Poslije zabave. U dvotjedniku Zarez, Antunac je 2006. godine objavio prijevod pjesama američkog pjesnika, dobitnika PEN-ove nagrade i kažnjenika osuđenog na smrt, Stephena Waynea Andersona. Prvi Antunčev roman Poslije zabave objavljen je 2006. godine kao ubačeno i improvizirano izdanje pričvršćeno za ostatak 19. broja časopisa Libre Libere. Izdavačka kuća Konzor 2007. godine objavljuje obje Antunčeve proze (reprint Poslije zabave) i zbirku priča Neka vrsta ljubavi. Konzor se odlučuje na mračnu varijantu crno-tiskanih stranica s bijelim slovima, i simboličkim crvenim koricama. Antunčeva djela roman tiskana u knjigama sadržavaju glavninu objavljivanih fragmenata, iako postoje dijelovi koje je autor odlučio izostaviti iz konačnih izdanja. (U tom razdoblju nastaju i kratke priče koje Antunac nikad nije objavio i kojih se na neki način odrekao.) Poslije zabave i Neka vrsta ljubavi nastajali su paralelno da bi u jednom trenutku Antunac odlučio kako ih je potrebno razdvojiti. Iako se govorilo o zbirci priča i romanu, uistinu je riječ o dijelovima istog teksta, kao što će i posljednji roman zapravo biti dio Aljošine struje svijesti koja je imala čvrste obrasce i jedinstvenu strukturu. Neka vrsta ljubavi jest nešto fragmentarniji tekst, dok se u Poslije zabave može pratiti tečniju radnju, što pojačava romaneskni karakter teksta. No u svim prozama, pa i posljednjoj Tamo gore, iznad, tamo su šine glavni je junak Oleg, junki s Trešnjevke, u čijem se životu smjenjuju fragmenti iz bolnice i vucaranja po kvartu, fragmenti sjećanja iz rata i epizode sa ženama kao niza neuspješnih pokušaja ljubavi.
Na jesen ove godine će Konzor objaviti i Antunčev posljednji roman Tamo gore, iznad, tamo su šine. Jedna od niza verzija prvog dijela tog romana, na kojem je Antunac radio niz godina, objavljena je u 23. broju Libre Libere, još u prosincu 2008. godine. Praktički, na ovom je romanu autor počeo raditi već prije objavljivanja prethodne dvije knjige da bi ga dorađivao sve do pred smrt u kolovozu 2011. godine. Sve što je objavio, Antunac je načešće pisao u jednom mahu, da bi naknadno dorađivao u detaljima. Urednički posao na njegovim tekstovima, između ostalog je i zbog toga bio netipičan. Gotovo da se na stotinjak stranica nije moglo pronaći niti jednu omašku u pisanju ili nedosljednost (koja bi se očekivala primjerice u imenima koja je zbog zaštite privatnosti stvarnih osoba u nekoliko navrata znao mijenjati). Tako se urednički posao često svodio na razgovore ili e-mail prepiske (koje je Aljoša djelomično inkorporirao u posljednji roman). Antunac je o svakoj temi mjesecima razmišljao prije nego bi ju zapisao, često je pisao i rukom da bi naknadno prepisivao na računalo, u rečenicama koje su bile koherentne iako vrlo kompleksne. (Kako nije imao vlastito računalo, NSK posjeduje vjerojatno najopsežniju Antunčevu literarnu ostavštinu, pohranjenu u nekom privatnom dokumentu na javnom računalu koje vjerojatno još uvijek služi za skeniranje.)
Pretpostavlja se kako je Aljoša Antunac umro u noći 3. na 4. kolovoza 2011. godine nakon nekoliko SMS poruka u kojima je najavio svoju smrt, dao nekoliko humorističnih primjedbi o svojoj surenos karijeri i ulozi heroina u političkoj nekorektnosti prema pederima, lezbijkama i skvotersima.

(Brutalno) stvarnosna proza
Rijetki kritičari koji su se zainteresirali za Aljošinu prozu (ali kako je on sam komentirao to je došlo do onih do kojih je to upravo i trebalo doći) su to nazvali stvarnosnom prozom. Ako je ta odrednica željela ukazati na tip okrenutosti zbilji umjesto postmodernističke okrenutosti jeziku, metafikciji, kvazi-historiografiji, fantastici i sličnim otklonima od Realnog, onda ona ima smisla. Aljošini romani i priče i pripadaju jednom tipu novog realizma jer Oleg jest Ivica Kičmanović posttraumatske Hrvatske, dijete radničke klase osiromašene nakon pretvorbe nacionalnog zanosa u čvrstu valutu. No objektivizacija stvarnosti u ovom izrazu zamućuje o čemu je ovdje uistinu riječ (jer izraz sugerira kako nije riječ o stvarnosti, već onome što ju nosi, nositeljici stvarnosti). Zbog toga je stvarnosnost izraz čija je najbolja kvaliteta asocijacija na nesnosnost, koja mora biti povezana s nečim što ima namjeru pucati u Realno. I tematski i stilski, ova je proza brutalno realna jer žiletom reže Hrvatsku gdje je najtanja. "Ako je neko lik ovog romana onda je to Hrvatska," u jednom je intervjuu Aljoša komentirao svoje knjige Poslije zabave i Neka vrsta ljubavi.
Ova proza je kako je ustvrdila Jagna Pogačnik u svojoj recenziji, "djelomično politički nekoretna". To je uistinu točna dijagnoza, koja se može primijeniti i na posljednji roman Tamo gore... No, ono što je paradoksalno, istovremeno ne postoji mnogo pasusa u hrvatskoj književnosti koji bi bili otrovniji po hrvatski nacional-šovinizam. Antunac se u svojim romanima razračunava s nacionalističkim sentišom i mržnjom prema Srbima, no istina je kako to ne čini u ime tolerancije. (Toleranciji u Poslije zabave brutalno se poručuje: "...Pokaži mi moju stranu i moju vjeru pederčino iz odbora za ovo il ono… nikog ja ni za što nemam voljet.") Ovdje se veliko odbacivanje nacionalizma ne zbiva propagiranjem ljubavi, nego vjerodostojnom mržnjom kao temeljem humanizma obespravljenih koji su na dnu i koji uistinu nemaju razumijevanja za… napaćene crne… albino pedere, manjine, Srbe kako komentira pripovjedač u Tamo gore...
Ali nije li upravo ta gesta, odbacivanja svake tolerancije i političke ljubavi najpotrebnija na ovim prostorima na kojima se u ime tih himera činilo brutalne zločine? Ovdje nalazimo na autentično odbacivanje bratstva i jednistva, ali i ljubavi prema bližnjemu svomu kao srodnih oblika ideologije tolerancije, nastrane gluposti koja svakih nešto godina počinje novi križarski rat. To je "mržnja potpuna i čista za sve što se vrti okolo i, eto, diše…", ali istovremeno ne kolje, ne siluje i ne luduje u ime neke partije. Nema ideologija, vjera, političkih opcija koje se ovdje štuju. Ono čega se pripovjedač ovih romana želi otarasiti, je vječna glupost, kretenizam koji je Ćaća uspostavio kao hijerarhijsku osovinu društvu, ali ne mržnja na ovim prostorima, nego nagon koji je sve što ti ostane, jedini oslonac za kako-tako uopće preživjet (Tamo gore...).
To istovremeno nije značilo odbacivanje simboličkih poredaka kao takvih. Aljoša je "uvijek dosljedno branio komunističke ideale Druge Internacionale, a istovremeno objašnjavao "zašto nosi križ" upozorava Ivan Sršen. No mogućnost da se stavi u poziciju da, "pozdravi brutalno razračunavanje s klerom u Barceloni za vrijeme španjolskog građanskog rata" na što upozorava Sršen, u ovim je prozama utkana u obliku autentične religiozne emocije (Olegova sklapanja ruku u gestu molitve pod pokrivačem na Odjelu za odvikavanje), koja ne pretendira biti univerzalnom. Vjera i komunizam u Aljošinim se intepretacijama ne sukobljavaju. U Aljošinom se prikazu lokal-patriotizma javlja otpor da se ovim simboličkim poretcima dopusti univerzalna legitimacija. Jer kada simbolički poretci postaju legitimacija za sve, onda se paradoksalno čak i sama Aljošina smrt (navodno na) "simboličan dan – 5. kolovoza, kada slavimo i Dan hrvatskih branitelja", može tumačiti kao ultimativna potvrda rodoljublja (kako je sastavio vijest o smrti neki aparatčik Nacionalne sveučilišne knjižnice).
"Sve sto je blisko gomili jako je daleko od mene", u jednom je intervjuu komentirao Aljoša Njegovi su romani kritika svakog intelektualizma koji je umjesto rješenja, izvor problema. (U Tamo gore... ironično se komentira kako su "svi ti naši poglavice, dojedan ga, ono, Doktor..."). Razlog za optimizam se prije nalazi u kolektivnoj svijesti koja zna prepoznati politikanstvo, glupost, ili jednostavno politički debilizam. Olegova baka tako daje najprecizniju analizu spektakla kojem smo svjedočili komentirajući predsjednika koji je na ekranu debilno stiskao svoje mahnite šakice. Baka primjećuje kako Predsjednik djeluje poput lokalnog ridikula Prčoke, pijane poludjele kreature što je režala na sve oko sebe i mrzila cijeli svijet... od kojeg su djeca u užasu bježala dok bi ih proklinjao i prijetio im nekakvim strašnim, zlokobnim hroptajima. (Nisu li upravo te mahnite šakice detektirane u Neka vrsta ljubavi ono što dominira na povijesnoj snimci Predsjednika na kninskoj tvrđavi nakon Oluje?)
U Tamo gore... Antunac posvećuje neke od najboljih paragrafa skiciranju mahnitosti i cinizma koji su devedesetima na vodeće pozicije postavili naše Mao Ce Tungse... Zna se likove koji su znali krdu propljuckat kakav-takav razlog… nečeg za nešto. Sve nacionalističko blato koje je izbacila plima devedestih portretirano je pak u krokiju čovca iz Poslije zabave, koji "tuli" za Ćaćom, jer mu "valja muku luftat". Nije li jedina razumna dijagnoza, koju se treba sjetiti nakon svake festivalske parade nacionalizma i kića: "kljakavi iznutra i zakinuti za ljepotu, a otud zli"? Ta je poruka nešto što povezuje čitav Aljošin opus s jednom epizodom romana Putovanje u srce hrvatskog sna Vlade Bulića u kojoj se brutalno hrvatsko rodoljublje ilustrira slikom golih i pijanih momaka, latentnim homoseksualizmom Dalmatinske zagore koja u ime jedne ideologije vrišti od muških hormona dok cipelari, ne pedere i Srbe, već zdravi razum. (Slučajno ili ne, prva Antunčeva proza je objavljena u istom bloku Libre Libere broj 10, posvećenom "Narkoanalizi" u kojoj je izašla i priča "I-buy.hr" Vlade Bulića, kasnije inkorporirana u roman Putovanje u srce hrvatskog sna.)

Manje ljubavi - više mržnje!
U ratnoj se literaturi, ali i u osobnim svjedočanstvima rat pojavljuje kao formativan moment, apsolutni trenutak u kojem prestaju sve dotadašnje navike, žudnje, porivi i načini života. Taj prekid, novo rađanje, ritualna inicijacija kroz koju prolaze novaci, gotovo je groteskno prikazan u hollywoodskom filmu Vojničina (Hartbreak Ridge) u kojem Clint Eastwood od lokalnog Jimyja Hendrixa čini čovjeka. (Crni neposlušnik sklon odbijanju autoriteta, koji je naravno predstavnik subkulturnog otpora, postaje disciplinirani vojnik shvaćajući besmisao svojih ranijih oblika interpelacija.) U hrvatskom imaginariju ratni vojni invalid predstavlja stereotipnu figuru, poput vijetnamskog veterana u američkom filmu. (Djelomično je ta figura i nastala kao izvedenica američkog imaginarija.) Konflikt koji veterani imaju s konvencionalnim društvom nerazumljiv je onima koji nisu prošli rat. U drugom dijelu serijala Rambo je protumačio bit toga sukoba. Narednik upozorava kako je možda rat bio greška ali da zbog toga Rambo ne bi trebao mrziti svoju zemlju, na što ovaj odgovara: "Mržnja? Pa ja bih umro za nju." Na to ga zbunjeni narednik pita što on onda zapravo želi? "Ja želim, što zapravo oni žele, i svaki momak koji je došao ovdje i prosuo svoja crijeva i dao sve što je imao, što je želio! A to je da nas naša zemlja voli onoliko koliko mi volimo nju! To je što ja želim!" No zemlja ih ne može toliko voljeti. To je ljubav koja premašuje svaki razum, to je ljubav koja je legitimacija svakog bezumlja, zločina, pa i vlastite smrti na Dan hrvatskih branitelja.
Oleg je upravo dekonstrukcija te stereotipne vojničke kreature, novi tip razumijevanja Domovinskog rata u koji se ovaj uključio da ne propusti vjerojatno posljednju veliku frku u Europi.
Oleg on nije patetičan domoljub, već njegova tragična sjena. Olegova dijagnoza glasi mentalno ištekan, on je simptom veteranskog poremećaja ljubavi prema svojoj zemlji, "partikularni element koji potkopava svoj vlastiti univerzalni temelj, vrsta koja podriva svoj vlastiti rod" (Slavoj Žižek). Olega rat ne može obilježiti na način na koji je obilježio vijetnamske ili hrvatske veterane, jer je Oleg zapravo već je obilježen. Upravo zato jer je mentalno ištekan Oleg može ne izabrati stranu, distancirano proučavati debilizam i glupost koji vladaju kada simbolički poretci postanu legitimacija za zločin. Umjesto ljubavi prema svojoj zemlji, za i protiv onih Drugih, Oleg bira artaudovsku treću stranu (ni za ni protiv rata, umjesto u rat Antonin Artaud odlazi u ludnicu), apsurdni odgovor na apsurdnu povijesnu situaciju. Aljošina proza (koja uistinu jest ratna proza) upozoravanje je na manjkavosti ljubavi i tolerancije, poziv na potenciranje mržnje ili u Aljošinom izrazu nagona kao one mentalne higijene koja će pomoći da se preživi. Kao takav Oleg je indirektna izvedenica Žižekove sintagme "manje ljubavi – više mržnje!", poziva da se "...doista borimo protiv etničke mržnje" ne uz pomoć njezina neposrednog pandana, etničke tolerancije; naprotiv, ono što nam treba jeste još više mržnje, ali prave političke mržnje...".
Zbog svojih paradoksalnih rješenja na pitanje sukoba, kao i proračunate odluke da se katarzični ratni i rodoljubni momenti promatraju iz treće pozicije, Antunčevi romani, asociraju na Putovanje nakraj noći Louis-Ferdinanda Célinea koji je ponudio tjeskobnu metaforu ne samo za bijeg od civilizacije, već i bijeg od svakog oblika ljudskosti. (Prema svjedočanstvu Ivana Sršena Céline je bio jedan od autora koji su izvršili utjecaj na Antunčev stil u godinama njegova literarnog formiranja od 1996 do svojih prvih objava 2002. godine.) Iako ih razdvajaju stoljeća, riječ je o onim rijetkim pokušajima da se ljudskost ne traži u mitologiji, ideologiji, nekom simboličkom poretku, već upravo u autentičnoj mržnji kao odgovoru na univerzalnu glupost. U situacijama društvenih degradacija (ratu i industrijalizaciji kod Célinea, a post-ratnoj Hrvatskoj kod Antunca) ljudskosti se ne dižu spomenici, već se traži onaj miminum razuma kao odgovor na sustavno nasilje politike koja zločine legitimira političkim mitologijama. Epizoda ubojstva u Tamo gore... podsjeća na paradoks svojstven samo Célineovu. U ovoj šokantnoj epizodi pripovjedač koji promatra nasilje ubija srpskog zatvorenika bez vidljive motivacije, kao bi žrtvi ili skratio muke ili sebe poštedio prizora. Ova gesta reakcija je na ljubav prema zemlji kreatura (narednika zovu Cilindar) koja maltretiraju upravo u ime zanosa, ljubavi koji se pretvaraju u krvoločnu osvetu (narednik tjera Srbina da pije i pjeva, jer su neki od njegovih ubili naše). Za Célinea Antunca veže i doza proračunatosti u ulasku u rat. Ne budimo naivni, rodoljublje je samo legitimacija za nasilje koje je već bilo tu. Na to će upozoriti Antunac u svojim pričama o ženama.


Žene veterane ne mogu dovoljno voljeti
Antunac skicira zemlju u kojoj civili, no naročito žene, nakon rata, ne mogu dovoljno voljeti te naše dečke. Taj manjak ljubavi čest je motiv nasilja, ali i upozorenje kako je nasilje oduvijek bilo tu. Zbog toga se, pogotovu u knjizi Neka vrsta ljubavi, listaju priče o brutalnim zlostavljanjima, gotovo u obliku registra, ili kronike nasilja. (Zbog čega su dizajneri odlučili da se na crnim koricama pojavljuju nizovi ženskih imena i njihovih kratkih dijagnoza.) Ti nizovi žena s kojima Oleg vježba neku vrstu ljubavi, nizovi su trauma, mrcvarenja, ponižavanja, brutalnih silovanja i fizičkih kasapljenja koja te žene nose sa sobom i kao oblik socijalnog iščašenja. One ni same nisu ilustracije neke naivne žrtve, već upravo perpetuiranja nasilja i okrutnosti bez kojeg više ne mogu promatrati ljubavnički niti bilo koji drugi odnos. ("Za mene nema utočišta i ja se nemam gdje sakrit. Zalužila sam. Uostalom, volim to," komentira jedna.) Ovaj oblik mazohizma podsjeća na crnce rasiste, iako je mržnja usmjerena upravo prema njima, oni se pojavljuju kao svoji najokrutniji neprijatelji. "Mi u Torcidi imali smo jednog crnca, iz Hrvatskog primorja, koji je bio žestoki navijač Hajduka, komentirao je jedan torcidaš nakon što je Hajduk sankcioniran zbog rasističkih navijačkih natpisa na stadionu. Sam crnac jednom je izjavio: "Ako imate jednog crnca, to je u redu, nema problema. Međutim, ako je na jednom mjestu više njih, onda tek nastupa problem jer oni neće smisliti ništa dobroga." Eto vidite što crnci kažu sami o sebi, zaključio je navijač Hajduka. Na sličan se način legitimira nasilje nad svim manjinama koje i same pokazuju oblike stockholmskog sindroma, ljubavi prema svojim otmičarima. Ženske traume i Olegov postraumatski stres slažu se kao oblici traumatičnih refleksija. Čak i kada Oleg doživljava neku vrstu ljubavi taj je odnos nasilan, kao da se nasilje koje je odredilo njihove živote ne može poništiti već ostaje dio ljubavnog i seksualnog doživljaja. Postoje obrasci prema kojima oni žive, pa i kada izađu iz nasilnih brakova i veza (a Oleg iz ratne drame), oni perpetuiraju obrasce mržnje zbog čega niz seksualnih epizoda završava nasilnim kopulacijama, u kojima likovi, kojima se činilo da dotiču neku sreću, upadaju u tupilo i mehaniku.
Vedrana Rudan je u jednom javnom nastupu komentirala kako je u Hrvatskoj svaka žena doživjela neki oblik nasilja, dok pederi još uvijek nasilja mogu biti pošteđeni. Naravno kako je kompeticija oko statusa žrtve besmislena, no ona je zapravo odgovor na tip tolerancije koji preuzimamo kao ulaznicu u Europu, oblik ideologije kojom slijedimo utabane staze odnošenja prema drugosti. Tip tolerancije kao institucionalne prisile koja treba osigurati civilizirano odnošenje (prema homoseksualcima, ženama), je ono što iritira pripovjedača ovih proza. Zbog toga je mržnja kao amblem Antunčeva odnosa prema toleranciji upućivanje na kroniku problema, na dubinu zečeve rupe u koju je Alica upala. Mržnja i nasilje su jedini Olegov odgovor na zlostavljanje, čak i kada žene, same perpetuiraju najbrutalnije nasilništvo (a najčešće je riječ o okrutnosti jedne žene prema drugoj).

Surenosi i anarhisti
Kako autentični otpor kretenizmu koji ovdje ima punu slobodu prohoda pripovjedač ne nalazi u nekim sustavnim obrascima, organizacijama, pa ni oblicima otpora, mržnja se javlja kao odgovor na nove mitova o Europi kao Zemlji Dembeliji, ili nekom našem Kanaanu koji o nama u glavi projekciju [ima] da smo smeće i otpad, govna... (kako se komentira u Tamo gore...) Proeuropska Hrvatska, koja bi trebala prevladala nacionalizam, uz dozu održanja nacionalnog zanosa, za pripovjedača je samo još jedno zaobilaženje mentalne higijene za koju, kao i devedesetih, većina nema volje. Na trenutke, mučnim dijagnozama Antunčeva proza podsjeća na pasuse iz Krležinih brutalnih seciranja ljudske gluposti, jer kada Aljoša piše o nemogućnosti glavnog lika da se uklopi u ono što zovemo normalnim životom, on eksplicitno navodi kako nije riječ o nekom eskapizmu, već odbijanju da se uključi upravo u našu lokalnu stvarnost. "Mada, ne znam, kad zaviriš malo u to di jesi, ovo što krstimo življenjem kao da se svodi jedino na što duže i što bezbolnije razvuć agoniju prostora od rođenja do smrti", komentira pripovjedač Tamo gore... što zvuči kao krležijanski refren. Svaki nihilistički tip odgovora (narkomanija, alkoholizam, kriminal, nasilje, brutalnost) za pripovjedača je zapravo odgovor na točno određeni Život, ono što je Krleža secirao kao problem "zdravog razuma". Zbog toga Olegovi činovi nasilja i autodestrukcije, djeluju poput reakcije junaka romana Na rubu pameti koji u bogatog veleposjednika nije pucao iz nekog besmisla, nit egzistencijalnog užasa, već zbog Hrvatske koja se u tom liku komprimirala, kao najčistija hrvatska glupost, blesavoća kao čisto potpuno pravilo i sama suština svega ovog tu, kako će se zaključiti u Tamo gore....
Aljošine proze su priče iz Ziona – pustoši realnog koju Matrica liberalno-kapitalističke privrede briše iz svojeg programa. Akteri ovih proza su kroneri, prostitutke, zlostavljane djevojčice, skitnice, ridikuli. No njemu nije bio cilj skicirati neke šokantne slučajeve, crnu kroniku, već prikazati društvnu marginu, kao obespravljenu većinu, nevidljivu i isključenu iz konzumerističkog raja, masu koja ima pravo mrziti. Aljošina proza nije brutalno stvarna jer portretira narkose, kurve i dilere, malignu izraslinu na živom tkivu neke uredne Hrvatske, već upravo zato jer se ta margina u ovoj prozi detektira kao surovi simptom Hrvatske u kojoj "sve te stvari što se nazivaju, ono, pameću, plemenitim, … ljepotom, sve to tako oko toga, znaš već, jel, uglavnom ti ga dođu sasvim slučajna pojava" (Tamo gore...).
Mržnja je jedini odgovor čovjeka koji ne vjeruje u velike ideje, vođe niti politike, koji je nesklon pozerstvu svake vrste, jer Oleg počevši od sebe ne vjeruje u neki humanizam. Aljošin pripovjedač autentičnost nalazi u revolucionarnim anarhističkim grupicama i kriminalnim organizacijama. (Kako je svojim životom svjedočio i Lucio Urtubia ili Lucio Anarquista, riječ je o srodnim principima.) Hijerarhijski organizirani kriminalci poput meksičke mafije, nose dozu autentičnosti koja zanima Aljošu. Upravo zato što su izgubili svaku iluziju u bolje, pametnije, ljepše sutra, surenosi (izraz za meksičke mafijaše) djeluju u skladu s deklariranim, predvidljivim principima. Upravo zato jer su njihova pravila onkraj društvenih normi, oni se predaju obliku iskrene vjere, dosljednosti i djelovanja prema svojim načelima. Ideologija nasilja pokazuje se kao brutalni odgovor na ciničnu postideologiju društva tolerancije, individualizma, neoliberalizma, a zapravo konzumerističkog besmisla. Tom se vjerom u organizirano nasilje Aljoša inspirira u romanu Tamo gore..., skicirajući skupinu krimosa koji su se sastali na Odjelu za ovisnosti Vrapče, Dalmatinaca (surenos doslovno znači južnjak) koji uz dozu idolopoklonstva preuzimaju vokabular meksičkih dilera (izraz chiva, doslovno ovca, koristi se kao naziv za heroin, preuzimaju simboliku broja 13, itd.). Kako se, paradoksalno, upravo u ljudima posvećenima nasilju nalazi najiskreniju emociju i dosljednost, svojeg mrtvog oca, pripovjedač skicira kao autentičnog Dona ("Izgledao je kao Don, ponašao se kao Don, bio je Don", komentira pripovjedač Tamo gore...), kao druga ("Salud, komrejd", poručuje Oleg ocu na sprovodu), a sve zbog njegove pojave, sposobnosti da se bude dosljedan, da se odigra uloga do kraja. (Poput epizode u kojoj je otac navukao bijelu mantiju i igrajući ulogu doktora "izliječio" lokalnog pijanca.)
U Poslije zabave i Neka vrsta ljubavi takva se dosljedna autentičnost štuje dajući počast časniku IRA-e Franku Ryanu, dobrovoljcu u Španjolskom građanskom ratu, kojeg Oleg smatra vrstom idola. "Jednom je živio taj velik i hrabar čovjek, čovjek čiji su život obilježile strašne stvari - vjera u ideju, razočaranost, zaborav," komentira u Poslije zabave. Kako se odgovor na besmisao ne nalazi u intelektualizmu bilo kojeg tipa (pripovjedač u Tamo gore... razračunava sa svim duhovnim i intelektualnim vođama, skicirajući dva hrvatska lika - Doktor Prkno i Fra Jebo – kao produhovljen je dvojac i esencijalni destilat izvorne duhovnosti vaskolike rvacke telegencije), kritiziraju se i popularni anarhistički slobodarski pravci koji zastupaju pasivne oblike otpora.


Narkomanija, književnost, parafraza
Ova proza ne može izbjeći činjenicu kako je djelomično zaokupljena životom narkomana i ovisnika kojeg skidaju s heroina i odvikavaju od alkohola i istovremeno sumnjaju na PTSP. Riječ je o odiseji drukčije montirana čovjeka, Antunčeva alter-ega Olega, hrvatskog vojnika, ratnog invalida, pankera i narkomana koji pokušava nakratko dodirnuti komadić sreće i uštrcati dozu optimizma. Oleg prelazi od heroinskog zanosa do tjeskobe liječenja na Odjelu u Vrapču, i nastavka samo-liječenja metadonskom terapijom. U posljednjem romanu taj se ciklus zatvara mučnim samoanalizama simboličnog kraja, ali ne kao točke prizivanja svršetka, već pozicije u kojoj se pripovjedač stidi osjećaja zavidnosti, promašaja, prokletosti želje za drugačijim životom, ljubavlju. No iako Poslije zabave, Neka vrsta ljubavi i Tamo gore... jesu proze o ovisniku, bilo bi dobro da one izbjegnu Mi djeca s kolodvora Zoo književno-tematske odrednice. Tipično za Antunca, ova proza nije zaokupljena životom na drogama i alkoholu, klasičnom "bijegu od stvarnosti", što veliki dio ovisničke literature čini patetičnim jaukom izgubljenih. Umjesto priče o drogama, života narkomana, šokantnim epizodama o velikom H, kojih ovdje nesumljivo ima, ovdje je prije riječ o životu čovjeka koji je već drugačiji, dementnog čovjeka komu se droga nameće kao medij pojačavanja stvarnosti. ("Stvari zapravo jednostavno idu, ono što nazivaju normalnim ne poteže me, i kolko se mogu sjetit, nikad i nije," komentira se u Poslije zabave) Upravo zbog tog otklona, neuključenosti, neuštekanosti pripovjedača u normalan život, ovaj i uspijeva tako brutalno čisto elaborirati društvene probleme margine i uzgidnuti ih do metafore nacionalnih problema.
S druge stane, osim što je droga povezana s tipom mentalne izolacije i samotnjaštva, droga je snažno je povezana s literaturom. Literatura je praktički i poetski projekt autora koji je pisanje doživljavao kao oblik terapije. Zbog toga se ove proze može dovesti u vezu s Borroughsovim literarno-opijatskim eksperimentima. Na svoj specifičan način Antunac uspijeva u poetskom eksperimentu cijepljenja Realnog s opijatima i literaturom. (Onaj poetski eksperiment koji je Borroughsu omogućio analizu kontrole čovjeka kroz jezik, upozoravajući da bismo ukoliko te kontrole želimo postati svjesni trebali pokušati izaći iz jezika.) Za Antunca taj je "jezični eksperiment" samo djelomično svjesna odluka. (Oni koji su ga poznavali uvjerili su se da je on uistinu drugačije govorio). «Ja bih osobno volio pisati kao Hans Andersen, ali jednostavno ne mogu», komentirao je Antunac taj svoj jezični izričaj. No njegove proze jesu natopljene stilski označenim izrazima, kovanicama, poetskim improvizacijama, rečenicama koje bi se zbog svoje dužine i strukture mogle nazvati krležijanskima (kada bismo ignorirali Antunčev izražen antiintelektualizam). Droga je ona poveznica između jezika i stvarnosti, medij koji čini da se književno-teorijski jezični eksperiment javlja u obliku prirodnog (zaumnog) jezika. Kao i Williamu Borroughsu, Antuncu je droga medij, pojačavač stvarnosti i literature koju čita, no taj je izričaj koji proizlazi iz tog spoja teško nazvati "eksperimentom", obzirom da ga je i sam pisac doživljavao prirodnim jezikom. Ono što čita u njegovoj prozi nastavlja curit kroz njega, zbog čega je pisanje vožnja, poput narkomanskih outa, kojih se pripovjedač često ne može sjetiti, a zbog čega odlučuje pisanje prigrliti kao oblik terapije fiksiranja stvarnosti. U jednom poetskom pasusu pripovjedač je dao uvid u proces kojem se želi oteti: "Skužiš tu da je svo ti vrijeme spavanja (a po ure il uru možda) oto što si čitao samo nastavilo curit kroz tebe, al ne stvar što ga zbilja unutra kako ti se na prvu čini da baš tako eto priča išla; tek poslije, kad vidiš da ti je znoj sa čela čitanciju do korica probio, i kad vidiš okrugla crnila što si papir čikovima stigao zbušit (a bilo toga i po stolu, tepihu…), sjedne ti da si baš ti u svemu tom za kormilom bio. I nikad se svoje vožnje sjetit ne moš. A znala bi mu priča dobra bit. Sjetit se ne bi mogao. To da sliči na majmuna, to da."
Kako je primijetio Damir Radić "prustovski duge i složene rečenice se baš i ne očekuju u 'uličnoj' varijanti stvarnosne proze". Aljošu Antunca je zbog toga s jedne strane teško uspoređivati s tematski srodnima Borivojem Radakovićem i Vladom Bulićem, dok ga je jednako teško dovesti u vezu s jezičnim eksperimentatorom Damirom Milošem, iako je riječ o sličnom stupnju jezičnog autizma. Za Antunca je pisanje često parafraziranje literature koju čita, muzike koju sluša, dijalekta kojim je određen, itd. Svi ti jezični konglomerati ulaze ili u ritam rečenice ili se oblikuju u kovanicama, što Antunčevu prozu čini poetskim eksperimentom. Neki od njegovih najboljih izraza su re-kontekstualizacije dijalektaliziranih izraza (najčešće glagola) koje nalazimo i u tako tipičnom Antunčevu krokiju Hrvatske: "...od nacionalne revolucije glavnina [je] raje zagrizla u ljuti katolicizam i dugo zatomljen klerikalni šlif nanovo zastartao punom parom gurat." Dijalekt je za Antunca posebno važan jer dijalektalni izrazi i njihove izvedenice, često igraju ulogu supstituta nekog elaboriranog prikaza živih situacija. Poput Proustova kolačića madeleine, neki jezični izraz nadomjesti niz neverbaliziranih, ali tipičnih situacija. (Kao u primjerima "svi bi ti urođenici razganjavali neke svoje okršaje…"; "tamo dolje prije negoli će Hitler smiješat kužinu"; "zgimznula u brlog beštija"; itd.) Oblici životnih mota, sintagmi koje je Oleg nosio poput amblema upravo su određeni tim revolveraškim, a istovremeno proustovskim stilom. Životni je cilj Olegov "uteć od tog da ti šupljana i debilizam pumpaju vlastitu uzaludnost postojanja". Takve su dijalektalne izvedenice prema svjedočanstvu samog pripovjedača u Poslije zabave često izraz namjerne jezične debilizacije kao odgovora na učena izopačenja koja su sama sebi svrha. "Sva in muka svako tolko sfriškat izraz" komentirati će Oleg ulogu psihijatara i stil njihovih dijagnoza (sfriškat bi značilo "osvježiti"). Zbog toga je još tragičnija njegova upotreba slobodnog neupravnog govora u kojem proviruju rečenice psihijatara: "...iz kanala, kontejnera, nečeg, zahoda na kolodvoru, s gađenjem na friško jutros sastruganoj gubici Dostojanstva, Časnosti, Ispravnog, aj, živ si, „nažalost“, istresu te tamo negdje..."
Aljošin je izraz ujedno i konglomerat neizbrojivih utjecaja. Primjerice, interpolacija iz filma Reservoir Dogs jedna je od tipičnih intertekstualnih gesta: "Kad samom sebi razlozima kreneš, jer sve naokolo jedno luđe od drugog pa po rakiji bez sekiraže moš, gotov si, i oči ti sama krv, onda svi zaziru od tebe, jer crveno te po faci u sablasno farba, a na to će teško netko ić i ne boji se đubre ludo, «need you cool, you cool? Im cool». (Rečenica kojom se filmu Mr. White obraća Mr. Pinku.) Naslov romana Poslije zabave tako je homage Lou Reedu, puno je referenci na muziku: Iggy Popa, Toma Waitsa, Partibrejkersa, EKV-a i naročito Poguesa. Tip književnosti koja je izvršila najizravniji utjecaj na Antunca je kažnjenička literatura, koju je prevodio. U 21. broju Libre Libere napravio je i izbor literature koja je utjecala na njegov stil: autobiografije Red smrti Caryla Chessmana (kriminalca koji je uspio 12 godina odgađati svoju smrtnu presudu), izbor iz pjesama Aleksandra Panagulisa atentatora kojeg su pogubile grčke vlasti i Stephena Waynea Andersona, ubojice iz nehata. Svi su ovi utjecaji važni, a ni jedan po sebi nije presudan, kako je komentirao Antunac jednom prilikom. Itd.

...
I na kraju, dok čitanje romana i proznih fragmenata Aljoše Antunca predstavlja neizmjerno zadovoljstvo onoj grupici fanatičnih obožavatelja kojoj pripadam, pisanje o njemu golema je poteškoća. Svi koji su ga poznavali znaju kako se s Aljošom nije moglo uspostaviti neki konvencionalni odnos, što je i razlog zbog kojeg je kontaktirao tek s rijetkima na književno-teorijskoj sceni. Njegova anonimnost zapravo više govori o sceni nego o njegovim radovima, jer književni kanon se i ovdje potvrđuje kao problematično mjesto. No i ovaj pokušaj književno-kritičke refleksije se može nazvati problematičnim, jer je dobio sasvim novu dimenziju zbog prijateljstva s Aljošom. Iskrenom kamovljevskom gestom, bez lažnog pozerstva, Aljoša je osvajao sve koji su mu uspjeli prići. Zbog toga ovaj prikaz smatram samo teškim pokušajem da se na teorijski način promisli prijateljstvo i elaborira iskreno divljenje. Umro čovjek koji je znao pisati. Oni koji su ga čitali znaju o čemu se radi, a oni koji nisu, vjerojatno bi mi rekao "ko ih jebe".

Tekst će izaći u idućem broju Zareza
- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.08.2011.

Umro je čovjek koji je znao pisati

Aljosa Antunac za one koji su ga čitali znaju, a za one koji nisu, on bi mi vjerojatno rekao "ko ih jebe". Ipak nesto cu od toga jos neobjavljenog da stavim ovdi.

Aljoša Antunac
EL CORRIDO DE UN SURENO MORBO


Neko vrijeme nije ih bilo, tako je pomislio da je gotovo s tim, i da mu je glava prestala sa sitnim igrama ludila. Onda evo ti ih opet. Snovi. Al te su stvari proganjale svakog: stari mu je rekao „Ružno san te sanja noćas“, i spominjao odsanjane ribe kao predznake lošeg, zla. Samo, nisu tu trebali predznaci, tako je bilo uvijek.
I da, došao je do one rubne faze uvjetovane zavidnošću i osjećajem promašaja, prokletosti, kad bi vlastiti život mijenjao za bilo čiji iz tabora kog je donedavno iskreno i bešćutno prezirao. Nesposoban za, ono, razgovor, kavu,… „ljubav“…, zakinut za jednostavne i savršene obrede normalnog, osjećao se naprosto odbačenim za sva sitna i mala, njemu nedohvatljiva bogatstva življenja, za sam Život, kog je, eto, sve do, valjda, ovog momenta kad mu je otac u autu pričao o svojim noćnim vizijama straha, iz nekih svojih razloga doživljavao kao nešto što samo tako rafalno izbacuje svoje užase, kao mlada prosjakinja u invalidskim kolicima (viđao bi je subotnjim i nedjeljnim jutrima hodajući Gagarincem) nesretnog, tužnog pogleda kraj koje je, vidjevši je prvi put, samo tako prošao kao i inače već u takvim situacijama traženja milostinje, da bi se onda iz nekog, u tom trenu ni njemu samom shvatljivog razloga, okrenuo i vratio nazad spustivši joj u dlan kovanicu od 5 kuna, popraćen pritom njenim tihim izgovorom kršćanski ofarbane zahvale il tako nečeg…al zapravo da, znao je: odudarala je od grebatorske branše alkoholom razrovanih lica - njeno je isijavalo nečim poput svetačkog mučeništva.
Sad, činilo mu se, sve to skupa s njim jednom je davno krenulo tako nekim drukčijim tokovima, i Život je primao kao nešto što je njega mimoišlo, što je negdje drugdje, i da nije dio toga, kao izopćenik. Više nije imao snage za pljuvanje, ni neku svoju borbu. I tako, slušajući očevu priču o zloj kobi koju donose sanjane ribe, možda je prvi put istinski osjetio da mu nedostaje ono što nazivaju „ljubavlju“, jer i to je bilo nešto što je držao za obmanu, laž, al sad kolko god da je u pozadini svega doista to smatrao ničim drugim do li prividom, ipak je baš ta laž bila ono što ga je grizlo i doista je osjećao to kao vlastitu prazninu, jer sad, dok je stari lagano zagrijavao motor auta, gledao je sivu prugastu mačku što je sjedila u prozoru susjedina prizemnog stana, istovremeno ponekad skrećući pogled gore na balkon, prema majci koja je, kao i svakog jutra, obredno im za sreću mahala s balkona, što su on i stari odmahujući joj komentirali sa „Eno Benedikta“, kao, ono, papa ozgor dijeli blagoslove, a o susjedi je znao samo to da je lijepa, jer rijetko su se viđali, skoro nikad, i da je njen čovjek, ono, samo tako otišao od nje. I to je valjda, sad, ovog sumornog zimskog jutra, bilo nešto kao okidač. „Uvijek si radio što si htio, tako je i samoća nešto što si odabrao sam.“ Da li je to ikad imalo nekih svojih prednosti, više nije znao.
Zato je znao da o njemu, kao i svi u zgradi, ulici…ona misli da je loš, netko kog se izbjegava. A ono „Nisam ja takav“ ni on sam nije doživljavao kao nešto što bi moglo povuć neku težinu uvjerljivog, mada bi ga sjetilo na neke davne stvari, kao ono onda tamo dolje kad se jednom oko dva ili tri noću pijan i raskliman vraćao kući, i prolazeći kroz park gdje su se danju igrala djeca na zarđalim ljuljačkama i jureći niz tobogan raspucale plastike, kroz tamu je vidio čovjeka što leži na klupi onesviješten od pića, zdrapane odjeće, s kapom ispod glave, potopljen u tom tvrdom crnilu noći, okružen sasušenim mrtvim grmljem ispod uličnih lampi što su poredane uzduž zidova okolnih zgrada svojom razblijeđenom svjetlošću crtale sumorne obrise po toj mračnoj i tihoj, hladnoj praznini. Bio je, ono, petak, il nešto, i dignuvši valjda nekakvu kintu zbajsao se ovaj, za ono, iskopčat se iz svega. Kraj glave je dolje na betonu odložio najlonsku vrećicu. Pokupio mu je to, samo tako, usput, bez nekih očekivanja oko vrijednosti stvari unutra. Hodao je neko vrijeme s kesom u ruci, onda je zastao, okrenuo se, vratio do pijanca i vrećicu spustio nazad. To što su u njoj bile neka jeftina čokolada i nekih dvajst deka kave, jer provirio je u najlon dok je išao niz ulicu, valjda mu je usput tako negdje iznutra poteglo nešto poput pomisli na djecu i ženu što su, činilo mu se tad, cijelog tog dana čekali na taj čoks i dvajst deka kave il što su već očekivali da će im ovaj dovuć, i ono, svog čovjeka, sa strepnjom, možda, mislio je. Ništa, ostavio je kesu, otišao… „Nisam ja takav, znate“, nasmijao se na to, jer takva su mu sjećanja i odraze prošlog sad donosila samo živčana i znojna jutra, zajedno s obzorjem beznađa i obećanjima što ih je buđenjem punog srca i prestrašen čvrsto davao samom sebi, i koja je kršio brzo, lako i bez kajanja.
S tim osjećajem poraza u glavi, gledajući u tu neku svoju kristalnu kuglu prošlog što ti zamagljenim slikama pokušava reć kako je sve to skupa s tobom zapravo išlo, činilo mu se kao da je oduvijek bio u traženju tako nekakvog otklona, utočišta, a nedodirljiv za, recimo, jeftinu iluziju vjere (u Boga, ideju…) il bilo koju vrijednost i sve što je ikad bilo označeno takvim, svoju je dušu, ni ne znajući, dao samo tako, mukti, kao poklon. I da, bilo je to dobro, nije bilo snova. Al sad, davno ispucanih rezervi sreće i usahlog osmijeha naklonosti tog nečeg iznad, sjećanja su ga rezala uporno i duboko kao britve, kao naplata računa za nešto o čemu nije znao ništa. I nije bilo načina za pobjeć. Heroin? Dugo je bio u ringu s njim, i potonuo. Samo dio igre. U kojoj je gubio svjesno.
Ponekad, onda, način na koji je bio doživljavan znao ga je ostavit zbunjenog. O da, pio je, s osjećajem nadmoći i prezira prema svemu. I sad, u birtiji di se skupljala većina njegove generacije, a on unutra navraćao rijetko, trošeći te svoje upade uglavnom kao teren ispucavanja vlastitog prkosa nečem, životu uopće valjda, u jednom je trenutku, ni ne misleći zapravo o tom, doista bezazlenom kretnjom kao udarca lagano dotakao Sikiru, dobrog i tihog dečka, na što se ovaj, očito uplašen, trznuo i stresao. Nije znao da je Sikira đanki, da je trenutno na suhom i da krizira, jer on je tad bio na drugim kolosijecima, nije mogao razaznat, al njegova ga je reakcija sledila i samo tako spustila ga dolje. Onda je rekao, zastravljen:
- Pa jel moguće da se ti MENE bojiš? Čoviče, pa prije b seb ruku odriza…
Svejedno, uzdrmalo ga, taj Sikirin strah. Kao da si…nešto…monstrum, čovječe. Ni Canin pokušaj uleta s „Ma daj, stari, pa znaš da je on na mistu“ nije mogao sad tu nešto puno baš ispravit stvar. I ništa, otišao je, poražen od samog sebe. Ionako je pripadalo davnom, zaboravilo se to, zaboravili su. Njemu je ostalo.
„Možda“, mislio je, „možda bi sve te tvoje utvare prošlog mogle i nestat, otić, ostavit te tako nekako same od sebe - kad bi ti bio u stanju postat nešto drugo“, zatitralo bi mu unutra, ponekad, bez neke stvarne nade. I ono vječno „Ostat ću čist“, znajući da laže. Kao ta stvar s krastom na koljenu. Ostatak rane kad se, gledajući tamo nekud bez veze i brbljajući nešto, skljokao na beton dok je s Gunyjem išao pored autoputa do Savice po heroin. Ništa, bezazleno zguljena koža i kod kuće je sjedeći u fotelji tresao po tom antibiotski prašak, više za staru smirit (ona i otrčala do apoteke po to, odmah, „Bivacyn“), nego što je on sam nešto silno brinuo oko toga (kao što nije brinuo uopće ni o čemu), i umatala bi mu ranu gazom, pažljivo, majčinski. Tako se krasta napravila brzo, al dugo nije htjela otpast. Onda, jednog jutra vidio je da je na koljenu više nema, samo tamnoplavi obris modrice, i nigdje je nije bilo. Gledao je ispod kreveta, svuda, ništa, nema je i da si Isus nemreš nać. Istog dana noću, prije nego što se uvukao u krevet, sasvim slučajno ulovio je pogledom neku tamnu i bezličnu grudu na podu, na samom rubu parketa sobe i kuhinjskih pločica. Podigao je to i vidio svoju izgubljenu zguljenu krastu. Gužvajući prstima skorenu, staru, tvrdu krv prvo je namjeravao samo tako bacit je u zahod, povuć vodu...onda „To je dio mene, ono, ja u nekakvom, kakvom-takvom, obliku“, i gužvajući je dalje pripalio je cigaretu, izašao na balkon. Gledajući zvijezde iznad, i razbacana svjetla prozora po zgradama naokolo, mislio je na nešto kao obred pozdrava, svršetka. Kad je popušio, prvo je bacio čik dolje, onda i prstima zgrudvanu krastu, predajući je Ulici kao oproštaj od svega dosad: heroina, duhova, ludila, od same Ulice…, svega čim je bio obilježen. Pripalio je još jednu, kao za kraj, i otišao u krevet. Al sutradan sve je opet bilo isto. Snovi, sjećanja…
Možda je nekim sitnim dijelom bića još uvijek ipak čekao na taj neki svoj komadić sreće, samo što je sad, za razliku od onda kad je držao da sve to dolazi tako nekako samo po sebi, sreću uvjetovao sudbinom, a u nju, normalno, nije vjerovao, il možda nešto kao „Ej, ako takva stvar doista i komandira svim ovim, ti joj nisi miljenik. Tebi neće udijeljeno bit.“ Svoje je dobre trenutke prošlog proklinjao (prisjetivši se ponekad) kao mamce, obmanu i laž.
Ništa, još jedna ufiksana noć, i osjećaj da je sve oko tebe nešto što te ne dodiruje, utrnutost. Kao onda, u nekom drugom i davnom vremenu kad je iz autobusa gledao na svoj Grad što nestaje iza njega gaseći se tiho i brzo, toneći kao kamen u vodi. Nije bilo žaljenja. Otupljenje. Te noći kad se ukrcao na autobus zapravo je htio samo tako nestat, izgubit se od svega (to mu zauvijek ostalo, bijeg), al nekako se na kolodvoru našao stari Vaso, nasmijan u štofanim kariranim hlačama, iskreno raskežene krnjave face sretan što je u svoj toj bezličnoj i jadnoj gomili naletio baš eto na njega. Uzeo mu Vaso onda putnu torbu iz ruke i brižno on s tim u prtljažnik autobusa, „Ma pusti, Vaso“, „Neka“, rekao je ovaj i pažljivo iznova pregledao leži li torba dobro. Družili su se i pričali ponekad u tovernama, svatko sa svojom kriglom vina, i Vaso mu rekao jednom „Znan te još dok si vaki bija“ i rukom gib što je trebao kao sitniš označavat. Za Vasu je znao da ne izmišlja. Sjećao se i kad mu je pričao kako su mu živci svojevremeno ošli od pića, da ti u tom Ludost pruža ruku. I kako ga je tamo negdje početkom nacionalne revolucije pijana gomila silila na potvrdu lojalnosti: - Ajmo, Vaso: „Živija Tuđman!“
Nemajući kud iscijedio je nekako iz sebe. Nije bilo dovoljno. Shvatio. Deračina: - Živija Tuđman!
Nije bilo dosta. Opet, stalno, tražili su. Poslije derao se sam od sebe. Zasićeni, potražili su zabavu na drugoj strani, okrenuli se Gazdi, i znajući otprilike što bi ovaj mogao otkmečat, tonom ozbiljnih kupaca i s računom na mučeničke dvojbe što bi ih pohlepa kod ovog mogla izvuć, ispucali „Pošto ti ga oto kible na plafonu?“ Dobro sad, sve skupa oto natezanja svršilo s „Ne može. To je ukras“, al svejedno ne bez još uvijek mu do kraja u glavi odvaganog „Sad, vrag će mu ga znat bil možda i dobro moglo proć prodilat im oto kante“; ipak mu nadvladala mjerila estetskog. A on, gledajući Vasin krnjav osmijeh, jer na kiblu sad prešaltani cerek rulje odvukao stvari od gaženja mu samog sebe, znao je da misli „Pa šta? Živija. Šta me košta?“
Na kolodvoru stisli jedan drugom ruku, osmijehnuli se. Autobus je krenuo. Nikakvih, ono, silnih pozdrava, tako je bilo najbolje. Možda je Vasi namignuo kroz prozor, il nešto, nije se mogao sjetit. Nekih kasnijih godina pročitat će u Crnoj kronici da je tamo u labirintu ispod njegove zgrade, di je zaštićena od kiše i bure s naloženom vatrom u zarđaloj glomaznoj kanti spavala klošarska bratija pokrivena novinama i kartonom i rasparanim ostacima deka i svačeg, nađeno smrznuto tijelo Vase K. (s godinama u zagradi iza imena). Nije mogao točno znat da je to baš on, samo što je iznutra osjećao da nitko drugi ne može bit. I kad bi poslije dolazio u Grad pitao bi za njega, al ništa nije mogao izvuć, Vaso je spadao u branšu nevidljivih, „Ko ti ga uopće taj?“, kao netko koga nikad nije ni bilo. Al on se sjećao tih deset navečer na kolodvoru i boce Babića koju je imao u jakni unutra i da je, kad ga je ponudio, Vaso odbio potegnut. Cijelu noć pio je u autobusu i iskrcavši se u sivilu zore dovršio je vino negdje oko 6 ispod neke raspadajuće zgrade. Kao da je išlo za Vasi za dušu.
„Ne razumijem njihove osmijehe, njihovu mirnoću, zadovoljstva…“, jednog jutra u tramvaju gledao je ljude oko sebe, već odavno ne trudeći se upast u sve to što im pripada, njemu ionako nedohvatljiva strujanja normalnog. Skinuo se s tramvaja znojnih dlanova i lica, i u hodu je potegao nešto sline iz pluća, okrenuo je glavu u stranu i pljunuo, ono, „kočijaški“ (izraz kog mu je za takvog šta koristio otac, označavalo je, jasno, ponašanje kretena i sve najgore što ti uopće na pamet može past, nešto što je njegov stari iskreno i duboko prezirao), al nije vidio ženu iza sebe što je baš s te strane išla u istom smjeru.
- Mogao si tako i po meni - rekla je.
- Da, šteta - rekao je i produžio uopće je ne gledajući. Nije rekla ništa.
Putem, pripalio je Opatiju i u sebi ponavljao to što mu je jutros rekao stari: „Coraggio, sine, coraggio“, da bude hrabar, da izdrži i pokaže, ono, malo čvrstine, a stari je to izgovarao otprilike kao „kurađo“, način na koji je talijanski funkcionirao tamo dolje. Tu negdje pao mu je na pamet izraz „baštun“, nije znao kako bi to u, ono, nekakvom originalu trebalo reć. Petica baštuni, jedna od karata briškule nalik na snop nekakvih ukrštenih kao žezla il stupova il tako nečeg od kojih je srednji stajao ravno i uspravljen a ovi se sjekli unakrsno po sredini, njih pet komada. Jednom (možda je završio, tako, drugi il prvi srednje, nije se mogao sjetit) noću, na gradskoj plaži sa skoro praznom bocom votke u ruci bauljao je naokolo i dolje na zemlji ugledao je zgužvanu kartu briškule. Podigao je kartu s poda i pogledao je, petica baštuni. Prvo je pijano pomislio kako je karta sama i odbačena, baš kao i on sad, i „Ja te neću ostavit“. Onda, poredao je u glavi slova svog imena na vrhovima baštunskih žezla, stala su, onda je na donja žezla posložio ime djevojke što ga je tog dana ostavila i broj slova isto je bio u redu. Stvarno nije znao zašto to radi (možda nešto kao dijeljenje tuge s nekim kom jedino moš vjerovat), al spremio je kartu u džep, i tako, pijan, došao je do nekakvog zida, da bi držeći bocu u ruci samo tako pukao s njom o zid i zdrobljenim staklom dobro isparao ruku. Sjeo je, pustio neko vrijeme da curi. Onda je krv prstima i dlanom razmazao preko lica. Zapalio je cigaretu. Ne misleći ama baš ništa legao je na zemlju dok je tamo dalje s terase restorana odjekivala jeftina glazba benda, ljudi su se smijali i plesali, čulo se dobro, razdragana ljetna noć. Bio je sam i to mu je odgovaralo. S peticom baštuni. Krvav. Oprao se negdje pred zoru, kad se probudio promrznut, dok su veseljaci iz noći ležali u krevetima. Poslije, peticu je negdje izgubio. A možda je i sam rasparao i bacio kartu. Davno je bilo.
I nikad da bi pofalilo luđaka po Gradu. Matrijala kolko oćeš, kao da se dežuralo s tim po nekakvom, ono, sotonskom ritmu. Tako i Krunića dopalo svoju smjenu odradit. Odrobijao nešto tamo na Golom, zbog idiotizma zapravo, a ni rođena majka oto stoke pod krovom nije htjela. Od ugleda dečko, s impresivnom karijerom pijanca i lupeža, al dobro sad sve to s tim, uglavnom pokupio jednom usput tako negdje neku šugavu prašnjavu džukelu i svuda se njih dva skupa brankeljali. I mada Kruniću nije u običaj išlo od toverne se puno micat, jedne večeri zalutali on i pseto nekako do dolačkih kafića. Tako se našli kod Mate, tamo di je bilo ono sa Sikirom. I sad, zapravo, samo je prošao pokraj Krunića, odblebetali usput tek onako nešto bez veze, di si, šta ima, takve stvari, i htio u zahod uć, al pred zahodom se raskeljio Krunićev ljubimac. Zviznuo pseto nogom u rebra i ovaj se samo lagano i otužno odgegao dalje, puštajući mu prolaz. Al kad je izlazio iznutra, ponovo ovaj raskeljen pred vratima. Ništa, pukao ga opet, al sad nije se psina makla nego počela lajat, samo ne od bijesa ni što mu do grla došlo da ga stalno tuku (tako, sirotinja, izgledao, a tako je i bilo, mlatio ga ko stigne, Krunić isto), razlajao se više od neke žalosne nemoći i jada i kao svjestan vlastite sudbine što ga, eto, bez milosti dere, kao da mu lajanjem sad zapravo ide reć „A zašto me tučeš? Pa kom sam ja išta kriv?“. Gledao je psa, onda je kleknuo i pomazio ga malo po slijepljenim i masnim leđima. „Aj oprosti, mali“ šapnuo mu. I vratio se u zahod ruke oprat. Kad je izašao, ovaj opet raskeljen. Zaobišao ga. S tim nekim osjećajem poraza i poniženja unutra. „Tvoj bol je tvoj bol, i tvoja je patnja samo tvoja patnja. I svakom ti je to tako.“ Davna sakaćenja noževima prošlog što su svako tolko opet i nanovo parali. Možeš tražit krivca al ništa nećeš nać.
Jednom, ona cura što ga je ostavila, zbog koje je prigrlio peticu baštuni na gradskom kupalištu, kad je bocom zderao ruku i razmazao krv po licu, rekla mu:
- Stvari koje su svima nama, ono, čudne i strane, nedodirljive, tebi su bistre, jasne drito same po sebi, al ono šta je za nas očita i vidljiva stvar, za to si, čoviče, slip… Ej, jes ti ikad ima, ono, te neke svoje snove? Jer jeba me pas ako te ja takvog mogu zamislit. Šta ja znan, ako i jesi, ne moš se ti sitit šta je to uopće bilo.

Aljoša Antunac rođen je 1967. u Šibeniku gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. 1991 i 1992. godine proveo je na ratištu šibenskoga zaleđa u sastavu Zbora narodne garde i Hrvatske vojske. Devedesetih godina u Zagrebu završava Višu informatičku školu. Prvi prozni tekst, izvatke iz romana "Neka vrsta ljubavi", objavljuje u časopisu "Libra Libera" 2002. godine. 2003. objavljuje u zborniku "Sve priče". 2004. u zbirci "Queer priče" objavljena mu je priča koja je nastala kao rezultat književnog natječaja organiziranog za područje nekoliko zemalja u regiji. Iste godine urednica Irena Lukšić odabrala je nekoliko odlomaka romana "Poslije zabave" i objavila ih u časopisu karlovačkog ogranka Matice Hrvatske. U tjedniku Zarez, 2006. objavio je prijevod pjesama američkog pjesnika, dobitnika PEN-ove nagrede i kažnjenika osuđenog na smrt, Stephena Waynea Andersona. "Libra Libera" 2006. objavljuje prvo izdanje "Poslije zabave". Izdavačka kuća Konzor 2007. godine objavljuje oba Antunčeva romana (reprint "Poslije zabave") i "Neka vrsta ljubavi". U istoj izdavačkoj kući do jeseni je Antuncu trebao izaći i novi roman.
Aljoša Antunac je bio zaposlen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici kao informatičar. Živio je u Zagrebu.
- 14:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 10.12.2010.

WikiLeaks

Potpisite peticiju:
http://avaaz.org/wkl
We call on you to stop the crackdown on WikiLeaks and its partners immediately. We urge you to respect democratic principles and laws of freedom of expression and freedom of the press. If WikiLeaks and the journalists it works with have violated any laws they should be pursued in the courts with due process. They should not be subjected to an extra-judicial campaign of intimidation.
- 18:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 28.09.2010.

The underground guide to warrior fitness

Trening course nadahnut Klubom boraca ili što bi vam trener/ica htjeli reći a nisu se usudili:
THE WARRIOR’S CREED
* I will train with the utmost intensity, dedication,
and desire.
* I will turn obstacles into opportunities to
demonstrate my power and strength.
No feat is beyond my reach, i will write my own
destiny.
The hell with genetics, i will determine my
physical prowess and strength.
I am an action taker not an action faker.
i am a leader not a follower.
There are no magic pills. my strength and power
originate from my intensity and devotion.
There are no shortcuts to the top. the warrior’s
journey is never ending. i will surge forward,
improving myself each day.
I will rise to the top, overcome all obstacles,
and destroy my enemies.
Excuses are weak, warriors are strong. i am a
warrior.
(Created By Ross Enamait, Founder of RossBoxing.com & WarriorForce.com)
- 14:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 10.03.2009.

REVOLUCIONARNI KATEKIZAM

Zadaci revolucionara prema samome sebi
I — Revolucionar je čovjek koji je svoj život u cijelosti žrtvovao. On nema ni osobnih poslova ili interesa, ni osjećaja, nisklonosti, ni vlasništva, on nema čak ni imena. Cijelo njegovo biće obuzeto je jednim jedinim isključivim interesom, jednom jedinom mišlju, jednom jedinom strašću: Revolucijom.
II — U najiskonskijoj dubini svoga bića — i to ne samo riječima već i djelima — on je raskinuo svaku vezu s građanskim poretkom i s cjelokupnošću civiliziranoga svijeta, kao i sa zakonima, tradicijama, moralom i običajima koji u tom
društvu postoje. On je nepomirljivi neprijatelj toga društva, a ako uza sve to i dalje u njemu živi, to čini jedino s ciljem da ga što temeljitije uništi.
III — Revolucionar prezire svaku teoriju; on se odriče postojeće znanosti i prepušta je budućim generacijama. On poznaje samo jednu znanost: znanost destrukcije. Destrukcija i samo destrukcija — to je jedini cilj zbog kojega on proučava mehaniku, fiziku, kemiju i, u slučaju potrebe, medicinu. U tom istom cilju on se danju i noću predaje izučavanju životnih znanja: proučava ljude, njihove karaktere i međusobne odnose, te uvjete koji na svim područjima određuju postojeći društveni
poredak. Cilj je uvijek isti: što brže i što temeljitije uništiti to ruglo i sramotu koje se zove svjetski poredak.
IV — Revolucionar prezire javno mnijenje. Prema postojećem društvenom moralu i prema njegovim normama gaji isključivo mržnju. Za njega je moralno sve što pridonosi trijumfu Revolucije, a nemoralno i kriminalno sve što taj trijumf
sprečava.
itd.
- 10:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 31.10.2008.

Elektrosfera - najave i raspored za studeni

06. 11. četvrtak, 13.00h
Pierre Lévy: Cyberkultura
U studiji Cyberkultura Pierreu Lévyju je cilj demistificirati odnos tehnologije i kulture. Lévy obrazlaže utjecaj kulture na tehnologiju i dekonstruira uobičajene mitove tehnodeterminista, od kojih je onaj o tehnologiji koja pogađa kulturu kao projektil iz onostranog, jedan od najpopularnijih. Pierra Lévyja možemo smatrati ocem cyberteorije i jednim od prvih znanstvenika koji je postavio pitanja koja do danas muče sociologiju i filozofiju tehnologije. Studija koju predstavljamo nastala je 1997. godine, a smatra se temeljnom studijom cyberteorije.

13.11. četvrtak, 13.00h
Steven Berlin Johnson: Everything Bad is Good For You
Riječ je o predavanju koje je Steven B. Johnson održao 7. lipnja 2006. godine u Washingtonu, a u kojem predstavlja i neke od ideja iz istoimene popularne studije. Suprotno općim razmišljanjima koja banaliziraju popularnu kulturu, Johnson tvrdi kako nas ona čini pametnijima. Mjerilo koje koristi Johnson je nazvao spavačeva krivulja. Termin označava porast kompleksnosti kulturalnih praksi, poput igranja igara ili gledanja televizijskog programa. Računalne igre zahtijevaju od nas posve novu vrstu koncentracije i organizacije, dok televizija širi svoju narativnu složenost i slojevitost. Steven B. Johnson autor je nekoliko knjiga, suradnik u časopisima poput Discover Magazinea, Slatea i Wireda, a i aktivan član internetske zajednice s nekoliko online projekata.

20.11. četvrtak, 13.00h
Katherine N. Hayles: Kako smo postali post-ljudi
Riječ je jednoj od najutjecajnijih znanstvenica u području novih medija koju ćemo predstaviti nagrađenom studijom Kako smo postali post-ljudi objavljenom 1999. godine. Suprotno popularnim tezama, Hayles odbacuje ideju da je post-ljudskost određena kolonizacijom fizičkog tijela i kiborškim dodacima. Ne fizički, biološki, već kulturološki aspekti određuju post-ljudskost koja je dio tradicije liberalnoga humanizma, tvrdi Hayles.

27.11. četvrtak, 13.00h
Michael Menser i Stanley Aronowitz: O kulturalnim studijima, znanosti i tehnologiji
U eseju koji je dio zbornika Technoscience and Cyberculture Michael Menser i Stanley Aronowitz upozoravaju na opasnosti znanstveno-tehnološkog determinizma koji pojednostavljuje razumijevanje odnosa kulture, znanosti i tehnologije. Nizom primjera autori pokušavaju pokazati kako je kultura, a ne znanost, presudna u odabiru i usmjeravanju tehnološkog razvoja. Djelujući u polju kulturalnih studija, Menser i Aronowitz zagovaraju kulturološku metodu koju nazivaju «kompleksnom» jer usložnjava i komplicira odnose između znanosti, tehnologije i kulture.
- 10:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.09.2008.

Elektrosfera - nova emisija 3. pr. hr. radija

U cetvrtak, 2.10. na 3. programu hr. radija krece emisija Elektrosfera koju
uredjujem s kolegom Borisom Ruzicem. Emisiju mozete slusati uzivo na radiju
na kompjutoru: http://www.hrt.hr/index.php?id=hrt-uzivo (Windows Media i
Real Audio) ili naknadno pretraziti emisije na zahtijev: http://rnz.hrt.hr/index.php.

2. 10. cetvrtak, 13.00h
Uvodni tekst o emisiji Elektrosfera
Intervju s McKenzie Warkom

9. 10. cetvrtak, 13.00h
Intervju sa Slavojem Zizekom: «Histerija i cyber prostor»
Ogled Francisa Fukuyame: «Transhumanizam»

16.10. cetvrtak, 13.00h
Arthur Kroker i Michael A. Weinstein: Teorija virtualne klase, «Zatvoreni u
Mrezi»

23. 10. cetvrtak, 13.00h
Paul Virilio: Stroj za gledanje

30.10 cetvrtak, 13.00h
Bruce Sterling: Hakerski slom
- 12:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 30.05.2008.

U trenucima bavljenja sastavljanjem ispita

- 10:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se