KRVAVI PLES KOMUNISTA

MOSTAR - Blagdan sv. Valentina u starijih hrvatskih katoličkih naraštaja Mostaraca već dugih 65 godina ne znači radost, nego budi tugu, oživljava mračna sjećanja na Valentinovo iz 1945, kada je Mostar pao u ruke partizana koji su tada iz Franjevačkoga samostana sv. Petra i Pavla odveli provincijala Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Leona Petrovića, samostanskoga gvardijana fra Grgu Vasilja te svećenike: fra Bernarda Smoljana, fra Kažimira Bebeka, fra Jozu Bencuna, fra Rafu Prusinu i fra Nenada Pehara. Pripadnici partizanskoga 8. dalmatinskog korpusa pobrojanim su franjevcima žicom svezali ruke, pješice ih odveli do staroga Čekrka, nadomak naselju Rodoč, gdje su ih strijeljali i bacili u vode divlje Neretve. Tijela im nikada nisu pronađena niti je itko ikada za taj zločin izrekao riječi žaljenja u ime partizanskoga pokreta, Komunističke partije Jugoslavije, SUBNOR-a ili u ime političkih stranaka, ideoloških sljednika KPJ-a.

Premda je od sloma SFRJ prošlo gotovo dvadeset godina i premda su dosad ispisane knjige o mučeništvu hercegovačkih franjevaca, još se oglase bolesni pojedinci s pokušajima opravdanja zločina Titovih partizana. No posebno žalosti što se čini kako javnost nikako ne shvaća stravičan odjek počinjena zla.

Primjerice, u Mostaru je ubijen fra Leo Petrović, prvi doktor znanosti među hercegovačkim franjevcima, vjerojatno i među Hercegovcima uopće. Potom, rođeni Mostarac, umjetnički fotograf, profesor glazbe na Širokome Brijegu, fra Bruno Adamčik, posljednji je put viđen potkraj svibnja 1945. u Celju, dakle ubijen je na Križnome putu.


fra Leo Petrović

Komunisti u Hercegovini nisu samo fizički ubijali ljude u jednome teškom povijesnom trenutku, oni su planski zatirali budućnost, hrvatsku inteligenciju, vjeru, nadu, umjetnost, stvaralaštvo, hrvatsku narodnu dušu. Koliko su još samo njihove žrtve mogle dati svijetu, baštini, kako hrvatskoj, tako i općoj, svjetskoj uljudbi.

Slučajno otkriće izgubljenih snimaka

Fra Leo Petrović je prije više od stoljeća, davne 1908, na švicarskom sveučilištu u Fribourgu promaknut u doktora znanosti, postavši prvi hercegovački fratar s tim naslovom. Njegov je doktorski rad u novije vrijeme objavljen u nakladi Recipe Hercegovačke franjevačke provincije, zajedno s njegovim životopisom, bibliografijom te monodramom o njegovim posljednjim trenucima. Zločinci su ga ubili kao franjevačkoga provincijala, poštovanu osobu u Mostaru i dugogodišnjega glavnog vikara mostarsko-duvanjskoga biskupa.

Njegov subrat, fra Bruno, pak, iza sebe ostavlja neprocjenjivo umjetničko blago – svjetlopise iz kojih se u tim nesretnim godinama trebala izroditi, prva u povijesti, monografija Hercegovačke provincije. Dugo se mislilo kako su spaljeni u partizanskom uništavanju franjevačke građe na Širokome Brijegu, a onda ih je slučajnost vratila našoj zajedničkoj baštini. Negativi su pronađeni slučajno, tijekom obnove stare knjižnice Franjevačkoga samostana u Mostaru, potkraj 2008, skriveni iza svežnja knjiga.


fra Bruno Adamčik

Fra Bruno ih je, prema nalogu provincijala fra Lea, snimao u razdoblju između 1942. i 1944. godine. Imao je zadaću snimiti sve članove provincijalne zajednice, kao i sva provincijska zdanja, sa svrhom pripreme obilježavanja stote obljetnice Provincije (1844–1944). Zamisao je bila objaviti monografiju, ali ratno doba i pokolj iz 1945. ostavili su tu nakanu u pepelu. Provincijal fra Leo ubijen je u Mostaru, a fra Bruno nestaje na Križnome putu, zajedno sa stotinama tisuća sunarodnjaka.

Dio je pronađenih fotografija, na kojima prevladavaju motivi sakralnih zdanja, portreti i zasvjedočenja pučke svakodnevice, uništio zub vremena, ali su mostarski fratri sačuvane digitalizirali. Zahvaljujući tomu što su neki od svećenika koji su tada snimljeni još živi, mnoštvo je osoba sa snimaka prepoznato, a zamisao o izradi monografije živi i danas.

Fratre ubijali i na služenju vojnoga roka

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, napose u veljači 1945, komunisti su doslovce počinili masakr nad Hercegovačkom franjevačkom provincijom (ozemlje zapadne Hercegovine, duvanjskoga kraja i Slanoga u Dalmaciji), ubivši joj 66 fratara, bez suđenja i krvinje, što je trećina od ukupnoga broja ondanjih hercegovačkih franjevaca. Još se ne zna se grobove njih 35. Drugu su trećinu pojela dugogodišnja uzništva, iz kojih se većina nije niti vratila. Čak je 89 franjevaca osuđeno na 341,5 godina zatvora. Njih je 15 ubijeno i na odsluženju vojnoga roka. Posljednja se trećina Provincije 1945. nalazila izvan hrvatskih područja (Europa, SAD, Kanada, jedan u Kini). Provincija je tako do 1952. gotovo istrijebljena te nosi tegobnu odrednicu mučeničke provincije.

Nakon završetka rata, kada su Hrvati sa svojim svećenicima još ubijani u kolonama smrti, komunisti su zabranjivali rad sjemeništa, novicijata i studija teologije, ali je broj franjevačkih novaka svejedno rastao izvan svih nadanja, rodivši iz krvi mučenika sjeme pomlatka Crkve u Hrvata.

Treba znati kako su pripadnici različitih vojnih, redarstvenih i inih organizacija, vođenih od strane KPJ-u, ubili 511 osoba iz struktura Katoličke crkve na ozemlju tadanje FNRJ. Od toga, 184 ubijene osobe su iz BiH, od čega na Hercegovinu otpada 66 slučajeva svećeničkoga mučeništva. U Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji partizani su ubili provincijala, dvojicu gvardijana, jednoga samostanskog vikara, četrnaest župnika, dva vjeroučitelja na državnim školama, trinaest profesora, ravnatelja gimnazije, ravnatelja konvikta, jednoga visokog državnog službenika, desetak fratara u mirovini (neke i nepokretne), tri časna brata, tri mladomisnika i osam bogoslova.

Svezao provincijala i večerao za njegovim stolom

Kada se 1944. njemačka vojska povlačila s Balkana, preko Sarajeva, uspostavljena je obrambena crta od Posušja do Nevesinja. Partizanski 8. dalmatinski korpus, s otprilike jedanaest tisuća vojnika što su ih naoružali Rusi, Englezi i Amerikanci, od Imotskoga, Posušja, Čapljine i Ljubuškoga krenuo je prema Mostaru. Od Posušja prema Mostaru išle su: 26, 9. i 19. divizija toga korpusa. Upravo je 26. divizija zauzela širokobriješki samostan, gimnaziju i konvikt za vanjske đake, gdje su dvanaest fratara spalili na lomači u tamošnjemu protuzrakoplovnom skloništu. Široki je tako znamenom mučeništva hercegovačkih franjevaca.

Prema Mostaru išla je i 14. divizija, kojoj su pripadali i neki danas istaknuti građani Hrvatske. Kada su, 14. veljače, ušli u Mostar, dio je časnika otišao u Franjevački samostan oko 4 ure poslijepodne, razgovarali su s fratrima i otišli. No u sumrak toga dana u samostan dolaze časnik Branko Popadić i nekoliko vojnika, popisuju fratre, ispituju ih i odlaze. Dvije ure poslije vraćaju se i izdvajaju mostarske goste fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Pehara, zajedno s provincijalom fra Leom i gvardijanom fra Grgom.

Kako je bilo vrijeme večere, za fratre je bio pripravljen grah s kiselim zeljem. Popadić je, izdvojivši sedam fratara, bahato sjeo na provincijalovo mjesto, večerao te zapovjedio vezivanje izdvojenih svećenika. Odveli su ih i pobili. Svjedočanstvo govori kako se neki partizan hvalio kako je gvardijana sedam puta izbo nožem te od njegova i drugih habita načinio odore za partizane. To su bili temelji stvaranja Tamnice naroda.

Odgovornost seže sve do Tita

Za tzv. Mostarske operacije, 8. dalmatinskom korpusu bili su podređene: 9. dalmatinska divizija, 19. dalmatinska divizija, 26. dalmatinska divizija, Mehanizirano-topnička brigada, 1. tenkovska brigada, 1. partizanska lovačka eskadrila, 2. partizanska lovačka eskadrila, 29. hercegovačka divizija i 3. brigada Knoja BiH. Tito je dvaput pohvalio 8. korpus, koji u ožujku 1945. ulazi u sastav 4. armije, koja se tereti za zločine u Istri, Sloveniji, Dalmaciji, napose na Kočevskome Rogu.

Zapovjednik 8. korpusa u Mostarskoj operaciji bio je Petar Drapšin, zamjenik Petar-Peko Bogdan, načelnik stožera Ante-Toni Biočić, a politički povjerenik Boško Šiljegović. Zapovjedna odgovornost za brojne počinjene zločine u toj operaciji leži na zapovjednicima postrojbi, kao i na samu vrhu JA, uključujući Josipa Broza Tita.


Komunistički prvaci i britanski oficir na vojnom mimohodu u Mostaru u veljači 1945

Komunistički je vrh u Beogradu, naime, znao kako ubojstvo franjevaca nije dobra reklama za jugoslavenske partizane pa Vrhovni stožer 7. veljače 1945. opisuje borbe oko Širokoga Brijega riječima: „Na području Mostara ofenzivne operacije naših snaga uspešno se nastavljaju. Naše trupe prodrle su u Široki Brijeg, gdje se vode ogorčene ulične borbe. (...) Naša avijacija uspešno je bombardovala Široki Brijeg i neprijateljsku živu silu u rejonu Mostar.“ Sljedećega dana Borba donosi uvodni članak naslovljen: Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama, u kojemu, uz ostalo, stoji: „Prema bosansko-hercegovačkim fratrima naši borci i narodna vlast bila je prilično velikodušna. U poslednje vreme njihovi zločini prešli su svaku granicu i meru, i praštanja više nema.“

Partizani su uništili fratarske samostane u Tomislavgradu, na Humcu, u Širokome Brijegu, gdje su razorili i veliku franjevačku gimnaziju i crkvu, dok su mostarsku crkvu izravno bombardirali iz zrakoplova. Hercegovačke su fratre pobili u Mostarskome Gracu, Širokome Brijegu, Mostaru, Ljubuškome, Vrgorcu, Čapljini, Međugorju, Čitluku, Izbičnu, Kočerinu, Kupresu, Zagrebu te na Bleiburgu i na Križnome putu.

Provincija, točnije njezino i vatikansko Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, ustrojeno 2004. u samostanu u Slanome, sustavno radi na postupku proglašenja mučenicima 66 ubijenih fratara odnosno na njihovu uzdignuću na čast oltara. S tom je svrhom 2008. na Humcu pokrenuto glasilo Stopama pobijenih te ustrojena mrežna stranica www.pobijeni.info.

Darko JUKA / VIJENAC

(Odgovor na intervju Jure Galića od 24. veljače 2010.)

Nekadašnji istaknuti partizanski obavještajac i ratni član partijskog Okružnog komiteta za zapadnu Hercegovinu, danas predsjednik SUBNOR-a BiH, Jure Galić u svojoj knjizi „Vrijeme i ljudi“ opisuje čitav niz procesa koji su prethodili krvavim događajima iz veljače 1945. U spomenutoj knjizi Galić nudi čitave fragmente svojih obavještajnih informacija i analiza, kojima je u ratno vrijeme opskrbljivao svoje partijske šefove u Dalmaciji i istočnoj Hercegovini.
Glavna meta njegovog rada, uz neprijateljske vojne postrojbe, bili su politički neistomišljenici. Ključno mjesto na listi svojih i partijskih neistomišljenika Galić je osigurao fratrima.


Hercegovački franjevci - snimljeno na Širokom Brijegu 1944.

U spomenutoj knjizi Galić opisuje događaje koje bi netko drugi, na njegovom mjestu, rado prikrio. Međutim, zahvaljujući činjenici da je Jure Galić, u svojoj knjizi, objavio određene dijelove svojih partijskih izvješća, umnogome je pomogao u rekonstruiranju nekih procesa i događaja, koji su dugi niz godina bili obavijeni velom tajnosti. Stoga se s ciljem rasvjetljavanja Galićeve uloge na neka od njih svakako treba pozvati.
Nakon pogibije svog ideološkog mentora, i biološkog strica Jure Galića-Velikog, koji je, kao zapovjednik bataljuna u 4. dalmatinskoj brigadi, poginuo 18. siječnja 1943., kod Kamen-mosta, današnji predsjednik SUBNOR-a BIH postao je glavna komunistička figura na prostorima zapadne Hercegovine.
Kao takav kreirao je konačni izgled informacija odaslanih svojim partijskim šefovima, organizirao političke i diverzantske akcije, a prema vlastitim priznanjima uzeo si je za pravo da, po uzoru na Rusiju, otimačinu materijalnih dobara i otvorene fizičke likvidacije političkih neistomišljenika pretvori u metode političke borbe.


Jure Galić, ratni član Rejonskog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu

Naravno, kao ključni partijski kadar ažurno je skrbio i o političkim i vojnim karijerama svojih najbližih. Posebnu je brigu pokazivao prema svom rođaku, i nećaku Jure-Velikog, Marijanu Primorcu, sinu Ivana-Starog (u narodu poznatog i kao Škopo) iz Bijače.

Trasiranje puta zločinima

Zagrijanost komunističkom idejom Juri Galiću i Marjanu Primorcu, još kao dječarcima, usadio je povratnik iz Belgije i predratni komunist Jure Galić-Veliki. Dok se o obadvojici Galića dosta toga zna, o Marijanu Primorcu ovdašnja javnost puno manje zna.
Marijan je, naime, zajedno sa dvojicom Jura, zatvoren 14. lipnja 1941., od strane ustaša. Međutim, nakon određenog su vremena, zbog nedostatka dokaza, svi bili oslobođeni.
Nakon izlaska iz zatvora Marijan Primorac počinje djelovati potpuno ilegalno. Kao vođa partizanske diverzantske skupine odgovoran je za čitav niz diverzija izvedenih tijekom prve ratne godine na prostorima Čapljine, Ljubuškog i susjedne Dalmacije.
U proljeće 1942. otišao je u partizane, gdje u stopu prati svog ujaka Juru Galića-Velikog.
Marijan Primorac je, sudeći prema pisanju Jure Galića, u prvoj godini svog boravka u partizanima bio toliko „zagrizao“ da se isticao masovnim ubojstvima. Prema istom izvoru nekoliko je puta sudjelovao i u strijeljanju svojih suboraca. Takav način života očito je rezultirao određenom vrstom psihičkog poremećaja. Nakon nekakvih nepodopština Marijan Primorac je, lišen zaštite svog ideologa Jure-Velikog, bio primoran pobjeći iz sastava Prve dalmatinske brigade, prilikom čega je i ranjen.


Spomenik Marijanu Primorcu "krasio" je Ljubuški punih 45 godina

Nakon bijega, bojeći se odmazde svojih „drugova“, došao je na Bijaču, gdje se za pomoć obratio Juri Galiću-Rojaku, koji se, također, u to vrijeme tamo skrivao. Putem veza među dalmatinskim partizanima Rojak ga je uspio „ugurati“ u Kotarski komitet SKOJ-a za Metković, sa zadaćama obavještajnog rada. (str. 42. knjige „Vrijeme i ljudi“)
Tijekom narednog razdoblja Marijan Primorac i Jure Galić, zajedno sa nekolicinom svojih pomagača sudjelovali su u čitavom nizu razbojstava, pljački, paleži i otimačina, o čemu Galić nadugo i naširoko piše.
U proljeće 1944., Marijan Primorac, opet na prijedlog Jure Galića, biva imenovan na dužnost političkog komesara u novoformiranoj Ljubuškoj partizanskoj četi, a nedugo zatim i u istoimenom odredu u koji je četa prerasla.
Koncem ljeta 1944. britanska vojna misija, u to vrijeme stacionirana u Biokovu, uspijeva osigurati opremu i naoružanje za jačanje ovog odreda. Istovremeno, partijski Oblasni komitet iz istočne Hercegovine, s ciljem jačanja jezgre oko Jure Galića, u Biokovo šalje Marka Šoljića, Franju Budimira, Mladena Kneževića, Peru Jelčića, Ivu Jerkića i mnoge druge partijske i partizanske kadrove, koji su do tada djelovali u sastavu 29. hercegovačke divizije i partijskih organizacija u istočnoj Hercegovini i Mostaru.
Nakon ovih procesa i dobivene suglasnosti štaba 8. dalmatinskog utemeljen je Zapadno-hercegovački partizanski odreda, u kome na ključnu ulogu političkog komesara biva raspoređen Marijan Primorac.

Primorčevo približavanje KNOJ-u i OZNI

Početkom studenoga 1945. došlo je do povlačenja njemačkih i ustaških postrojbi na tzv. „zelenu“ crtu obrane, pa su partizani, bez ozbiljnijih borbi, uspjeli ovladati Čapljinom, Čitlukom, Grudama i Ljubuškim. Uspostavu vlasti obavljao je Rejonski partijski komitet. Naravno, u novonastalim uvjetima naglo su porasli i apetiti članova vodstva KPJ u zapadnoj Hercegovini. U njihovim glavama tih se dana rodila ideja o preustroju Zapadno-hercegovačkog odreda u brigadu, koja bi svoje djelovanje nastavila u sastavu 29. hercegovačke divizije. Međutim, s tom idejom nisu se složili Vaso Miskin-Crni, Vlado Šegrt i Slobodan Šakota, povjerenik OZNE u 29. hercegovačkoj diviziji.
Preko svojih ljudi koji su nekoliko mjeseci ranije infiltrirali u novoformirane komunističke strukture u zapadnoj Hercegovini oni su imali informacije o pravom stanju stvari. Stoga su, početkom prosinca 1944., donijeli odluku o raspuštanju Zapadno-hercegovačkog partizanskog odreda. Najveći dio ljudstva ove postrojbe tada je raspoređen u sastav 29. hercegovačke divizije. Međutim, pedesetak ljudi odanih komunističkoj partiji, probranih i provjerenih od strane OZNE, pod vodstvom Marijanu Primorcu, ostaje i dalje u Ljubuškom. Oni formacijski ulaze u sastav 3. brigade KNOJ-a (zapovjednik Jovan Andrić, politički komesar Džemal Muminagić), ali sa zadaćom ispomoći Uredu OZNE u Ljubuškom i Peri Jelčiću.Zadaće ove postrojbe u mnogim su dokumentima i knjigama opisane kao borba protiv „odbjeglih bandi“. Ova je postrojba, na čelu sa Marjanom Primorcem, postala oružana sila u rukama OZNE i Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu.


Nadgrobni spomenik Ivana Primorca-Škope na Bijači kod Ljubuškog

Stravični zločini vezuju se za ovu postrojbu i njenog zapovjednika. Razgovarajući sa starijim ljudima na Bijači doznao sam podatak kako je Marijana Primorca preklinjao i njegov rođeni otac (Ivan Primorac-Škopo) da prestane sa zločinima, obrazlažući takvo sinovo ponašanje kao veliku štetu partizanskom pokretu.

Uloga OZNE u ubojstvu širokobrijeških fratara

Neosporna je činjenica da je dvanaest Širokobrijeških fratara, ubijenih 07. veljače 1945., živote izgubilo u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade. Međutim, jesu li egzekutori bili pripadnici ove postrojbe ili su zločin počinili pripadnici OZNE, ni danas se s apsolutnom sigurnošću ne može kazati. Ipak, čini se da je odgovornost podijeljena.
Nekadašnji pripadnik 11. dalmatinske brigade R.R., iz Dubrovnika, kao jedan od svjedoka tih nemilih događaja, u svome svjedočenju tvrdi kako je bio nazočan trenutku u kome je ubijen jedan od širokobrijeških fratara.
Spomenuti svjedok vidio je, naime, na platou ispred gimnazije, zapovjednika IV bataljuna 11. dalmatinske brigade Dominka Antunovića i njegovog zamjenika Matu Majića (obadvojica Hrvati iz okolice Vrgorca), kako, zajedno sa jednim oficirom OZNE, u nazočnosti desetak vojnika, ispituju trojicu fratara. U jednom trenutku, tvrdi svjedok, oficir OZNE je, s nekoliko revolverskih hitaca, upućenih iz neposredne blizine, na mjestu usmrtio visokog plavokosog fratra, starog oko 50 godina.
Drugo zanimljivo svjedočenje je iskaz bivšeg pripadnika partizanskih postrojbi T.S. iz Mostara. U svome iskazu spomenuti tvrdi kako su se kapetan Rajko Vukoja (iz Bileće) i poručnik Milivoj Drašković (iz Gacka) pred njim hvalili da su oni osobno, po nalogu Slobodana Šakote (Srbina iz Čapljine), tadašnjeg čelnog čovjeka OZNE u Hercegovini, umorili dvanaestoricu širokobrijeških franjevaca.


Posmrtni ostaci pobijenih fratara preneseni su u crkvu Uznesenje BDM tek 1971.

Postoji, također, nekoliko svjedoka koji tvrde da je tog nesretnog dana na Širokom Brijegu, uz Juru Galića i Marka Šoljića, viđen i Galićev višegodišnji suradnik Marijan Primorac, na koga se sve više sumnja da bi mogao biti jedan od partizanskih oficira umješan u ubojstva fratara.
Međutim, Primorac je ubijen daleke 1946. u Brotnju, pa to ne može potvrditi niti demantirati. Međutim, njegov „rodijak“ i dugogodišnji suradnik Jure Galić o tome jako puno zna i može ponuditi odgovor na ovo pitanje.
Rekonstruirajući ove nemile događaje došlo se, naime, do saznanja da se Marijan Primorac, tadašnji zapovjednik postrojbe KNOJ-a u Ljubuškom, zajedno sa kapetanom Vukojom i poručnikom Draškovićem i dvadesetak vojnika, po nalogu Slobodana Šakote, priključio 11. dalmatinskoj brigadi 01. veljače 1945. u Vrgorcu.
Prema mišljenju nekolicine poznavatelja tih događanja, miješanje sa tom postrojbom Primorcu nije predstavljalo problem iz prostog razloga jer je većina ključnih zapovjednika u 11. dalmatinskoj brigadi bila iz okolice Vrgorca, Metkovića, Imotskog i Makarske, pa su ih on i Jure Galić jako dobro poznavali.
Primorčeva skupina, prema riječima očevidaca, nije uopće sudjelovala u borbama, nego je, izmiješana s pratećom četom i četom za vezu (čiji je politički komesar bila Milka Malada-Planinc) 11. dalmatinske brigade, čekala okončanje borbi i početak realiziranja svojih zadaća.

Svi ključni komunistički segmenti sudjelovali u zločinu

Ova saznanja u potpunosti odbacuju dugogodišnje komunističke laži o navodnoj krivnji franjevaca i u prvi plan stavljaju pomno planiranje ovog zločina, u čijoj su realizaciji sudjelovali skoro svi ključni segmenti partizanskog pokreta.
Jedan dio tog zločinačkog lanca bila je struktura OZNE koja je, preko Slobodana Šakote, Marijana Primorca, Rajka Vukoje, i Milivoja Draškovića provodila samo dio nakana smišljenih u glavi Aleksandra Rankovića.
Drugi dio tog plana odvijao se preko strukture političkih komesara u kojoj su ključne uloge imali politički komesar 26. dalmatinske divizije Dušan Korać (Srbin iz Čačka), koji je ujedno bio i izravni nadglednik čitave ove operacije, i njegov izravni šef u štabu 8. dalmatinskog korpusa Boško Šiljegović (Srbin iz Prijedora).
Treći dio plana odvijao se preko zapovjedne strukture, na čijem se vrhu u to vrijeme nalazio zapovjednik 8. korpusa Petar Drapšin (Srbin iz Bečeja). Samo vođenje vojne operacije izravno je vodio Božo Božović ( Crnogorac iz Podgorice)


Petar Drapšin, Boško Šiljegović, Božo Božović i Dušan Korać

Kakve su upute svojim podređenima dali pripadnici ove tri spomenute strukture najbolje ilustrira svjedočenje P.P. iz Splita, koji je u to vrijeme bio pripadnik 1. dalmatinske brigade. Spomenuti P.P u svome svjedočenju, naime, tvrdi kako je „vojska imala nalog ubijati sve što se nađe u samom mjestu uključujući starce, žene i djecu.“
-„ U jednoj kući vidio sam devet mrtvih (među njima bilo je i djece), a tako je bilo i po ostalim kućama. Nalog je bio načiniti što veću štetu tamošnjem pučanstvu…“: tvrdi u svome svjedočenju P.P iz Splita, dodajući kako je taj nalog podređenima prenio zapovjednik 26. divizije Božo Božović.
Poveznice koje su ovdje iznesene nedvojbene ukazuju na zaključak da su politička, represivna i zapovjedna struktura partizanskih postrojbi djelovale potpuno usklađeno. Ta usklađenost, kao i činjenica da za počinjene zločine nikada nitko nije odgovarao, neprijeporni su dokazi kako su naloge za partizanske zločine na Širokom Brijegu osobno odobrili Aleksandar Ranković i Josip Broz.


Josip Broz Tito - svakodnevno u javnost izlaze novi dokazi koji svjedoče da su masovni zločini planirani i podsticani od strane najvišeg partijskog vrha

Perfidnim planom, osmišljenim u Rankovićevom kabinetu, u realizaciju ovih zločina „umočene“ su sve tri partizanske crte zapovijedanja, OZNA i komunistička partija. Istim planom, realiziranje ovih zločina podijeljeno je između hercegovačkih i dalmatinskih partizana, a sve uz budni nadzor Rankovićevih kadrova koji su bili raspoređeni na ključna mjesta.
Naravno, ovi su zločini samo posljedica klime koja je, u okrilju komunističke partije, dugo i sustavno stvarana. Temeljne uzroke ovih zločina treba tražiti u djelovanju onih komunista koji su tijekom II. svjetskog rata ilegalno djelovali u Hercegovini.
Ti uzroci, i odgovornost dakako, leže na duši Jure Galića –Rojaka i njegovog lažnog izvješćivanja o navodnom političkom djelovanju hercegovačkih fratara.
Danas, šest i pol desetljeća kasnije, Jure Galić i dalje ostaje vjeran lažima. Ukoliko u sebi ima išta ljudsko onda bi mogao skupiti toliko snage i javnosti obznani svoja saznanja o mnogobrojnim komunističkim zločinima u zapadnoj Hercegovini, i ulozi Marijana Primorca u njima?

Ilija Zovko / Javno.ba

SARAJEVO - Ime predsjednika SUBNOR-a BiH Jure Galića u posljednje se vrijeme sve više spominje u kontekstu saznanja o nekim partizanskim zločinia koji su se u zapadnoj Hercegovini dogodili u II. Svjetskom ratu i nakon njega. Stoga smo odlučili napraviti ekskluzivni intervju sa samim Galićem, koji je u to vrijeme bio član Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu.


Jure Galić, jedan od ključnih kreatora teze o navodnoj političkoj krivnji hercegovačkih franjevaca

JAVNO.ba: Zajedno sa svojim sumještanima Jurom Galićem-Velikim, Marijanom Primorcem i još nekima bili ste 1941. pritvoreni u Ljubuškom, tužiteljstvo je zahtijevalo smrt strijeljanjem, međutim, Vi ste oslobođeni. Kako iz današnje perspektive gledate na to suđenje ? Tko je najzaslužniji što ste iz zatvora izašli ?

„Točno je da smo bili zatvoreni kao članovi partije. Imali smo u to vrijeme određene aktivnosti, pa smo primjerice prikupljali oružje, odvraćali ljude da ne idu u ustaše, pa smo 13. lipnja na blagdan Sv. Ante, koji se posebno slavio na Humcu, bacali letke, jer pored toga što se obilježavao Dan župe oni su tom prilikom slavili i imendan Ante Pavelića. Događalo se ubijanje antifašista, najprije Srba, a zatim su u Vitini ubijena dva antifašista Hrvata. Pošto su Artuković i Dugandžić, kao i još neke visoko pozicionirane ustaše bili iz Ljubuškog dosta toga smo znali o njima, a njih je opet, možda zbog ugleda u svom kraju, bila sramota da nas ubiju pa smo predani na Sud u Mostar u studenom 1941. godine. Dole smo pušteni, iako sam kasnije saznao kako se Eugen Kvaternik, koji je u ustašama vodio obavještajnu službu, s time nije slagao, htio nas je čak deportirati u Jasenovac, međutim izvukli smo se“.

JAVNO.ba: Nakon izlaska iz zatvora nastavili ste aktivno politički djelovati. Sudeći prema Vašim izjavama i objavljenim radovima veze s partijskim komitetom u Hercegovini održavali ste preko Olge Marasović a sa dalmatinskim komunističkim ćelijama izravno. Čiji je jači utjecaj na Vas bio u to vrijeme ? Dalmatinskih komunističkih ćelija ili Vase Miskina- Crnog?

„Nastavili smo djelovati, jer bilo je nas 6-7 bijačkih (Galićevo rodno selo Bijača) aktivista koji smo djelovali u ilegali, tek smo trebali uspostaviti veze s antifašistima u Dalmaciji. Dizali smo ustanke, dočekivali ustaše iz zasjeda, rasijecali stupove, odnosno žice na njima kako bi fašistima onemogućili veze. Kada smo se napokon sastali s drugovima iz Dalmacije odlučeno je da djelujemo kao vojna jedinica u bataljunu „Josip Jurčević“. Kasnije sam povučen iz jedinice i postavljen za sekretara srezskog komiteta Metković. Dakle, mogu slobodno reći da su na nas jedini utjecaj imale dalmatinske komunističke ćelije, dok sa Vasom Miskinim-Crnim nismo dolazili u kontakt“.

JAVNO.ba: Do konca siječnja 1945. u Hercegovini su stradala dvojica franjevaca. Kako tumačite stradanja franjevaca koja su nastala nakon 28. siječnja 1945. i ubojstva fra Maksimilijana Jurčića u Vrgorcu ?

„Svakakve su priče i tada kružile, a evo vidim kruže i dan danas. Za nekog je sama okupacija Širokog Brijega predstavljala oslobođenje, jer su bili zatrovani pričama svojih fratara. Neki su pobjegli prema Bleiburgu, neki prema Vrgorcu, osobno prvi put čujem za ime tog fratra, no mogu reći da im je najjače uporište bilo u Širokom Brijegu, ali je ipak i ono stradalo, no imali smo i mi svoje ljude, pa u Širokom ima 10 nositelja partizanskih spomenica, a jednom prilikom sam, pišući za Slobodnu Bosnu, naveo i njihova imena. Za njih je to možda malo, a za nas puno“.


Ranjena Crkva Uznesenja BDM na Širokom Brijegu

JAVNO.ba: Šef Ozne u Ljubuškom u to je vrijeme bio Pero Jelčić. Zajedno s njim pripadali ste vodstvu Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu. Činjenica je da je Jelčić bio odgovoran za zatvor u Ljubuškom iz koga su fra Maksimilijan Jurčić i ostali zatvorenici odvedeni prema Vrgorcu i kasnije ubijeni. Tko je takvu zapovijed mogao izdati ? Osobno Jelčić ili se morao konzultirati sa svojim šefom Slobodanom Šakotićem, koji je u to vrijeme bio u Dabru ?

„Kada je Ljubuški drugi put pao u ustaške ruke osobno sam se zatekao u Posušju, ali možete zamisliti kakav je dar mar nastao među običnim ljudima kada su ustaše ušle u samo mjesto. No, ipak je uslijedilo oslobođenje Ljubuškog i fratri su naravno bježali. Sjećam se da je fra Serafin Dodig predvodio grupu koja je bježala prema Vrgorcu, no imali su nesreću da su iz suprotnog smjera naišli antifašisti, koji su isto tako svašta proživjeli, pa vjerujem da se tu svašta događalo. Jelčić je bio istina na čelu OZNE, koja je bila jaka služba, ali smo mi imali i KNOJ, posebnu vojnu jedinicu koja se borila protiv odmetnika i u vremenu nakon rata. Zemlja jeste bila oslobođena, ali bio je dio onih koji su uvijek živjeli u uvjerenju da će ostati na površini, da će njihova ideja pobijediti. Bili su ogrizli u krvi i nisu se htjeli predati, jer su mislili tko zna što da im možemo uraditi. Tu su najnezgodniji bili širokobriješki škripari koji su se dosta dugo skrivali i borili“

JAVNO.ba: Prema vlastitim navodima objavljenim u knjzi „Vrijeme i ljudi“, zajedno s Markom Šoljićem bili ste na Širokom Brijegu 07. veljače 1945. Prema vašim navodima prošli ste pored samostana oko 12.00 sati, a oko 16 sati u samostanu je ubijeno 12 širokobrijeških franjevaca. Kako na njihovu smrt danas gledate ?

„Istina živa. Kod samostana sam naišao i nigdje nikoga nisam vidio. Crkvu sam iz znatiželje malo razgledao. Tek kada smo se sa brijega gdje je samostan spuštali prema rijeci Lištici vidjeli smo leševe ubijenih Nijemaca, jedan uništeni partizanski tenk. I mogu reći kako je tu bilo svega i svačega, čak smo se unutar svojih redova zavadili, jer je bilo nereda kakvog ipak nije trebalo biti, međutim Dalmatinci nisu mogli svoje obuzdati. Slobodno ću reći da se na Široki Brijeg išlo isto kao i na Berlin, jer Rusi i ostali su znali koliko im znači uništiti Berlin, a mi smo isto tako znali što znači slomiti najčvršće ustaško uporište što je Široki Brijeg bez ikakve dvojbe bio. Ovim putem još želim reći kako nisu svi fratri stradali od antifašista, jer je fra Martin Sopta ubijen od strane škripara. Bar sam čuo kako su oni noćili kod njega i ubili ga zato što se s nama sastajao. Bio je antifašistički opredijeljen i toga je nažalost koštalo života“.


Širokobriješki franjevci pobijeni 07. veljače u popodnevnim satima

JAVNO.ba: Što možete kazati za Vašeg rođaka Marijana Primorca i njegovu antifašističku skupinu?

„To je uistinu bio rijetko viđen heroj, koji je pripadao partijskoj organizaciji u Ljubuškom. Skupa smo u partizane otišli. Kasnije mu se dogodilo da je imao jednu krizu, pa je zadržan u Hercegovini, najprije kao politički komesar čete, a zatim kao komesar Zapadnohercegovačkog antifašističkog odreda“.

JAVNO.ba: U popodnevnim satima tog 07. veljače u Širokom Brijegu je održan prvi sastanak „Narodno oslobodilačkog odbora“. Tko je, uz Vas, Marka Šoljića i Mirka Praljka, sve bio na tome sastanku i kakvi su bili njegovi zaključci ?

„Sjećam se da smo Marko Šoljić i ja bili ispred pokreta. Imali smo sastanak u nekoj gostionici, ali nisam siguran da danas dođem u Širokom Brijegu bi li pronašao tu gostionicu a volio bih to. Na sastanku nas je bilo 20-tak, no klima nije bila najbolja za razgovore. Razumljivo jer ni leševi još nisu bili pokupljeni i zakopani, tek smo naknadno to uradili, a prvi zadatak koji je Odbor donio bilo je uspostavljanje reda i mira na ulicama Širokog Brijega koje su baš izgledale užasno“.

JAVNO.ba: Spominjete se i kao jedan od autora izvješća Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945. (Historijski arhiv Mostar, Pik. Broj Og.19.-587.) u kome se franjevci optužuju kao najodgovorniji krivci za vojnički poraz partizana u Hercegovini između 27. siječnja i 01. veljače 1945. Vidite li i danas njihovu krivnju za ta događanja ?

„Radio sam jedan feljton koji je objavljen u Glasu antifašista, kao i Hercegovačkim novinama. Tu sam naveo, a evo sada ponavljam svoje tvrdnje kako vjeru i religiju smatram najpogubnijom za sve nevolje u Hercegovini tog vremena. Svećenici su bili maksimalno proustaški orijentirani, narod sve upijao što su oni govorili i to je narod u većem dijelu Hercegovine odvelo na krivi put. U Ljubuškom je primjerice svaka peta muška glava iz tog vremena stradala u ustaškom pokretu. Franjevci su najviše svemu tome doprinijeli i svakako da su najodgovorniji“.

Javno.ba/Danijel Ivanković

Zagreb - Šest i pol desetljeća partizanski povjesničari u svojim pamfletima pokušavaju na različite načine pronaći opravdanja za zločine koje su postrojbe, kojima su i sami pripadali, počinile nad nedužnim hercegovačkim franjevcima.

Među nekolicinom komunističkih „znanstvenika“, od kojih su neki godinama bili visokopozicionirani djelatnici OZNE i KOS-a, ističu se imena partizanskih oficira koji su se u vrijeme tih stravičnih zločina nalazili na ključnim položajima u postrojbama u čijim su se zonama odgovornosti ti zločini i dogodili.

Među tim ideološki obojenim „znanstvenicima“ svakako se ističe prijeratni zemljoradnik iz Imotskog Milan Rako. Kao ratni politički komesar zloglasnog Antunovićevog 4. bataljuna, iz sastava 11. dalmatinske brigade, Rako je bio izravnim svjedokom zločina u kojima su, zajedno sa pripadnicima postrojbi KNOJ-a, sudjelovali i neki pripadnici „njegove“ matične postrojbe.


Partizanski komesari su krivotvoritelji povijesti - tako i uradci Milana Rake

U jednom od svojih brojnih pamfleta, na temu događanja na Širokom Brijegu, pompozno nazvanog „Mostarska operacija“, pisanog za potrebe jednog partijskog seminara, Milan Rako je na 21.-oj stranici napisao i ovo: -„Žestoka borba se nastavlja u crkvenim zgradama. Neprijatelj se služi manastirskim i gimnazijskim inventarom kao sredstvima za zaklon. Posebno efikasno gađa neprijateljski „protokolac“ iz zvonika Crkve. U manastiru otpor pružaju i pojedini fratri izmešani sa ustašama i nemačkim vojnicima. Sa manastirskih prozora naše borce u jurišu, fratri polijevaju vrelim uljem…“

Ovakvi pokušaji prezentiranja detalja jedne bitke karakteristika je najvećeg djela partizanske historiografije koja je, sasvim je očito, po scenariju iz partizanskih romana „Mirko pazi metak! Hvala Slavko spasio si mi život“, pokušavala opravdati vlastita sudjelovanja u počinjenim zločinima i pljačkama. Način je to, doduše nevješt, da se pokušaju prikriti tragovi zločina nad civilima, ali i masovne pljačke koja se taj dan dogodila na Širokom Brijegu.

Kojim dijelom zdrave logike tumačiti autorove sulude teze o nekakvom navodnom „korištenju samostanskog inventara kao sredstava za zaklon“ i „polijevaju partizana vrelim uljem“ u istom kontekst sa ništa drugačijom tezom o istovremenom „gađanju neprijateljskog „protokolaca“ iz zvonika Crkve“, kada je poznato da je partizansko topništvo, u samo dva dana borbi, širokobriješku crkvu Uznesenja BDM izravno pogodilo 296. puta.

Svakome tko je gledao najmanje desetak ratnih filmova potpuno je nedvojbeno kako je u ovom slučaju riječ o potpuno suludom scenariju, nevješto izmišljenom za potrebe opravdanja partizanskih zločina, sastavljenom od nepomirljivih uvjeta vođenja bitke u potpuno različitim vremenskim razdobljima.

Polijevanje vrelim uljem i korištenje inventara kao zaštite obilježja su bitaka vođenih u ranom srednjem vijeku, i potpuno su neprimjenjivi za korištenje u uvjetima velike vatrene moći, kakvu su imale vojne postrojbe u II. Svjetskom ratu, mišljenje je svih vojnih znalaca s kojima sam razgovarao na ovu temu. Stoga, se i ne mogu nazvati nikako drugačije nego nevješt pokušaj lažiranja povijesnih činjenica od strane jednog partizanskog politkomesara.

U knjizi "11. dalmatinska brigada", koju Rako, također, supotpisuje pronašli smo i zemljovid navodnog ustaškog obavještajca od 05 veljače 1945., na kome su ucrtani položaji njemačkih i ustaških snaga.


Krivotvoreni zemljovid s "manastirom" na Širokom Brijegu

Međutim, metodologijom uvećavanja spomenutog zemljovida pronašli smo nekoliko nelogičnosti koje ukazuje kako je, i u ovom slučaju, riječ o običnoj krivotvorini. Prvo se čini potpuno nelogičnim da bi, u uvjetima jezičnog čistunstva, koje je tada vladalo, neki Pavelićev obavještajac, koji je znao crtati zemljovide, iste pokušao preimenovati u karte.

Kao krunski dokaz da se radi o gruboj krivotvorini OZNE, isto tako, ukazuje i korištenje pojma manastir. Naime, u spomenutom zemljovidu samostan na Širokom Brijegu jednostavno je preimenovan u manastir.

Moram priznati da istražujući mnoga ustaška i domobranska izvješća iz tog razdoblja, nisam nikada naišao na pojavu da je u nekom od njih samostan bio preimenovan u manastir.

Međutim, kada su partizanski spisi u pitanju, pa i ovaj pamflet Milana Rake, stvar je potpuno drugačija. Stoga se s punim pravom može zaključiti kako je i ovaj zemljovid od 05. veljače 1945. samo još jedan nevješt pokušaj operativaca OZNE u njihovim nastojanjima da javnosti serviraju svoju verziju priče.

Damir Šimić/ www.hr.svijet.net

Široki Brijeg, 8. veljače 2010. – Široki Brijeg, kolijevka Hercegovačke franjevačke provincije, zbog krvavog 7. veljače 1945. postade središnje žrtvoslovno mjesto ove Provincije. Komunisti nikada nisu mogli utrnuti spomen na taj dan. On se čuvao u srcima i obilježavao, makar i skrivećki.

I ove godine na mjestu ubojstva nevinih franjevaca, kod ratnog skloništa, tiha molitva. Ubijeni su metkom u zatiljak i zatim spaljeni. Puk ih prozva mučenicima. Stazom kojom su kročili, 7. veljače 2010. dolazila je duga procesija: ministranata, postulanata, novaka, svećenika. Framaši predvode pjesmu Gospodin je pastir moj, a riječi iz Knjige o Jobu podsjećaju na nadu i vjeru koju su imali pobijeni fratri.


Fratri i narod kod nekadašnjeg protuzrakoplovnog skloništa

Nakon zajedničke molitva procesija se upućuje u crkvu gdje se nastavlja molitva pokraj groba u kojem su pokopana 22 franjevca. Crkvom i srcima nazočnog puka, koji je ispunio velebnu širokobriješku samostansku crkvu, odjekuje njihovih 66 imena.

Sv. je misu predvodio, umjesto izočnog provincijala, fra Miljenko Šteko, vikar Hercegovačke franjevačke provincije. U svojoj je propovijedi između ostaloga istaknuo sljedeće.

»Ova mučenička Provincija, baš je na današnji dan, spremna dati odgovor svakomu tko traži razlog nade koja je u nama. Ona u sebi, upravo po ovim nevinim žrtvama, utjelovljuje evanđeoski program nasljedovanja Gospodina!


Molitva za pobijenu subraću

Euharistija je Isusova reakcija, njegov odgovor na nadolazeću smrt. Njegova je smrt postala pretvorbom, smrt je pretvorio u čin ljubavi. Sam Isus daje smisao svojoj smrti: za njegove neprijatelje zločin, a Isus ju pretvara u slobodan čin ljubavi: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje". No, ta ljubav u isto vrijeme, nosi i tragičnu tjeskobu žrtve. Jer se lomi puno toga ljudskoga što nas na zemlji veže. I upravo u takvim trenutcima tragične tjeskobe žrtve, čovjek otkriva posve bjelodano da mu je prava Domovina na Nebesima! Kad u ljudskim okvirima postaje siroti siromah, istinska sloboda progovara u bogatstvu duše. Da bismo to shvatili, potrebno je doista srcem slaviti Euharistiju. I ne možemo donijeti plodove ljubavi, prije negoli smo u središtu srca zasadili stablo križa. A to opet znači kako ne možemo jesti kruh i piti iz kaleža, ne želimo li svim svojim snagama biti u zajedništvu s Isusovom žrtvom.

Sažimajući svu tragičnu tjeskobu žrtve i ujedinjujući svaku bol u zajedništvo s Isusovom žrtvom, ovo je trenutak kad treba svima zaželjeti mir. Posebno onima koji su sudjelovali u mučenju ovih nevinih žrtava. A mir je bio i ostao plod istine!«


Procesija ide prema nekadašnjem samostanskom vrtu

Nakon popričesne molitve nazočnima se obratio vicepostulator fra Miljenko Stojić, koji je u kratkim crtama prikazao rad Vicepostulature nadajući se da će u skoroj budućnosti započeti, na biskupijskoj razini, postupak mučeništva za pobijenu braću. U protekloj godini identificiran je fra Maksimilijan Jurčić, održan je znanstveni simpozij o pobijenoj braći, glasilo Vicepostulature Stopama pobijenih ima širok krug čitatelja, a u svrhu informiranja javnosti redovno se održava i portal pobijeni.info. Vicepostulatura dolazi u posjed predmeta koji su pripadali pobijenoj braći i u tu svrhu je formirana Riznica vicepostulature, a čim se steknu uvjeti, na Širokom Brijegu će se izložiti dio tih predmeta. Vicepostulatura sudjeluje u radu »Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz 2. svjetskog rata i poraća na području općine Š. Brijeg«, a kako postoje svjedočanstava da je u jednoj masovnoj grobnici pokopan i jedan fratar Vicepostulatura i Povjerenstvo će uskoro pristupiti njezinom otkopavanju. Fra Miljenko je pozvao sve da ukoliko znaju bilo koji podatak o pobijenoj braći ili ako netko drži da je zadobio neku milost zagovorom pobijene braće da se javi, jer će svaki podatak pripomoći u što bržem izlasku iz ovog pripremnog razdoblja i službenom početku Postupka mučeništva.

Širokobriješki gvardijan fra Branimir Musa podsjetio je na riječi generalnog pohoditelja fra Ivana de Vietrija, koji je nakon obilaska Bosne i Hercegovine 1708. godine napisao: »U tim krajevima nema pedlja zemlje koja nije natopljena krvlju siromašnih fratara«. Nastavio je: »Samo mi koji smo rođeni na ovoj zemlji znamo kroz kolike patnje je prošao ovaj narod. Kao da su se stoljeća i godine natjecale koja će više bola donijeti. Svako stoljeće je bilo teško i svaka godina krvava, ali 1945. bila je apokalipsa prije Apokalipse. Mržnja, ta sotonska hrana, sručila se na ovaj mali narod i na njegovu Crkvu. Svećenstvo poubijano, kulturni identitet pogažen, dostojanstvo obitelji uništeno, crkve i kapelice spaljeni... Danas si postavljam pitanje što je veća tragedija: umrijeti ili zaboraviti što je bilo!? Narod koji nema svoje pamćenje nije narod, pa stoga ako želimo živjeti kao narod moramo pamtiti, kako radosne tako i žalosne i krvave trenutke svoje povijesti. Povijest je, istina, učiteljica života, ali je i hraniteljica duha da nikada ne zaboravimo ime i prezime svojih pokojnih.


Okupljeno mnoštvo u crkvi Uznesenja BDM 07.veljače 2010.

Spomenimo da su komunisti tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću pobili gotovo trećinu članova Hercegovačke franjevačke provincije, drugu trećinu su rastjerali po bijelom svijetu, a treća trećina je ostala u domovini zbog čega su je komunisti »nagradili«, između ostaloga, različitim progonima i dugim tamničkim godinama. Prosječna dob pobijenih bila je 41 godina. Još se ne zna za grobove njih 35.

Gojko Jelić / www.pobijeni.info

Ovogodišnja veljača, kao i svaka do sada, odmiče u prisjećanjima, molitvi i obilježavanju 65. obljetnice mučkih ubijenih hercegovačkih franjevaca. Tolike su godine prošle a još uvijek nitko nije smogao snage izreći niti riječi isprike za zločine koje je partizanski pokret, u ime svog nalogodavca Komunističke partije Jugoslavije, počinio u veljači 1945. nad hercegovačkim franjevcima zatečenim na Širokom Brijegu, Mostarskom Gracu, Mostaru, Čitluku, i drugim hercegovačkim mjestima. Ispriku nismo čuli od čelnika političkih stranaka nastalih na ideološkim matricama SKH i SK BiH, ali ni od SUBNOR-a, i danas aktualnog baštinika tradicije partizanskog pokreta.



Jure Galić

Posebice bi isprika i žaljenje zbog spomenutih zločina trebala doći iz usta trenutačno čelnog čovjeka SUBNOR-a BIH Jure Galića, koji je prema vlastitom svjedočenju, iznesenom u vlastitoj knjizi „VRIJEME I LJUDI“, bio jedan od izravnih protagonista tih nemilih događanja.

Galićeva saznanja o nestanku i ubojstvu fra Maksimilijana Jurčića

Kao što je poznato, Jure Galić je početkom 1945. bio član Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu, partijskog tijela na čijem se čelu nalazio Mato Markotić iz Graba. Uz Juru Galića, koji je prema vlastitom priznanju i u to vrijeme bio vrlo vičan pisanju, a posjedovao je i vlastiti strojopis, u sastavu ovog tijela djelovali su i: Mladen Knežević – Traktor iz Trebinja, Franjo Budimir iz Vira, Marko Šoljić iz Širokog Brijega, Halid Mesihović iz Ljubuškog, te Pero Jelčić, tadašnji šef OZNE u Ljubuškom.
Napad njemačkih i ustaških postrojbi, izveden 28. siječnja 1945., na Ljubuški, Galića je zatekao na tom mjestu. U svojoj knjizi „VRIJEME I LJUDI“ (str. 370.) Galić navodi kako su se osobe koje su u to vrijeme radile u partizanskim tijelima i OZNI u Ljubuškom, neorganizirano i u panici, pred naletom njemačkih i ustaških snaga, povlačile prema Vrgorcu, pri čemu su uspjele spasiti najveći dio arhive. Uz kazano, Galić spominje i kako su se, navodno, u to vrijeme s njima povlačili i neki fratri. Međutim, pri tome uopće ne spominje fra Maksimilijana Jurčića, koga su partizanski represivni organi toga dana doslovce oteli iz samostana na Humcu, a sutradan i mučki ubili u okolici Vrgorca.
Isto tako, Galić ne spominje niti sudbinu zatvorenika, koji su toga dana odvedeni iz zloglasnom zatvoru u Ljubuškom, te kasnije, također, pobijeni u okolici Vrgorca.
Posebice, današnji predsjednik SUBNOR-a, uopće, ne spominje ni kakva je bila uloga Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu u donošenju odluke o povlačenju i odvođenju zarobljenika prema Vrgorcu. Međutim, za ovu odluku je zasigurno morao znati, jer je zajedno sa tadašnjim čelnim čovjekom OZNE u Ljubuškom Perom Jelčićem bio član vrhovnog partijskog tijela za zapadnu Hercegovinu. Dvojba je samo tko je ovu odluku donio a to je Galiću zasigurno dobro poznato.

Zlokobno komitetsko mišljenje o franjevcima

Mnogi se i danas pitaju tko je partizanskim postrojbama i tijelima OZNE pristiglim u Hercegovinu „pomogao“ u kreiranju stava o hercegovačkim franjevcima.
Pomno analizirajući spomenutu Galićevu knjigu zamjećuje se kako je do konca siječnja 1945. Okružni komitet KPJ za zapadnu Hercegovinu nastojao, po svaku cijenu, uspostaviti prividno korektan odnos sa franjevcima.
Razloge za ovakvu perfidnu politiku svakako treba tražiti u iznimno velikom utjecaju koji su franjevci imali među katoličkim narodom u Hercegovini i želji komunista da preko fratara ostvare svoj utjecaj. Gledajući iz današnje perspektive čini se nemogućom misijom. Potpuni zaokret nije trebalo dugo čekati.
Izvješće Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945. (Historijski arhiv Mostar, Pik. Broj Og.19.-587.) kazuje da je u međuvremenu u mišljenju partijskog komiteta za zapadnu Hercegovinu došlo do snažnog političkog zaokreta. Naravno, ovo je izvješće pisano tjedan dana nakon smaknuća širokobrijeških fratara i puna dva tjedna nakon stradanja fra Maksimilijana Jurčića, pa je očito da je partijski komitet za zapadnu Hercegovinu pokušavao pronaći opravdanja za već počinjene stravične zločine nad franjevcima i civilnim stanovništvom zapadnog djela Hercegovine.
Glavna krivnja franjevaca, prema ovom Galić-Markotićevom izvješću, bila je navodna „suradnja fratara s ustašama i Njemcima u operaciji Bura“, što nije ništa drugo nego očajnički pokušaj umanjenja stupnja vlastite odgovornosti za vojnički poraz pretrpljen koncem siječnja 1945. i vlastitog bezglavog bijega prema Vrgorcu.
Naravno, Jure Galić niti o ovome izvješću, kao i o vlastitoj ulozi u njegovom nastajanju, uporno ne želi otvoreno govoriti. Pogotovo se ne želi ispričati za sve zlo koje je na temelju ovog lažnog izvješća zadesilo nevine.

Galićev boravak na Širokom Brijegu 07. veljače

Galićeva knjiga „VRIJEME I LJUDI“, također, otkriva kako je današnji predsjednik SUBNOR-a BiH, tog nesretnog 07. veljače 1945., bio na Širokom Brijegu.
Na temelju zadaće dobivene od Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu, Jure Galić i Marko Šoljić krenuli su preko Lipna, Hamzića, Čerina, i Jara, zajedno sa partizanskim jedinicama koje su nastupale prema Širokom Brijegu. Prema vlastitom kazivanju, iznesenom na stranici 375., Galić i Šoljić su, čak, jednu noć prenoćili u Župnom uredu na Čerinu, gdje im je domaćin bio fra Martin Sopta, isti onaj koji je nekoliko dana kasnije odveden od strane partizana i po svemu sudeći ubijen u okolici Ljubuškog.
Noć sa 6. na 7. veljače Jure Galić je proveo u „ nekom zaseoku“ u okolici Širokog Brijega, a sutradan 07. veljače, oko podneva, prema vlastitom je kazivanju, objavljenom na 377. stranici knjige „VRIJEME I LJUDI“, prošao pored crkve i samostana na Širokom Brijegu.
Znači, pored mjesta zločina prošao je upravo u trenucima po okončanju borbi i početka zločinačkog orgijanja svojih partijskih drugova nad širokobriješkim franjevcima.

Međutim, Galićeva knjiga na tom mjestu naglo završava. Niti jedne riječi o stravičnom pokolju koji se u tim trenucima upravo počeo odigravati.
Na koncu, svakako se moramo zapitati; možemo li od osobe koja je bila izravno „umočena“ u sva ova događanja uopće očekivati ispriku ?!
Naravno, bilo bi lijepo da do te isprike dođe. Međutim, male su šanse za takvo što. Ukoliko bi se Jure Galić ispričao za ove stravične zločine počinjene u ime ideje koju on i danas zagovara, onda bi morao pojasniti i vlastitu ulogu u tim istim zločinima.
Međutim, on to očito ne želi. Stoga je sasvim iluzorno ispriku i očekivati.


ABCportal.info (Ante Božić)

Humac, 1. veljače 2010. (Vicepostulatura) – Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu ostala je bez 66 svojih članova ili bez jedne trećine. Pobili su ih komunisti, prvoga 1942., drugoga krajem 1944., a sve ostale od siječnja do srpnja 1945. Spomenimo i to da su drugu trećinu Provincije rastjerali po bijelom svijetu, a treća je ostala u domovini i između ostaloga »nagrađena« dugim tamničkim godinama.


Ranjena Crkva Uznesenja BDM na Širokom Brijegu

Spomen na nevinu žrtvu svojih članova Hercegovačka franjevačka provincija obilježava svake godine 7. veljače na Širokom Brijegu. Toga dana komunisti su u širokobriješkom samostanu uhitili, ubili metkom u zatiljak i spalili u ratnom skloništu 12 franjevaca. Sutradan su uhitili drugu skupinu od 9 franjevaca i odveli ih nekamo prema Splitu. Jedan od njih, fra Melhior Prlić, nađen je u masovnoj grobnici u Zagvozdu i pokopan u širokobriješku samostansku crkvu, gdje sada počivaju sveukupno 22 franjevca. Hercegovačka franjevačka provincija, preko vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, nastoji da barem neki od pobijenih franjevaca, sukladno prikupljenim dokazima, postanu blaženi i sveti. Zahvalna je svima onima koji joj podatcima ili na neki drugi način pomognu u tome. O svemu se najlakše može doznati preko web stranica: Pobijeni.info

Obilježavanje obljetnice pobijenih franjevaca, ali i mnoštva vjernika pobijenih u Drugom svjetskom ratu, poraću, Domovinskom i drugim ratovima, počinje u 16.00. Svećenici obučeni u misno ruho u procesiji će se uputiti prema stratištu u ratnom skloništu i pomoliti se za franjevce koji su tu ubijeni, kao i za sve druge ubijene na poznatim i nepoznatim stratištima. Nakon toga svećenici i puk u procesiji idu prema samostanskoj crkvi. Nad grobovima pobijenih franjevaca bit će molitva za njih, kao i za sve one koji leže u drugim poznatim i nepoznatim grobovima. Slijedi sv. misa koju će predvoditi provincijal Hercegovačke franjevačke provincije dr. fra Ivan Sesar.