Kako su pobijeni fratri na Kočerinu
Rođen sam 8. travnja 1933. u Oklajima, općina Široki Brijeg. Godine 1942. došao sam živjeti u župnu kuću u Kočerinu gdje je župnik bio moj stric fra Valentin Zovko. Sa stricem su živjeli i njegova sestra, a moja tetka, Šima Topić te njezin sin, a moj rođak, fra Andrija Topić. Fratar u Kočerinu u to je vrijeme bio i fra Vinko Dragićević. Na Kočerinu sam išao u školu i fratrima čuvao krave te radio druge manje poslove zbog čega su me zvali dijak premda ja nisam bio dijak.
Sve do studenoga 1944. na Kočerinu je bilo mirno, život se, može se kazati, odvijao, s obzirom da je bio rat, dosta normalno. U drugoj polovici mjeseca studenoga u selo su došli partizani, koji su dolazili i u našu fratarsku kuću. Moj mi je stric rekao da, kad god vidim kakvu vojsku u blizini, javim njemu. Jedan je čovjek iz Mamića Polica došao k stricu i rekao da fra Vinko treba ići ispovjediti bolesnika. On je upozorio da je to zamka, da nema nikakvog bolesnika i da će fra Vinko kraj groblja biti dočekan i ubijen. Stric je fra Vinka savjetovao da ide iz sela jer tko zna što će mu učiniti. Tako je fra Vinko jednoga dana u veljači i otišao.
Noću 20. svibnja 1945., možda je bilo oko jedanaest sati, netko je zalupao na vratima. Ja sam s tetkom Šimom spavao u istoj sobi na katu i čuli smo lupanje. Tetka je ustala i pitala: – Tko je?
– Naši smo! – odgovorili su oni vani i ona je otvorila vrata. Iza nje je bio fra Valentin. Bila su trojica, a tetka mi je kasnije rekla da su na sebi imali ustaška, partizanska i četnička obilježja. Prebirali su kuhinju i sobe pa su tako došli i do mene. Ja sam se pravio da spavam, a jedan od njih je rekao:
– On je mlad, nek’ on spava. Kasnije sam čuo da se fra Valentin, fra Andrija i tetka ispovijedaju. Vjerojatno je već bila prošla ponoć kad sam čuo jednoga od njih kako govori:
– Marš napolje!
Iza toga su se čuli pucnji. Za nekoliko minuta vratili su se u moju sobu. Ja sam se bio sakrio iza vrata. Kako su mislili da sam pobjegao kroz prozor, jedan od njih je rekao: – Vidi, kurvino kopile je pobjeglo. Sve će nas izdat!
Budući da sam kasnije nečim gore klapnuo, povikali su tko je gore i rekli da će ga ubiti ako odmah ne siđe. Što ću, morao sam! Kad sam sišao u prizemlje, počeli su na mene vikati: – Banditu jedan, što si ih pobio! Banditu, zašto nas nisi zvao?
Dok sam silazio u prizemlje, u mraku sam nogom zapeo za strica koji je ležao mrtav. Tada su mi rekli da ga podignemo na krevet i to smo skupa učinili. Tetka mi je kasnije pričala da je fra Andrija bolestan ležao u krevetu i ona ga je htjela zaštiti. Držala mu je ruku pod glavom i gurala njihov pištolj moleći da ga ne ubiju. Nekoliko metaka ispalili su u nj u krevetu, a fra Valentina su na hodniku pokosili rafalom iz automata.
Kad su završili sve što su mislili, izišli su i mene poveli sa sobom do susjedne kuće. Zvali su, ali se nitko nije odazivao. Kad sam ja zovnuo, odazvala se susjeda Zlata i ja sam joj rekao da je banda partizanska ubila fratre, na što su me oni stali tući po glavi i ušima od čega imam posljedice i danas. Tu sam prenoćio, a ujutro mi je Zlata rekla da idem pustiti krave i da zvonim. Zvonio sam, ali nitko nije dolazio. Tek oko deset sati stigli su moji roditelji i još rodbine, a partizani su ih tjerali vičući:
– Vidite što su križari napravili, banda jedna! Iza toga su tražili da im pokažem gdje je fratarska grobnica i ja sam ih odveo do nje. Tada su ubijene fratre pokopali.
Kad, nakon toliko godina, razmišljam zašto su ubijeni fra Valentin i fra Andrija, jedini razlog vidim da su ih ubili jer su bili fratri. Nije bilo nikakva drugog razloga. Kakav je stric bio, pokazuje i ovaj slučaj: Jedanput su u župnom uredu sjedila dvojica partizanskih oficira. Uto je došlo pred kuću nekoliko domobrana i pitali su ima li ovdje kakve vojske. Stric je izišao na prag i rekao: – Nema, nema ovdje nikakve vojske, idite svojoj kući jer iz brda mogu napasti.
Jedan od tih oficira, Josip Žužul, bio mi je zapovjednik dok sam služio vojni rok i ja sam mu to kazao.
Premda sam ostario, i danas se sjećam riječi kojima nas je stric fra Valentin savjetovao: – Moj sinko, nemoj krvaviti ruke jer to je najveće zlo što može biti, i gdje išao da išao, što radio da radio, ako možeš čovjeku pomoć, pomozi, ako ne možeš, nemoj mu odnemagati.
(3. BROJ GLASILA STOPAMA POBIJENIH)
|