KRVAVI PLES KOMUNISTA

dr. fra Radoslav Andrija Glavaš


dr. fra Radoslav Andrija Glavaš (1909. - 1945.)

«Komunističko-boljševička promičbena služba u Beogradu objavila je nedavno u više navrata neistinite vijesti o franjevcima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a posebno o hercegovačkim franjevcima na Širokom Brijegu. Te vijesti nadošle su poslije pada Širokog Brijega u ruke partizana. Poslije toga hercegovački franjevci i njihovi nastavnici na Širokom Brijegu nisu uopće spominjani u partizanskim krugovalnim vijestima. Jamačno komunisti nisu imali razloga napadati franjevce.

Kada je Široki Brijeg pao u ruke partizana, razorena je velika franjevačka gimnazija, crkva, samostan i konvikt vanjskih đaka teško su oštećeni i opljačkani.

Franjevački nastavnici i dušobrižnici zatvoreni su u jedan bunker, poliveni benzinom i zapaljeni. Drugi su ubijeni u samoj crkvi, a neki po raznim župama na zvjerski način mučeni i postrijeljani. Prije toga uništen je samostan franjevaca u Tomislavgradu, zapaljen samostan s crkvom na Humcu kod Ljubuškog, a franjevačku crkvu u Mostaru uništili su zrakoplovi. Sve je to učinjeno od strane komunista i partizana na veliko zaprepaštenje hercegovačkog puka, jer je na taj način hercegovačka franjevačka provincija upravo na svoju stotu godišnjicu opstanka ostala bez ijedne kuće, a mnogi su njeni članovi poubijani.

Sigurno su se samo komunisti prestrašili svoga nedjela, pa su naknadno morali izmisliti krivnju franjevaca, da tim opravdaju pred javnošću krvoločan postupak prema njima. To se dade zaključiti iz činjenice, da partizani ne dopuštaju nikome pristup na Široki Brijeg, da dobro ne upućeni pristaše partizana ne bi vidjeli grozan prizor na hrvatskom Montecassinu, porušenom i zapaljenom, s garištem poškropljenim krvlju franjevaca, profesora i dušobrižnika.

Partizani su na Širokom Brijegu zaigrali tako krvavo kolo, da niti poslije pokolja ne dopuštaju gledati mučan prizor izmrcvarenih žrtava na razvalinama stoljetnog rada franjevaca.

Klasični pjesnici izbjegavali su u svojim dramama krvave prizore, a komunisti su taj prizor upriličili da sami uživaju u ljudožderskom plesu uz isključenje ostale javnosti.

Franjevci su bili dugu niz desetljeća u ovom zabačenom dijelu Hrvatske jedini predstavnici zapadnoeuropske kulture i uljudbe i sada u tom njihovom poslanju bivaju spriječeni na brutalan način: ubijanjem. Uljudbena misija franjevaca na Širokom Brijegu obustavljena je tako da su nastavnike jednostavno strijeljali pred oltarom. Okrutni ubojice nisu se usudili spomenuti javnosti imena žrtava. Majstori u skupnim ubijanjima i ovdje su se pokazali u pravom svijetlu.

Pitamo javnost: u ime kojega naroda i pokrajine, zbog čijih ugroženih probitaka poubijaše komunisti franjevce na Širokom Brijegu, kad među ubojicama ne bijaše nijedan Hrvat, Hercegovac ili hrvatski rodoljub? Ubiše ih u ime Moskve, za volju komunističke internacionale. Njih ubiše bez ikakva suda i istrage, a druge na temelju nekakvih osuda», napisao je u prvom djelu članka Krvavi ples komunista u Širokom Brijegu fra. Radoslav Andrija Glavaš, te zatim nastavio «Žar iz nevini prolivene krvi sukljat će prema nebesima kao trajan ukor zločincima i njihovim pomagačima.

Žrtve franjevaca bit će zalog za sretnu budućnost Hrvatskoga naroda, njegove države i zemlje koja je natopljena dragocjenom krvlju dragocjenih sinova. Komunističke horde zaplesale su na Širokom Brijegu ljudožderski ples, ne dajući uvida općinstvu nego uživaju sami u krvavoj tragediji najstarijeg vjerskog i kulturnog žarišta u Hercegovini. Komunisti se straše dignuti zastor ispred tako groznog prizora. Stoga hrvatskoj javnosti nisu poznate potankosti užasnog pokolja na Širokom Brijegu, no neka žrtve stradalih franjevaca i njihova uništena kulturna baština budu, u nizu ostalih gubitaka, jedan prinos više u žrtvama hrvatskog naroda za životnu opstojnost i državnu nezavisnost.

Grobište poklanih franjevaca na Širokom Brijegu bit će trajan narodni spomenik i ujedno divna žrtva za vjeru i narod.

«Cijelo vrijeme opsjedanja i obrane Širokog Brijega oci franjevci držali su se sasvim po strani i nisu se miješali ni najmanje u vojničke stvari obrane, nego su i dalje, ukoliko je to bilo moguće, vršili svoje redovničke dužnosti i pružali duhovnu pomoć onima koji bi je zatražili.

Često su mnogi od tih franjevaca izložili svoj život noseći bolesničko pomazanje u obližnja sela, koja su u to vrijeme ugrožavali partizani. Pred sami Božić ispovjedili svu vojsku katoličke vjere, a na potražnju vojske neki su franjevci služili taj dan svetu misu na otvorenom – gdje su bile jače skupine vojske, koja radi vojničkih dužnosti nije mogla slušati svetu misu u crkvi. Kada je bio poduzet proboj protiv partizana, vojska je zatražila skupno odrješenje od grijeha. Skupno odrješenje podijelio je vojsci skupljenoj na đačkom igralištu pred konviktom moj školski kolega fra Žarko Leventić, čovjek neobično jaka glasa.», napisao je dr. fra Bruno Raspudić te nastavio:
«U prvo vrijeme franjevci uopće nisu mislili da će Široki Brijeg pasti u partizanske ruke i nadali su se da će opet brzo obnoviti gimnazijski rad. Zato su nastojali spasiti od uništenja đačke objekte. Upravitelj konvikta fra Fabijan Paponja imao je teških neprilika s njemačkim satnikom Bolmannom, koji je zatražio đačke krevete da bi ih odnio na bunkere, što je nakon jednog bombardiranja i učinio. Vjerojatno su i to partizani ubrojili u grijeh franjevaca.

U vrijeme opsjedanja Širokog Brijega broj franjevaca na tom mjestu mijenjao se je, ali je tamo uvijek bilo tridesetak redovnika. Tu su živjela tri stara redovnika, tada već umirovljeni župnici, zatim gvardijan sa svoja tri pomoćnika na župi, šest klerika studenata sedmog i osmog razreda i dva brata laika, dočim su ostali franjevci pripadali profesorskom zboru širokobriješke gimnazije.

Suvišno je ovdje napominjati da su svi širokobriješki franjevci bili u svojoj duši za slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali to ne znači da su se baš svi slagali sa svime što se je u ono ratno doba događalo u zemlji», ustvrdio je u svome članku «Grad na gori u plamenu», napisanom u Madridu 1950., dr. fra Bruno Raspudić


Gimnazija, crkva i samostan na Širokom Brijegu, slikano iz zraka 1936.

Početak veljače 1945.

«Kako se za noćnih napada nije moglo spavati, o. Upravitelj konvikta i ja, tih zadnjih nesnošljivih noći, izlazili bismo na glavna vrata konvikta okrenuta prema sjeveru, gdje partizansko oružje nije bilo gotovo nimalo opasno, te bismo promatrali strahovitu djelatnost tenkovskih naboja. Iz daljine od kojih pet kilometara (s Trna) tenkovi su najviše tukli zvonike i pročelje crkve, koja se je bijelila na mjesečini. Praveći jezovitu zuku po zraku, naboji bi udarili u tvrdi kamen crkve te napravivši veliku rupu u kamenu ili odcijepivši dio, odbijali bi se kojih stotinu metara prema potoku Ugrovači. Promatrajući strahovitu razornu djelatnost partizanskoga teškog naoružanja, moglo se lako opaziti da partizani tuku i bombardiraju koncentriranom vatrom sad sami Široki Brijeg, zatim mali
gradić Lišticu i utvrde koje su se nalazile ispred njega.- Kada bi ovdje prestala paljba, onda su meta bili krajevi oko mosta u selu Knešpolju i Drugi gorski zdrug koji ga je branio.

Za ovih teških noćnih napadaja franjevci, koji su živjeli u samostanu, utekli bi u podzemno sklonište, koje je bilo u tu svrhu napravljeno, kojih dvadeset pet metara od glavnog ulaza u samostan. Po danu kad je to sklonište korišteno kao zaklon protiv zrakoplovnih bombi. Drugo ovakvo sklonište nalazilo se je kod same električne centrale blizu rijeke Lištice. Ovo sklonište bilo je sigurno protiv bilo kojeg neprijateljskog oružja, jer je bilo ukopano u strmini brda, obraslo gustom grabovom šumom, gdje neprijateljski topovski i tenkovski pogodak nije uopće mogao pogoditi, niti su ga najveće zrakoplovne bombe mogle uništiti. Ta dva skloništa služila su za zaklon franjevcima i ostalom civilnom pučanstvu, koje se je nalazio u samostanu ili u blizini jednoga od dva navedena skloništa.

Kako je zrakoplovni napadaj bio uvijek iznenada, tri umirovljena župnika zaklonila bi se obično u crkvu. Tamo bi se podulje zadržavali provodeći vrijeme u molitvi, jer bježati u samo sklonište za njih je bio velik problem, zbog vrlo teškog pristupa k njemu. Drugi pak koji su bili bolesni i živčano oslabljeni uzeli bi nešto hrane sa sobom i već ranim jutrom odlazili u sklonište kod rijeke Lištice i tamo se zadržavali onih zadnjih teških dana sve do noći. Upravitelj konvikta fra. Fabijan Paponja, bolestan već otprije od čira u želudcu i živčano izmoren dugogodišnjim nastavničkim radom, ranim bi jutrom odlazio u jedno od dva skloništa, a ja bih ostao za slučaju potrebe Sv. Sakramenata i da pazim na stvari, jer je osobito njemačka vojska imala tu manu da, nakon bombardiranja iz zraka, grabi sve čega bi se domogla.», svjedočenja su tadašnjeg širokobriješkog franjevca dr. fra Brune Raspudića kome je uspjelo preživjeti ove događaje.

Uoči pada

«Budući da je stanje svakim časom bivalo sve to gore, a zalihe hrane primicale su se kraju, odlučio sam, u dogovoru sa starješinom, poći s grupom izbjeglica prema Mostaru. Rano ujutro rekao sam svetu misu i oko sedam sati zaputio se s grupom ljudi i žena prijekim putem, što vodi kroz grabovu šumu prema gradiću Lištici. Jedva smo se udaljili kojih sto metara, a već je otpočeo glavni napadaj na Široki Brijeg, premda u tom času nismo znali da se tu radi u istinu o glavnom i posljednjem napadaju. Teškom mukom probili smo se kroz kišu granata, koje su oko nas padale. One su se odbijale od crkve i samostana te dopirale do nas. Ista nas je muka zadesila, dok smo prolazili kroz gradić Lišticu, samo što je panorama izgledala još crnja a zrak nesnosniji i zagušljiviji. Od Lištice smo pošli jedan dio puta cestom što vodi prema Mostaru, a zatim skrenuli na sjever prema selu Lise. Ispod ceste je stajalo teško topništvo obrane, u svemu desetak topova, koje su partizani, čini se, bili otkrili, jer je ovdje partizansko teško naoružanje napravilo pravu pravcatu pustoš.

U jednoj seoskoj kući proveli smo cijeli dan, većinom u šutnji i molitvi. Sa mnom naizmjenice molila je dobra majka obitelji, koja me je zadivila svojim načinom molitve i svojom dubokom vjerom u Boga.
Ispred kuće nalazila se jedna vojnička jedinica, koja je, skrivena iza zidova i kamenja, čitavi dan tako izdržavala, a imala je zadatak da suzbije partizane, ukoliko bi došlo do napuštanja Širokoga Brijega i povlačenja prema Mostaru.

U sumrak te večeri napustili smo «sklonište», koje je tenkovski pogodak probio s jedne na drugu stranu. Putem smo opet bili napadnuti strojničkom paljbom. Ona je, na naše veliko iznenađenje, dolazila sa sjevera iza samih ustaških utvrda koje su se nalazile na Ciganskom Brdu. Odmah mi je sinulo u pamet da to moraju biti partizanski diverzanti, koje smo vidjeli kako se preko Gornjeg Crnča spuštaju prema Mostarskom Gracu, a bila im je svrha da dođu nad selo Knešpolje i tako gotovo opkole posadu u Širokom Brijegu. Noć koja je pridolazila pomogla nas je da smo se lakše probijali prema selu Knešpolju. Upravo, dok smo prevaljivali taj dio puta, opazio sam, kako se s vrha širokobriješke gimnazije uzdiže gusti oblak crnog dima, što ga je lizao veliki crveni plamen, koji je svakim časom bivao sve to veći i svjetliji. Obasjavao je čitavu okolicu.

Strava te jezovite ratne noći zbog toga je još više zavladala cijelom širokobriješkom kotlinom. Ne mogu a da ne spomenem da su mi u tom času bile oči pune suza, a srce mi se kidalo od duboke boli i tuge. Moje misli letjele su u tom času k onom crvenom plamenu na gori, koji se je dizao upravo iz same gimnazijske biblioteke, jedinoga lako zapaljivoga mjesta u cijeloj zgradi. Ali još više moje misli i osjećaji letjeli su u ovom strašnom času noći k mojoj dragoj braći franjevcima, za koje sam znao da su se sklonili i utonuli u crni prostor zemlje pred vatrom poludivljeg napadača koji iako sasvim blizu nisu u ovom trenutku znali da crveni plamen ognja gorućega liže krov i zidove velebnih zgrada i tako ništi i u prah pretvara stoljetni rad hercegovačkih franjevaca i njihovog siromašnog puka.»

Izborna promidžba 1945.

«Pet mjeseci nakon pada Nezavisne Države Hrvatske, a neposredno pred same izbore 1945. godine, pojavili su se mnogobrojni plakati po ulicama, trgovima, parkovima i zgradama glavnog grada Hrvatske-Zagreba. Također i po svim ostalim provincijskim gradovima. Najupadljiviji i najbrojniji bio je plakat, koji je prikazivao skupinu franjevaca na bunkeru. Na tom plakatu osobito se isticala figura jednog franjevca koji je ležeći nišanio iz teške bunkerske bojnice, opasan brojnim strojničkim redenicima. Na dnu plakata bilo je napisano: «Udri oče Serafine»!!! Bila je to aluzija na širokobriješke franjevce, koje su komunisti zapalili, strijeljali i pobili na razne načine zbog toga što su se navodno borili s oružjem u ruci protiv «Narodno-oslobodilačke vojske».

Dan prije samih izbora pojavila se na ulicama Zagreba svetogrdna povorka partizana obučenih u habit Svetog Franje Asiškog. Povorka je bila do zuba naoružana puškama, strojnicama, bombama i bacačima mina. I to je također, imalo za svrhu zorno predočiti građanstvu glavnoga grada Hrvatske, kako su se širokobriješki franjevci navodno borili protiv «naroda» - s oružjem u ruci. Cjelokupno komunističko novinstvo i predizborna promidžba trubila je bez prestanka protiv širokobrijeških franjevaca. I sami Tito u svojim predizbornim govorima napadao je časne oce franjevce jer su kako je kazao «oskvrnuli i okrvavili ruke u borbi protiv naroda». Iako sva na laži utemeljena, ta je promidžba imala poslužiti komunističkom režimu da se bar donekle opravda pred narodom poradi strašnog zločina koje počiniše nad širokobriješkim franjevcima. Ali, ne samo tome, nego i da na taj način sije smutnju među napaćenim svijetom.

Meni osobno poznato je da je čak i tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac ispitivao vjerodostojnost te promidžbe, te, kada je stvar točno ispitao i provjerio, nije se ustezao javno protestirati protiv počinitelja ovog zločina. Godinu kasnije na žalosnom procesu strogo je ukorio, u osobama svojih tužitelja i sudaca, same vlastodršce komunističke uprave. Tom prilikom rekao im je «Počinili ste tešku pogrešku što ste pobili svećenike.

Narod vam, to nikada neće zaboraviti Na skupni grob – sklonište, u kojem počivaju spaljeni širokobriješki franjevci, pobožni hercegovački puk počeo je masovno dolaziti da bi se molio na njihovu mučeničkom grobu, ali su to komunističke vlasti ubrzo zabranile.
Iz ovih nekoliko nabacanih i navedenih podataka, a sve u vezi sa pobijenim širokobriješkim franjevcima, jasno proizlaze ove tri stvari:

PRVO: Ovaj zločin, počinjen nad franjevcima smetao je Titovu režimu i bio je razlog prigovora, ne toliko izvana, jer su ove nevine žrtve izgorjele pred oltarom Gospodinovim bez velikih protesta zapadnog civiliziranog svijeta, nego više prigovora koji su dolazili od samog naroda. Franjevci su naime, bili učitelji naroda kroz duga i teška stoljeća. Da je taj prigovor dolazio i do vrhova partije na vlasti, najbolji je dokaz to što su se Tito i njegova promidžba upravo pred same izbore nastojali braniti od tog zločina, pred narodom lažno optužujući franjevce da su se borili s oružjem u ruci i tako oskvrnuli svoje svećeničke ruke krvlju. U tim prigovorima treba tražiti razlog, da se je i razbojnik Tito našao i primoranim da u svojim predizbornim govorima javno napadne ove nevine fratre. Tu treba tražiti razlog i svrhu predizbornim plakatima i svetogrdnoj povorci uoči samih izbora, koji su kao svi znamo bili toliko «slobodni» da su završili s devedeset devet posto u prilog tzv. «obljubljenog šumskog maršala». A on je dao pobiti 150 tisuća najboljih hrvatskih sinova koje su mu u ruke predale engleske vojničke vlasti.

DRUGO: Utjecaj komunističke promidžbe iako je ona sva bila zasnovana na laži, bio je vrlo jak i postigao je svoj učinak osobito kod neupućenog svijeta izvan Hercegovine. To se najbolje vidi iz činjenice da su joj i u Rimu dobrim djelom nasjeli, kao i iz toga da je i sami nadbiskup Stepinac smatrao potrebnim stvar ispitat.

TREĆE: Među komunistima je bilo ljudi koji su osuđivali taj zločin. A to još ni danas nisu u stanju učiniti komunističke apostate, koje su u vrijeme umorstva širokobrijeških franjevaca bili na strani neprijatelje hrvatskog naroda i tako doprinijeli svoj obol da budu žrtvovani ti redovnici i toliki drugi nevini ljudi.

Puki je slučaj da sam ja izbjegao očitoj smrti od sveukupnog broja franjevaca, koji su se nalazili na Širokom Brijegu pred njegovo zauzeće i konačni pada u komunističke ruke, i to na dan same katastrofe. Pišem o meni vrlo dragom mjestu s kojim me vežu brojne uspomene iz rane mladosti, i o časnim ocima i članovima mojega Reda, koji su osim toga u velikoj većini bili moji profesori i učitelji sve godine gimnazijskog naukovanja te im zato dugujem svoje najiskrenije poštovanje.»

(svjedočenja dr. fra Brune Raspudića) Kršni zavičaj br. 31.

Uvod

Nakon Drugog svjetskog rata obnovljena je drzavna tvorevina Jugoslavija, ovoga puta jos gora jer je komunisticka. Uredena je na federalnom nacelu sa sest republika i dvije pokrajine.
Kao i u svima drugima, i u Hrvatskoj su na celo postavljeni okorjeli jugo-komunisti. U Bosni i Hercegovini bilo je i gore, osobito hrvatskom narodu kojemu su srbo-muslimanske komunisticke vlasti nametnule kompleks krivnje zato sto je u svojoj vecini bio pristao uz Nezavisnu Drzavu Hrvatsku i sto je vecina hrvatskog naroda sluzila u njezinoj vojsci i
branila svoju domovinu.
Slijedila su politicka progonstva, sudenja i dugogodisnje zatvorske kazne za mnoge Hrvate koji se nisu spremno priklonili novoj partizansko-komunistickoj vladavini.
Ako bi se, donekle, i mogle razumjeti zablude hrvatskih politicara koji su sudjelovali u stvaranju prve Jugoslavije, nikako se ne moze oprostiti onim Hrvatima koji su se na poziv Komunisticke partije Jugoslavije borili protiv svoje tek stvorene hrvatske drzave 1941. godine. Pridruzili su se Srbima i hrvatskim bezboznim komunistima. Lazna je njihova tvrdnja da su se toboze borili za Hrvatsku, ako se zna, da su se borili za obnovu Jugoslavije, koju su konacno, pobjedom saveznika, i ostvarili 1945. godine.

Uspostava komunisticke Jugoslavije stajala je hrvatski narod od 1941. do 1951. - neki povjesnicari navode broj zrtava - do nekih 450.000 (cetiri stotine i pedeset tisuca!) ubijenih civila i zarobljenika, od kojih je oko 40.000 ranjenika! Omjer partizansko-komunistickih zlocina prema ustaskima je 8 (osam) naprema 1 (jedan).[1]
U Hercegovini je ubijeno preko 15.000 civila i zarobljenika skupa sa 66 fratara, 5 dijecezanskih svecenika i jednom casnom sestrom. Oni su, u velikoj vecini, bili krivi
samo zato sto su bili Hrvati, sto su sudjelovali u stvaranju i cuvanju Nezavisne Drzave Hrvatske i sto su se radovali njezinom postojanju.

Represivne mjere prema Hrvatima u Herceg-Bosni nisu bile samo prvih mjeseci i godina nakon Drugog svjetskog rata, nego su iskaljivane u raznim vidovima u cijelom razdoblju od 1945. do 1990. godine.
U prvim godinama komunisticke vladavine, sve do 1966., Hrvati su vrlo tesko zivjeli. Brojni od njih bili su po komunistickim zatvorima. Uz poznatu oskudicu vlasti su otimale blago krupnog i sitnog zuba, svinje, vino, rakiju. Otimalo se sve sto je komesaru ili odborniku zapelo za oko, ili po raznim spijunskim vezama jedan od drugi doznao da domacinstvo
posjeduje.
Vlasti su prisiljavale seljake na kulucenje i gradnju domova koji su bili politicke zgrade. Tamo su bili zaposleni izabrani. Narod je potiho govorio da ih se treba cuvati, jer imaju duge jezike, oci, usi i sve sto vide i ne vide prenijet ce u neke 'kamene' zgrade u Mostaru, u
sjedista OZNE, UDBE, SDB-a itd.

Po zavrsetku Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945. i kasnije, manje skupine hrvatskih vojnika i civila nisu se predavale komunistickim vlastima nego su se povlacili u brda i planine. Oni su se nazivali krizari, a vlasti su ih prozvale 'skripari' i 'jamari'.
Skupine krizara su se zadrzavale po raznim selima Herceg-Bosne, a posebice u Mosoru. Tijekom 1947. oznaski pritisci su bili sve veci i veci. Krizari su poceli ginuti. Treba znati da su se krizari prehranjivali hranom donesenom u odredeno vrijeme iz sela. Najcesce su im hranu nosile djevojke. Oznaski i udbaski dousnici su bili vrlo opasni. Imali su sve ovlasti na licu mjesta. Nad njima nije bilo zakona. Uveden je 'policijski sat', koji je bio zakon zivota ili smrti.
Dolazilo je do preseljavanje cijelih naselja. To su bila vremena kada nitko nije bio siguran jer se vazda zatvaralo, premlacivalo i rijetke pustalo. U hapsenju su se sluzili varkama. Oznasi i udbasi su se oblacili u krizarsku uniformu i provjeravali kako se narod odnosi prema njima. Po noci bi zvali i lupali po kucama i pozdravljali: Za dom spremni! Ako su se vrata otvorila, onaj koji ih je otvorio, bio je odmah uhapsen.
Najgore sto se Hrvatima moglo dogoditi jest to sto su partizani i komunisti preko krizara i seoskih odbornika zavadali hrvatski narod. Jedni i drugi su iste krvi, istog naroda, ali su stali, silom ili milom, u razlicite politicke pravce. Noc je u Hercegovini 'jela i zderala' jedne i druge. Zbog jednih i drugih stradavali su obicni ljudi, bez razlike muski i zenske, bili politicki krivi ili ne.
I dok su u planinama 1949. brojni krizari pohvatani i poubijani, nakon sto su ih poznati izdajnici prokazivali, dotle su po Hercegovini ostala imena brojnih oznasa i udbasa u losem sjecanju. Prepricava se o njima, kao o ubojicama Hrvata. Ubijali su 'u kratkim postupcima', na licu mjesta ili u montiranim sudskim procesima.

Nakon pada Aleksandra Rankovica praksa i filozofija komunizma pocela je gubiti svoj euforizam. Pod utjecajem politike postupno su otvarane drzavne granice. Brojni Hrvati iz Hercegovine su otisli na 'privremeni' rad u inozemstvo.
Pocetkom osamdesetih godina komunisticka Jugoslavija se pocela iznutra raspadati. Prije ili kasnije ljudi su uvidali da vodstvu Partije, jugoslavenskom vodstvu i vladi nije stalo do spasavanja Jugoslavije nego do stvaranja velike Srbije do linije: Virovitica - Karlovac - Karlobag. Nesrpski narodi na svoj su nacin pokusali izvuci se iz tog jugoslavenskog, odnosno velikosrpskog zagrljaja. Slijedio je raspad Jugoslavije i stvaranje novih drzava.[2]

Prezivjelih sedamdesetak hercegovackih fratara susrela se sa sustavom nasla se u krvavoj kupelji (bl. Alojzije Stepinac). Ti gorski svecenici osjetili su na svojoj kozi istinitost Isusova poslanja: Ja vas saljem kao ovce medu vukove. (Mt 10,16). Upravo prvih mjeseci "vuci" su
klali i harali diljem Hercegovine. Sa svojim katolickim narodom fratri su prozivljavali svoju Kalvariju, krizni put, marseve smrti. Bila su to strasna vremena u kojima je vecina predstavnika vlasti pogazila sva eticna nacela i sve medunarodne konvencije. Ideologija, mrznja, pretenzija umisljenih mocnika sijale su smrt i zavile u crninu gotovo svaku obitelj. Sve je to dokazivalo kako duboko moze pasti covjek kad ubije Boga u svojoj savjesti.

Komunisticka drzava bila je nametnuta drzava. Ona je utemeljena na krvi neduzno pobijenih stotina tisuca ljudi, zena, mladica i djece. Kroz cijelo vrijeme svog postojanja to je bila tamnica ne samo hrvatskog naroda. Sva sila okrutnosti, neljudskosti, represije i mrznje izlila se na katolicki hrvatski narod.

Prateci iz Rima politicke dogadaje u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj, dr. fra Dominik Mandic je napisao lijep broj pisama u domovinu, a potom i samom papi Piju XII. Za stradanje franjevaca na Sirokom Brijegu i Mostaru, te po drugim mjestima i rusevinama pravu istinu je saznao tek 12. ozujka 1945. godine. Tada je zapisao: "Strasne su vijesti sto sam ih iz Hercegovine dobio. Moja je zalost velika, osobito za Sirokim Brijegom. To je bila kula i zariste sv. vjere katolicke u Hercegovini i dalje, matica i rasadiste nase provincije, ponos i nada nase Domovine. Veliki i nenadoknadivi gubici i ljudskih zrtava, i kulturnih vrednota i materijalnih dobara!"
Njihova prolivena krv kao i krv svih katolickih zrtava Drugog svjetskog rata u Hercegovini temelj je na kojemu je izrasla prepoznatljiva Crkva u Hercegovini. To su zrtve uzidane u
opstojnost Katolicke crkve u Hercegovini. A nije ih mali broj onih koji to ne zele prepoznati, a kamoli cijeniti i biti im zahvalni.

U komunistickoj Jugoslaviji Srbi u Hrvatskoj, a Srbi i Muslimani u Bosni i Hercegovini, vodili su glavnu rijec, drzeci gotovo sve vaznije polozaje u drzavnoj upravi, drustvenim sluzbama, skolstvu, sudstvu i gospodarstvu, a pogotovo u sluzbama unutarnjih poslova,
ukljucujuci i policijske poslove. Ako bi pokoji Hrvat i dobio kakav-takav polozaj, to je bilo samo iz formalnih razloga da bi se zadovoljio nacionalni kljuc pred vanjskim svijetom, ali ni ti Hrvati nisu imali nikakva stvarnog utjecaja u provodenju vlasti, jer su bili izlozeni stalnom pracenju.

Ali, eto, svemu dode kraj, pa i komunistickoj Jugoslaviji. Na prvim visestranackim demokratskim izborima 1990. godine, nakon 45 godina komunisticke vladavine, komunisti su potuceni u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Makedoniji, dok su se u Srbiji i Crnoj Gori preobrazili u crvene socijaliste i tako ostali na vlasti. U zadnje vrijeme u Crnoj se Gori javljaju teznje da se ta republika oslobodi srpskog zagrljaja. Republika Hrvatska snaznim je koracima krenula u svoju bolju buducnost kao medunarodno priznata drzava.[3]


1. Ubijanja hercegovackih fratara


Stradavanje hrvatskog naroda pocelo je 1918. godine predajom hrvatskih zemalja u ruke velikosrpskim hegemonima. Karadordevska vlast, utemeljena na potpori Britanije i Francuske, nije imala gospodarskih, financijskih, tradicijskih ili civilizacijskih pretpostavki upravljati poklonjenim narodima na imalo uljuden nacin.

Drugi je svjetski rat donio teske sukobe. U borbi protiv Nezavisne Drzave Hrvatske nadose se mnogi kojima je hrvatstvo oduvijek bilo trn u oku. Medu njima, i uz njih, tu ulogu preuzese komunisti.
Komunisticki, cetnicki i partizanski bijes posebno se krajem Drugog svjetskog rata okomljuje na Hercegovinu, odnosno na fratre, svecenike i hrvatski narod, jer je u njoj i njima vidio prostornu i idejnu zapreku sirenju svoga mracnoga carstva, a u franjevcima svoje zaklete neprijatelje.
Vec u jesen 1944. komunisti su s partizanima i preobucenim cetnicima - neki nisu zamijenili cetnicke i nediceve kokarde petokrakom zvijezdom, stvorili u svome stozeru plan kako poubijati sve fratre u Hercegovini. Etika, estetika pa i gnoseologija ne zanimahu ih previse.
Nije im bilo do toga sto je postenje, jer su tvrdili da je postenje sve sto ide njima u prilog. Ni sto je lijepo, jer i to mogase biti samo njima korisno. Ni to kako se spoznaje, jer se smatrahu izabranima za vodenje revolucije. Naoruzani silom, a u srcima mrznjom dali su se na
posao.
Ciljevi partizana su bili jasni - obezglaviti hrvatski narod na ovim prostorima, pogasiti njegove duhovne i nacionalne svjetionike, ponuditi tamu bezboznickog jednoumlja. Ugasila se Franjevacka bogoslovija u Mostaru, Franjevacka gimnazija na Sirokom Brijegu, Novicijat na Humcu, zabranjena su kulturno-umjetnicka drustva s hrvatskim i katolickim imenom, ne dopustaju se tiskanja bilo kakva vjerskog casopisa ili knjige. Komunistima su bila dobro znana najcistija izvorista neslomivog, vjernickog i domoljubnog duha hercegovackih Hrvata. S hrvatskim narodom su tu gorku sudbinu podijelila sezdeset sestorica hercegovackih fratara. Komunisti jedino nisu mogli ubiti Boga u narodu pa su ga strpali u ilegalu punih 45 godina! Zivot u toj komunistickoj tamnici odrzavao se uz briznu skrb oznasa, udbasa, kosovaca, cuvara Jugoslavije i drugih odanih aparatcika!

Mrznja prema katolickim vodama, iskaljena paljenjem sirokobrijeskih fratara u protuavionskom sklonistu i bacanjem mostarskih u Neretvu, bila je demonska i nepostedna. Kad se listaju sacuvana izvjesca i iscitavaju "zlocini", pomisljam na obredno unistavanje, kako je to cest slucaj u nastranim demonskim ritualima. Spepeliti i baciti u rijeku ugledne fratre sto su ucinili u protuavionskom sklonistu na Sirokom Brijegu, odnosno u Neretvu na Cekrku kod Mostara, s nakanom da se zatre svaki trag, da osveta i kazna bude potpuna, upecatljiva i opominjujuca, poznati su postupci iz rituala u nekim tajnim drustvima, zapisani
su u tekstovima obrednih tajnih prisega, o kojima je, kazu neki, bolje sutjeti, nego li govoriti.

Poznata su imena svih ubijenih fratara u razdoblju od 1942. do 1945., i imena nekolicine njihovih ubojica, cija imena na smatram razboritim upisivati. Uz 66 fratara u Hercegovini je pobijeno preko 14.950 ostalih rodoljuba.[4] Oni su polozili svoje zivote za krst casni i slobodu zlatnu. Poznato je da su oni bili krivi jer su bili rodoljubi, domoljubi i bogoljubi. Nakon sto su ih pripadnici partizanskog pokreta pobili, proglasili su ih narodnim neprijateljima. Nase mucenike su, po kratkom postupku, a da nije utvrdeno je li i jedan od njih kazneno djelo pocinio i je li kriv za to, partizani odveli kao ovce na klanje i bezdusno pobili. Za vecinu ih se ne zna ni mjesto ubojstva ni grob, ako su pokopani.

Sasvim je ocito da su hercegovacki fratri ubijeni samo zato sto su bili katolicki svecenici, fratri. Ubijeni su iz mrznje na vjeru u onim konkretnim povijesnim prilikama. A svi koji su ubijeni iz mrznje na vjeru postaju po trajnom ucenju Crkve, sveti mucenici.

SEZDESET SEST ZIVOTA

SVETA VJERO NASA

MI SVE SVOJE

TEBI DAROVASMO!

Svojom mucenickom smrcu hercegovacki fratri su potvrdili ispravnost starokrscanske poruke da je krv mucenika sjeme novih krscana. Od toga depozita Crkva u Hercegovini, uza svu odioznost prema fratrima, jos uvijek ubire kamate. Jos uvijek vrijedi izjava blazenog Alojzija
Stepinca, upucena partizanima/komunistima i masonima, koja se moze primijeniti i na hercegovacke mucenike: Vi ste ucinili pogresku fatalnu, sto ste pobili svecenike. Narod vam to nece nikad zaboraviti.


2. Stradanja fratara u Hercegovini od 1945. do 1990.


Franjevci u Hercegovini pod komunistickim rezimom trpjeli su neopisivo. Bila je to ne samo krvava kupelj, nego su to bila strasna i vucja vremena. Da ne postoje pisani dokumenti i svjedoci ocevici, netko bi mogao i pomisliti kako netko od fratara izmislja da je moguca bila tolika povijesna ludost i gnjev komunistickog rezima.

Sezdeset i sest (66) hercegovackih franjevackih mucenika[5] i sedamdeset i osam (78) uznika jesu ceta mucenika tih komunistickih bezbozaca.
U prvom naletu fratri su ubijani u paketu sa svima koji su nosili habit. Na Sirokom Brijegu su u protuavionskom sklonistu ubijeni, potom poliveni benzinom pa spaljeni, drugi su odvedeni preko Posusja prema Viru i na nepoznatom mjestu ubijeni, u okolnim zupama su ubijani a za grobove im se ne zna, u Mostaru su ubijeni i baceni u Neretvu i tako redom sve do Kriznog puta. Vecini se ne zna za grobove. O njima se nije smjelo pisati, stovise bilo je opasno i spominjati njihova imena. Fratarska povezanost s narodom i njihov utjecaj na mladez bio je
trn u oku komunistima, pa su ih ubijali.

Tolike godine zatvora prosle su u mucenju, maltretiranju, fizicki i psihicki na neizreciv, nedostojan, besraman nacin. Nezaustavljiva je bila paklena masinerija njihovih progonitelja i
mrzitelja. Sve se temeljilo na trgovini laznim svjedocanstvima, a fra Ferdo Vlasic je osuden po nacelu monstruma pravde tipicnih za komunisticke rezime, a sudio ga je mostarski sud .. Iz presude na 16+8 godina zatvora ono sto je tuziteljima bilo dovoljno za osudu, danas je
dokument koji bi trebao posluziti za njihovu beatifikaciju. Kao i cijeli niz policijskih dokumenata koji ga prikazuju kao hrabrog i neustrasivog gvardijana i zupnika u Mostaru - fra Smiljana Zvonara, kojega su komunisti pustili iz zatvora, ne iz samilosti nego da ga narod ne bi dozivio i castio kao mucenika.

Nazalost, oni koji danas pristaju na sutnju o komunizmu ili koji na bilo koji nacin prikrivaju komuniste i njihova ne-djela, koji sute ili djeluju s njima i njihovim mentalnim potomcima i, stovise, s takvim se udruzuju u ovodobne udruge, stranke ili neformalne skupine, samo su dio neokomunistickog bratstva. Naime, komunizam ili neokomunizam jest fasizam s ljudskim likom. To je uistinu fasizam, ali kojemu se pridodaju mnogi ljudski likovi, s kojim se miksaju tolike suvremene ideje, i cak one buducnosne. Uljepsava ga se. Pljeva je to koja je zagadila sve kontinente, koja je upala u gotovo sve tanjure i u sve case ovoga svijeta. I ne dopustimo da nas uvjeravaju u ljudskost lica komunizma, kada znamo da je to fasizam. Dakle, na svima je obveza ciscenja zita od pljeve, previjavanje zita od pljeve, ljudskog lika od komunizma odnosno fasizma.

Zato moramo pisati, ponavljati uvijek jednu te istu istinu. Tvrditi, a ne se samo pitati. Traziti, a ne samo moliti. Biti napokon gospodari u domu istine. Imenovati, imenovati i opet imenovati, dok ne bude istina obasjana svjetlom razdora. Za istinu se treba boriti strpljivo i uporno ponavljajuci istinu.[6]
To, srecom, cine jos poneki suvremeni, posebice franjevacki i crkveni povjesnicari. Ali na tome se sne smije stati, i treba nove i nove mlade ljude iza sebe na tom tragu ostaviti, odgajati. Jer, inace, preglasno je jato neokomunista. Imaju gotovo sve medije za stvaranje halabuke. I oni to uporno cine, svojim lazima, izmisljotinama, objedama, kaneci uvjeriti svijet u istinitost
svojih neistina, snujuci nametnuti ugovor s davlom svijetu, bezbroj puta ponovljenim lazima. Ali, sto se vise uspinju, bolje se vidi da su crveni.

Da bismo si bolje predstavili kako se zivjelo u komunistickom razdoblju, navest cu posebni osvrt na franjevacke uznike medu kojima je veci broj, zbog uznickih-zatvorskih posljedica,
preminuo.[7]


3. Dugotrajno mucenje - zatvorenici


Godina 1945. u Hercegovini bila je godina pokolja hrvatskih rodoljuba sa 66 hercegovackih fratara -i preko 14.950 civila, a od 1945. do 1990. bile su godine uznistva sacice prezivjelih fratara koja je za komuniste bila jaka i opasna zajednica. Njih su poceli ozloglasavati, procesuirati i drasticno osudivati na zatvorsku kaznu. Mucna i teska ispitivanja, pretresi, maltretiranja za vrijeme sudskih procesa granicila su s neizdrzljivoscu.
Obicno je iznudivanje priznanja zapocinjalo lijepom pricom - rijecima; navodenje pricama koje su bile izmisljene, ali moguce za prihvacanje; premlacivanje razlicitim nacinima; udaranje nogama i cizmama, sakama, pendrecima, lupanje od zid, gazenje nogama na podu. Najteze je bilo vjesanje za ruke koje su bile prije svezane na leda pa onda za njih objeseno na otvorenim vratima. Polijevanje vodom s vecih visina, mucenje gladu i zedu. Za vrijeme
ispitivanja suci istrazitelji znali su nuditi optuzene cigaretama i bombonima. I cigarete i bombone su bile opijum.
Bilo je onih koji su naivno izdavali ne samo fratre, nego i mnoge ljude po selu. Govorili su
da su vidjeli ono sto nisu vidjeli, da su culi i ono sto nisu culi, samo eto kao da se dodvore istraznim tuziteljima. Tako su hercegovacki fratri izmedu 1945. i 1990. godine osudeni, na 357 godina 2 mjeseca i 5 dana kazne. Od toga je 78 hercegovackih fratara odrobijalo u zatvorima 249 godina, dva (2) mjeseca i deset (10) dana. Ni u jednoj drugoj civiliziranoj drzavi ne bi fratri toliko camili u zatvoru kao u Komunistickoj Jugoslaviji. U njihovo ime s ponosom mogu reci:

DVJESTO CETRDESET I DEVET LJETA

DOMOVINO NASA

MI SLOBODE SVOJE

TEBI DAROVASMO!


Ovim tekstom zelim prekinuti razdoblje sutnje o dugotrajnom mucenistvu nasih fratara i dotaknuti se herojskog svjedocenja pastira i vjernika. Ovaj tekst mali je znak nase paznje i zahvale njima, jer ako je korijen vjere u nama dublji i ako smo danas humaniji, to svakako
treba zahvaljivati njihovu ljudskom, krscanskom, franjevackom i svecenickom mucenickom svjedocenju. Fizicka i psihicka zlostavljanja trajala su mjesecima tako da bi izvukli iz njih priznanje o planiranoj optuzbi. Cijele kolone zupljana odvodene su u KNOJ, OZNU, UDBU, SUP, KOS..., gdje su pretrpjeli razna maltretiranja i mucenja od komunistickih sadista. A zatoceni fratri su ostavili primjer hrabrosti i spomenik kreposti (usp. 2. Makabejcima), zato zelimo izraziti svoje ljudsko i krscansko divljenje i postovanje, jer u vremenu najvece
dekadencije u koju je zapalo covjecanstvo polovicom 20. stoljeca, oni su spasavali i spasili cast i dostojanstvo covjeka.
Zloca komunizma bila je velika, ali ono sto nas zanima daleko vise, jest ljudska velicina i hrabro krscansko i franjevacko svjedocenje tolikih vjernika, redovnica, bogoslova i gimnazijalaca, fratara, svecenika i biskupa u tim teskim, krvavim i mracnim vremenima. Svi oni nam porucuju da ne bismo smjeli postati zrtve, a jos manje zatvorenici komunizma, kao sto to ne postadose niti ovi mucenici, koji bijahu materijalno zrtve, ali moralno i duhovno pobjednici.
Zaista je potrebno prikupiti i popisati sve patnje tolikih nasih vjernika, velikih heroja vjere, kojih je bilo u svakom nasem malom selu. Cijela jedna crvena krvava rijeka straha i mucnine
tekla je mnogim ljudskim sudbinama. Ovaj tekst zeli nize imenovanim i neimenovanim uznicima i patnicima biti kakvo takvo priznanje i zahvalnost.

Iznosenje ucinjene nepravde - kako pojedincima pripadnicima hrvatskog naroda tako i hrvatskom narodu kao kulturnoj i politickoj cjelini - vrlo brzo bi dobilo etiketu (posebice iz lijevih krugova) nacionalistickog i sovinistickog ocitovanja. Postavljati u pitanje tzv.
jugosocijalni raj za njih je znacilo dirati svetinje, a ta politicka i opceljudska sljepoca nije progledala ne samo za vrijeme najstrasnijih ratnih razaranja i ubijanja nevinih ljudi - prisjetimo se da su samo komunisti pobili 100 milijuna, a fasisti i nacisti skupa 25 milijuna
ljudi - nego ni nakon velikog broja onih koji su patili u komunistickim logorima.
Potrebno je napisati Crnu knjigu jugoslavenskog komunizma u Hercegovini. Ona bi trebala donijeti nepravde, zlostavljanja i ubijanja svih nasih zrtava tijekom pola stoljeca. Jer osuditi pravednoga, neizmjerna je nepravda. Ako je, k tome, sud svjestan pravednosti onih koje osuduje - muka je osudenikova odista neizmjerna. Takva muka bijase u dusama nasih fratara.
Samo Bog, koji im je davao snagu, mogao je proniknuti u kriz potpuno nepravedne osude jednoga fra Mije Cujica, na smrt osudena, potom s natovarenom kaznom od 20 godina zatvora, ili fra Ferde Vlasica - osudena na 24 godine zatvora, a izdrzao 15,6 godina, dr. fra Mladena Barbarica, dr. fra Smiljana Zvonara..., i drugih, odreda cestitih i divnih fratara. Samo Bog je mogao biti njihova istinska istina, njihova slobodna Sloboda, njihova pravedna pravednost. Zato su svi ostali stameni u vjeri Kristova evandelja. Zato je njihovo tamnovanje postalo izvorom i njihove i nase snage za prezivljavanje u vremenu velike lazi i velike nepravde.

Komunizam je harao Herceg-Bosnom i unistavao njezinu vjersku, cudorednu, opstojnostvenu i umnu maticu. On je, kao nasilnicko udruzenje, u svojoj osnovi imao zagrizenu predanost glavnom cilju za koji nije birao sredstva drzeci se nacela: tajnost, nemilosrdnost u svojim postupcima i prikupljanje novih clanova.
Komunizam je i u nasim krajevima bio spoj surovog bezboznog socijalistickog ucenja, primijenjenog materijalizma uronjena u mistiku balkanske mracne epike. Komunizam je prosao, ostavivsi za sobom sijaset necasnih tragova. Najnecasniji su svakako tragovi nepravedno ubijenih i osudenih nevinih svecenika, fratara, vjernika, iskrenih domoljuba i katolika. Ali na tim tragovima izrasli su plodovi krscanskoga i domovinskoga duha koji su
upisani zlatnim slovima u bastini Istine, Slobode i Pravednosti.

Ne bih zelio da ovaj napis bude shvacen kao govor protiv ikoga, osim protiv zla, ali bih zelio da bude izazovan i poucan, pogotovo onima koji misle da "imaju vlast nad drugima", ma o kakvoj se vlasti radilo.

Sada cu reci vise rijeci o hercegovackim franjevackim uznicima - zatvorenicima izmedu 1945. i 1990. godine od kojih je, dok zavrsavam ove stranice, vecina, kao dugovjecni svjedoci vjere i nacije, blago u Gospodinu preminula. Iza njihove patnje nazire se lice komunistickog sustava koji je vladao 45 godina s namjerom da trajno ostane na vlasti,


3.1. Vremenske okolnosti


Godine 1945., nakon zakrvavljenih rijeka Drave, Save, Cetine, Bosne, Drine, Neretve i brojnih drugih, te Crnog i Jadranskog mora, vlasti nad narodima i Nezavisne Drzave Hrvatske docepala se Komunisticka partija. Bio je to krvavi divljacki postupak pobjednika, cin kojim su hrvatskom krvlju obnovili novu jugo-drzavu.
Komunisti su se u skladu sa svojom ateistickom ideologijom neprijateljski postavili u odnosu prema vjerskim zajednicama[8], posebice fratrima u Hercegovini. Koncem sijecnja, a posebice u veljaci i svibnju 1945. komunisticki je rezim krenuo u otvorenu borbu protiv fratara. Nakon pokolja 66 hercegovackih fratara, presli su na ozloglasavanje i uhicenja prezivjelih hercegovackih fratara.

Prvo desetljece komunisticke vladavine moze se podijeliti na dva dijela:
1. doba sovjetizacije Jugoslavije (1945.-1948.) i
2. doba potrage za vlastitim oblikom socijalizma (1948.-1955.).

Prvih godina komunisti su kopirali Staljnov sustav i bili ponosni da su u tome bili uspjesniji i radikalniji od samih narodnih demokracija istocnoeuropskog komunistickog bloka.
Prvi konflikt izmedu Staljina i jugoslavenskih komunista poceo je tinjati nakon osnivanja Komunistickog informacijskog biroa (Kominform ili Informbiro/IB u rujnu 1947.). Za
sjediste Informbiro izabran je Beograd, sto je Staljinu omogucilo pojacanu kontrolu jugoslavenskih komunista kroz infiltraciju sovjetskih spijuna te na koncu konca dovelo do pravog sukoba. Pocetkom 1948. doslo je do vruce korespondencije, a 28. lipnja iste 1948. informacijski biro je zasjedao u Bukurestu bez jugoslavenske delegacije i srocio Rezoluciju Informacijskog biroa komunistickih partija o stanju u Komunistickoj partiji Jugoslavije i objavio je preko praskog radija. Rezolucija je u svijetu odjeknula kao prvorazredna senzacija. Njome je KPJ bila izopcena iz zajednice komunistickih partija, a politika tadasnje jugoslavenske cetvorice Tito-Kardelj-Dilas-Rankovic osudena. Istodobno su uzeti u zastitu hrvatski komunist Andrija Hebrang i srpski komunist Sreten Zujovic. Rezolucijom je Staljin zabio klin medu jugoslavenske komuniste i podijelio ih na IB-ovce i titoiste.
Nakon soka Tita i titoista, uslijedila je pojacana sovjetizacija, odnosno kolektivizacija jugoslavenskog drustva kroz ubrzano osnivanje seljackih radnih zadruga po uzoru na ruske kolhoze - s nadom da ce time izgladiti spor, osloboditi od izopcenja i opet biti primljeni u zajednicu socijalistickih zemalja.
Buduci da se to nije dalo ostvariti, polovicom 1949. pocinje Tito sa svojim suradnicima traziti oslonac drugdje.
Najprije prihvaca izdasnu ekonomsku i vojnu pomoc Zapada, a potom pronalazi suradnju s tzv. Trecim svijetom. U Trecem svijetu Tito se profilirao kao vodeci drzavnik. Na unutarnjem planu otkriva se radnicko samoupravljanje, s kojim se zapocelo 1950. i s kojim se eksperimentiralo sve do raspada Druge Jugoslavije.
Ovakav razvoj jugoslavenskog komunizma nasao je svoj odraz i u politici jugoslavenskih komunista prema vjerskim zajednicama, posebice prema fratrima u Hercegovini.[9]
Svoje zakulisne planove o stvaranju bezboznicke drzave, komunisticke vlasti su pokrivale proglasima, zakonima i Ustavom. Na taj nacin, jer je prezivjelih fratara bio prilicno visok broj, pokusali su u zakonske propise zaviti smrtni udarac prezivjelim fratrima i Katolickoj
crkvi u novostvorenoj Jugoslaviji. Posljedica nove vlasti je drzava koja je postajala tamnica fratara, svecenika, katolika i vecine hrvatskog naroda. Naime, preslo se na onemogucavanje i zabranu vjeronauka u drzavnim skolama, zabrana vjerskog tiska i druge oblike gasenja vjerskih sloboda, proglasenje zakona o braku, oduzimanje maticnih knjiga iz zupnih ureda, zatvaranje franjevackih odgojnih zavoda, oduzimanje crkvene imovine i sl. Primjerice, oduzimanje crkvene imovine su prozvali nacionalizacija, bolje podrustvljenje, izvlastenje, pljenidba, naseljavanje i agrarna reforma.
To je pet modela po kojima je nekadasnja jugoslavenska komunisticka vlast oduzimala imovinu Katolickoj crkvi i drugim vjerskim zajednicama poslije 1945. godine. Bilo bi potrebno u Bosni i Hercegovini, na temelju niza sacuvanih povijesnih vrela, ozbiljno prouciti tu demokratsku agresiju. Bez ikakve sumnje, na temelju onoga sto mi je vec poznato, strogo znanstveno i nepristrano je moguce oduzimanje crkvene imovine u Hercegovini svesti na zakljucak kako su komunisti smatrali da je snaga Crkve u njezinu materijalnom bogatstvu pa su je oduzimanjem imovine pokusali skrsiti.
I oni su pogrijesili, poput srpske politike iz dvadesetih godina 20. stoljeca, jer je Crkva, unatoc progonu, svakim danom bivala duhovno sve jacom.[10]
Sve je to bila montaza da bi se opravdalo uhicenje i osudivanje onih koji drugacije misle. Za nepostivanje bilo kojeg od navedenih proglasa, zakona i Ustava svecenik bi bio drasticno kaznjen. Posljednji cilj je bio odvojiti fratre-svecenike od vjernika i sprijeciti im djelovanje
medu narodom. Komunisti su zeljeli svoju drzavu ustrojiti kao sekulariziranu Crkvu i ponesto izvan toga. Da drzava moze postati sveta, jer je mocna, pokazao je upravo komunizam, bez
obzira na cinjenicu da je najvise napadao Crkvu. Komunizam je, naime, stvorio najmocnije drzave na svijetu u zemljama Sovjetskog Saveza i Kine, Kube, Albanije., pa i Jugoslavije. Dapace, u svojim krajnjim oblicima te su drzave pocele vise sliciti crkvama: po svojim
nepogresivim vodama, povlastenim partijama, neupitnim ideologijama, masovnim narodnim obredima, politickim misionarenjima, hodocascima na spomenike herojima, pokopima s petokrakom i zeljom za obracenjem na komunizam drugih i cijelog svijeta.
Drzava je, dakle, jacala, pa nije mogla izbjeci vlastitoj sakralizaciji, premda je obecavala potpunusakralizaciju. Njezin zrtvenik je bio crven od obrednog ubijanja pripadnika svih drustvenih slojeva, koje su boljsevici oznacili svojim neprijateljima. Drugim rijecima, komunisti su sve cinili da se stvori nova vjera cije su vrhunsko bozanstvo Marks i Engels, a do njih Marsal Tito, Enver Hodza, Fidel Kastro, Mao Ce Tung, Lenjin.[11]

Kao totalitarna ideologija ili, prema nekim interpretatorima, moderna politicka religija, komunizam je u svim religijama gledao svoga glavnog ideoloskog konkurenta, pa je sve oblike tradicionalne religioznosti nastojao sto prije potisnuti, iscupati i supstituirati svojim
sekularistickim predodzbama i ritualima. Tako je glasila komunisticka utopija. Praksa je bila mijesanje komunistickog dogmatizma i pragmatizma, pri cemu je u pobjednickoj euforiji prevladavao rigidni komunisticki dogmatizam.[12]

Partija je preko svojih oznasa, udbasa, dousnika, cuvara Jugoslavije. rasplela mrezu spijunaze i budnosti na svim razinama. Potonje su udbasi poducavali o tome sto trebaju u svojim iskazima pred razlicitim sudovima i komisijama (povjerenstvima) svjedociti o pojedinim fratrima i svecenicima, ili o Katolickoj crkvi i kleru opcenito.[13]
Pobozne ljude, posebice one koji su prakticirali svoju vjeru primajuci sakramente sv. ispovijedi i pricesti, oni su najprije ucili, a potom dovlacili do suda da posvjedoce potpisom ili pritiskom prsta, kako su ih pojedini svecenici na ispovijedi savjetovali da ne idu na konferencije koje drze partizani, da idu u sume i okrecu narod da ide za njima, da su svecenici i sama vjera u vrlo losem polozaju i ako je mi nekako necemo spasiti, slabo ce biti jer vidis kako se, moj sinko, svecenici progone i zatvaraju i slicno.[14]
Tako su nasi pobozni katolici i katolkinje ucili da je zivot nesto opako, podmuklo, da udara po glavi, da lomi srce, razdire dusu, da svecenike trpa u zatvor, potom im pred opcinskim sudom sudi i salje u Zenicu, da bi im tamo ubili volju - ne samo za svecenicki poziv - nego za zivljenje.
I tako je to bilo. Ispovijed je bila samo alibi. Na sudenjima su izrecitirane plejade oznaskih i udbaskih umotvorina i formulacija koje katolici nisu ni shvatali, a svecenici nikada culi. Naravno da su svecenici morali papagajski ponavljati kao da su ih u najmanju ruku oni skovali, premda su te formulacije tada prvi put culi. Eto tako se radilo na komunistickim sudenjima.
Upravo cuvari Jugoslavije ili spijuni su bili brojni i posvuda rasporedeni - od privatnih razgovora preko nastupa u crkvama i na sprovodima. Nadalje, vlast je provodila raciju na fratre i drasticno ih osudivala na montiranim procesima. Ta racija se krije iza Titovih rijeci: Bilo je slucajeva u svijetu da su i neduzni ljudi, u interesu drzave, sjedili u zatvoru, pa cak i ubijani.[15] A buduci da je pravosude bilo u sluzbi politike, sudenja su bila brza i ucinkovita, a o objektivnosti se ne moze govoriti. Broj zatvorenih nasih fratara bivao je sve veci.
Radeci o kooperativnom usmjerenju klera komunisti su se usmjerili na osnivanje svecenickih udruzenja koja su u svojim statutimamorala naglasiti lojalnost prema komunistickom rezimu kao i spremnost na suradnju.[16]

Od 1955. do 1980., nastavlja se revolucionarna faza ucvrscivanja komunisticke vlasti u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji.
Na Osmom kongresu Komunisticke partije Jugoslavije (KPJ), odrzanom u Beogradu od 7. do 13. prosinca 1964., Tito je upozorio kako ima i komunista koji brkaju jedinstvo naroda sa stvaranjem jedinstvene jugoslavenske nacije, sto pomalo slici na asimilaciju i birokratsku
centralizaciju, na unitarizam i hegemonizam.[17]
Malo kasnije Centralni komitet SK BiH organizirao je 30. rujna 1966. u Mostaru sire savjetovanje na kojem je donesen zakljucak da treba odbaciti dotadasnje negativne politicke predrasude prema tom kraju. Konkretno Cvijetin Mijatovic se odvazio i na javnom skupu u Citluku kao Srbin i komunist morao reci kako je u poratnom vremenu tesko bilo biti Hrvat u Bosni i Hercegovini.[18]
Pocetkom rujna 1970., nakon brojnih montiranih procesa hercegovackim fratrima i hrvatskim rodoljubima u Mostaru, u javnost je prodrlo sudenje prof. Ivanu Alilovicu. Naime, prof. Alilovic je osuden na tri godine zatvora. Ta osuda izazvala je ogorcenje Hrvata u Hercegovini i u Hrvatskoj. Brojni hrvatski intelektualci javno su se oglasili i zahtijevali njegovo oslobadanje. Partija je nakon javnih reakcija i negativnih napisa u dijelu, poglavito zagrebackog tiska, izradila Informaciju o djelovanju nacionalisticko-sovinistickih elemenata, u kojoj je ukazala na netocnu interpretaciju cinjenica iz procesa prof. Ivanu Alilovicu, te je pokusala dokazati ispravnost i opravdanost tog sudenja i presude.[19] A glavni grijeh prof. Ivana Alilovica sastojao se u njegovim zahtjevima za ravnopravoscu Hrvata u Bosni i Hercegovini, koje je temeljio na precizno iznesenim cinjenicama i statistickim podatcima o njihovoj obespravljenosti.[20]
Ukratko bih rekao da su se u Drugoj Jugoslaviji procesi i dogadaji na hercegovackobosanskoj pozornici ponavljali, samo su se sudionici i nazivi dijelom mijenjali.[21]
Ukratko, vladavina jednopartijskog komunistickog rezima u Hercegovini, a i u Bosni (1945.-1990.), kao i Jugoslaviji, obiljezena je stalnim obracunavanjem s idejnim protivnicima, stvarnim ili izmisljenim neprijateljima. Tim obracunima rezim je postizao dva cilja: uklanjao je sa svog puta protivnike koji su drugacije mislili, imali drugacije ideje o razvoju drustva i nastojali da svoje ideje ostvaruju, s jedne strane, a s druge, to je bio nacin da se vlast ojaca, da se snaznije "zbiju redovi" te da se javnosti skrene paznja sa stvarnih nevolja i teskoca i ukaze na one koji su, eto, jedina prava smetnja u stvaranju boljeg zivota i svjetlije buducnosti. Tako u autoritarnom komunistickom rezimu drzavljani su dijeljeni na "podobne" (nase) i "nepodobne" (njihove), ali je moguce da podobni postanu nepodobni, dok suprotno nije zabiljezeno.
Sve sto je imalo ikakvo hrvatsko suznacenje nastojali su u korijenu zatrti. Njihova je temeljitost u ubijanjima, zatvaranjima i progonima od 1945. pa do 1970-tih godina zastrasujuca. Komunizam je donio civilizacijski sumrak. Ishodiste komunizma je, u svojoj praosnovi, zaostalo i lupesko, odraz klasne osvete i najtuplje surovosti. Drzava koja je stvorena u mnostvu bezboznoga ubijanja zarobljenika nije mogla opstati. A strah koji se uvukao u hrvatski narod, nije isceznuo do danas. On je jos uvijek u podsvijesti kao odraz sutljivosti.[22]


3.2. Montirani procesi


Nema covjeka u ovoj drzavi (Jugoslaviji), kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.[23]

Postojanje prezivjelih fratara nakon Kriznih putova 1945. suprotstavljalo se komunistickom mentalitetu crne strahovlade na ovim prostorima. Naime, samim svojim suzivotom medu hercegovackim pukom dizali su glas da je u zapadnoj Hercegovini tada tesko bilo Hrvat biti!
Fratri su drukcije mislili, te su bili Hrvati i katolicki svecenici.[24]
To je bio povod za politicke procese i neizbjeznu presudu za politicki delikt. A kako mladi ne znaju sto je to politicki delikt, kazem im da je to bio policijsko-sudski progon zbog svojih politickih uvjerenja, a mnogo rjede i zbog svog politickog djelovanja koje je bilo razlicito ili suprotno komunisticko-politickoj provenijenciji.
Naime, najveci broj organiziranih politickih sudenja bio je za verbalni delikt - za izjave (rjede pismene, a cesce usmene), ili na javnim mjestima, ili cesto iznesene u razgovorima u krugu poznanika, prijatelja, pa cak i subrace i rodbine(!) U stvari, proces se podizao zbog drugacijeg misljenja i stava. Tim je fratar potpao pod pravosudni i penoloski-kazneni sustav okorjelih nositelja represija i torture.[25]
Uspravni ljudi su za samo jednu cuvenu istinitu izjavu, poslusanu statistiku, ponudenu javnosti, zapjevanu Lijepu nasu, za spomen hrvatskih velikana., kaznjavani samicama, premjestajima na najteze i najnezdravije zatvorske odjele ili u druge kaznionice, ostajali bez
posjeta ili poste i paketa, bez dobivanja dnevnog i vjerskog tiska, bez tekstova o Uskrsu i Bozicu, oduzimane su im cak i vjerske cestitke ili Glas Koncila, kasnije Nasa ognjista, pa i Vjesnik i sl. Za uzvrat u kaznionici su kao odgovor na trazenje osnovnih ljudskih prava susreli se s 20 strazara s gumenim palicama i naredbom mars pod prijetnjom upotrebe fizicke prisile, tuceni i batinani, tjerani u samicu, ili danonocno vezani uz hladne radijatore s lisicama radi iznudivanja priznanja. Nadalje, uskracivano im je adekvatno lijecenje ili su im zbog pisanja zalbi palicama razbijali glavu, itd.
Hercegovacki franjevacki uznici su pokusavali dozvati u svijet vlastodrscima Tolstojevo
upozorenje ruskim carevima da se karakter jedne vlasti ogleda u tome kakvi su joj zatvori, no ta upozorenja nisu dolazila do usiju partijskih jednoumnika, jer su oni svi odreda gradili svoja napredovanja u karijerama, na sto necovjecnijem i brutalnijem postupanju prema politickim zatvorenicima. Nije moguce, razumije se, precizno opredijeliti dokle su bile granice tog policijskog i sudskog progona. Njihov zivot nije vrijedio nista. Nad njima je visjela pogubna
giljotina.[26]

Trazenje podataka o tim bezvrijednim svjedocima vracaju suvremenike u vrijeme kada ljudski zivot pod ludovanjem pobjedonosnog komunizma, i to podrskom onih koji bi nas i dan danas
htjeli poducavati u demokraciju, cesto nije vrijedio vise od ispljuvka opuska najjeftinije cigarete. O tome svjedoce presude izrecene nad neduznim glavama nase subrace. Na toj tezulji bezvrijednosti isto tako malo je vrijedio zivot onih koji su se pokusavali posvetiti Bogu i u kojima su nove vlasti vidjele svoje najmocnije ideoloske neprijatelje koje je svakako valjalo pobijediti, i to pod svaku cijenu. [27]

Tada su vojarne i tolike jedinice JNA bili pravi poligoni u kojima se takve, franjevce, svecenike, bogoslove, sjemenistarce proganjalo i mucilo. I kada nije islo po planiranom programu KOS-a, onda su priredivali montirane procese za sto ima jos zivih svjedoka. Potom su uslijedila sudenja, sprdacine na racun evandelja, crkvenog prava, te dugogodisnja robijanja u najgorim zivotnim uvjetima. Jedan tadasnji vojnik mi je rekao kako mu je dosao isljednik i predlozio tri nacina razgovora: Mozemo razgovarati kao ljudi, a i ne mora biti bas tako -
ljudski, mogu te i ubiti i da nikome za to ne odgovaram. Kad je fratar pregorio svoj zivot, odgovorio je: Podi od posljednjeg.


3.3. Vatikanski stav


Godinama se povecavao broj komunistickih nasrtaja i optuzbi protiv Katolicke crkve u Jugoslaviji. Te optuzbe su preko crkvenih poglavara dostavljane u Vatikan. Nakon vise pokusaja da se stanje normalizira, 15. prosinca 1952. Vatikan je uputio FNRJ notu u kojoj se
istice da je Sveta Stolica vjerna svom poslanju i svom programu da doprinese, koliko joj je moguce, umirenju duhova i duhovnom blagostanju naroda, stalno prozeta zeljom da uspostavi i sacuva dobre odnose s drzavnim vlastima razlicitih zemalja. Ali, isto tako, s druge strane,
Sveta Stolica ne moze ne izvrsiti svojih duznosti, koje joj nalazu, da stiti nezastariva prava vjere i Katolicke crkve posvuda, gdje su ona nepriznavana ili povrijedena, te se ova djelatnost ne moze smatrati kao nedolicno mijesanje u unutarnje poslove jedne Drzave, buduci da katolici, osim sto su podanici neke stanovite drzave, takoder su i clanovi Crkve. Zatim se prelazi za zabranu vjerske pouke. Naime u noti se istice da Sveta Stolica mora ustanoviti s dubokim zaljenjem da se u Jugoslaviji isto tako predstavnici Vlade kao i druge reprezentativne licnosti komunizma, ocituju svecanim i opetovanim izjavama, otvoreno ispovijedajuci bezbostvo - namjeru da otmu narodima, a posebno mladezi, svaku vjersku ideju i osjecaj, te vode borbu protiv vjere, a osobito protiv Katolicke crkve. Bit ce dovoljno ograniciti se na nekoliko primjera, koji su izabrani izmedu najnovijih:

- Zabrana katehizacije u skolama - u Bosni i Hercegovini od 1946. - pod laznom izlikom, da je Crkva odijeljena od drzave; ali, s druge strane, nije dozvoljena u crkvama, jer se svaka poduka mora vrsiti u skolama;[28]
- uhicenja nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca i hercegovackog biskupa dr. don Petra Cule;
- teskoce u radu sjemenista, napominjuci da je osam sjemenista bilo zatvoreno, medu njima je i ono na Sirokom Brijegu s franjevackom gimnazijom;
- raspustanje zenskih vjerskih kongregacija i zabrane katolickih organizacija svuda u zemlji;
- zapreke kod dijeljenja sakramenata i sudjelovanja u misnim slavljima. U Noti se tvrdi da su brojni vjernici napadnuti u novinama, otpusteni iz sluzbe zbog toga sto su sklopili brak, sto su krstili svoju djecu, sto imaju sina u sjemenistu, sto su bili odsutni s posla na blagdane i sl., a sama cinjenica polaska u crkvu predstavljala je za mnoge ljude veliku opasnost , jer su zbog toga neki ucitelji bili smijenjeni od obuke, a ucenici istjerani iz skole. Ni vojnici nisu smjeli prisustvovati vjerskim obredima, a vrsenje vjerskih cina bilo je zabranjeno svim komunistima, te su vlasti ukinule sve vjerske svecanosti, pa cak i Bozic, nalazuci obvezu da se ide u skolu u te dane odnosno da se ide u ured ili na rad.
- Prisutnost milicije (policije) ili njihovih dousnika cak i u crkvama za vrijeme svetih obreda da nadziru i kontroliraju svecenike i vjernike.
- Napadi i zestoka kampanja tiska protiv Katolicke crkve. Novine cesto puta bezobzirno izvrcu rijeci, cinjenice, isprave i nabacuju se bez prestanka klevetama te teskim i uvredljivim napadajima protiv najpostovanijih ustanova i licnosti Katolicke crkve.
- Prisiljavanje svecenika da osnivaju udruzenja tzv. narodnih svecenika.[29]

U drugom dijelu Note Sveta Stolica istice prava kojih se ne moze odreci. A ta prava su:

- Katolicima ce morati biti zajamcena sloboda ne samo pohadanja crkava, nego takoder i ocitovanje njihove vjere prisustvovanjem i sudjelovanjem svetim obredima i sakramentima,
priredivanjem hodocasca i procesija
- Nikome se ne ce smjeti prijeciti ili zabranjivati vrsenje vjere.
- Katolickim ce roditeljima morati biti priznato ne samo da smiju krstiti svoju djecu i slati ih u crkvu, nego isto tako smjeti ih poucavati i odgajati u katolickim skolama, kojih ce opstanak i
djelovanje morati postovati drzavne vlasti.
- Katolici nece smjeti vise biti stavljeni u okolnosti, koje ce ih lisiti njihova tiska, koji ce izlagati i tumaciti razne tocke katolickog nauka.
- Istim katolicima ce morati biti dana mogucnost da osnuju drustva, ciji je cilj ujediniti vjernike u vjerske svrhe oko programa poboznosti, milosrda, dobrotvornosti i akcije, programa, koji su uvijek i samo usmjereni prema opcem dobru. Pored toga ce vjernici morati biti slobodni doprinositi uzdrzavanju svecenstva, bogosluzja, djelima dobrotvornosti, popravku svetih zgrada i izgradnji novih hramova.
- U citavoj ovoj djelatnosti, kako je iziskuju nauk i stega Katolicke crkve, vjernici ce smjeti - bez nedozvoljenog mijesanja i zapreke sa strane drzavne vlasti - biti u dodiru i ovisnosti o njihovim biskupima. Ovim se pak nece moci odbiti mogucnost da posjecuju zupe, da obavljaju funkcije i svete obrede, da propovijedaju katolicki nauk i da sire dokumente za poduku i pastirsku upravu svoga naroda. Ne manje nego li biskupima, ne ce se smjeti svecenstvu stavljati zapreke u mnogovrsnoj djelatnosti vjerske sluzbe vjernicima i u propovijedanju katolickog nauka. Vjerska poduka ce se smjeti davati ne samo u crkvama, nego i uskolama, bilo zupskim, bilo dijecezanskim, i ne ce se praviti smetnja djeci da ih pohadaju.
- I buduci da je buducnost Crkve izravno povezana sa sjemenistima (velikim i malim), ova ce se smjeti slobodno uspostaviti i vrsiti nenadomjestivu funkciju.
- Vjerske kongregacije, muske i zenske, imaju u zivotu Crkve posebnu vaznost: njihova vjerska, karitativna i odgojna djelatnost morat ce se, dakle, smjeti vrsiti bez zapreka.[30]

Na sadrzaj navedene Note, ali i cinjenicu sto je Pijo XII. zagrebackog nadbiskupa dr. Alojzija Stepnica proglasio kardinalom[31], Beograd je 17. prosinca 1952. preko dr. Alesa Beblera urucio otpravniku Apostolske nuncijature u Beogradu, mons. Silviju Oddiju, Notu u kojoj
vlada FNRJ izjavljuje da je suvisno dalje odrzavanje diplomatskih odnosa izmedu FNRJ i Svete Stolice.[32]


3.4. Popis uznika


"Bog se covjeku ocituje poput putnika koji trazi gostoprimstvo.

Onome koji ga prima, uzvraca iznad svakog ocekivanja ."

Poruka jednog uznika u zenickoj staklari iz 1950.

Nakon sto su komunisti pobili sezdeset i sest hercegovackih franjevaca, koje je narod smatrao mucenicima, vlast je planirala dokazati da su ubijeni fratri bili zlocinci. Tih velikana koje je narod stovao kao svete mucenike, hercegovacki fratri su se spominjali u povodu njihova mucenja na Sirokom Brijegu, u Mostaru, na Humcu i nekim zupama. Fratri su nastavili svoj pastoralni rad medu ozaloscenim pukom. Svjedocili su da se cuva vjera. Na taj nacin su se suprotstavljali ateizmu i novoj, komunistickoj ideologiji. Komunisti su u franjevcima vidjeli kocnicare sirenja nove ideologije pa su odvodili pojedine franjevce sa zupa u kaznionice. Pozurivali su sudske procese.

Hercegovacka franjevacka provincija imala je 28. listopada 1949. u Hercegovini 59 svecenika na preko 40 zupa, a 26 fratara je u to vrijeme bilo u zatvoru. Znaci da ih je u zatvoru bilo oko 30%. Prema razmjestaju osoblja od 26. travnja 1950. Provincija je imala 86 svecenika, a od njih su 23 bila u zatvoru. U kasnijem vremenskom periodu broj franjevaca se povecavao, ali i SUP-ovci nisu mirovali nego su s vremena na vrijeme izdvajali pojedince, montirali procese, osudivali ih na drasticne kazne (fra Miju Cuica, fra Ferdu Vlasica..., te posljednjih godina - na izdisaju komunisticke strahovlade, fra Jozu Krizica, fra Franju Vidovica i fra Jozu Zovku).

1. Fra Lovro Babic
osuden na 15 godina s prisilnim radom i 10 godina gubitka gradanskih i politickih prava. Izdrzao 7 godina, 7 mjeseci i 7 dana. Nakon izdrzane kazne na pitanje u Sirokom Brijegu zasto sam bio toliko godina u zatvoru, dobio je odgovor: Trebao si biti zatvoren.[33]

2. Dr. fra Ivo Bagaric
osuden i izdrzao 3 godine + mjesec u istraznom zatvoru. Tada uvjetno pusten.

3. Fra Bonifacije Barbaric,
u tri navrata, osuden i izdrzao 95 dana, uz uvjetnu kaznu u trajanju 5 godina ogranicenih gradanskih sloboda.

4. Dr. fra Mladen Barbaric
u istrazi 3 mjeseca i 24 dana; osuden na 3 + 6 godina. Izdrzao sve. Usprkos svemu bio je snazan i cvrst. Zato je imponirao dacima. Kao kateheta tkao je u mladariji mudrost zivota,
pomogao im uokviriti vjeru. Njegovi ucenici su zapamtili fra Mladenove savjete: "Zivite tako i kad se blatom budu na vas nabacivali, da budete poput zlata s kojeg se blato lako spere." [34]

5. Fra Ante Basic
osuden i izdrzao 45 dana.

6. Fra Ivan Boras
u istrazi 40 dana i u zatvoru 2 mjeseca.

7. Fra Blago Brkic
kao vojnik izdrzao 7 mjeseci i 5 dana.

8. Fra Darinko Brkic
osuden na 8 godina i 3 godine ogranicenih gradanskih prava, a izdrzao 3 godine.

9. Fra Boze Bubalo,
u istrazi dva mjeseca. Dva puta izvoden na strijeljanje. Kada su fra Bozi slomili zivce, nije im vise bio potreban pa su ga pustili izvan zatvorskih zidina.[35]

10. Fra Janko Bubalo
u istrazi 2 mjeseca. Triput izvoden na strijeljanje, pa je zbog toga od 1947. do smrti trpio teske dusevne posljedice.

11. Fra Vlado Buntic
osuden i izdrzao 2 mjeseca.

12. Dr. fra Didak Buric
osuden na 10 godina zatvora i 2 godine gubitka gradanskih prava, izdrzao 5 godina.

13. Fra Honorije Cilic,
osuden i izdrzao 3 godine zatvora i 2 godine gubitka gradanskih prava. Mucenja su mu skratila zivot.

14. Fra Mijo Cuic,
2.veljace 1946. u Travniku osuden na smrt strijeljanjem, zatim mu je u Sarajevu 8. travnja 1946. kazna preinacena u 20 godina zatvora. Nakon sedam godina prozivljenih u paklenim mukama fra Mijo je prezivio mozdani udar. Zbog uzetosti nakon mozdane kapi otpusten je iz zatvora u 8. godini izdrzavanja kazne. Ostao je nepokretan jos deset godina- sve do smrti. Bolove je podnosio strpljivo kao Job. Nikoga nije okrivljivao.

15. Fra Bozidar Coric
osuden na 2 godine. Izdrzao 1 godinu, 11 mjeseci i 22 dana, otpusten uvjetno s ogranicenim kretanjem u franjevackom samostanu na Humcu do 8. sijecnja 1950. 16. Prof. fra Didak Coric, u istrazi 3 mjeseca i 20 dana, te 4 mjeseca i 20 dana, osuden na 7 godina i 20 dana. Izdrzao 7 godina , 1 mjesec i 12 dana.

17. Fra Mutimir Coric,
osuden na 6 mjeseci, izdrzao 3 mjeseca prisilnog rada u Mostaru 1949.

18. Prof. fra Mijo Cosic,
osuden na 10 godina i 5 godina lisenja gradanskih prava. Izdrzao 6 godina.

19. Fra Vinko Dragicevic,
u istrazi 3 mjeseca i 25 dana. Nakon sestomjesecne istrage osuden na 3 godine i 6 mjeseci. Izdrzao 3 godine.

20. Fra Srecko Granic
u istrazi 3 mjeseca, osuden na 3 godine zbog nedolaska nekog svjedoka. Izdrzao 2 godine, 10 mjeseci i 15 dana.

21. Fra Karlo Grbavac
osuden na 15 godina zatvora i 7 godina gubitka gradanskih prava, kazna preinacena u 8 godina zatvora i 3 godine gubitka gradanskih prava. Izdrzao 3 godine, 10 mjesci i 10 dana. Otpusten uvjetno s ogranicenim kretanjem na podrucju duvanjske opcine.

22. Dr. fra Gaudencije Ivancic,
osuden na 10 godina. Izdrzao 6 godina.

23. Fra Nikola Ivankovic,
u istrazi 3 + 9 mjeseci, osuden na 7 godina i 5 godina lisenja politickih prava, izdrzao 5 godina, 7 mjeseci i 20 dana, ponovno zatvoren u travnju 1952. i tucen do izdahnuca 21. svibnja 1952. Njega su udbasi odvezli iz samostana na Humcu prema Mostaru. Na putu su ga mlatili. U zatvoru su mu dokrajcili zivot. Fra Nikolino mrtvo tijelo smjestili su u mrtvacnicu. Potom su javili tajniku Provincije fra Ferdi Vlasicu da ga moze obici. Fra Ferdo je otisao u bolnicu. Ondje su ga odveli u mrtvacnicu i rekli da je preminuo od srcane klijeti. Zapovjedili su mu da lijes s pokojnikovim tijelom poslije podne preveze u crkvu. Tako je i bilo. U noci je fra Mirko Magzan otvorio mrtvacki sanduk i tada su nazocni fratri i daci vidjeli kako je fra Nikoli smrskana glava. Tako je i fra Nikola Ivankovic franjevacki uznik i mucenik.[36]

24. Fra Alfonzo Jukic,
u istrazi 2 mjeseca i 25 dana.

25. Fra Kreso Jukic,
u istrazi 2 mjeseca.

26. Dr. fra Ignacije Jurkovic,
osuden na 6 mjeseci prisilnog rada i na gubitak narodne casti u trajanju od 2 godine. Nije izdrzao zbog prethodnog odlaska u inozemstvo.

27. Fra Blago Karacic,
u istrazi 3 mjeseca, osuden na 15 dana u Mostaru, opet osuden na 2 mjeseca, izdrzao 1 mjesec i 15 dana.

28. Fra Bosiljko Kordic
2 mjeseca 1945.

29. Fra Ratimir Kordic,
osuden na 6 godina i 3 godine lisenja gradanskih prava. Izdrzao 2 godine i 3 mjeseca. Nakon visekratne zamolbe da napise svoje dozivljaje, fra Ratimir me je poslusao i napisao rukopis koji je objavljen posthumno pod naslovom, Fratar - narodni neprijatelj.

30. Dr. fra Vencel Kosir,
u istrazi 2 mjeseca u Mostaru 1946. godine.

31. Fra Teofil Leko,
u istrazi proveo 1 godinu dana.

32. Fra Umberto Loncar,
u istrazi 3 mjeseca.

33. Fra Jakov Lovric,
osuden na 8 godina, izdrzao 8 godina.

34. Fra Mirko Magzan,
osuden na 12 godina i 6 mjeseci lisen gradanskih prava. Izdrzao 5 godina. Uvjetno otpusten s ogranicenjem boravka.

35. Fra Ferdo Majic
osuden i izdrzao 33 dana u Mostaru (1971.) i opet 22 dana (1972.).

36. Dr. fra Zivko Martic,
osuden na 2 godine, izdrzao 1 godinu i 1 mjesec.

37. Dr. fra Jerko Mihaljevic,
osuden na 12 godina i 5 godina gubitka gradanskih i politickih prava. Zatvorska mu je kazna smanjena na 10 godina, izdrzao 6 u Staroj Gradisci i u Lepoglavi. Sluzio je sv. misu zatocenom zagrebackom nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu. Za nj se zauzimao nadbiskup dr. Alojzije Stepinac da ga oslobode iz zatvora. Stepinac je proglasen blazenim, a hercegovacki franjevacki mucenici i uznici su priznati sveci samo u Hercegovini i medu hrvatskim narodom.

38. Fra Berislav Mikulic,
u istrazi 2 mjeseca i 15 dana (1945.); opet u istrazi 5 mjeseci i 25 dana (1945.-46.) i treci put u istrazi 22 dana (1947.).

39. Prof. fra Vojislav Mikulic,
osuden i izdrzao 1 godinu i 6 mjeseci - od toga 70 dana u samici.

40. Fra Kamilo Milas,
u istrazi 3 dana u Citluku 1946.

41. Ing. arh. fra Pio Nuic,
u istrazi oko 10 mjeseci.

42. Fra Vinko Nuic,
osuden i izdrzao 7 godina.

43. Dr. fra Kruno Pandzic,
u istrazi 3 mjeseca.

44. Fra Placid Pandzic,
osuden na 5 godina, izdrzao 4 godine i 5 mjeseci.

45. Fra Inocent Penavic
interniran u Stocu sest mjeseci, osuden na 8 godina, izdrzao 1 godinu i 2 mjeseca.

46. Fra Ante Perkovic
osuden i izdrzao 2 mjeseca u Mostaru srpanj - kolovoz 1984.

47. Dr. fra Svetozar Petric,
osuden i izdrzao 4 godine.

48. Fra Martin Planinic 1982.
osuden na dva mjeseca izdrzao 50 dana.

49. Prof. fra Rajko Radisic,
osuden na 3 godine, izdrzao 2 godine i 10 mjeseci.

50. Fra Jozo Rados,
za vrijeme sluzenja vojnog roka osuden i izdrzao 3 mjeseca i 15 dana na Visu 1991.

51. Dr. fra Bruno Raspudic,
u istrazi dva i pol mjeseca u Zagrebu 1945.

52. Fra Krsto Ravlic,
osuden i izdrzao 2 godine, ponovno osuden na cetiri godine.

53. Fra Damjan Rozic
osuden na 5 godina i 2 godine lisen gradanskih prava, izdrzao 1 godinu i 1 mjesec.

54. Dr. fra Bonicije Rupcic,
osuden na 8 godina i 2 godine gubitka gradanskih prava. Izdrzao 7 godina.

55. Dr. fra Ljudevit Rupcic,
u istrazi 2 mjeseca i trinaest dana (1945.), osuden na j1 godinu, izdrzao 8 mjeseci; ponovno osuden i izdrzao 4 godine (1956.).

56. Fra Filip Sivric,
u istrazi oko 3 mjeseca.

57. Fra Hadrijan Sivric,
u istrazi izdrzao oko 3 mjeseca.

58. Fra Zlatko Sivric,
u istrazi 3 mjeseca (1948.).

59. Fra Miroljub Skoko,
u istrazi 3 mjeseca i 15 dana.

60. Fra Drago Stojic,
osuden na 2 godine, izdrzao 10 mjeseci (1949.). Opet osuden na 5 godina i 2 godine bez gradanskih prava, izdrzao 2 godine i 2 mjeseca.

61. Fra Luka Susac,
u istrazi 2 mjeseca i 13 dana.

62. Dr. fra Rufin Silic,
u istrazi 3 mjeseca i 11 dana 1945.; opet u
istrazi 1 godinu i 8 mjeseci (1948.-1949.).

63. Prof. fra Cedomil Skrobo,
u istrazi tri mjeseca i 6 dana, osuden i izdrzao 1 godinu zatvora.

64. Fra Drago Skrobo,
osuden na 2 mjeseca, izdrzao 50 dana.

65. Fra Andrija Soljic,
partizani su ga 1944., bez istrage i suda, drzali u zatvoru 6 mjeseci. Kasnije je bio u istrazi 6 mjeseci, a osuden i izdrzao 3 mjeseca. Iz Rakitna je odveden u zatvor. Pod istragom je bio
devet mjeseci. U zatvoru su ga tukli i zaprijetili mu da se ne smije braniti na sudu. Naime, fra Andrija je imao dokaze sebi u prilog. Oni su to znali i zato su ga tukli i prijetili mu, jer su htjeli da svakako ostane u zatvoru. Isljedivali su ga neki Pudar i Kreso Simic. Svezali su mu ruke i noge te ga tukli rukama i nogama, prisiljavajuci ga da se na predstojecem sudu ne brani.[37] Fra Andrija je kriknuo: Ubise fratra! Onda su dotrcali neki milicajci i prestali su ga tuci. Kako se unaprijed nadao napisanoj osudi, on je mirno zaspao za vrijeme citanja prijepora. To su zapazili suci i protestirali. Osuden je na 1 godinu i 10 mjeseci, izdrzao 1 godinu i 8 mjeseci.

66. Fra Eugen Tomic,
u istrazi 2 mjeseca i 25 dana.

67. Fra Stanko Vasilj,
u istrazi 45 dana (1945.); za vrijeme vojnicke sluzbe izdrzao 9 mjeseci i 6 dana u vojnom zatvoru 1947.; zatim osuden na 10 godina strogog zatvora i gubitkom gradanskih prava, izdrzao 7 godina.

68. Dr. fra Vendelin Vasilj,
osuden na 2 godine i 4 godine gubitka gradanskih prava.

69. Dr. fra Franjo Vidovic,
osuden je na 5 godina i 6 mjeseci, izdrzao 4 godine u Zenici.

70. Fra Ferdo Vlasic,
u istrazi 2 mjeseca i 13 dana 1945.; godine 1952. uhicen je i na montiranom procesu osuden na 16 godina strogog zatvora i 5 godina ogranicenih gradanskih sloboda, poslije mu je prvotna kazna snizena na 12, pa na 10 godina, izdrzao je 8 godina i 20 dana. Godine 1960. uvjetno pusten. Dvije godine kasnije, ponovno je osuden na 15 dana, a u studenom iste 1962. osuden i izdrzao mjesec dana; zatim je 1981., nakon Gospinih ukazanja u Medugorju o kojima je pisao u Nasim ognjistima, osuden na pet i pol godina zatvora. Kaznu je izdrzavao u Mostaru i Foci od 17. kolovoza 1981. do 17. veljace 1987. Shvatio je zle posljedice komunistickog sustava za hrvatski narod i Crkvu. U presudi stoji da "je radio protiv naroda i drzave". Protiv njihove drzave je bio a sav se istrosio za svoj hrvatski narod. Zadovoljstina mu je bila kad je docekao zoru slobode hrvatskog naroda u samostalnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj, a kod fratara kad je postao njihov provincijal. Provincijal je bio samo dvanaest radosnih dana. Nazalost, nakon dvanaest dana, komunisticke vlasti su uspjele preko Vatikana fra Ferdu detronizirati. Nadalje, i na fra Ferdu se okomila agresija srpskog naroda. U djelo Bijeli put, pomoc Hrvatima u Novoj Biloj, koji su 1993. bili u potpunom muslimanskom obrucu, fra Ferdo se ukljucio s takvim zanosom, da je svim sudionicima bio poticaj i ohrabrenje. Jednom rijecju
fra Ferdo Vlasic bio je istinski velikan, ljubitelj svoga naroda i patnik. Njegova uloga ne moze se zaobici u povijesti Hrvata, Katolicke crkve i franjevacke provincije u Hercegovini u drugoj polovici dvadesetoga stoljeca.

71. Fra Vlado Vlasic,
osuden na 2 godine, izdrzao 1 godinu, 1 mjesec i 9 dana.

72. Fra Bosiljko Vukojevic,
osuden na 5 godina zatvora i 1 godinu lisen gradanskih prava, izdrzao 3 godine.

73. Fra Zeljko Zadro
osuden na 5 godina i 1 godinu lisen gradanskih prava, izdrzao 4 godine i 9 mjeseci. Uvjetno otpusten s ogranicenim kretanjem u Duvnu.

74. Fra Zdravko Zadro,
u istrazi tri mjeseca i 22 dana.

75. Fra Jozo Zovko
je, nakon Gospinih ukazanja u Medugorju[38], osuden na tri godine i 6 mjeseci, izdrzao godinu i 6 mjeseci u Mostaru i Foci.

76. Dr. fra Marijan Zubac,
osuden i izdrzao godinu i pol dana zatvora.

77. Dr. fra Smiljan Zvonar,
osuden 11. 7. 1956. godine u Mostaru na 15 godina i 5 godina ogranicenih prava. Izdrzao osam i pol godina. Pustili ga da ne umre u zatvoru.

78. Gimnazijalac Ivo Turudic
osuden na 8 godina, izdrzao 5 godina i 10 mjeseci u Zenici.[39)

Prezivjeli partizansko ubijanje hercegovacki fratri su 1945. i sve do 1990. osudeni na preko 357 godina kazne. Ni u jednoj drugoj civiliziranoj drzavi ne bi se fratrima tako drasticno sudilo. Od toga su odrobijali 249 godina, dva (2) mjeseca i deset (10) dana. Cudnovato, ali je istina koju su mi svi s kojima sam razgovarao, pricali o istraziteljima, sudcima i muciteljima bez imalo ogorcene opterecenosti. Vjerujem da bi njihovi istrazitelji, sudci i mucitelji bili zadovoljniji, kad bi mogli biti poput njih radosni. Oni su bili davno prije drugih ogorceni na sustav, koji je, moguce i njihovom zaslugom, propao. Medutim, cinjenica je da ni u jednoj drugoj civiliziranoj drzavi ne bi fratri toliko camili u zatvoru kao u komunistickoj Jugoslaviji.

DVJESTO CETRDESET I DEVET LJETA

DOMOVINO NASA

MI SLOBODE SVOJE

TEBI DAROVASMO!

Navedeni hercegovacki franjevacki uznici prekaljeni u komunistickim mucionicama potvrdili su i oblikovali svoje bogoljublje, covjekoljublje i rodoljublje. Kod njih nije bilo ni kapljice mrznje ili zelje za osvetom. Kao branitelji slobode i mira nista nisu ni pomisljali protiv ljudske spodobe, bilo da je izvjezbana da svjedoci protiv njih, bilo da ih sa sotonskom mrznjom muci u komunistickim kazamatima. Svojim svjedocanstvima su potvrdili da je njihovo rodoljublje i krscansko i franjevacko. Oni su imali dusu cistu kao suzu.Oni su se zauzimali za slobodu i dostojanstvo svakog covjeka i svakog Hrvata. Kad sam vecinu njih pitao da opisu svoj zivot, dozivio sam kako su se na svom zivotnom putu osjecali sigurni da su vec ostvarili svoj smisao i ne bi nista bitnoga mijenjali. Poazali su se, nadalje, uspravni i uzorni svjedoci, sveti i veliki ponavljajuci da nisu dostojni bili onoliko patiti zbog Isusa.


3.5. Posljedice zatvora


Posljednjih tridesetak godina, tamo od 1970. godine, pitao sam starije fratre o njihovom zivotu 1945., o stradanjima fratara i o stanju u zatvoru. Njihove izjave sam snimao i zapisivao. Njihova svjedocanstva su neizbjezna vrela za povijest Katolicke crkve u Hercegovini posljednjih sezdesetak godina. Na pitanje kako im je bilo u zatvoru, gotovo nitko nije htio dulje odgovarati, nadodajuci: Bog nije zapamtio ovakvih mucenja, Ne daj, Boze, da se ponovi, sotonski ljudi su nas mucili...[40]

Evo nekoliko posljedica koje nam pokusavaju predstaviti kako su oznasi i mucitelji po zatvorima postupali prema uhicenim fratrima: Jedan je franjevac (fra Nikola Ivankovic) preminuo od udaraca (isljedivanja) oznasa u zatvoru u Mostaru. Drugi je franjevac (fra Mijo
Cuic) osuden na smrt, potom mu je presuda zamijenjena s 20 godina zatvora. U zatvoru je slagiran i otpusten na njegu u samostanu. Treci je uznik (fra Bozo Bubalo) dva puta izvoden na strijeljanje i dozivio slom zivaca, te cijeli zivot nije mogao nista raditi. Cetvrti (fra Smiljan
Zvonar), nakon osam godina tamnovanja, obolio od raka pa su ga pustili da umre u samostanu (+12. kolovoza 1960.). Peti (Ivo Turudic) bio je vrlo mlad - gimnazijalac u Visokom i 1980. osuden je na 8 godina zatvora....

Fra Damjanu Rozicu je nakon nekoliko dana isljedivanja opala kosa. Za vrijeme isljedivanja svezali su ga za mrtvaca i ostavili tako dva dana u mrtvacnici. Kad ni nakon toga nije popustio, vozili su ga s mrtvacem u mrtvackim kolima. Fra Krsti Ravlicu je u istrazi nakon tjedan dana kosa pobijelila. Fra Jakov Lovric se pozvao na pravo - a istrazitelj je otvorio ormar, uzeo stap od drinovine i odgovorio: ovo je tvoje pravo. Fra Mladena Barbarica su mucili k'o Isusa. Nije mi htio puno govoriti o mukama koje je podnosio, nego je rekao, ostao sam ziv.

U zenickom zatvoru zatvorenici su bili iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu uzastopno muceni i na razne nacine maltretirani. Svjedoci govore da su vidjeli jedne razapete svecenike na prekrizenim daskama, druge koji su svezanih ruku na ledima visjeli na otvorenim vratima, trece koji su za noge i ruke bili objeseni na zid. Visjeli su i umirali tako, a utroba im je na usta izlazila. U uskim prostorijama, poput sardela, lezalo je po 30 osoba. Tako opremljeni i isklesani patnjom, mudro i inteligentno po izlasku iz zatvora svjedocili su svoje franjevastvo i svecenistvo. Dr. fra Mladen Barbaric o mucenjima se izjasnio da bi i vrag, za koga se kaze da je sveznajuci, morao proci skolu komunistickih isljednika da nauci kako treba ljude muciti. Tim je meni rekao da mu ne povrjedujem rane, uvjeren, da mi je time sve rekao![41]

Presude sacici prezivjelih hercegovackih fratara bilo je sudenje njihovu pozivu. Nakon drasticnih presuda, koje su proglasavane uglavnom u Mostaru, brzo su se nasli u Zenici medu robijasima. To je bio zivot mucenika, zivot neprestanih ponizenja, oskudice i stradanja. Navedeni fratri nisu prolili krv kao mucenici, ali su kroz 249 godina svoje izolacije, zivota ravna zivljenju u grobu, svjedocili Isusovo mucenistvo. To je, prema svjedocanstvu prezivjelih, bio pasji zivot, a ne zivot dostojan covjeka. Nitko od zatvorenih svecenika nije tituliran ni velecasni, ni precasni, a ni presvijetli - svi su bili banda.[42]

Njima predodredeno odjeljenje bila je zenicka staklara. To je bila teska i dugotrajna izolacija. U tom odjeljenju ljeti je bilo neizdrzivo vruce, a zimi hladno da su jedva prezivjeli. Zatvorenicima su prava bila vrlo ogranicena, a u staklari ih nisu imali. Zatvorenici nisu
smjeli ni govoriti, ali su pronasli nacina da se "razgovaraju" pokretom usana, stiskom sake i pogledom. To je bila njihova bezglasna podrska.
U zloglasnoj staklari su provodili zivot najgori narodni neprijatelji. I rijetki su, kako se vidi iz popisa, dobivali pomilovanje i skracenje odrezane kazne. Ipak, priblizavali su se dani odrobijavanja, odnosno pustanja na slobodu. Toga dana nitko od robijasa nije smio hodati ni
kretati se na relaciji staklara - uprava, kuda ce prolaziti odsluzeni robijasi. Rezim se bojao njih i nakon sto su ih godinama "prevaspitavali". Bojali su se njihova pogleda, bojali su se njihovih rijeci. Odsluzenici su hrabrili robijase, a nisu ih podizali na pobunu!
Opasnije je bilo hrabriti ih da izdrze robiju, nego pozvati na bunu ili na bijeg. Takvi su im fratri smetali. Teska su se vrata zatvarala za najneduznijim robijasima u komunistickom progonstvu fratara.

Navedeni hercegovacki fratri su sudeni i osudeni, ali u njihovim osudama suden je i osudivan njihov narod i njihova subraca koja su camila po hercegovackim zupama. Fra Jerko Karacic mi je pricao kako su u poslijeratnom razdoblju bili sigurniji zatvorenici nego zupnici. On je, da bi noc provodio mirnije, u Ruzicima nekoliko mjeseci spavao na stablu - brijestu.
U zatvoru i na slobodi kusalo se iskorijeniti ljude sto pred svojim imenom imaju tri slova dodatka - fra - (kratica za fratar brat). Tu su sa svojim pukom zivjeli i prezivjeli preko 750
godina; cuvali mu opstojnost i dusu i u visestoljetnom robovanju azijatsko - osmanlijske zulumcarske vlasti. Sto nisu ucinili Osmanlije, pokusat ce izvrsiti i dovrsiti jos okrutniji - komunisti: istrijebiti "fra". Njih treba ukloniti, mislili su novi srpski vlastodrsci, odjeveni
u crveno. Njih treba ukloniti, mislili su zli ljudi krvavih ruku, pa na prostorima Hercegovine nece biti otpora srpsko-jugoslavenskom osvajackom bezbostvu, usutkat ce glas savjesti, zamuknut ce glas hrvatskog puka. Da se postigne taj zlocinacki plan, skrpane su lazne optuznice, na lazima cuvara Jugoslavije, skolovanih svjedoka - lazova, te izabranih sudaca bez duse i savjesti. Trazila se franjevacka osuda, a ponekad i smrt - i Hercegovina ce, planirali su i ocekivali, zasutjeti, bit ce duhovno i nacionalno mrtva.

Naprotiv, potekavsi iz opora kraja sto rada tvrde karaktere i mucne sudbine nepresusnoga potencijala, hercegovacki franjevacki uznici su nadahnuce za svoju vjeru i za svoje domoljublje trajno crpili iz zavicajne sredine, iz eticko-etnickoga kompleksa hercegovackog
kamenjara. Zivjeli su, trpjeli i radili tiho i samozatajno, isto tako i robijali za hrvatsku stvar. Osudivani su samo zato sto su mislili, govorili i pisali istinu i samo istinu. Njihovim tuziteljima nedostaje ta druga strana! Tada bi procesi bili potpuni - jer ih zapravo tada i ne
bi bilo - bili bi izlisni i nestali bi razlozi progonstva i optuzbe! No, fratri su optuzivani i sudeni, a da se ne zna niti za koje im se grijehe sudi! Proces otpocinje! Tek u areni sudnice gladijatori 'ljudskih dusa' ce im dati prigodu da se brane a da ne znaju od cega![43] Krivotvorili su 'istinu'! Jedino danu istinu boljsevizma! A fratri su im dokazivali da se istina ne dokazuje nego svjedoci.

OZNA i UDBA su fratre odvodile. Provincija je krsila ruke, a fratri su ucili da zivot opako udara po glavi i bili svjedoci da nema covjeka kojega oni ne mogu dovesti na sud i osuditi. Svjedoceci svoje svecenistvo i franjevastvo gotovo svakome od njih zivot je skracen. Potom su jednostavno nestajali s lica zemlje, uvenuli, usahli, bezlicni, dusevno osakaceni, apaticni, nikakvi. S ljudima su se oprezno susretali i razgovarali. I tko je kriv? Nitko. Sve je bilo po zakonu. Kriv je samo naziv fra, svecenik i ispovijed, sto je po necijem zakonu trebalo zabraniti, ne shvacajuci zasto. Medutim, sto se krije iza tog hercegovackog fratara, sto je misticno i opasno u tom fra, ostat ce za mnoge vjecna tajna.
Reklo bi se, da je to vrijeme daleka proslost.Ne! Stoga je potrebno s postovanjem susretati onoga uznika koji nam je svojim patnjama toliko radosti i toliko snage podario kao sto su ona
sedamdeset osmorica hercegovackih fratara. Nadam se da nijednog mog subrata nece zadesiti sudbina uznika, ali velika je patnja na pomolu.


3.6. Rehabilitacija zatvorenika


Prisjetimo se rijeci bl. Alojzija Stepinca sto ih je izgovorio na sudu 1946. godine: u nijednoj drugoj civiliziranoj drzavi ne bi se tako sudilo, kao sto se sudilo hercegovackim fratrima. Komunisti su ucinili pogrjeske fatalne, sto im narod nece nikada zaboraviti. I, ni u jednoj
drugoj civiliziranoj drzavi ne bi fratri toliko camili u zatvoru kao sto se to dogodilo hercegovackim fratrima u Celovini, Zenici i Foci. Drasticne osude i ustrajno vrsenje torture nad njima odlazi u zaborav. Vecini hercegovackih uznika zatvorske torture su skratile zivot, a
njihovi spisi ostali u zatvorskim pismohranama.
U ime prije vremena preminulih nasih uznika pokrecem proces za njihovu rehabilitaciju. Na
prvom mjestu potrebno je kroz postupak rehabilitacije osudenih fratara od strane komunistickog rezima ocijeniti sto je to bilo toliko zastrasujuce kod fratara da su onako drasticno sudeni.

Politicka sudenja i zatvori samo su jedan vid progona podstaknutog i determiniranog politickim razlozima, mada je progon bio nastavljen i poslije osude i izdrzane kazne, a nerijetko vec i nagovijesten i primjenjivan prije sudenja. Taj progon, na zalost, nije bio uperen samo prema osudenim licima za politicke delikte, vec je bio prosiren i na cijelu Hercegovacku franjevacku provincije i rodbinu progonjenih. Nije moguce, razumije se, precizno odrediti dokle su bile granice tog policijskog i sudskog progona, kao i svakog drugog, pa se ova inicijativa usmjerava iskljucivo na gradane kojima je sudeno zbog politickog uvjerenja i, eventualno, djelovanja.

Rehabilitacija bivsih politickih zatocenika ne bi smjela biti selektivna zato sto se nije radilo samo o disidentima, vec se radilo i o policijsko-sudskom progonu fratara koji su izrazavali
drukcije politicke opcije od komunistickih. Razumije se da je rijec prvenstveno o "politickim krivcima" koje nazivamo zatocenici savjesti.
Bez ovog zakonodavnog otklanjanja bar nekih posljedica ne moze se, uvjeren sam, izvrsiti tranzicija toliko neophodna koja je uvjet povratka (ili ulaska, kako vam je drago) Bosne i Hercegovine u europsku zajednicu naroda, kojoj pripadaju geografski, geopoliticki, kulturoloski, civilizacijski i vjerski.

Mnogi osudenici nisu medu zivima, ali je u zivotu franjevacka provincija, bliski rodaci i prijatelji, u zivotu je i sjecanje na njih. Da bi se otklonila ova ocigledna i povijesno neopravdana greska, nuzno je potrebno s tom rehabilitacijom zapoceti odmah i predlazem da ona bude sveobuhvatna. Ona ne bi smjela prihvatiti politicke, etnicke, vjerske ili bilo koje druge kriterije selekcije. Ona bi se odnosila takoder na zive, ali i pokojne, politicke osudenike.

Na pravosude spada kako to ostvariti. Ipak, rehabilitacija politickih osudenika bi mogla obuhvatiti:

1. Presude na osnovi kojih su politicki neistomisljenici komunistickog rezima bili osudeni, trebalo bi ponistiti.
2. U slucajevima kada je politickim osudenicima izricana pored kazne zatvora i sporedna kazna konfisciranja imovine, posljedice te sporedne kazne treba otkloniti vracanjem te imovine
3. Bivsim politickim osudenicima trebalo bi kompenzirati duhovnu, ali i materijalnu naknadu u zavisnosti od duzine izdrzane kazne.
4. Zivim politickim osudenicima vrijeme provedeno u pritvoru ili na izdrzavanju kazne valjalo bi priznati u radni staz, a time i u staz za stjecanje mirovine.
5. Takoder bi sjecanje na ove zrtve komunistickog rezima valjalo obiljeziti i na druge nacine: imenom neke ulice u Mostaru i drugim velikim gradovima Bosne i Hercegovine, podizanjem spomenika, jer je to takoder nacin da se obnovi sjecanje na ovu ruznu i zlu proslost komunistickog rezima.

Ova inicijativa, razumije se, postavlja i pitanje financijskih sredstava za njeno ostvarivanje. Ako drzava nema tih sredstava, predlazem da vlade ili nevladine organizacije traze ta sredstva od pojedinih drzava europske zajednice, ili od same te zajednice, jednako kako je to cinjeno
i za izvjesne humanitarne aktivnosti.

Ovo sam iznio pred nasu javnost da cujem sto o tome misle hercegovacki fratri, nasi vjernici, sugradani, a i citatelji.


Umjesto zakljucka


Ovaj tekst je spomen bezboznicke mrznje na 78 hercegovackih uznika i 249 godina njihova dugotrajnog ubijanja, camenja, mucenja i raspadanja u komunistickim kazamatima. U povijesti Hercegovine gdje fratri djeluju gotovo blizu osam stoljeca nije bio toliki broj osudenih fratara kao za vrijeme komunisticke umisljene strahovlade. Tuzitelji posredni ili neposredni, krivci su za optuzene fratre. A mucitelji, sinovi tame i mrznje, posezali su za najstrasnijim neljudskim sredstvima samo da fratrima zagorce zivot. Suvremeni svijet, pod zastitom medunarodne zajednice nije progovorio i krivce pozvao na odgovornost.
Izgleda da nasi fratri nemaju pravo na opstojnost. Toliko proglasavano covjekovo pravo kao da se ne odnosi na hercegovacke fratre. Tako vecerasnja nasa rijec je prilog istini o jednom ne tako davnom vremenu.

Cjelokupni procesi hercegovackim fratrima imaju nekoliko razina, odnosno moguce je i potrebno promatrati ih i prosudivati s razlicitih motrista. Donekle se pokusavalo sacuvati izvanjsku formu pravnog procesa, ali je svakom jasno da je to bila samo vjesto rabljena
krinka i farsa. Svojim drzanjem i jasnim ocitovanjem to su optuzeni fratri znali i dosljedno tome se ponasali. Znali su da oni nisu izvedeni pred sud zbog pocinjenih djela koja bi zahtijevala sudski proces, nego je ishodiste svemu politicka pozadina komunistickog rezima. Sastavljaci optuznice dobili su zadatak da optuznicu sastave i upute kako da je sroce. Odluke o tome su donesene u Sarajevu, a mozda i u Beogradu (ili u kojoj Titovoj vili). Njihovi odvjetnici po sluzbenoj duznosti stavljeni su pred dilemu: kako ih braniti kada se u optuznici navodi uglavnom ono sto su cinili drugi, a ne oni!

Proces je imao politicko i ideolosko znacenje. Trebalo je u Herceg-Bosni i sire pronaci i procesuirati neke vazne i za drzavu i Crkvu znacajne osobe, da se u njima osudi i slomi katolicizam, te ozloglaseni navodni nacionalizam i separatizam. Kad se pomno rasclani
ponuda vrhuske za otklon od Rima kao prvi korak za stvaranje nacionalne crkve i stavi u kontekst drzavne politike izmedu dva rata, u kontekst antihrvatstva i antiklerikalizma, jasno se moze otcitati potka i osnova fratarske krivnje. Oni su bili zapreka stvaranju nacionalne katolicke crkve. A to je bila zamisao jugoslavenskih slobodnih zidara u sluzbi kraljevine Jugoslavije. Na tom programu zajedno su se nasli masoni i boljsevici. I to je poznata stvar. Stoga su uz komunisticke ideologe i vodeci jugoslavenski masoni odgovorni za sudenje, osudu, mucenistva i smrt hercegovackih fratara. U toj zajednickoj reziji mrznje i osvete spaljeni su fratri u protuavionskom sklonistu na Sirokom Brijegu, a drugi pobijeni k'o psi i baceni u Neretvu. U njihovom spaljivanju i bacanju u Neretvu htjelo se sotonisticki oskvrnuti sve katolicke i hrvatske vjerske i nacionalne svetinje.

Svjedoci istine dr. fra Leo Petrovic, dr. fra Mladen Barbaric, dr. fra Vendelin Vasilj, dr. fra Svetozar Petric, dr. fra Gaudencije Ivancic, dr. fra Rufin Silic i dr. fra Bonicije Rupcic, te
ostali fratri u svojim stavovima, koje su jasno i glasno iznosili u propovijedima, bili su ljudi s izrazitim crkvenim, tj. katolickim nacelima, kako u dogmatskim (teoloskim), tako isto i etickim (moralnim) i politickim (nacionalnim) pitanjima. Slijedili su i provodili nauku i
stavove Crkve. Bili su neumoljivi protivnici fasizma, nacizma i boljsevizma (komunizma). Na tragu povijesnog i idejnog konteksta u kojem je cijela Crkva, narocito u Europi, zivjela u prijelomnim zbivanjima i kosmaru ideologija, politika i svjetonazora, fratri su vrlo naglaseno
uocili kolika i kakva opasnost i protimba Crkvi i njenom djelovanju i poslanju prijeti i dolazi iz krugova masonerije. Prenoseci te stavove u konkretno hercegovacko-bosansko i hrvatsko okruzenje uocili su ideolosku spregu koja postoji izmedu boljsevizma i masonerije. Fratri su prozivljavali i vrlo dobro poznavali cijeli tijek neuspjelog pokusaja da se dode do Konkordata. Znali su i vidjeli kako su jake i mocne te nevidljive masonske snage, s kim su u sprezi i komu sluze. O tome su otvoreno govorili i pisali u Krscanskoj obitelji i knjigama (djela dr. fra Vendelina Vasilja o komunizmu). Stoga su i postali narodni neprijatelji broj jedan podjednako
jugoslavenskim masonima i komunistima (boljsevicima). I znali su da se ove dvije ideologije medusobno nalaze, suraduju, i rade na zajednickom programu unistenja Rimokatolicke crkve.[44]

Ipak, imali su tu hrvatsku sudbinu da su ostali neshvaceni.
Kod nas ne treba ocekivati zahvalnost, ali neke stvari ipak ne smijemo zaboraviti. Njihova prerana smrt posljedica je zatocenistva. Oni su odreda umirali iznenada, rekao bih - najvise od neslobode hrvatskog naroda u Herceg Bosni. Sloboda je za casne ljude uvijek smrtonosna -
dostojanstvo, izgleda, zahtijeva najvece zrtve. Uz to, njihovo osobno domoljublje, rodoljublje, vjera i odanost katolickom puku bilo je ono sto im je ucinilo zivot vrijednim i zahtjevnim.

Smrt ih je pretjecala u hipu. Trenutci bozanske odluke! Umirali su puni zanosa, ideja, puni snova - umirali su tragicno, bolno-tragicno i duboko razocarani. Razocarani vremenom. Zivjeli su katolicanstvo, za hrvatstvo, za Crkvu, Hrvatsku i Herceg-Bosnu - to im je bila i obitelj i majka! Umirali su uspravno u borbi za hrvatsku bastinu, za hrvatsku kulturu, za hrvatsku pravicu! Umirali su presucivani, zaboravljeni i brisani od onih za koje su zivjeli i
umirali. Ali, ima ljudi koji ce nastaviti borbu za hrvatske ideale za koje su oni zivjeli i umirali.

Cinjenica je, da je vec danas vecina hercegovcakih uznika i zbog skracene dobi u komunistickim kazamatima, preminula. Rijetki su se usudili ostaviti pisano svjedocanstvo o svojim pantnjama. Malo vise ih je u uskom krugu ostavilo svoje svjedocanstvo. Veceras smo po prvi put slusali zivo svjeocanstvo dvojice poznatih hercegovackih uznika. Osobno, u ime svih citatelja, ali i svih clanova Crkve i hrvatskog naroda, hvala im na ovom jedinstvenom svjedocanstvu! Fra Blagu, fra Bonifacija, fra Jozu, fra Franju..., a i ostale zive uznike, zamolio bih u ime sadasnjosti i buducnosti da, ako ikako mogu, svoja svjedocanstva zapisu i objelodane.
Odlaskom starijih fratarskih uznika suvremena je hercegovacka hrvatska bastina zakinuta za jos koju pripovjedacki mocnu i jezicno socnu stranicu. O njima ce biti ispisivane brojne stranice, podjednako o povijesnim istrazivacima kao i o uznicima, ali vec danas je neprijeporno da su iza sebe ostavili trajan, dubok i svijetao trag.
Poznavajuci neke od njih i promatrajuci njihove zivote u cjelini, na posljetku, na racun prekobrojnih gubitaka hrvatskog naroda u hrvatskoj knjizevnosti, moze se reci hrvatska, ali i fratarska smrt ima vise ukusa nego hrvatsko, odnosno fratarsko opcinstvo.
Od 1945. godine do Gospinih ukazanja i presude fra Jozi Zovki, fra Jozi Krizicu i fra Ferdi Vlasicu fratri su bili na udaru. Te 1981. godine bilo je jasno kao i danas da se u njihovim osobama sudilo katolickoj Hercegovini, hrvatskom katolickom puku u Hercegovini i fratrima kao najodanijim sinovima tog naroda. Trebalo ih je slomiti ili saviti. Ni jedno ni drugo neprijateljima nije uspjelo. Krvnici nisu poznavali ni dusu, ni vjeru, ni svijest, ni otpornu snagu hercegovackog covjeka. To se tako jasno ocitavalo prije, za vrijeme i poslije sudenja uhicenim hercegovackim fratrima.
Jedan suvremeni zatvorenik bio je zagrebacki nadbiskup Alojzije Stepinac. Poznato je da su se prema njemu vlasti odnosile sasvim drugacije. On je konacno proglasen blazenim mucenikom. Ja bih i na njih primijenio ono sto se primjenjuje uz blazenog Alojzija Stepinca: Oni su u svojim svjedocanstvima sabrali svjedocanstva vjernosti fratara, svecenika, redovnika, redovnica i nebrojenih vjernika. Potpuno prozeti Evandeljem bili su zauzeti za cast Bozju, za slobodu Crkve i naroda, za dostojanstvo i prava svake ljudske osobe!
Crkvu su ljubili svim srcem, a hrvatski narod i Red ljubili su nepokolebljivo odani i vjerni. Svako sudenje bilo je potvrda najavljenih montiranih procesa: Nema covjeka u ovoj drzavi - Jugoslaviji, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.
Stvarno, moguce i nesvjesno, komunisti su sudili ljudima, a ne nitkovima! A, ponosni smo, sto su medu ljudima bili tako brojni hercegovacki fratri! Gledajuci danas na sve te ondasnje patnje i stradanja, nije tesko uvidjeti da su nasi fratri i svecenici bili zrtvovani, po onom Mojsijevom propisu: mlado, musko i bez mane, ali isto tako da su svoje mlade zivote na taj nacin ugradivali u zivot onda mucenicke Crkve, koja je pomalo hvatala korak s izazovima vremena i zivota da povede obnovu hrvatskog covjeka, budeci u njemu svijest o samobitnosti, osjecaje koliko za Crkvu, toliko i za onda porobljenu zemlju, u ciju su mladu slobodu nasi fratri ugradili dio sebe, jos davno prije Hrvatskog tjednika, prije Proljeca, prije Obrambenog rata, sto je vrjednije od svih priznanja i odlicja. Konacno i vjernici su znali da je krv mucenika sjeme novih krscana, a i duhovnih zvanja, i mnogih drugih Bozjih darova koje Bog po krvi mucenika i patnika, poput nebeskog cvijeta, prosipa na svoj vjerni i odani narod.
Jucer vise nego danas u hercegovackom krsu duhovno zrnje sijale su i klasje znjale muske i zenske redovnicke i crkvene zajednice.


[1] Usp. Davor Glasnovic, Latinica i savske ljesine, Fokus, br. 200., od 12. ozujka 2004., str. 30.

[2] Usp. Ljubo Planinic, Stradanje Hrvata Kruseva, Krusevo-Mostar, 2004., str. 45.-52. i 158.-162.

[3] O navedenim razdobljima opsirnije sam pisao u nize navedenim knjigama: Nikic, Andrija, Godine gladi. Duvno, 1974.; Crkva na Sirokom Brijegu. Povijest gradnje. Sarajevo, 1976.; - Franjevci i sirenje prosvjete u Hercegovini (1910.-1943.). Split, 1977.; - Dr. fra Dominik Mandic - Bio-bibliografija. Mostar, 1981.; - Franjevacka knjiznica. Mostar, 1981.; - Gradnja crkve i samostana na Sirokom Brijegu - Poceci Hercegovacke franjevacke zajednice. Split, 1981.;- Karitativna djelatnost franjevaca u Hercegovini u 19. stoljecu. Split, 1982.; - Politicko-pastoralno i prosvjetno-karitativno djelovanje hercegovackih franjevaca od 1878. do 1918. Mostar, 1986.; - Franjevacka kulturna bastina. Mostar, 1989.; - Hercegovacki franjevacki mucenici od 1524. do 1945. Mostar, 1992.; - Blago hercegovackih franjevackih samostana. Mostar, 1993.; - Hercegovacki i bosanski franjevci izmedu 1844. i 1944. godine. Mostar 1996.;- Stradanja Hrvata u Hercegovini po franjevackim izvjescima 1942.-1944. Mostar, 1998. - Iz Hercegovacke povjesnice. Mostar, 1996. - s popisom signatura iz fondova Drzavnog arhiva u Dubrovniku i literaturom. - Povijesna zrnca. Mostar, 2000.; - Medicina i
slavna proslost franjevaca. Mostar, 2000.; - Kratka povijest Bosne i Hercegovine do 1918., Mostar, 2002.- Katolici u Sarajevu do 1918., Mostar, 2002.- - Katolici u Varesu do 2002., Mostar, 2003.- Dogadajnica Bosne i Hercegovine od 614. do 1918., Mostar 2003.

[4] Usp. Florijan Boras, Spomenica ljubuskim zrtvama, Ljubuski, 1998., Mato Njavro, Stradanja 1941.-1953., Zagreb, 1998., Stradanja Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraca u istocnoj Hercegovini, Zagreb, 2001. Vise zupa je podiglo spomenike zrtvama ratova i popisalo njihova imena, a manji je objavio knjige s odgovarajucim popisima. Smatram da su knjige s popisima zrtava ratova daleko sigurniji spomenici od mramornih. Najbolje je, ako je to moguce, neka i jednih i drugih.

[5] O mucenicima je opsirniej i na vise mjesta pisano. Usp. A. Nikic, Hercegovacki franjevacki mucenici od 1524. do 1945. Mostar, 1992., Mucenici hercegovacke franjervacke provincije 1941.-1945., Mostar, 1995. i Hrvatske zrtve rata u hercegovini 1941.-1945., Mostar, 1995.

[6] Ali, kako uspjeti uvjeriti svijet da su razbojnici poput Staljina i Tita jednaki razbojnicima kao sto su Hitler i Mussolini. Da su Staljin, Tito, Hitler i Mussolini jednako fasisti odnosno komunisti - prolivaci krvi uglavnom nevinog naroda.

[7] O navedenim razdobljima opsirnije sam pisao u nize navedenim knjigama: Nikic, Andrija, La separazione dei francescani nati in Erzegovina dalla provincia di Bosni e l'istituzione della loro Custodia. Pars dissertationis. Roma, 1979.; - Dr. fra Dominik Mandic - Bio-bibliografija. Mostar, 1981.; - Hercegovacki franjevacki mucenici od 1524. do 1945. Mostar, 1992.; - Hercegovacki i bosanski franjevci izmedu 1844. i 1944. godine. Mostar 1996.;- Stradanja Hrvata u Hercegovini po franjevackim izvjescima 1942.-1944. Mostar, 1998. - Katolici u Varesu do 2002., Mostar, 2003.

[8] Tito je u travnju 1952. izjavio: Ja znam, da ce nam se u inozemstvu predbaciti, sto udaljujemo mladez od boga (sic), od crkve. (Ali) mi ne mozemo dopustiti da ovi ljudi prakticiraju praznovjerje. Mi se moramo boriti protiv praznovjerja. A Vicko Krstulovic je koncemsvibnja 1952., izmedu ostalog, rekao u Osijeku: .Zasad ne mozemo, unistiti crkvu kao ustanovu ne zato sto su nase zemlje i nase vlasti slabe, nego sto u svijesti velikog broja ljudi, osobito seljaka, josuvijek postoje jaki ostaci vjere. Mi smo svjesni da je Crkva zastarjela kao ustanova, i moramo se boriti protiv nje u politici, prosvjeti, uzdizuci - istovremeno s materijalnom razinom zivota - svijest naroda, da bi ovaj sve bolje razumio, da se svijet nije razvio po duhu svetomu (sic), nego po zakonima prirode. Moramno mobilizirati javno mnijenje po selima i gradovima protiv stetnog rada (svecenika).

[9] Usp. Srecko M. Dzaja, Komunisti i bosansko-hercegovacke vjerske zajednice u prvom desetljecu nakon Drugog svjetskog rata, Spomen-spis. Povodom 90. obljetnice rodenja dr. fra Ignacija Gavrana, Zagreb, 2004., str. 97.-99.

[10] Uzorak za taj rad vec postoji za podrucje Zagrebacke nadbiskupije. Naime, Miroslav Akmadza, Oduzimanje imovine Katolickoj crkvi i crkveno-drzavni odnosi od 1945. do 1966. godine: primjer Zagrebacke nadbiskupije., Zagreb, 2004. Izd. Drustvo Tkalcic.

[11] Usp. Zeljko Mardesic, Sekularizacija i civilno drustvo, Kana, sijecanj 2004., str. 15.

[12] Usp. Srecko M. Dzaja, Komunisti., str. 99.

[13] Nije zgorega napomenuti da bi bilo razborito da suvremeni istrazivaci imaju u vidu tu cinjenicu, te s rezervom pristupaju takvim iskazima bili oni povezani uz ugledne rodoljube, fratre, svecenike ili Katolicku crkvu i ne pripisivati zlocine osobama koje s njima nemaju
nikakve veze!

[14] Usp. Zapisnike o saslusanju svjedoka. Fra Mirko Cosic, Sud. Br. 321/1946 - M -487/47; Kp 668/50. preslici sudskih spisa iz KPD Zenica nalaze se kod autora.

[15] Miroslav Akmadza, Uzroci prekida diplomatskih odnosa izmedu Vatikana i Jugoslavije 1952. godine, Croatica cristiana periodica, br. 52., str. 182..

[16] Da se to sto vise prosiri, vlast je ponudila povlastice sto se ticu osiguranja. Srpsko-pravoslavni kler je, u velikoj vecini, prihvatio ispruzenu vladinu ruku. Vec prvih godina (1947.) broj osiguranih se popeo na 1 804 aktivna svecenika, 325 umirovlejnih svecenika i crkvenih sluzbenika te 966 umirovljenih clanova obitelji (supruga i dr.). Usp. Doko Slijepcevic, Historija Srpske pravoslavne crkve, sv. III., Ko'ln, 1986., str. 341. O Udruzenju Dobri pastir cesce puta je pisano. Najnoviju studiju, s vrelima i literaturom, objavio je dr. fra Velimir Blazevic, Svecenicko udruzenje Dobri pastir - s pozitivne strane, Spomen-spis povodom 90. obljetnice dr. fra Ignacija Gavrana, Zagreb, 2004., , str. 33.-55. s vrelima i literaturom.

[17] Usp. Povijest Saveza komunista Jugoslavije, Beograd, 1985., str. 425.

[18] Usp. Osnovne drustveno-ekonomske karakteristike mostarskog sreza, s posebnim osvrtom na neke idejno poliitcke probleme u Zapadnoj Hercegovini, Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost, Izd. Politicka biblioteka, Sarajevo, 1977., str. 117.-152. i Franjo Tudman, Usudbene povjestice, Zagreb, 1995., str.430.

[19] Tvorci Informacije su zaboravili moto ovog priloga: Nema covjeka u ovoj drzavi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi. Taj moto je potvrdio Tito na 21. sjednici Predsjednistva SKJ, odrzanoj u Karadordevu 1. i 2. prosinca 1971. kad je, izmedu ostalog, rekao: Jer, kontrarevolucionarne tendencije moraju se sprecavati revolucionarnim dejstvom. To vazi za sve sredine kod nas. To vazi i za nase sudstvo i tuzilastvo. Oni se cesto drze paragrafa kao pijan plota. I onda obrce taj paragraf na sve strane, nalazeci uvijek ono sto krivca oslobada, a ne gleda na ono suprotno socijalistickom razvitku. Tito, govori i clanci (1971-1976), Beograd, 1977., str. 5.

[20] Usp. Tragom slucaja Alilovic, Zagreb-Ljubuski, 1993.

[21] Usp. Ivo Lucic, Politika oko jezika izmedu dva mostarska savjetovanja (1966. do 1973.), Motrista, br. 29., sijecanj, 2004., str. 110.-15.

[22] Nakon 66 pobijenih nevinih hercegovackih fratara i preko 14.900 Hrvata iz Hercegovine, komunisticki silnici su stvarali javno misljenjeda su fratri neprijatelji naroda, te su montiranim procesima pokusali ocrnjivanjem fratara i politickim zatocenjima omraziti fratre medu narodom. Pokusavali su uzastopnim politickim procesima uz posredovanje medija uvjeriti fratre da su osobni krivci, a da je "politicki zlocin" poseban zlocin, cega su bili svjesni pogonjeni, ali i progonitelji i drzavljani. Usp. Zoran Vukman, Titofasizam i titoizam, Nasa ognjista, ozujak 2004., str. 4.

[23] Rekao je to jedan od vasih ljudi viseg polozaja - vjerojatno Vladimir Bakaric zagrebackom nabiskupu dr. Alojziju Stepincu. Tako se na sudenju izjasnio kardinal Alojzije Stepinac, 1946. godine

[24] Usp. Marijan Karaula, Zrtve i mucenici, Sarajevo, 1999., str. 174. To su bili razlozi i za uhicenje nekih bosanskih fratara.

[25] Da su fratri vec unaprijed bili svjesni drasticne presude, svjedoci slucaj spomenutog fra Andrije Soljica koji je, iz prezira prema sudskom procesu, zaspao za vrijeme citanja napisane presude.

[26] Muk i nesigurnost osvajali su Hercegovinu. A i sama lica prezivjelih fratara, svjedoce onodobni svjedoci, izgledala su gotovo smrznuta i zar je potrebno reci kako je sve to djelovalo na prezivjele mlade svecenike koji su nadzivjeli ta tragicna vremena jer su cuvali
strazu u nekom usputnom mjestu. Nakon krvoprolica nastala su uhicenja i sudenja tisuca Hrvata koji su ubrzano nestajali s liste prezivjelih, pa je tako omca uhvatila i glave novih sedamdeset i osam hercegovackih fratara.

[27] Nasuprot tim postupcima fratri su u svijesti samih progonitelja bili vrlo visoko. Oni su ih cijenili kao generale, jer su oko sebe imali po 2.000 ili vise odanih vjernika. Fra Bonifacije Barbaric mi je 18. veljace ispricao kako mu je u vojsci dosao jedan major i saopcio da je majoru obecan cin generala ako Barbarica izvuce iz fratara. Bonifacije mu je odgovorio. E, od sada ja vise cijenim svoje zvanje nego si mislio. Na taj nacin general nikada neces postati.

[28] Fratri su se opirali toj zabrani i trazili nacine kako odgajati katolicku mladez u krscanskoj vjeri. Tako je fra Andrija Soljic kupio vrt i u njemu drzao djeci vjeronauk.

[29] Iza zabrane udruzenja stajao je Vatikan. Vlasti iz Beograda su to ocijenile kao mijesanje u unutrasnje poslove i 1. studenog 1952. prosvjedovale svojom Notom. Usp. V. Nikolic. Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedocanstava i dokumenata, Knjiga prva, Mu'nchen-Barcelona, 1978., str.391. Usp. M. Akmadza, Uzroci., Croatica cristiana periodica, br. 52., str. 193.-196.

[30] Usp. M. Akmadza, Uzroci., Croatica cristiana periodica, br. 52., str. 196.

[31] Nakon vijesti o imenovanju kardinalom Alojzije Stepinac je izjavio americkom novinaru T. Leessingu: Nisam mogao poci u Rim, da primim iz Papinih ruku kardinalski sesir. Nisam ni mogao ni htio ici, da ne ostavim svoga naroda. Osim toga, nisam zelio niti zelim traziti usluga od jugoslavenskh vlasti.. Ostat cu ovdje, ako je nuzno, sve do smrti.., Isto, str. 200.

[32] Vijest je objavljena u Vjesniku, Zagreb, 18. prosinca 1952., str. 1., usp. M. Akmadza, Uzroci., Croatica cristiana periodica, br. 52., str. 197. Beogradske vlasti su pravdale prekid odnosa s Vatikanom na visim razinama i na razne nacine. Najprije je Tito u svom govoru u
Smederevskoj Palanci napao Vatikan. Eduard Kardelj je rekao . da je vatikanska politika protiv Jugoslavije postala u ovom trenutku onaj cvor, u kome su se ispreplele sve moguce antijugoslavenske kombinacije (.). Vlada je zato morala otvoreno da presijece taj cvor antijugoslavenskih manevara. To je osnovni razlog zbog cega je vlada smatrala potrebnim da prekine redovne diplomatske odnose s Vatikanom. Vjesnik, Zagreb, 19. prosinca 1952., str. 1. Diplomatski odnosi izmedu Vatikana i Jugoslavije ostali su prekinuti sve do potpisivanja Protokola izmedu Vatikana i Jugoslavije 1966. godine, nakon cega dolazi do smirivanja napetosti i ponovne uspostave diplomatskih odnosa.

[33] U to vrijeme u Crncu je bio jedan covjek koji se zvao pop. Milicija je poslana da uhiti popa i otisli su u zupnu kucu i uhitili fra Lovru Babica.

[34] Svjedocanstvo Ljilje Vokic, objavljeno u razgovoru za Glas Koncila.

[35] Podsjeca me ovaj slucaj na Dostojevskog koji je 1849. osuden na smrt i obucen u mrtvacko odijelo. Nakon sto je stiglo pomilovanje od cara, Dostojevski nije pogubljen, nego prognan u Sibir. Rusi imaju samo jednog Idiota, a Hrvati ih, sto svjedoce uhicenja nakon Drugog svjetskog rata, imaju na tisuce

[36] Detalja o otvaranju mrtvackog sanduka u kome je bilo fra Nikolino mrtvo tijelo sa smrskanom glavom zasvjedocio mi je u sijecnju 2004. fra Bernard Maric iz Gruda.

[37] Cak , i to se dogadalo!

[38] U isto vrijem osudeni su fra Ferdo Vlasic i fra Jozo Krizic. I u Banjoj Luci je 1982. osuden fra Berislav Kasalo jer je u propovijedi prenosio Gospine poruke. Usp. M. Karaula, Zrtve., str. 200.-201.

[39] Moguce da je, nenamjerno, propusten koji zatvorenik, zbog nedostatnosti suvremene dokumentacije.

[40] Dozivio sam da vecina hercegovackih franjevackih uznika o svojim patnjama ne zeli govoriti. Razlozi su visestruki. Neki ne zele govoriti jer im je strah utjeran u kosti i pobojavaju se da ih ponovno ne snadu prezivljene patnje. Drugima lebdi pred ocima prijetnja u casu napustanja kaznionica da ne smiju nikome nista govoriti sto se dogadalo iza
zatvorskih zidina. Treci nisu dopustali da se ista zapise jer im je pripeljeno da ni oni ni itko drugi ne smije nista pisati o zatvorskim danima. Cetvrti nisu voljeli pricati o svojoj tragediji. Neki su, ipak, ne rado, ponesto ispricali o svojoj tragediji - mukama i patnjama u komunistickim zatvorima. Usp. M. Karaula, Zrtve., str. 196.

[41] Bosanski fratar prof. fra Alojzije Istuk svjedoci o nacinu kako su njega mucili. Jednog dana rece kapetan svome suradniku: Donesider onu nasu spravu, pa ce on sve priznati. Donesose bokal i vodu. Uzese pusku, te moje svezane ruke navukose preko koljena, zavukose pusku ispod koljena a iznad ruku. Primakose dvije stolice i okrenuse naslone jedan prema drugom. Digose mene na pusci i stavise pusku na naslone. Visio sam tako da mi je glava bila desetak centimetara udaljena od poda. Poceli su mi lijevati vodu u usta ili u nos. Ako zatvorim usta, ugusi me voda u nosu. Otvorim li usta, biva jos gore. Tada jedan od njih rece: Kad se odlucis priznati istinu i sve reci, pomakni prstima i prestat cemo s vodom. Ja sam ucinio tako nekoliko puta prstima a jedan rece: Micao, ti ne micao, dosta je! Uskoro sam izgubio svijest. Kad sam dosao k sebi, a e znam koliko je to trajalo, vidim da njih trojica sjede za stolom i slusaju vijesti. Tad se malo okurazim i, sto sam glasnije mogao, reknem: Ljudi, sto vi to sa mnom radite? Ja sam cuo da vi nista necete onima koji nisu okrvavili ruke. Sto sam ja od toga ucinio? Jedna ustade i rece: Sto hoces? Kazem: Skinite me s ovoga pa da razgovaramo kao ljudi! I skinuli su me. Tada je nastavljeno ispitivanje. Ali kako fra Alojzije
nije priznao ono sto su oni htjeli, jer nije imao sto priznati niti je znao ono sto su oni htjeli cuti, strpali su ga ponovno u zatvor. M. Karaula, Zrtve., str. 196.

[42] Svjedoci don Anto Bakovic u Narodu.

[43] Presude su vec unaprijed bile napisane u komitetu Saveza komunista, a sudski procesi postali su farsa. Ni fratri do toga nisu puno drzali, jedino im nije bilo poznato na koliko su godina osudeni. Ili drugim rijecima: Koliko im je zapakirano!

[44] Usp. Vladimir Musa, U Titovim kandzama, Mu'nchen, 1973., Slavko Grubisic, Nad ponorom pakla, Zagreb, 2000., Boze Vukusic, Tajni rat UDBE protiv hrvatskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine, Zagreb, 2002. Beslic, Cuvari Jugoslavije, 1.-4., 2003.

Kad je cijela Europa slavila završetak rata - Hrvati su mučki, bez borbe, na prijevaru izgubili pola milijuna svoje mladosti! U toj strašnoj osudi Hrvata na istrjebljenje i nestanak od strane ideologa velike Srbije, ovaj put u partizanskoj režiji, na udarnoj meti našla se Katolička crkva i njezini svećenici. Kroz 14 stoljeća katolički su svećenici, biskupi, redovnici i redovnice bili učitelji, odgojitelji, evangelizatori, branitelji i glavna duhovna snaga hrvatskog naroda! U toj za Hrvate apokaliptičnoj 1945. trebalo je hrvatski narod obezglaviti, a Hrvate dotući do kraja i uništiti njegovu stoljetnu duhovnu snagu - Katoličku crkvu!
Beogradska čaršija i Komunistička partija su odlučili Katoličku crkvu u hrvatskom narodu baciti na koljena držeći se starog pravila - udariti po pastiru i stado će se raspršiti - Crkva u Hrvata je osuđena na nestajanje, kako bi nestao i sam hrvatski narod. To je bio razlog da su Srbo-komunisti ubijali svakog svećenika koji je išta osjećao za svoj narod. Nakon istraživanja don Anto Baković je došao do podataka da je broj ubijenih biskupa, svećenika, bogoslova, redovnika i redovnica Crkve u Hrvata 633 – partizani su ubili njih 511.
Čini se, ipak da je pri ubijanju svećenika i svećeničkih kandidata - njih preko 633 -, postojao određeni redoslijed. Jedan je komunistički prvak rekao: “Pobijmo mlade, a stari će i onako proći!”
1. U Banjalučkoj biskupijije ubijeno...73,08% klera.
2. U Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupijije ubijeno... 69,57% klera.
3. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji (Sarajevo) je ubijeno...56,45% klera.
4. U Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji (Mostar) je ubijeno ...43,30% klera.
5. U franjevačkoj provinciji Bosna Srebrna (Sarajevo) je ubijeno...36,67% klera.
Kao što vidimo prvih pet mjesta drže biskupije i provincije na tlu Bosne i Hercegovine. Način na koji su ovi naši mučenici ubijani predstavlja najmonstruoznije mučenje Kristovih sljedbenika u cjelokupnoj povijesti kršćanstva. Sva progonstva Kristovih sljedbenika u Rimskom Carstvu za vrijeme Nerona, Domicijana, Decija, Valerijana i Dioklecijana ostaju blijeda i slabašna slika pred ovovjekim progoniteljima Katoličke crkve: Titom (Brozom), Dražom (Mihajlovićem), Mošom (Pijadom), Kočom(Popovićem), Markom (Aleksandrom Rankovićem), te brojnim drugim Titovim komesarima i generalima i četničkim vojvodama. Sva progonstva, ubijanja i iseljavanja koje su Hrvati podnosili od Mongola, Tatara, Turaka, Osmanlija i Janjičara padaju po svojoj žestini pred zločinima četnika, Partije, Udbe, Ozne i beogradske čaršije.
Pokolj više stotina hrvatskih svećenika i zatvaranje još većeg broja svećenika, trebalo je biti završni čin uništenja Hrvata! Komunisti i velikosrbi nisu pobili samo stare svećenike, nego su pobili mladost i budućnost Crkve! Namjera je bila jasna: mlade, posebno one Božje i narodne idealiste, treba pobiti, stare na robiju pa neka tamo polako umiru, a ono što ostane po župama odvojiti od Rima i pape. No, naši su srbo-komunisti ipak bili slabi povjesničari! Nikako nisu mogli shvatiti da i Bog piše povijest, pa i onda kada svoje izabranike pušta u ralje koljača i mučitelja. Božja je uvijek zadnja! Od 633 ubijene crkvene osobe, njih 531 su svećenici i redovnici, 72 su sjemeništarci i bogoslovi, a 30 je časnih sestara. Podaci o stradalim sjemeništarcima, bogoslovima i časnim sestrama su pravo otkriće za noviju crkvenu povijest, jer ovaj podatak nije bio poznat. Svako je stoljeće u dvadeset stoljeća dugoj povijesti Crkve imalo po koje progonstvo. Usuđujem se tvrditi da na tlu stare Europe, računajući i progonstva kršćana u prva tri stoljeća, povijest Katoličke crkve nije zapisala strašnija mučeništva svećenika od ovih koje su podnijeli svećenici Crkve u Hrvata. Zato svjedočim, kao plod mog poznavanja poznatih progonstva Katoličke crkve u povijesti, da su hrvatski katolički svećenici, mučenici iz ove knjige, najteži mučenici cjelokupne povijesti kršćanstva.

Prof. dr. Mate Šimundić, "Hrvatski smrtni put",