< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ukoričen u zbirkama raznih autora:

Kap crne svjetlosti
"Kap crne svjetlosti", 2005. godina, biblioteka "Sfera"

Blog priče
"Blog priče", 2007. godina, naklada "Zoro"

Da sam Šejn
"Da sam Šejn", 2007. godina, bestseler.net & Konzor

Kontakt: blues.mack@gmail.com

hr-kamioni.com


Prijatelji


Blogografija

28.07.2007. subota

O pokojniku sve najbolje

Nisam te večeri planirao svraćanje ni u kakvu birtiju, provozao sam se do tržnice u potrazi za nekim voćem i od omiljene mi večernje lubeničarke koja je svoje proizvode reklamirala primamljivim dekolteom kupio dvije dinje osrednje veličine i uz njih dobio besplatan osmijeh. Razmišljajući o tome zašto ne mogu izbjeći pogled na te grudi koliko god se trudio oči fokusirati na njene proizvode, novčanik ili kotač kamiona ispred kojeg se sve to odvijalo prolazio sam kraj birtije "Volan" i u njenoj polumračnoj unutrašnjosti ugledao poznato lice.
Bila je to Mara poznatija kao Mara Pelin, žena kojoj sam uputio prvi seksualni prijedlog u životu. Imao sam tada petnaest godina i živio u neizdrživom isčekivanju trenutka kada ću napokon u svojim rukama držati prave, zrele sise. Mara je tada imala oko trideset ljeta, konobarila je u "Volanu" čiji smo šank zbog nje slinom natopili ja i moj najbolji prijatelj Čole Krezubi. Još se dobro sjećam tog trenutka kad sam se odvažio i rekao joj "Maro, al' bi ja tebe kresnuo!", na što se ona gromoglasno nasmijala i barem pet decibela glasnije nego što bih to tada poželio prokomentirala moju rečenicu…

"Mene bi kresnuo?! Ajme, jebača! Dijete, mogla sam te rodit!"

Začuvši smijeh pune birtije iza svojih leđa snašao sam se u trenutku i odgovorio: "Mogla si, al' nisi!".

"A vidiš, možda si u pravu… Nisam. Šta ćeš ti popit, mali? Nije me još nitko danas tako nasmijao. "

I tako sam umjesto sisa u rukama zaradio pivo i Marino prijateljstvo. Od tog dana sam ju pozdravljao sa "Gdje si, mama" a odzdravljano mi je sa "Gdje si, sine, pička ti materina!".

Nisam Maru vidio godinama. Potpuno sam zaboravio na nju i cijelu tu priču kao što sam polako počeo zaboravljati i cijeli taj period života. I zato sam te večeri ušao u "Volan" i već s vrata ju pozdravio…

"Gdje si, mama!"

Mara koja me je pogledala bila je neka sasvim druga Mara. Mutnog i beživotnog pogleda, neuredne kose, usahlih usana… Gledala me je nekoliko trenutaka kao da se pokušava prisjetiti tko sam i odjednom su joj se usne razvukle u osmijeh.

"Gdje si, sine, jebem ti mater!"

Sjeo sam ispred nje i naručio nam piće. Nije mi se pilo te večeri, ali ovaj susret sam morao proslaviti nečim jačim od gaziranog soka. Konobarica je na stol spustila dva pelinkovca.

"Šta ima, mama? Nisam te vidio sto godina…"

"Evo, bila sam na groblju. Danas je osam godina od kako je Drago umro."

Iznenadio sam se jer sam se još dobro sjećao cijele priče o kratkotrajnoj romansi, prekidu, nekom polovičnom pomirenju, vječnom naganjanju, ratovanju, batinama i psovkama. Da, znao sam da je umro, ali nikad ne bih pomislio da mu ona obilazi grob.

"Da, sine… Šta me gledaš tako? Kod tog govneta sam bila na grobu, dabogda ga crvi izjeli… Ako već i nisu."

"Dobro je, mama… Pusti sad Dragu. Nego, kako ti meni živiš?"

"Jebeno. Ostarila sam. Ntko me više ne treba u birtiji. Tko će doć gledat staru Maru Pelin za šankom? Ajd reci, sine… Jel bi me još uvijek kresnuo?"

"Mama, znaš da si mi slaba točka. Maznuo bih te sve u šesnaest."

"Ajd ne laži, pička ti materina. Tako je i Drago lagao."

Shvatio sam da se te večeri Drage nećemo lako riješiti, pa sam potegao priču koja me je oduvijek zanimala…

"Daj mi reci, što je zapravo bilo sve to s Dragom… Zašto je puklo?"

"Prevarila sam ga. Izjebala sam se s njegovim prijateljem."

"Dobro, i on je maznuo pola grada, pa šta?"

"Pa ništa. Zato sam to i napravila, jebo me pas. Kud me nije tog časa grom ubio."

"Ne kužim ja tebe, Maro. Što si dobila od njega u životu osim batina i problema?"

"Znam da ne razumiješ. O plavim očima se radi. To samo žensko razumije. To ti je žensko prokletstvo. "

Konobarica je za šankom prevrnula očima i poslala mi ljutit pogled… Kud sam se baš sad, na fajrunt tu nacrtao i potakao temu od koje Mari poteče pelinkovac.

"Uvijek najviše voliš najgoru barabu. Jebo mu pas mater, dabogda ga crvi izjeli!"

Nekad davno je Mara mogla popiti pelinkovca za trojicu. I ništa se na njoj nije vidjelo.
Sad je lako utonula u neku alkoholnu izmaglicu i odsutna pogleda promrmljala:

"Da mi ga je još jednom vidjet, da mi duša ozdravi..."

Šutio sam nekoliko trenutaka. Onda sam rekao da moram ići.

"Ajde, sine, jebeš staru Maru. Idem i ja. Jel da lažeš da bi me još uvijek kresnuo?"

"Ne lažem, mama, majke mi."

"Lažeš, pička ti materina!" – rekla je i pomilovala me po kosi... "Gubi mi se s očiju!"

Gledao sam ju kako nesigurnim korakom nestaje između praznih štandova, lelujavo poput plamena svijeće, jedinog preostalog plamena na jednom udaljenom grobu nakon tolikih godina.

Na grobu onog govneta Drage, dabogda ga crvi izjeli.



- 15:50 - Komentari (8) - Ispis - #

27.07.2007. petak

Gospodin Mirić

"Gospodin Mirić" je moja prva objavljena priča. Sada, nakon skoro 4 godine od nastanka nalazim joj mane, ali ipak - da nije bilo nje, možda ne bi bilo ni drugih.


Gospodin Mirić je jedan od ljudi kakve vjerojatno susrećete svakoga dana. To jest, susretali ste ih prije. Sada više i nisu tako česta pojava.
Sredovječni službenik, proćelav, suhonjav, s nešto krupnijom “boljom polovicom”...
Vječito nezadovoljan, nikad s osmijehom na licu, osjećao se je Ivan Mirić kao da je oduvijek sredovječan i umoran.
Vraćajući se s posla tog proljetnog dana nije ni slutio da će mu se desiti čudo ravno uskrsnuću, NLO-u, simpatičnim ministrima, psu koji govori, danu bez PDV-a...
Na parkingu, naslonjena na njegov auto stajala je djevojka. Na njegov zbunjen pogled uzvratila mu je smješkom.
“Gospodin Mirić?”
“Da, izvolite...”
“Ja sam nova tajnica direktora, on me je poslao da vas dovedem na jedno privatnije mjesto, želi s vama razgovarati u četiri oka.”
Pristao je nevoljko, znajući da se ručak hladi, ali ipak s dozom radoznalosti. Sjeli su u njen auto, vozili se do kraja grada. I dalje.
“Gdje me to vozite?”
“Blizu smo. Vjeruj mi, Ivane”
“Tko ste vi?”
“Zar me se ne sjećaš? Petra iz gimnazije!”
Gledao ju je s nevjericom. Da, zaista...Petra. U koju je bio zaljubljen, ali joj to nikada nije dao do znanja. Odjednom je poslijepodne zasjalo nekom žarkom bojom.
Izišli su iz auta pred kućom u obližnjem selu. Dok su ulazili, bilo mu je jasno samo da u tom času ne bi htio biti nigdje drugdje. I, dok je očekivao objašnjenje, Petra mu se iznenada objesila oko vrata i počela ga ljubiti kao nitko do tad. Tada se u našem gospodinu Miriću probudila strast za koju nije ni znao da postoji. A ni Berta kod kuće. Doduše, nju to nije previše ni zanimalo.
Uživao je gospodin Mirić kao nikad do tada. Živio je. Iako je posumnjao da samo sanja i da će ga Berta za koji čas prodrmati jer je vrijeme ustajanju. Ali strast je trajala satima, Petra je bila tu, u njegovom zagrljaju. U jednom trenutku nije više mogao izdržati i upitao ju kako to da nije ni malo ostarjela.
“Znaš, Ivane, moram ti nešto priznati... Ja sam s Marsa.”
Ovo je već bilo previše, ništa mu nije bilo jasno.
“Ja sam s Marsa i poslali su me po tebe.”
“Ne razumijem...”
“Zar nisi nikada pomislio da si drugačiji od ostalih, da ti nešto nedostaje??”
“Možda. Ponekad....Često.”
“Ivane, sad ću te vratiti kući, žena neće ništa pitati, vjeruj mi. I za nekoliko dana ću opet doći po tebe jer ti slijedi misija koju moraš obaviti. Ne pitaj me sada ništa više.”
Dovezla ga je kući, pozdravili su se vrelim poljupcem. Berta zaista nije ništa pitala. Zaspao je te večeri sa osmijehom, prebirući sjećanje na trenutke ljubavnog zanosa.
Ujutro su ga na poslu svi zainteresirano gledali. Gospodin Mirić se smiješi!
Prvi put u životu osjećao je mir u sebi.
Jer je ljubio Petru. Jer je znao da je ona s Marsa.
I da on ima misiju.


Krunoslav Turda, 2005.
Objavljeno u zbirci "Kap crne svjetlosti",
biblioteka "Sfera"

- 00:11 - Komentari (2) - Ispis - #