< kolovoz, 2011  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ukoričen u zbirkama raznih autora:

Kap crne svjetlosti
"Kap crne svjetlosti", 2005. godina, biblioteka "Sfera"

Blog priče
"Blog priče", 2007. godina, naklada "Zoro"

Da sam Šejn
"Da sam Šejn", 2007. godina, bestseler.net & Konzor

Kontakt: blues.mack@gmail.com

hr-kamioni.com


Prijatelji


Blogografija

19.08.2011. petak

Prozor

Prva stvar na koju je pomislio onog trena kad ju je ugledao bila je "Želim ukrasti nešto njezino". Jer on je bio lopov. Iako malo čudan lopov jer znao se iz svoga pohoda vratiti s lijepom šalicom, a sasvim previdjeti škrinjicu sa zlatninom, mobitel ili laptop. Imao je u stanu dvije police pune takvih beznačajnih predmeta koji su značaj imali samo u njegovim očima. Svaki od njih za njega je imao i ljudsko lice.

Slijedio ju je jednog dana kad je zaključala radnju, vozio za njom. Htio je otkriti gdje stanuje. Parkirala je auto pred omanjom kućom u mirnoj četvrti. Pričekao je da vidi da li će pozvoniti ili otključati vrata. Nije zvonila. Nije joj nitko otvorio. Otključala je vrata i ušla.

Navečer se još jednom provozao tom ulicom, njen auto nije bio parkiran pred kućom. Ispod poluspuštenih roleta nije dopirao nikakav trag svjetla. Nije puno razmišljao, uzeo je iz pretinca baterijsku svjetiljku, tanke kožne rukavice i široki selotejp te još jednu debelu zaštitnu rukavicu.
Svoj auto ostavio je nezaključan, s ključem u kontakt-bravi. Njegov auto uvijek je bio spreman za akciju, u pretincu je uvijek bilo sve potrebno, osvjetljenje zadnje registarske pločice nije radilo a auto nije volio prati upravo iz tog razloga da mu se zadnja pločica uopće ne vidi. Uvijek je mogao brzo nestati u noći ne ostavivši nikakav konkretan trag.

Pod okriljem mraka i manjkave ulične rasvjete prišuljao se prozorčiću na boku kuće, prelijepio ga selotejpom i razbio s nekoliko udaraca šakom zaštićenom debelom kožnom zaštitnom rukavicom. Otvorio je prozor i uvukao se kroz njega našavši se u kupaonici.
Dok se uvlačio unutra porušio je sprejeve i tube s perilice za rublje i kao da se osjeća krivim što je natrušio intimu ženske kupaonice sve je te predmete složio na policu pokraj prozora.
Napustio je kupaonicu, prošetao malo kroz kuću... Gledao je slike, namještaj i ponajviše sitne ukrasne predmete izložene na policama.
Sa stolića u dnevnoj sobi uzeo je fotoalbum, sjeo u naslonjač i počeo ga listati. To je zadnji dio te večeri kojeg se može sjetiti.
Probudio se osjetivši nečiji dodir na ramenu. Ne, nije se trgnuo, tek polako progledao kao da se budi u vlastitom krevetu. U prostoriji nije bilo nikoga, kroz prozor je dopiralo svjetlo dana a nosnice mu je milovao miris kave. I tada ju je ugledao na vratima sobe.
Nosila je dvije šalice, jednu je spustila na stolić pred njega.

"Nisam znala kakvu kavu piješ, stavila sam jednu tableticu sladila... Mlijeko nisam sipala, piješ li ju s mlijekom? Ja ne. Ujutro ju volim baš ovakvu, crnu."

Bio je zbunjen. "Ne treba mlijeko", izustio je.

"Nisam te htjela buditi, tako si slatko hrkao. Bilo mi je samo žao što spavaš sjedeći."

Otpio je gutljaj kave, osjećao se nelagodno... "Smijem li u kupaonicu? Umio bih se."

"Naravno. Znaš gdje je. Zeleni ručnik je za tebe. Hvala ti što si sprejeve složio na policu."

Ušao je u kupaonicu, zatvorio vrata za sobom. Stakla na podu više nije bilo. Umio se i obrisao tamnozelenim ručnikom, iz ogledala gledalo ga je vlastito zbunjeno lice.

Trenutak kasnije već se provlačio kroz prozorčić. Auto je upalio bez problema. Bilo mu je žao što kavu nije popio do kraja.

Cijeloga dana mislio je na to jutro. Na ramenu je osjećao onaj dodir koji ga je milovao u polusnu. Dodir za kojeg nije bio siguran ni da se dogodio. Boja toga jutra u njegovim mislima bila je smirujuće tamnozelena, poput ručnika kojim je obrisao lice.

Navečer je opet parkirao na istom mjestu. Situacija je bila ista kao i prethodne večeri. Iza njenih prozora bio je mrak, auto nije bio pred kućom... Jedina razlika bila je ta što nije morao razbijati staklo i što je u ruci imao novu baterijsku svjetiljku. Provukao se kroz prozor, ušao u dnevnu sobu i promatrao predmete izložene na polici...
Odjednom se iza njega začuo "klik". Obasjalo ga je svjetlo, okrenuo se ugledavši nju.

"Prevarila sam te. Parkirala sam auto u susjednoj ulici i ugasila svjetla u kući. Znala sam da ćeš se vratiti."

Prišla mu je i stavila ruku na rame. Da, sad je bio siguran... Taj je dodir osjetio jutros.


*****


Svjetlo dana se bojažljivo probijalo kroz poluspuštene rolete i milovalo joj lice. Još snena, potražila je njegovo tijelo kraj sebe. Ruka joj je potonula u prazninu.

Bila je nervozna. Kad bi znala gdje ga može naći svašta bi mu rekla. Optužila bi ga za hladnu polovicu kreveta. Nazvala ga lopovom.

Pristavila je vodu za kavu i otišla u kupaonicu.
Umila se je i zatekla se kako briše lice zelenim ručnikom kad je začula zvuk zvona na ulaznim vratima.

Pred vratima je stajao on, u rukama je držao ostakljeno prozorsko krilo.

Osjetila je mir. Tamnozeleni mir, poput boje ručnika u svojoj ruci.


Krunoslav Turda, 2007.
Objavljeno u zbirci "Da sam Šejn",
bestseler.net & Konzor

- 01:08 - Komentari (0) - Ispis - #

12.11.2007. ponedjeljak

Zbirke kratkih priča - razlozi "Za" i "Protiv"

Dakle, treća zbirka u koju je uvršteno i nešto moje napokon je u mojim rukama. Na prvi pogled dopadljiva, tiskana u nekoliko stotina primjeraka koje će najvjerojatnije kupovati (kako jednom netko reče, mislim da je to bio Macan) samo autori da bi ih podijelili rodbini i prijateljima, a sve iz silnog ponosa što je pisana riječ iz njihova pera tiskana, uvezana i plasirana pred oči šire publike.

Svima onima koji su ikada pročitali takvu zbirku raznih autora od prve do posljednje strane ovo o čemu ću sada pisati već je poznato.

Svi mi imamo svoj (manje ili više) književni ukus. Ako uzmeš u ruke zbirku kratkih priča autora kojeg voliš čitati, prožvakati ćeš ju u sat-dva i poželjeti još. Ako ti padne ruku zbirka nekoga tko ti ne leži, pročitat ćeš jednu-dvije priče i zatvoriti knjigu zauvijek.

Čitanje zbirke priča raznih autora u svakom je slučaju barem podnošljivo. Mješavina gornjih dvaju primjera. Zlatna sredina. Pročitaš nešto što ti paše i što te oduševi, zatim preživiš ono drugo da bi opet dočekao priču po svome ukusu. Za taj sport čovjek treba biti pomalo mazohist.

Za koga su dobre "mješovite" zbirke kratkih priča? Uglavnom samo za autore, pogotovo za one neafirmirane koji su napokon dočekali svojih "papirnatih" pet minuta. Izdavač će dio naklade prodati samim autorima, time će vjerojatno pokriti veći dio osnovnih troškova. Većoj zaradi ne mora se nadati, osim ako dva-tri autora koji su svoje kratke prvijence objavili baš u toj zbirci preko noći ne postanu zvijezde književne scene. Što se ne događa baš često.
Izdavač takve mješovite zbirke ne poznaje pojam autorskog honorara. Najčešće se radi o ukoričenim rezultatima natječaja u čijim je propozicijama bilo naglašeno kako se autorski honorari ne isplaćuju. To nije niti važno, jer je objava priče najveća nagrada slabije afirmiranim autorima. Svaka slijedeća objava učvršćuje afirmaciju i otvara nova vrata. To je najveći razlog ZA ovakve zbirke.

U slučaju zbirke "Da sam Šejn"...
Dobar posao, lijep dizajn, dobra selekcija.
Po jedan besplatan primjerak svakome od autora, plus mogućnost kupovine po sniženoj cijeni.
65 autora i isto toliko priča.
Dobra zbirka koju će malo tko kupiti. Jer se na njenoj naslovnici ne kočoperi razvikano ime. Jer je to zbirka anonimusa koji možda i ne znaju pisati. Jer ovo, jer ono...

Dobra zbirka koja je ukoričila neka nova imena. Ali ipak... Da li je kratkoj priči mjesto u takvoj knjizi?

Da. Ali tek nakon što se pojavi u npr. nekim novinama. Novine su prirodno stanište za pojedinačnu kratku priču. Samo kao pojedinačna, kratka priča ne gubi svoj smisao. Samo kao pojedinačna, kratka priča ima zaslužen život. A sve je manje novina u kojima se takve priče pojavljuju. Čak je i "Večernji" kratku priču prebacio samo u online izdanje. Šteta.

Idealno stanište takvih priča je tjednik, ili možda tjedni prilog dnevnih novina. Uz godišnji rezime u obliku zbirke objavljenih priča. Materijala uvijek ima jer je ova književna forma potaknuta internetom i dovoljno brojnim natječajima posljednjih godina doživjela opaku ekspanziju.

Hoće li me netko čuti?

- 22:19 - Komentari (21) - Ispis - #

08.11.2007. četvrtak

Da sam Šejn

Da sam Šejn
Na blogu bestselermali.bloger.hr možete pročitati nekoliko riječi o zbirci kratkih priča "Da sam Šejn". Priče su pažljivo selektirala četiri urednika te će vjerojatno biti jedna od kvalitetnijih takvih zbirki.

Tu je i jedna moja priča, jedina do sada za koju od trenutka kad je napisana pa sve do sad ni ja (rođeni samokritičar) nemam nikakvu zamjerku.

Osobno... Sviđa mi se naslov. Jako. Valjda zato što volem "Haustor".
- 16:02 - Komentari (3) - Ispis - #

02.10.2007. utorak

Priče & Internet

Opet sam si zaglavio dvije najbolje priče na "Večernjaku". mad
No dobro... Ionako ne znam za bilo kakve nove natječaje (osim SF-a, a to mi baš i ne leži).
Pizdarija s tim Večernjakovim natječajem je što je konkurencija prevelika, a natječaj traje godinu dana. Dakle, ako čovjek želi igrati fer i po propozicijama, ono što pošalješ tamo blokirao si za druge natječaje sve do kraja, dok se ne saznaju rezultati.

Bestseler kao da je mrtav. Od najavljene zbirke ni traga ni glasa, jednako kao ni od cijelog Bestselera (zadnji post objavljen je prije dva mjeseca).

Bio sam na ForumHaeru ovih dana nakon duuuuuuugo vremena. Još uvijek se ponašaju najbahatije na svijetu. Ne zanima ih prijevod programa kojim se forum pogoni na hrvatski jezik. Još uvijek je sve to polovično napravljeno. Tipke još uvijek na engleskom, e-mail obavijesti još uvijek na engleskom...

Dear XYZ,

Thank you for registering at the Forum.hr. Before we can activate your account one last step must be taken to complete your registration....


Prebahato. Antipatično bahato. "Mi se ne moramo truditi, to je za šupke".


Nisam dugo pizdio ni na koga, valjda je danas pravo vrijeme za to. rofl
- 21:16 - Komentari (1) - Ispis - #

23.08.2007. četvrtak

Bez riječi


- 01:22 - Komentari (2) - Ispis - #

14.08.2007. utorak

Poticaji

Raspizdi me što baš svako govno moramo pokupiti s zapada. Danas sam čitajući Jutarnji naletio na njihovu verziju najnovije pošasti. Valjda više nema novinske i televizijske kuće koja nema sličnu govnariju.
Budući da vodim portal namijenjen kamionima i prijevozu zastao sam neki dan slikati ogroman bager koji se prevrnuo nekoliko koraka od ulaznih vrata jedne moje postarije rođakinje. Prvo sam pitao gdje je vozač i kako je prošao u toj nezgodi. Rečeno mi je da je odvežen u bolnicu na radiologiju, ali se čini da nije ništa ozbiljno. Tek tada sam izvadio fotoaparat. Jer je meni osobno epizoda s djevojkom pod tramvajem koju slikaju mobitelima jedna od najodbojnijih i najljigavijih gadosti na koje su spremni moji sunarodnjaci, većinom dobri vjernici i oličenja morala.
Sliku sam objavio na portalu. Nije mi ni na kraj pameti palo da ju šaljem bilo gdje. Da je kojim slučajem vozač teže ozlijeđen, fotoaparat bi ostao u torbici.

Gledajući ovu promotivnu sličicu ja vidim tipa koji je svoju humanost naguzio novcu. Tamo negdje lijevo je vjerojatno nečija krv.
- 19:01 - Komentari (4) - Ispis - #

11.08.2007. subota

Kud svi Turci, tu i mali Mujo

Ajd da i ja graknem koju o tematici s naslovnice bloga.
Čovjek se stvarno zamisli kada na internetu pročita nešto poput posta Lavice Kraljice. Zanimljivo je to pročitati u doba kada žene pišu blogove u kojima slave "ljubav" koja im se napokon ponovo dogodila izvan bračnog gnijezda i kad potvrđuju i opisuju svoje nagone i porive po kojima se ne razlikuju mnogo od muškaraca...

Znam za bezbrojne primjere ženske nevjere. A Višnjić... Kažu žene za njega da je "lep ko greh". Ili ono "lep, mnogo lep, lep u pizdu materinu!"... I vjerujem da bi se bar svaka peta rvatica kresnula s njim da joj se ukaže prilika. Bez obzira na muževe, djecu, crkvu i Kraljice Lavice. I gdje nas to dovodi? Do licemjerja.

Nema to veze s crkvom jednako kao ni sa spolom. Tu se radi samo o kvaliteti čovjeka i braka / veze. I po tom pitanju nema puno razlike između muškaraca i žena.


- 00:40 - Komentari (4) - Ispis - #

07.08.2007. utorak

Krivopis i riječ-uljez

Imam problema s pravopisom novohrvatskim. Zapravo - i nemam nekih problema (ne bi bilo teško paziti na primjenu tek nekolicine riječi) već ga jednostavno ODBIJAM iz razloga što mi je odbojno mijenjati jezik kako se kojoj vlasti i njenim jezikoslovnim poltronima digne milokliz.

Dakle, govorim i pišem jezikom osamdesetih. Većim dijelom. Neke riječi su ipak ušle u uho kroz sve ove godine. Npr. domjenak. Kad sam prvi put čuo tu riječ sprdao sam se s njom.

Ovih dana razmišljam o riječi podatci. Do sada sam koristio onu staru - podaci.
I puštam riječ podatci u svoj krivopis, svjesno i podatno. Jerbo mi je nekako - logična.

Iz istog razloga neću pustiti grješku i ne ću, kao ni mnoge druge slične pravopisne ekshibicije. Jer mi nisu logične.
- 00:46 - Komentari (5) - Ispis - #

05.08.2007. nedjelja

Začkoljice

Poslao sam dvije priče na natječaj "Večernjeg" koji osim priča zahtijeva i biografiju (kao uglavnom i svi drugi natječaji), te fotografiju. Osim toga piše da priču treba poslati poštom u printanom, papirnatom obliku i na elektronskom mediju. Ili na e-mail.

Malo nejasno. E-mailom ne mogu poslati papirnatu priču. :)) Pa sam za svaki slučaj nazvao da vidim da li je priča poslana emajliranom poštom dovoljna. Rekoše mi da jest.

I sad... trebam poslati priču, biografiju i fotografiju. Nekako bi mi draže bilo da mogu poslati sve odjednom, da se izbjegnu eventualne gr(j)eške. I tako sam odlučio sve to zipati i poslao sam dva zip-fajla. Na što mi je nakon nekoliko dana stigao odgovor da priče pošaljem u "normalnom" attachementu.

Sjetivši se prvog natječaja na kojeg sam poslao priču ja sam na ovom odgovoru zahvalan. Netko se ipak potrudio da me ne diskvalificira zbog sitnice.
Na natječaj "Ekran priče" sam prije nekoliko godina poslao dvije priče i u "stvaralačkom zanosu" zaboravio napisati naslov unutar priče, on je bio samo naziv datoteke. Priče se uopće nisu pojavile. Zato hvala večernjakovcima na trudu. Trud je rijetka pojava u zemlji Hrvatskoj stoljeća 21.
- 16:16 - Komentari (1) - Ispis - #

28.07.2007. subota

O pokojniku sve najbolje

Nisam te večeri planirao svraćanje ni u kakvu birtiju, provozao sam se do tržnice u potrazi za nekim voćem i od omiljene mi večernje lubeničarke koja je svoje proizvode reklamirala primamljivim dekolteom kupio dvije dinje osrednje veličine i uz njih dobio besplatan osmijeh. Razmišljajući o tome zašto ne mogu izbjeći pogled na te grudi koliko god se trudio oči fokusirati na njene proizvode, novčanik ili kotač kamiona ispred kojeg se sve to odvijalo prolazio sam kraj birtije "Volan" i u njenoj polumračnoj unutrašnjosti ugledao poznato lice.
Bila je to Mara poznatija kao Mara Pelin, žena kojoj sam uputio prvi seksualni prijedlog u životu. Imao sam tada petnaest godina i živio u neizdrživom isčekivanju trenutka kada ću napokon u svojim rukama držati prave, zrele sise. Mara je tada imala oko trideset ljeta, konobarila je u "Volanu" čiji smo šank zbog nje slinom natopili ja i moj najbolji prijatelj Čole Krezubi. Još se dobro sjećam tog trenutka kad sam se odvažio i rekao joj "Maro, al' bi ja tebe kresnuo!", na što se ona gromoglasno nasmijala i barem pet decibela glasnije nego što bih to tada poželio prokomentirala moju rečenicu…

"Mene bi kresnuo?! Ajme, jebača! Dijete, mogla sam te rodit!"

Začuvši smijeh pune birtije iza svojih leđa snašao sam se u trenutku i odgovorio: "Mogla si, al' nisi!".

"A vidiš, možda si u pravu… Nisam. Šta ćeš ti popit, mali? Nije me još nitko danas tako nasmijao. "

I tako sam umjesto sisa u rukama zaradio pivo i Marino prijateljstvo. Od tog dana sam ju pozdravljao sa "Gdje si, mama" a odzdravljano mi je sa "Gdje si, sine, pička ti materina!".

Nisam Maru vidio godinama. Potpuno sam zaboravio na nju i cijelu tu priču kao što sam polako počeo zaboravljati i cijeli taj period života. I zato sam te večeri ušao u "Volan" i već s vrata ju pozdravio…

"Gdje si, mama!"

Mara koja me je pogledala bila je neka sasvim druga Mara. Mutnog i beživotnog pogleda, neuredne kose, usahlih usana… Gledala me je nekoliko trenutaka kao da se pokušava prisjetiti tko sam i odjednom su joj se usne razvukle u osmijeh.

"Gdje si, sine, jebem ti mater!"

Sjeo sam ispred nje i naručio nam piće. Nije mi se pilo te večeri, ali ovaj susret sam morao proslaviti nečim jačim od gaziranog soka. Konobarica je na stol spustila dva pelinkovca.

"Šta ima, mama? Nisam te vidio sto godina…"

"Evo, bila sam na groblju. Danas je osam godina od kako je Drago umro."

Iznenadio sam se jer sam se još dobro sjećao cijele priče o kratkotrajnoj romansi, prekidu, nekom polovičnom pomirenju, vječnom naganjanju, ratovanju, batinama i psovkama. Da, znao sam da je umro, ali nikad ne bih pomislio da mu ona obilazi grob.

"Da, sine… Šta me gledaš tako? Kod tog govneta sam bila na grobu, dabogda ga crvi izjeli… Ako već i nisu."

"Dobro je, mama… Pusti sad Dragu. Nego, kako ti meni živiš?"

"Jebeno. Ostarila sam. Ntko me više ne treba u birtiji. Tko će doć gledat staru Maru Pelin za šankom? Ajd reci, sine… Jel bi me još uvijek kresnuo?"

"Mama, znaš da si mi slaba točka. Maznuo bih te sve u šesnaest."

"Ajd ne laži, pička ti materina. Tako je i Drago lagao."

Shvatio sam da se te večeri Drage nećemo lako riješiti, pa sam potegao priču koja me je oduvijek zanimala…

"Daj mi reci, što je zapravo bilo sve to s Dragom… Zašto je puklo?"

"Prevarila sam ga. Izjebala sam se s njegovim prijateljem."

"Dobro, i on je maznuo pola grada, pa šta?"

"Pa ništa. Zato sam to i napravila, jebo me pas. Kud me nije tog časa grom ubio."

"Ne kužim ja tebe, Maro. Što si dobila od njega u životu osim batina i problema?"

"Znam da ne razumiješ. O plavim očima se radi. To samo žensko razumije. To ti je žensko prokletstvo. "

Konobarica je za šankom prevrnula očima i poslala mi ljutit pogled… Kud sam se baš sad, na fajrunt tu nacrtao i potakao temu od koje Mari poteče pelinkovac.

"Uvijek najviše voliš najgoru barabu. Jebo mu pas mater, dabogda ga crvi izjeli!"

Nekad davno je Mara mogla popiti pelinkovca za trojicu. I ništa se na njoj nije vidjelo.
Sad je lako utonula u neku alkoholnu izmaglicu i odsutna pogleda promrmljala:

"Da mi ga je još jednom vidjet, da mi duša ozdravi..."

Šutio sam nekoliko trenutaka. Onda sam rekao da moram ići.

"Ajde, sine, jebeš staru Maru. Idem i ja. Jel da lažeš da bi me još uvijek kresnuo?"

"Ne lažem, mama, majke mi."

"Lažeš, pička ti materina!" – rekla je i pomilovala me po kosi... "Gubi mi se s očiju!"

Gledao sam ju kako nesigurnim korakom nestaje između praznih štandova, lelujavo poput plamena svijeće, jedinog preostalog plamena na jednom udaljenom grobu nakon tolikih godina.

Na grobu onog govneta Drage, dabogda ga crvi izjeli.



- 15:50 - Komentari (8) - Ispis - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se