OBRANA I ZAŠTITA OD GLUPOSTI

nedjelja, 14.11.2010.

Ja sam jedini LIČKI ŽIGOLO

Jučer sam pročita u novinama da su se muškarci počeli prostituirati…el…ono…žigolo i te fore. Piše u novinskom članku da momak Mario (27) prvi dio dana radi ka državni činovnik a navečer je muška prostitutka ili ti žigolo. Piše dalje da za razliku od ženskih prostitutki kojih se godišnje ulovi ohoho…u Hrvatskoj je od njenog osamostaljenja ulovljen samo jedan, kako to oni rekoše „ŽIGOLO“. Interesantno je da kad se žena jebe za pare onda je ona KURVA a kad to radi muški rod onda je on ŽIGOLO. Ja nisam određiva kako će se ko zvat, al meni „žigolo“ zvuči 100 puta ljepše od „kurva“…čak mislim da žigolo ima bolju satnicu od kurve. Ne mogu umjesto „kurve“ reći prostitutka jer bi onda umjesto „žigolo“ morao reći – prostitutkan…hm…prostitutkan? (bezveze).
Piše dalje u tom članku da taj Milivoj…pardon, Mario…fino zarađuje. Kaže da je opsluživao jednu gospođu na Kvarneru pa da mu je ostavila kuvertu sa parama na recepciji. To vjerovatno sere kako bi sve ispalo holivudski, baš kao u Ričard Gira kad jebaje okolo u onom filmu „Amer´čki žigolo!“…sigurno joj je rekao: „Jebem al daj avans!“…samo neće da prizna jer eto to nije holivudski. Nije bitno….bitno je da Milivoj…pardon, Mario…dobro od tog „žigosanja“ bre, dobro zarađuje. Kolko zarađuje to nije rekao al očito da mu činovnička plaća služi samo za ispijanje kave i po 1 burek sa sirom dnevno.
Vođen tom Milivojevom…pardon, Marievom...idejom, i sam sam se zamislio da postanem otaj kako oni rekoše – „Žigolo“. Nisam državni činovnik neg sam bauštelac a žene se više pale na čekić i mješalicu nega na kravatu i olovku. Dobro…ne znači da bi ja u „žigiranje“ išao sa mješalicom i čekićem…to ja samo oću reć da već samim tim što sam bauštelac, imam veće šanse za „žigiranje“ od Milivoja…pardon, Maria…ali!!!!...ali!!!!..čak sad razmišljam da nebi bilo loše u „žigiranje“, osim ONOG alata, ponijeti i mješalicu…čekić…mistriju…čavle…pa nakon onako jednog predobrog seksa, gospođu priupitati: „Aaaaaaa…gdje ste ono rekli da bi rušili pregradne zidove?!“. Naravno…prvo bi morao u novine dati oglas koji zapravo nebi direktno odavao da sam ŽIGOLO a sve kako me MUP nebi ćopio pa da budem drugi ulovljeni žigolo od samostalnosti Rvacke. Oglas bi odprilike glasio ovako:
„Lički bauštelac sa privremenim boravkom u Rijeci vrši odčepljivanje sifona ženskim osobama uz pristojnu cijenu. Čistim dimnjake i prozračavam dnevne boravke. Odčepljujem neodčepljivo uz najveći mogući užitak. Vršim i građevinske radove po nešto nižim cijenama od ovih prethodnih. ŠIFRA: KEC KARO“
Tako objavljen oglas neće privući pažnju MUP ovih inspektora iz „odjela za jebačinu u RH“, već će pobuditi pažnju mnogih gospođa diljem Kvarnera a i šire (Slovenija je blizu). Nakon samo sat vremena zazvonio bi mi mobitel a ja bih sa druge strane čuo srednjevječni glas ženske osobe.
- „Vi ste dali onaj oglas?“
- „Da…madmazel…ja sam ga dao.“ (moraš ubaciti francuski, da izgleda profesionalnije)
- „Imate vremena za jedno odčepljivanje ako smijem pitati?“
- „Čekajte da pogledam u rokovnik (koji je prazan pošto je ona prva mušterija)…Pa madmazel…vui…vui..imam…možete mi reći gdje se nalazite?“
- „U Opatiji…dođite u ulicu pokojnog Gojka Šuška 12b…velikim slovima vam piše VILLA MILKA.“
- „Stižem madmazel…nego da vas pitam…hoće li nakon odčepljivanja, ako me razumijete, biti kakvih građevinskih radova?“
- „O da…ponesite mješalicu i cement…imam potporni zid u dvorištu za napraviti. Vrlo ste obazrivi!“
- „Madmazel…pa kvaliteta je moje drugo ime. Stižem!“
Nakon tako obavljenog razgovora, prikačio bi prikolicu na svog opela i u nju pobacao 400 kg cementa…mješalicu…lopatu…kabel od struje…čavle…i krenuo u ŽIGIRANJE. Zbog slabo stegnutog tereta, na onom zavaju na Preluci bi mi ispala mješalica koja bi završila u onom auto-kampu, pomevši 3 kamp kućice od Austrijanaca koji ih preko zime ostavljaju u kampu. Ja bih izašao iz auta u ono blato i vratio mješalicu na prikolicu a Austrijancima bi ostavio poruku na komadu papira „I NICHT HTIO DA MOJA GEMJEŠALICA GEPOBEREN DAJNE KAMP-KUĆICEN! AUFFIDERZEN!“. Nakon pola sata našao bi ulicu „pokojnog Gojka Šuška“ u Opatiji i našao bih tu viletinu. Onako blatnjav bi otvorio kapiju i ušao unutra. Nebi prešao ni 7 metara već bi na meni bila 3 rotvajlera kidavši robu sa mene a ja bi rukama i nogama grebao da se izvučem iz njihovih čeljusti. Poderan, blatnjav, izgrižen i krvav bi svoje izmoreno tjeleso nekako prebacio preko kapije. Pao bi na pod a pogled bi mi se zadržao na aluminijskoj tabli sa pozlaćenim rubovima na kojoj bi pisalo „PAZI – OŠTRI PSI!“. Ležavši na zemlji poloonesvješten, začuo bi onaj glas koji je podsjećao na glas iz telefonske slušalice…
- „Provalniče!!! Htio si provaliti!!!!???“
- „Neeeee….neeeeee….madmozel…to sam jaaaaa….odčepljivač, ako me razumijete!?“
- „Oh…to ste vi?...pa pobogu što vam se desilo????“
- „Pa…pa…pa…vaši psi!“ (pokazivao bi kažiprstom, koji je na pola odgrižen, na pse)
- „Rudolfe!!!! Hektore!!!! Drago!!!!....BRZO U KUĆICE!!!“ (derala bi se ona na svoja 3 psa)
- „Goospođo…pa skoro sam pojeden na vašem kućnom pragu!?“
- „Oprostite mladiću…oprostite…izvolite, uđite!“
Dok bi Rudolf, Hektor i Drago režali dok bi prolazio kraj njih, ja bi se jednom svojom rukom primio za buduću mušteriju (gospođu) i govorio „Madmazel oni će mene opet!?!?!?“….“Neeeeće, ne bojte se“, smirivala bi me. Ušli bi u VILU MILKA i ja bih otišao u kupaonu da se malo dotjeram. Iz torbe koju bih ponio sa sobom bi izvadio novu bočicu RALONA after šejv…i cijelu bočicu utrljao u sebe. Žene em vole bauštelce, vole i RALON…jer taj RALON ih je 50 godina napaljivao dok nisu došli PINO SILVESTRE i ono govno OLD SPAJS. Tako namirisan izašao bih van iz kupaone a madmazel bi me čekala u svilenoj spavaćici. Ja bih onako podigao obrve naslonjen na štok od vrata i žigolski upitao „Gdje je spavaća soba?“….“Dođite mladiću…ja ću vas odvesti u spavaću!“…Ja bih gol prišao do madmazel a ona bi me primila za ruku i provela kroz 176 metara hodnika do spavaće sobe. „Ovo su vrata od spavaće.“ – rekla bi a ja bih je stisao na tim istim vratima. „Joooj, nemojte sad molim vas“ – uđite u sobu. Ušao bih u totalno zamračenu sobu ne vidjevši prst pred nosom. „Legnite na krevet“ – rekla bi…a ja bih legao.
- „Gospođo kad možemo početi?“ – upitao bih ja sa mačo glasom
- „Sad ćemo početi!“ – začuo bi grubi muški glas
- „Molim!?!?!?!?“ – upitao bih prestrašeno
- „Nije ti ovo crkva da se moliš!“ – dobio bi odgovor
Dok bi pokušavao pobjeći sa kreveta, osjetio bih kako mi nešto ulazi u dupe. Grebao bi rukama po krevetu ali džaba, stisak udava bi bio jači. Dok bi se ja derao NEEEEEEEEEEEE…iza mene bi dolazilo OOOO DAAAAAAAAAAAAAAA…odupirao bi se i pokušao pobjeći…džaba…u tom mraku napipavam neku špagu koju u očaju vučem…pojavljuje se svjetlost dok se roletne na struju dižu sa aluminijskih prozora 1. Klase. Ostajem zateče. Na mojoj guzici stoji prakiran muškarac od jedno 2 metra i 140 kila…nabiladan. Moj pogled liči na pogled djeteta kojem je oduzeta igračka. Koristim trenutak nepažnje i skačem iz kreveta sa bolovima u šupku te bježim kroz hodnik van. Gol trčim kroz kući i iskačem kroz prozor ravno pred Rudolfa, Hektora i Dragu. „OOOOOO NEEEEEEE!!!“ – izgovaram na glas dok 3 rotvajlera trče zamnom. Trčim kroz cvijeće i grmove dok mi bodlje od prekrasnih crvenih ruža paraju dupe. Po drugi put krvav preskačem ogradu…padam na pod…opet…poluonesvješten sa krvavim šupkom….zvoni mi mobitel….javljam se…a sa druge strane čujem srednjovječni ženski glas…
- „Gospodine, prikolica vam je ostala kod nas u dvorištu!“