nedjelja, 28.12.2014.
nevina dječica
Cijelo svoje odrastanje bila sam rastrzana između triju paralelnih svijetova,različitih, suprostavljenih u samoj svojoj srži ,a opet isprepletenih.
Prvi je bio očev-krut,vojnički,zadrt,bezosjećajan,komunistički gdje nije bilo pogovora, prigovora, ali ni razgovora, nego samo zapovijedi koje sam,izvršavala.Ipak u svojim "vaspitnim" metodama često je spominjao boga ( svakodnevno bar tri-četiri bi otresao o pod, a i par svetaca pri tom),a i bila mu je draga uzrečica da je batina iz raja izašla (bar jednom mjesečno izašla je i stvorila se u njegovim rukama- to me tada uvijek zbunjivalo).
Kako u njegovom svijetu nije bilo Božića, tako ga nije bilo ni u mom.Grinčasto vrijeme prije Grinča. Jelku smo kitili uvijek na Dan dječije radosti- Silvestrovo. Crkva se nije smjela niti spomenuti, pa je logično da ne samo nisam išla nego sam je po njegovoj zapovijedi u širokom luku morala i zaobilaziti, što je bilo poprilično teško obzirom na dvije u našem gradiću.Ali otac se slušao!U stavu - mirno!
Drugi je bio majčin- tajni, potihi,malo nježniji i uvijek bi provirio i izašao na svjetlost kad oca nije bilo.Majka mi je bila vjernica, koja je vjeru i crkvu nosila u srcu.Krštena sam po mraku, tajno, da otac nije ni znao.
Ona me naučila molitve, božje i crkvene zapovijedi, iako 35 godina nije išla u crkvu.I uvijek poslije takvog sata vjeronauka, rekla bi - nemoj reć tati ( kao da smo ja i on razgovarali -ikad).
Gušena tim svjetovima (poster Maršala na zidu moje sobe, a slikica Sv.Antuna zašivena u rubu školske kute) stvorila sam si svoj svijet, izboren lukavošću, balansiranja, hodanja po žici između dva bezdana- mami sam rekla da se i Bog nedjeljom odmarao,a ocu- da je Lenjin rekao da se treba samo učiti,učiti i učiti- a kako ja preko tjedna ne stignem zbog obveza doma- da mi odobri nedjelju za to.I nedjelja je postala, dan za "moj" svijet - zatvorena u svoju sobu slušala sam "drogansku" glazbu (riječi mog oca za rock) i čitala knjige tipa -Djevojka O, Strah od letenja, Rakovu obratnicu, ali i bibliju, ma u biti sve što sam mogla posuditi u knjižnici jer knjige su bile moja krila!I moja dva prijatelja dolazila su samo tad.
Svi sukobi, sve svađe mojih roditelja počinjale su na relaciji bog-partija, a završavale s psovkama Njega (štas moliš nekom kog nikad vidla nisi) i proklinjanjem Nje ( vid kolku su ti članarinu uzeli s plaće- mogla sam djeci čizmice kupit)
Taj badnjak (ajmemeniprijemilijungodina) naručito su se žestoko posvađali (zbog mene, možda),letjelo je štošta, od ružnih riječi,do lonaca,krunica.cvjećnjaka.Iako u svojoj sobi,nisam to mogla više podnijeti i iskrala sam se,u tatinom krombi-kaputu s ranglav rukavima i njegovim kačketom tipa šegrt Hlapić, (do svoje đubretarke-zelena vojna jakna s puno džepova kakvu je nosio Čegevara-nisam mogla doć) u hladnu snjegovitu noć,- pobjegla sam, trčeći u crkvu na moju prvu polnoćku (moj sin se smijao,kad sam to prepričavala i rekao- e jest ti bilo bježanje, ne mogavši shvatiti da je to tad bilo ravno avanturi i pobuni).Što se tamo događalo ne znam baš dobro ni danas jer sam bila smrznuta- što od hladnoće što od razmišljanja šta ako otkriju da me nema, al sam tvrdoglavo ostala do kraja.
Počeli smo izlaziti, i dočekao nas je kordon milicije (kasnije sam saznala da su imali dojavu da se pred crkvom pjevaju pjesme Ustani bane i Vila Velebita- možda se i jesu pjevale al ja od kombinatorike mogućih scenarija kad se vratim kući nisam ništa čula. Nastade stampedo, a milicajci kog dohvate pendrekom.Krakata i laktata,(prvi put mi bi drago zbog mojih košćurina) ja guz-guz-guz i dohvati rub mrakom obavijenog parka.Huuuu,kad glasčina iza mene - Bajo, das se namjestu ukopo,jerbo ću ti noge polomit!
Stala, ukopala se, polako se okrećem s dignutim rukama u zraku (kad moraš-predaj se) i smrzlo se i govno u meni - tatin pajdo milicioner.Prvo me opandrčio pendrekom po butini, meni pade kačket i tad me prepozna - Kru te jebo mala,jel ti ćaća zna kud se vucaš? Ja niječno odmahnu glavom, a on cerekajući se zlurado,govoreći to sve,otprilike mom ramenu - Neć ti ja ništ, al vid ćeš ti svog boga kad te izdam ćaći (eto opet boga u ustima režimskog organa).Na krilima adrenalina, doletjela sam doma.Mrak i tišina.
Tri dana mir, ja šutljivija nego obično (butina boli, al ništ se ne vidi), majka i otac ko dva golubića, brat standardno suvišan. i na današnji dan, koje li ironije (dan nevine djećice, kad se djeca šibaju da bi bila dobra) prije ajmemenimilijungodina,uleti moj otac,pod radnom jauznom u kuhinju (taman sam završavala ručak jer sam bila poslijepodnevna smjena. a mama je radila dvokratno) i s vrata zaurla - Koji je vrag (et opet) ute ušo, jedva sam sredio da te ne izbace iz omladine.............
- e da,,dvatjedna prije, omladinska organizacija je ozbiljno razmatrala da me izbace iz svojih redova (u koju "zvanično " nisam ni premljena jer nisam išla na Kozaru zbog vodenih kozica), a majka je išla po pozivu (na dopisnici- da svi vide) ravnatelju na razgovor - Zašto?- Pa pisali smo školsku zadaću iz hrvatskog ili srpskog jezika na ćirilici (tak je to bilo jedna na latinici,druga na ćirilici) pod nazivom "Ivo Lola Ribar - moj uzor".Ja sam napisala da svaka čast Ivi, fala mu na svemu, al moj uzor je Đenis Đoplin,napisavši na tri strane hvalospjeve o njoj (sloboda u njenim pjesmama,njenom životu, njenoj kosi-sa originalnim stihovima na latinici). I uzburkalo se. Da me ne šutiraju, eto otac je sredio, a majka je dala izjavu ravnatelju, da ona za tu Janu ne zna, a da se kod nas sluša Meho Puzić i Nada Mamula i Ivo Robić i da ak je ta Janica taki vanjski neprijatelj da se ja s njom,zbog oca, sigurno,ne družim! Kasnije me pitala ko je ona i ja sam joj pustila ploču i kad je Janis zapjevala -O Lord, a ja mami prevela, rekla mi je - sam ti to slušaj, tko ima taki anđeoski glas i pjeva o bogu,ne može bit loš ( za Lajbah to nije nikad rekla, samo se svaki put prekrižila,a i oni pjevaju o bogu?!)-
.....................a ti (urlao je sve jače i jače) opet sranja radiš.ZAŠTO?......................
Ja drčno (s kuhačom u ruci) ispravi se da bih bila višlja od oca i reče - Briga vučicu,šta ovce misle?!?!? Muk....i otvoriše se vrata raja i glupa šibetina..........trostruko ispletena svim mogućim svjetovima... izleti i........
Moje majke više nema, otac joj "gradi" oltar,a bog i partija postadoše najbolji prijatelji- u psovkama mu, a ja?Pa, malo trčim,,malo zavijam,malo ližem rane i sve to - uzbrdo, pa svako tolko -kotrlj-kotrlj (niz brdo), a kamenčina tup - men po glavi, al moje brdo, moj kamen.Život je i tako smislen samo kad podižeš uzaludno kamenje.A pendrek i onda i sad isti- tako da mislim da se prvobitno, al se izgubilo u prijevodu radilo o tom - da je pendrek iz raja izašao!
A svoju djecu "šibam" ljubavlju i "šibat" ću ih tim dok sam živa.
- 00:10 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
