Babaroga + bajka = KRIMIĆ

<	prosinac, 2005
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Ma kakav opis bloga?! Kao prvo sve je receno u naslovu - nisu joj dali da bude babaroga, pa je htjela biti bajka i na kraju postala krimic. A kao drugo - ja sam ovdje nova!

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Free Hit Counter

Babaroga + bajka = KRIMIĆ

19.12.2005., ponedjeljak

Autostopiranje

U četvrtak sam poslom išla za Rijeku. Vozeći se prema tom našem lučkom gradu sjetih se zgode koja se odigrala pred 10-ak godina.

Bila sam krenula relativno rano, iako sam dogovoreni sastanak imala tek u 10. Ne sijećam se više koje je godišnje doba bilo, ali znam da je tog dana bilo dosta hladno. Ovaj današnji autoput do Rijeke nije postojao, pa sam si bržu vožnju mogla priuštiti tek tada postojećim autoputom do Karlovca. Prošavši kroz Karlovac nastavila sam starom cestom prema Rijeci. Odmah negdje iza Turnja, izašavši iz jednog zavoja ugledala sam ljude kako stoje na autobusnoj stanici. Jedna žena ranijih srednjih godina ispružila je ruku i podigla palac. - Autostoperka?! – prostrujalo mi je glavom u trenu – Zar ona autostopira?!
U pravilu ne volim i ne stajem onima koji autostopiraju. Nemam nikakovih loših iskustava, niti mi je tko od moje bliže okoline pričao kakovo svoje negativno iskustvo, te iako sam se i sama jednom našla u prilici, na neki način prinuđena autostopirati, te unatoč tome što je osoba koja me je povezla bila vrlo pristojna, ljubazna i susretljiva, ja i dalje jednostavno imam averziju prema tome. Svega toga bila sam svjesna i u trenutku kada sam ugledala onu ženu.
Ne znam zašto, ali žena je djeovala sasvim neobično i nekako se uopće nije uklapala u sliku, među ostale koji su stajali na stanici. Bila sam uvjerena da se radi o nekoj ciganki. Kako je bila crnokosa i tamnije puti, a na nogama imala debele sokne i sandale, sve to još je više potvrđivalo taj moj dojam. Prošla sam kraj stanice. A onda, jedno 30-ak metara dalje zaustavila sam se i krenula u rikverc.
Još ni danas ne znam kada i zašto sam odlučila povesti je. Kad sam se vratila do stanice žena je prišla autu i prije no što je ušla upitala me kuda idem. Ne znam zašto, ali nije mi se svidjelo to pitanje, pa sam joj odgovorila protupitanjem: - A kuda vi idete?! -
Duboko je uzdahnula, prije nego što je odgovorila, a onda rekla: - Ako idete prema Rijeci i povedete me do bilo kuda, dobro je! - Odgovor mi se učinio čudnim, ali ipak sam klimnula i žena je ušla u auto.
Prvih nekoliko minuta vozile smo se u potpunoj tišini, a onda sam joj rekla da idem do Rijeke i ako joj to odgovara da ju do tamo mogu povesti. Odgovorila je da joj odgovara i da bi me samo zamolila da ju ne vozim u sam grad, već da ju ostavim odmah na obilaznici iznad Rijeke. I ovo mi se učinilo čudnim, ali nisam komentirala. Nastavile smo se voziti u tišini. Iako sam pratila cestu, krajičkom oka podozrivo sam je promatrala, pitajući se u sebi, tko je u stvari ona, kamo ide i zašto autostopira!? Tako iz bližeg, njena mi se put više nije činila tako tamnom, čak štoviše djelovala je blijeda u licu i nekako promrzla. Grijanje u autu je radilo i znala sam da će se ubrzo utopliti. Nisam ništa pitala. Vozile smo se i šutjele. Potrajalo je to. Onda, u jednom trenutku, ona je duboko uzdahnula i dosta tiho istisnula: - Nikad nisam mislila da će mi se takvo što dogoditi!
U prvi tren nisam reagirala, a onda sam ipak upitala: – Što to?!
Znate, ja autostopiram već od Zagreba! – rekla je. Na trenutak sam skrenula pogled s ceste upitno ju pogledavši. Nastavila je – Znate, ja sam u stvari jučer poslije podne iz Osijeka doputovala u Zagreb. Imala sam kupljenju kartu za (Poreč, Rovinj ili Pulu – ne sijećam se više točno što je rekla), ali kako je auobus polazio kasno na večer, odlučila sam sjest u neki od kafića na autobusnom kolodvoru i popiti kavu.
U nastavku priče, ispričala mi je kako je odložila kofer i tašku na jednu stolicu, a manju putnu torbu (nekakav ceker) na drugu, naručila kavu i čitala novine koje je u međuvremenu kupila. U trenutku kad je bila odlučila otići shvatila je da su taška i kofer sa stolice pokraj nestali. Od tog trenutka, kad je shvatila da je pokradena, pa na dalje počinje pravi krimić za nju. Prvo odlazi na peron gdje stoji autobus kojim je trebala otići u Istru, nadajući se da će uspijeti nagovoriti šofera da ju bez karte pusti, nudeći u dokaz svoje ranije kupljene karte, tek nekim čudom zapamćeni broj rezerviranog sjedala. Iako sjedalo ostaje prazno vozač ju ne pušta u autobus, pa tek nakon toga ona odlazi u potragu za policijom kojoj prijavljuje krađu. Kako je ostala bez svih dokumenata, policija ju odvodi u stanicu gdje osim uzimanja iskaza o krađi još i nju provjeravaju. Pokušavajući iznaći izlaz iz cijele te nezavidne situacije sijeti se prijateljice koja živi u Zagrebu, ali prijateljica se udala i ona ne zna na pamet njeno novo prezime, djevojačko ne pomaže, a adresar u kojem ga ima zapisanog ostao je u tašci koja je ukrađena. Puštaju je iz policijske stanice negdje iza ponoći. Prva slijedeća ideja bila joj je da se vrati u Osijek, a onda se sjeti da neće moći ni u stan jer su i ključevi od stana bili u torbici koja joj je ukrađena. Rezervne ključeve ima njena majka koja je s njenim malim sinom u Istri, kamo je i krenula. Nazvati svoju majku u Istru da joj telegramski pošalje novac nije mogla, ne samo zato jer je ostala i bez novca i bez telefonske kartice (mobitel nije imala jer tada još nisu bili tako opće raširena pojava, a i da ga je imala vjerojatno bi bio u torbici), već ponajviše stoga što u stanu u Istri nisu imali telefon uopće. Da nazove nekog od kolega s posla sjetila se još u policijskoj postaji, ali osim što adresar više nije imala, bilo joj je neugodno zvati ih u te sitne noćne sate, pa onda to nije niti zatražila. Na kraju odlučila je vratiti se na autobusni kolodvor, tamo pričekati jutro i onda nekako ponovo pokušati doći do Istre, mada još ni sama nije znala kako. Rekla je još da je inače samohrana majka, te da radi u redakciji tamošnjeg dnevnog lista kao lektor.
Zatim, mi je ispričala kako je u ranu zoru pješice krenula od autobusnog kolodvora prema rotoru u Novom Zagrebu, kako bi došla na početak autoceste za Karlovac, a kamo i kako su ju uputili neki rani prolaznici namjernici. Kako joj je, na svu sreću, ostao ceker u koji je bila stavila vestu i debele sokne, bude li joj kroz Gorski Kotar hladno u autobusu, i kako bi se bila skroz na skroz smrzla da su joj još i to ukrali. Počela je stopirati već prelazeći preko Savskog mosta, gdje joj je stao neki gospodin koji ju je poveo do Karlovca, odnosno do iza Turnja, gdje sam je na autobusnoj stanici ja pokupila.

Priča mi je zvučala strašno. Usprkos tomu, nekako sam se dvoumila da li da vjerujem ili ne u nju. Pitala sam se u sebi – Što ta žena u stvari očekuje i hoće od mene?! - Sve mi je izgledalo nekako previše zamršeno i nestvarno, previše problematično da bi bilo istinito. Nikako mi nije bilo jasno da zaista nije postojao neki drugi način da se izvuče iz tog problema. Nisam mogla shvatiti da baš nitko nije postojao kog je mogla nazvati makar iz policijske postaje. – Pa valjda bi joj to dopustili?! – mislila sam.
Iako sam je tijekom njena pričanja, onako sva u nevjerici, par puta prekinula postavivši joj pokoje potpitanje, na koje bi ona uredno odgovorila, bila sam još uvijek definitivno skeptična. Negdje usred te njene priče napokon smo se i predstavile jedna drugoj. Sijećam se da sam, još uvijek oprezna, rekla samo svoje ime, a ona se predstavila imenom i prezimenom (koje sam ja do danas zaboravila).

Nakon te njene priče nismo više puno razgovarale, pa je vožnja i dalje proticala uglavnom u tišini. Počela je padati kiša. Uvjeti na cesti bili su iz minute u minutu sve gori. Počelo je i puhati. Na kraju, pod jakim naletima vjetra spustio se i ogroman pljusak. Ne samo da sam jedva vozila, već sam jedva zadržavala auto u svojoj kolnoj traci. Nekako smo došle do Gornjeg Jelenja, a vjetar i kiša još uvijek nisu se stišavali. Pitala sam ju hoće li imati što protiv ako stanem. Odgovorila je niječno. Stale smo kod nekog restorana. Ušle smo u nutra. Pitala sam ju da li želi popiti nešto toplo, kavu ili čaj. Činilo mi se da se nekako dvoumi, prije no što je ipak pristala na kavu. Naručila sam kave, a onda otišla do šanka i kupila jedan sendvič. Vratila sam se do stola za kojim smo sjedile i stavila sendvič na stol. Nisam ga jela. Ona je srkala kavu. Zadržale smo se nekih 20-ak minuta, nešto malo progovorile, pa nastavile put. Možda 5 ili 10 minuta nakon što smo krenule iz restorana obratila sam joj se: - Gospođo, molim vas ponudite se. Ovaj sendvič je za vas. – ispalila je kao iz topa – Ne hvala! Nisam gladna!
Nasmijala sam se i ponovo ju ponudila. Okrenula se prema meni, pa rekla – Ja sam mislila da ste vi to sebi kupili. Mislim, zar niste sebi kupili?! – Pogledala sam ju na brzinu i odgovorila joj – Ne, vama sam kupila sendvič. Ja sam jela jutros doma, prije no što sam krenula. – Gledala me širom otvorenih očiju i na kraju protisnula – Meni je neugodno!
Znala sam da joj je neugodno, pa sam ju samo još jednom ponudila, ponovo joj objasnivši da sam sendivč uistinu kupila njoj, a ne sebi. Trenutak se još dvoumila, a onda ga je uzela. Nakon prvih par zalogaja, ponovo se okrenula prema meni. Oči su joj bile pune suza kad je rekla – Znate, ovo mi je prvo od prekjučer. Jučer sam se žurila i nisam ništa jela prije puta. Sin mi je već 3 tjedna s mamom u Istri i jedva čekam da ga vidim. Jedva sam dobila ovaj tjedan godišnjeg. Pa, sam samo razmišljala da čim prije sjednem u autobus za Istru. Kad sam došla u Zagreb nisam bila gladna. Mislila sam nešto ću si kupiti kasnije putem. – Nisam joj ništa odgovorila. Pustila sam ju da na miru pojede.

Neposredno prije no što smo se spustile do obilaznice na kojoj je željela da ju iskrcam rekla sam joj da joj neću moći tu stati. Ne sijećam se više koji sam razlog navela, ali znam da sam joj rekla da će morat samnom u Rijeku i da ću joj stati na Žabicama, gdje se u Rijeci nalazi autobusni kolodvor. Bila je šokirana ovom mojom izjavom. Na trenutak kao da se htjela pobuniti, a onda je ipak samo rekla – Dobro!
Došavši u Rijeku, na Žabice, stala sam sa strane i zamolila ju da me trenutak pričeka. Otišla sam u zgradu autobusnog kolodvora. Nisam se dugo zadržala. Kad sam se vratila ona je već izašla i čekala me kraj auta. Tutnula sam joj u ruku autobusnu kartu za (Poreč, Rovinj ili Pulu). Nisam baš bila pri novcima u to vrijeme, pa sam tako i na taj put u Rijeku krenula s relativno malo novaca. Kako sam benzina imala dovoljno za povratak i nadala se da mi guma na povratku ipak neće puknuti, preostali dio novca koji mi je ostao nakon kupljene autobusne karte, odlučila sam podijeliti s njom. Ona je stajala u čudu i govorila nešto kao da joj ne treba novac kad ima kartu ili da joj ne treba toliko ili što će joj uopće, dok sam ja već ulazila u auto. Iako se sve odvijalo vrlo brzo, sijećam se da sam joj rekla da joj treba za još jedan sendvič i kavu, a onda sam pritisnul papučicu gasa...
Gospođo! Gospođice! – vikala je potrčavši zamnom. Zaustavila sam se nekoliko metara dalje i promolila glavu kroz prozor. – Ali ja ne znam ni kako se vi zovete! – vikala je dalje – Molim vas, ostavite mi makar svoj broj! Kako ću vam se ikad zahvaliti?!
- Tako da ćete nekom drugom kad bude trebalo i kad bude prilika učiniti isto! – doviknula sam joj natrag i odjurila na sastanak zbog kojeg sam u stvari i dolazila u Rijeku.

Te večeri kad sam se vratila doma, iako je sastanak bio apsolutni promašaj, iako nikakav posao nije bio dogovoren, iako sam stoga bez-veze potrošila novac za put, osjećala sam se neizmjerno sretno i ispunjeno, kao da se dogodilo nešto sasvim suprotno – kao da sam sklopila posao stoljeća!

Tjedan dana nakon toga, više nisam izdržala, pa sam ovaj događaj prepričala mojoj prijateljici Tanji, koja me proglasila totalnom luđakinjom, jer u vlastitoj besparici dijelim novce totalnim strancima. Osim toga Tanja je smatrala priču moje autostoperice apsolutno nevjerojatnom i nije se mogla načuditi mojoj naivnosti. Unatoč tomu što je Tanja moja dobra prijateljica čije mišljenje istinski cijenim, tog puta njeno drugačije viđenje nije moglo raspršiti onaj dobar osjećaj u meni. Stoga joj rekoh samo kako sam učinila ono što sam mogla i po svojoj savijesti, a s druge strane toj će ženi biti, prevarila me ili ne, prema njenoj savjesti, i ona će to znati, a ja ne moram.

Moja Autostoperica i ja, više se nikada poslije nismo srele!

- 09:30 - Komentari (16) - Isprintaj - #

14.12.2005., srijeda

Guske u magli

Radi se o gospođici koja mi je u protekloj godini tancala po živcima, pila krv na slamku i secirala jetru. Po mojoj slobodnoj procijeni dotična je u dobi od 28 do maksimalno 32 godine. Ime i prezime okičeno joj je s onim famoznim mr. dr. brrr. frrr. grrr. i sl. privjescima koji bi trebali obilježavati učena čovjeka (ženu). Gospođica je znanstvenica s navodno ogromnim znanjem i iskustvom u svom profesionalnom području.
Nekom mješavinom slučajnosti i preporuke, došetala je ona još negdje pred kraj prošle godine u našu vrlu Firmu. Lijepo smo je primili, ugostili i saslušali. Ukratko, gospođica se spremala u realizaciju nekakvog projekta, za koji su navodno i nekim čudom sredstva bila osigurana, pa se dala u potragu za nabavku opreme i ostalog potrošnog materijala potrebnog za realizaciju već spomenutog projekta. U tom kontekstu njen interes i zahtjevi bili su, od nas prikupiti ponude za robe iz programa kojeg nudimo. Dobro! Čak što više – odlično!
No, da se odmah na početku razumijemo, ja pak, s druge strane, nisam nikakav znanstvenik, pa čak niti približno srodne struke, tek običan trgovac ili ljepše rečeno samo dobar ekonomist koji zna relativno dobro pregovarati i ugovarati, u tom kontekstu relativno povoljno pronaći i kupiti, pa onda to prodati, pritom nešto zaradivši. Imam nešto znanja stranih jezika, razumijem po koju čak i latinsku, i sasvim pristojno plivam po zakonima i pravnim pitanjima (zahvaljujući nekakvom višegodišnjem honorarnom iskustvu). I to bi bilo to! Ništa posebno za posao koji obavljam. Jedina posebnost ili neobičnost s moje strane, za koju vas, doduše, niti jedan poslodavac zasigurno neće pitati pri zapošljavanju, a što ljudi koji me duže i bolje poznaju nazivaju: onaj njen nos i rengen za ljude.
Znam da vrlo glupo i umišljeno zvuči – Znala sam odmah!
Ipak, iz iskustva sa samom sobom znam da ono na prvu je uvijek pun pogodak. I svaki puta kada bih samu sebe pokušala uvjeriti u suprutno, osobito ako bi ocijena na prvu bila naizgled prestroga, na kraju bih se uvijek morala suočiti s vlastitom obmanom, samo iz razloga što sam one na prvu, signale svog nosa i rengena iz ovih ili onih razloga, logičnih ili nekog razumijevanja radi, odbacila.
No, pustimo mene, pa da se vratimo na gospođicu savjetnicu ministra. Pri tomu prvenstveno valja imati na umu da se radi o jednom ozbiljnom ministarstvu i da takvu savjetničku stolicu, odnosno radno mjesto ne može dobiti baš makar tko ili ipak može....???!!! Osim toga, logično bi bilo za očekivati da osoba na takvoj poziciji posjeduje, ako već ne veću količinu znanja od ostalih običnih smrtnika onda barem prosječnu. Također, bilo bi logično za očekivati da se osim nekim standardnim znanjima odlikuje i nekim drugim sposobnostima ili barem malo iznad prosječnom inteligencijom.
Stvarnost je, kao što već vjerojatno pogađate, nažalost sasvim drugačija, a tijek sve dubljeg mog uranjanja u tu grubu realu išao je otprilike ovako...
Još na prvom sastanku pitala sam gđicu. Savjetncu tko (koja ustanova) je nosioc projekta i na koga ponude treba nasloviti. Odgovor, tada, navodno još nije znala, jer je sve, a što se tog dijela tiče, još u nekakvim pregovorima i dogovorima. (Ma hajde!!!) Prema tome znači ponudu pišem na N.N., koji N.N. će to onda i naručiti ili neće, pa kad onda istom tom N.N.-u ispostavimo račun, N.N. će to platiti. Jednom riječju – posao godine! Na pitanje da li zna s kolikim novčanim sredstvima raspolaže (pritom ne zahtjevajući da meni kaže tu famoznu cifru već samo pitajući da li ona zna kolika je), nije znala odgovoriti i bila je vrlo ponosna zbog toga, pa je u tom smislu čak značajno tajanstveno i koketno zatreptala očicama. Perfektno – znači gđica. Savjetnica možeš si priuštiti da kupi sve, odnosno ili u stvari ništa! (Kako je kod nas sve, ali ama baš sve moguće, jer oni bogati znanjem, kruha prose, a oni pak bogati novcem, vezama, ne rijetko i šarenim titualam, teško se i potpisuju, bolje da krenemo dalje...)
Pitam ja gospođicu savjetnicu koliko joj je velik prostor (jer moglo bi tu biti volumenozno i većih komada) u koji tu opremu misli smjestiti. Ali jooooj, što ja isto svašta pitam, jer gospođica veli da je prostor još u nacrtnoj fazi, a lokacija se tek ima pronaći. (Ma čovjeće, pa tu je, vidi se, sve od početka pomno isplanirano.)
OK! Ostavljam po strani arhitekte i građevince jer vidim da je određena lokacija na skliskom i trusnom terenu, pa krenuh na struku pitanjem – Koju vrstu roba u stvari trebate?
Veli gđica. Savjetnica – Sve! Ama baš sve što možete zamisliti da jedan takav prostor može trebati!
OK opet! Znam da imamo poprilično širok program, ali iapk...!!! Već mi se lagano počinje dimiti iz glave, ali samo ljubazno (trudila sam se jako) preformuliram pitanje – Budući da nisam upoznata sa sadržajem i detaljima projekta, a Vi to normalno znate, možete li mi reći što se u okviru istog planira raditi, jer primjerice budete li se bavili ovim roba A i B Vam ne treba, a primjerice onim C i D će Vam biti neophodna?! – Nastala je stanka u kojoj me pogledala širom razrogačenih očiju. (Znam! Već su mi rekli da postavljam teška pitanja.) Onda je zinula i vidim stiže odgovor...
- Znate, ne zna se još točno, ali ja mislim raditi i ovo i ono, tako da će mi trebati i A i B, i C i D!
Genijalno! Sad kad smo suzili područje, možemo dalje, pa nastavljam – Dobro! Recimo od ovih A, da li trebate veće ili manje, ovakve ili onakve, za ovo ili za ono (nabrajam karakteristike i sl., jer zaista nije svejedno)?!
- Paaa, znate, ne znam u stvari kakvih sve ima! – odgovora savjetnica ministra vrlo ozbiljno.
- Razumijem, – velim – tehnologija se tako brzo mijenja i napreduje da ju je zaista teško pratiti! (sad već postajem bezobrazno ironična iako uspijevam zadržati smrtno ozbiljnu facu) – Možda, stoga nebi bilo loše da onda ipak pričekamo da prostor bude gotov na toj lokaciji koja već bude, jer će do tada sigurno izaći nešto novo, što danas ni Vi ni ja ne znamo još da "ima" ili će biti?! - pitam dalje.
- A ne, ne! – prihvaća ona najozbiljnije moju ozbiljnu ironiju – Ja do tada moram imati sve spremno!
Nisam htjela pitati gdje će to držati do tada. U svakom slučaju, šteta! Nije upalilo!

Da vas ne zamaram dalje tijekom ovog odužeg prvog razgovora koji je u svakoj slijedećoj minuti svog trajanja tonuo u sve dublju i širu glupost, reći ću vam samo vrlo skraćeni rezime cijelog slučaja.

Gđica. Savjetnica ministra nosi prezime koje ste zasigurno čuli u onom dijelu Vijesti koji se odnosi na domaću političku scenu i njene aktere. (Da oktrijem tko je komu tko, nisam se baš zamarala, pa nemam pojma još ni danas.)
Gdje je i kako gđica. Savjetnica ministra stekla svoje ogromno znanje i iskustvo, zaista ne znam! Iako sam imala prilike upoznati jednog od zaista rijetkih ljudi, čovjeka koji je u dobi od 21 godine imao završena dva fakulteta, već tada govorio nekoliko stranih jezika (danas ih govori puno više), koji je ubrzo nakon toga postao jedan od viših diplomatskih dužnosnika u jednoj od ambasada, ne naše već jedne strane zemlje, te u to doba bio najmlađi diplomat u svijetu, vjerujte da govoreći o gđici. Savjetnici definitivno nije riječ o osobi takvog kalibra.
Što se tiče njena profesionalnog znanja i iskustva, prosto-narodnim rječnikom rečeno njoj je crno i bijelo jedna te ista boja, a šija i vrat dva u potpunosti, ne samo različita, već upravo oprečna pojma. Kada se pak radi o stvarima koje njeni kolege iz struke ne samo da koriste danas već i proteklih barem 10 godina, i to u svakodnevnoj upotrebi, dakle o nečemu što je konstanta skoro kao sunce i mjesec na nebu, ona će vas zatražiti da joj pošaljete sliku kako bi mogla saznati kako to točno izgleda, te dodatno zamoliti pisano objašnjenje i karakterisike iste stvari, kako bi (valjda kasnije) znala i kako se ista upotrebljava. U slučaju da joj, već totalno izluđeni od slanja slikica i objšanjenja za nešto što je toliko obično i uobičajeno, na kraju pošaljete čak i uzorak, ona će vam uputiti oduži mail kojim će vas zamoliti da joj točno objasnite što u stvari predstavlja to što ste joj poslali.
Vrhunac ćete doživjeti, kada vam nakon godinu dana, netom opisane i još puno gore (nazovimo to) suradnje, gđica. Savjetnica ministra uputi zahtjev da joj (iako to definitivno nije roba kojom tržite, a ponajmanje ne profesionalna) nabavite plastičnu tirkiznu kantu za smeće koja će se (prema njenom viđenju i objašnjenju) estetski, jedina i najbolje uklapati u njen budući znanstveni prostor i projekt. (Vjerojatno kao jedan od bitnijih elemenata???!!! – No, kako bih ja to mogla znati kad nisam te struke, a niti me ovaj narod plaća da savjetujem ministra?!)

Ako čujete da nešto pišti i da je zaglušujuće ruknulo – to sam se ja pretvorila u pretis lonac koji se do daske razviždao i upravo eksplodirao!

Stara poslovica kaže (barem su mene tako učili) da se lagano (samo) guske mogu natjerati i provesti kroz maglu.
Čini se da je kroz protekla vremena tehnološki napredak djelovao i na guske, jer reala današnjeg naravoučenja, iz ovog primjera, govori da su guske uznapredovale do te mjere da im je omogćeno da čak i ministre savjetuju kako se (narod) tjera i provodi kroz maglu.

- 12:27 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>