| studeni, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ma kakav opis bloga?! Kao prvo sve je receno u naslovu - nisu joj dali da bude babaroga, pa je htjela biti bajka i na kraju postala krimic. A kao drugo - ja sam ovdje nova!
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Babaroga + bajka = KRIMIĆ
u SRIDU
- 06:42 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Da li je to: a) u srijedu ili b) u sredinu E pa, kod mene je bilo i jedno i drugo, i sve je bilo baš u ovu srijedu i u sredinu – i to dva put. Prvi put Kako sam u srijedu ranom zorom nešto piskarala ispričavajući se gospodinu s Jagodama na njegovu blogu, tako sam uočila da se tamo igra neka odgonetka – jagonetka, koju sam u tom rano-jutarnjem trenutku poptuno zanemarila. Kada sam poslije podne istoga dana, mučena znatiželjom da li je dotični gospodin prihvatio ispriku, ponovo svratila na njegov blog, jagonetka mi ponovo pade u oko. Ovoga puta dadoh si truda da proučim pravila igre, a onda i da zavirim u kojoj je fazi trenutno aktualna. Zaintrigirana onim svojim vječnim mogu li – ne mogu li ja to, na brzinu pročitah pitanja ostalih igrača: je li to ovakvo ili onakvo, od ovog ili onog, služi li za ovo ili ono, može li se s time ili ne može. Potom se bacih na brzinsko proučavanje slike (odnosno njenog dijela), primaknem se monituru (samo što nos nisam zabila u njega), pa se odmaknem. Onda žmignem na jedno oko, pa na drugo, zamislim da vidim što ne vidim i odlučim bubnuti svoje viđenje: BABUŠKA! BINGO! Ali, da je to bio bingo pododak, doznajem tek danas, jer, naravno, kasno palim! Neovisno o tomu, ostaje činjenica da je pogodak ipak bio u sridu !!! Drugi put Drugi put je imao svoju uvertiru u ponedjeljak – to su bile, nazovimo to tako, pripreme. Utakmicu sam odigrala u utorak, a rezultat je stigao u sridu. Dakle, sve je počelo u ponedjeljak na večer kada me je nazvao g. Kukuruzić (moj direktor, koji je tada bio na službenom putu izvan zemlje) kako bi mi (pretpostavljala sam) saopčio jednu od svojih famoznih direktiva, a koje bi se trebale sprovesti u djelo po mogućnosti još prekjučer. Nisam puno fulala! Nije baš bila klasična direktiva, ali nešto tipa: Tek sad sam vidio da sam dobio mail od jednog našeg dobavljača koji organizira nekakvu akciju, ali ta akcija traje samo dva dana, pa daj učini nešto – trebalo bi to iskoristiti. Velim ja njemu – Ahha, dobro! – i već unaprijed odlučim da od toga neće biti ništa, jer je slučaj = nemoguće! Da stvar bude bolja, nedugo iza tog telefonskog razgovora (još sam bila u firmi) nastao je totalni kuršlus. Sve je porikavalo, ali baš sve! I dok sam ja k'o duh s nekakvom turbo mini baterijom (koja mi je u stvari privjesak za ključeve, i na kojoj moraš non-stop držati još minijaturniji gumbić ako hoćeš da svijetli jer se neda zakočiti) tumarala našim vrlim poslovnim objektom u potrazi za nekavim razvodnim kutijama, glavnim osiguračima, agregatima (koji su se automatski trebali upaliti, ali nisu) i tome sličnim strojevima i napravama, mislila sam u sebi kako sad fakat nema blage šanse da njegovu famoznu direktivu provedem u djelo. Kako je N. Tesla nažalost već davno umro, ostala sam na milost i nemilost nekakvih kvazi modo servisera zaduženih za održavanje zgrade, o čijem oduševljenju zbog tog interventnog izlaska u 10 na večer bolje da vam i ne pričam. Kada su dotični intervenisti napokon stigli, nešto su bez-veze pročeprkali (što sam mogla i sama da su mi rekli preko telefona, ali kako bi to oni onda naplatili - jel'!?!), struja je prošljakala, a s njom i dobar dio ostale aparature. Na odlasku, važno su mi napomenuli da pripazim sada (samo nisu rekli kako) jer da bi za pola sata opet se moglo dogoditi isto. Rekla sam im samo – Dobro! – a u sebi sam pomislila – E, meni više neće, jer ja sad idem doma! Tako sam i napravila, pa je što se te štorije tiče, ponedjeljak završio. Utorak je bio manje-više normalan radni dan, izuzev one nekolicine majstora (svaki za određeni resor) koji su bauljali objektom uklanjajući jučerašnji kvar. Što se pak tiče Kukuruzićeve direktive nju sam smetnula s uma, odnosno jednostavno stavila ad acta jer nije bilo blage šanse, taman cijela komercijala radila samo to, da stignemo obavijestiti sve kupce, da kupci shvate o čemu se radi, razumiju hitnost slučaja i prilike, i još u roku od 30-ak sati odreagiraju narudžbom. Nema šanse! Kao prvo zato što smo mi jedna vrla Firma d.o.o., koja je istinia i Bog opremljena svakojakim čudima moderne tehnologije, ali zato nema najobičniju i najgluplju bazu podataka npr. svojih kupaca, odnosno barem ju nema u elektronskom formatu, a sve to iz razloga jer je naš g. Kukuruzić abi-normalno paranoičan i na sve moguće načine fobičan. Znate netko bi to mogao presnimiti!!! Stoga mi lijepo, baš kao u stara dobra vremena Marije Terezije, imamo jednu ogromnu BILJEŽNIČETINU (za koju ne znam ni tko, ni kada, ni gdje ju je uopće uspio nabaviti) i koja nam glumi nekakav adresar, jer znate već – to nitko "nemre" uzeti pod mišku i odnijeti u.... (znate već kam). Uzevši u obzir te uistinu extraordinary okolnosti, možda će vam biti lakše za razumijeti zašto stvarno postaje problem nazvati ili faxirati 300-tinjak ili 500-tinjak različitih i najprioritetnijih kupaca u svega par sati. Zbog tog fenomena nazvanog elektronska baza podataka već sam preko nekoliko stotina puta, u proteklih više godina, dubila na glavi, kričala, svadila se, pa čak i prijetila, na kraju i prošetala na trepavicama ispred g. Kukuruzića, s uvijek istim rezultatom totalnog neuspjeha. Zaista teško savladiva paranoja! Nešto pred kraj radnog vremena direktiva mi je ponovo pala na pamet. Da se prije nego što nastavim razumijemo oko jednog! Hvala Bogu dovoljno dugo radim kod g. Kukuruzića da mogu reći da znam da ni sam nije vjerovao u mogućnost realizacije direktive koju je bio izdao. S druge strane, bila je to zaista prilika koju je trebalo iskoristiti. Prilika koja se u 10 godina od kako Firma radi s ovim dobavljačem nije do sada pojavila niti jednom. S treće strane, opet, znala sam da koliko god i Kukuruzić zna da je to nemoguće, u potpunosti i kak se spada realizirati u tako kratkom vremenu, predobro sam bila svijesna toga, da unatoč tim činjenicama Kukuruzić neće propustiti priliku da mi natrlja na nos kako je on za ovu godinu planirao ipak veći promet od onog koji će biti ostvaren, a ja sam eto odlučila ovakvu stvar propustiti. Ta me spoznaja izjedala i žderala do bola, toliko snažno da na kraju odlučih probiti sve granice, napraviti presedan, pa kud puklu tam strelilo, a onda ak' baš hoće nek mi da i otkaz. Slijedećih 7 sati (radno vrijeme je već bilo davno završilo i svi normalni ljudi otišli su doma) zafrkavala sam se na provedbi svoje ideje. U 22:30 sve je bilo gotovo i spremno za lansiranje. I tako je moj eksperiment u sridu - lansiran u utorak na večer! Otišla sam doma spavati da lakše dočekam sudnji dan! U srijedu nekako mi se baš nije išlo na posao, pa odlučim da ću malo kasnije doći – recimo oko podne (sva sreća da imam klizno radno vrijeme). Prolaze jutarnji sati, a ono ništa se ne događa. Inače me uvijek zovu?! Ovaj put nitko nema ništa ni za reći ni za pitati! Počinjem već razmišljati i o bolovanju, ali osim što nisam građena za takvu vrstu bolovanja, vjerojatno mi, a pogotovo ne sad, nitko ne bi ni vjerovao, ponajmanje Kukuruzić! Na kraju ipak uzimam put pod noge i palim prema Firmi. Stižem pred zgradu, a sve djeluje mirno i normalno. Ušuljavam se u nutra, polako i na prstima prilazim vratima glavne prostorije – niš se ne čuje. Ulazim! Svi sjede za svojim stolom i tek poneko podigne glavu, istisne pozdrav. (Inače, uvijek neka gužva – ovaj se baš sad sa zahoda vraća do svog stola, ona baš sad s gableca, onaj drugi iz kopiraone itd.) Šmugnem do svog radnog mjesta i ništa ne pitam! Primam se posla, radim i dalje ništa ne pitam! Nije dugo trajalo! Jedna hrabra gđa. Duša okuraži se otisnuti od svog stola, došeta do mene pa priupita: "A kaj ste vi to jučer radili kad smo mi otišli?! Ovo danas nije normalno...! Pogledam ja u Dušu, dignem jednu obrvu i kao čudom se čudim jer nemam pojma o čemu ona to priča, pa molim razjašnjenje. Duša jedva dočeka priliku da može razliti svoje (uvijek oduže) razlaganje pa počne: "...od jutra neprekidno zvone telefoni, stigla je hrpa faxova, svi su zatrpani mailovima, kod tajnice su narudžbe koje su do sad već stigle....!" Molim???!!! Ustajem se i već krećem prema tajnici, ovaj put u istinskom čuđenju digavši obrve! Dolazim do tajnice, a ona mi pokazuje snop papira! Gledam i ne vjerujem! No, to nije bio kraj! Najezda jednostavno nije popuštala! Taj dan svi radimo prekovremeno, nikom nije teško, svi se smiju, padaju zafrkancije! Zatvaramo butigu, podvlačimo crtu (jer treba sve to još proslijediti dobavljaču) i rezultat u niti 24 sata glasi... brojem: 150.000,00 i slovom: stopedesettisuća.... S obzirom da ne tržimo s lokomotivama, ovu cifru ipak treba nakljucati – ovako u sridu !!! Sad još samo čekamo da se Kukuruzić vrati! |
HTML tabula raza
- 03:59 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Dakle, s pojavom svega par komentara na ovom mom blogu, a kao jedno fino odgojeno čeljade, uzvratih posjet, odnosno dadoh se u čitanje, gledanje, pregledavanje blog-stranica tih mojih komentatora. No, nije to bio kraj. Upravo suprotno! Natjeraše me te stranice da pootvaram još sijaset drugih blogava. M R A K!!! Dragi ljudi nabili ste mi takve komplekse, ubili u pojam... i još nemrem k sebi! Prva reakcija (neovisno o tome da li mi se i koliko određeni blog svojim sadržajem svidio) bila je – E nećete majci, pa nisam ja ništa lošija! Kad ono – JESAM! No, to sada znam! Onda, u prvi mah, nisam se dala tek tako. Mislim, istini u oči gledajući, znam i ja da vizualno taj moj blog ama baš na ništa ne liči, pa ću ja to sad u čas posla KLIK, preKLIK, bum, KAbam i bit će to – ma neda se riječima uopće opisati izgled tog design-a iz moje glave. Da skratim priču – kad ja to montiram na svoj blog najverojatnije će me netko prvo jeftino ukrasti, a onda će me netko sramežljivo otkriti i na kraju će pljuštati one famozne six figures ponude od kojih ću se teškom mukom uspjet obraniti i to samo na trenutak kako bih se popela na neku pozornicu da uz salve i pompe preuzmem tu dizajnersku nagradu. (Aaahhhhhaaaaa!!! Što ta mašta, stvarno može svašta!) Kaj?! Smiješno vam je?! Meni uopće nije smiješno! Čak štoviše, situacija je ozbiljna, teška i složena! U svakom slučaju, u nedjelju, a s gore opisanom vizijom kao svijetlom mišlju vodiljom upustim se ja u design (ili barem preuređivanje) svog vizualnog blog identiteta. Tako, hrabro stisnem na onaj gumb "Dizajn >>", pa da vidimo tko će sad od mene sakriti sve one predloške koje prilikom prve instalacije, najvjerojatnije nisam uočila. Pregledam ja njih svih 38, ali majke ti blažene, a gdje su oni drugi. Eto, čovjeće, pa nisam još pravo ni počela, a već sam zapela. Znači tako, pomislih – Neprijatelj je odlučio zaigrati tvrdo. E pa dobro – igrat ćemo tvrdo!!! Nastavljam istraživanje, full gas borbeno raspoložena. Još uvijek mi nije jasno kako sam uopće tim svojim srdžbom zamagljenim pogledom uspjela uočiti kraj onog gumba "Predložak" još nekakav na kojem piše "HTML kod predloška". Aha, znači tu si zec. Što mi ne rekoste odmah da je cijeli štos u HTML-u, pa to znam. (Tak sam bar mislila!) Znate, to je ono tipa: B za boldano, I za italic, malo podesis ove >kvačice< amo tamo – i to ti je to miki. Kad ono – ČORAK, i to ne obični čorak, nego čorak od atomske! E, baš takav ČORAK !!! (hehehe – a pogledajte sad mog atomskog čorka! Nešto sam ipak savladala – nije da se hvalim!) Zatim je uslijedila borba sa bacground-om, pa onda nekakvi famozni kodovi za boje, pa border-i miči amo tamo, natrag – nevalja. (Ahh uvijek imam problema s tim granicama.) Onda tko je u HTML stavio vitičaste zagrade, a da ja o tome nisam obaviještena. Kaj sad s tim?! Molim Vas lijepo, od kada se HTML piše na hrvatskom?! Kužim ja sve ono head, text, body, size – normališka sve počinje od glave, tekst je tu da pogura stvar, a Bože moj body, style i size – zna se, ta i ja sam ljudi od krvi i mesa! Ali ono, Iznad Posta, Ispod Posta, komentari, kalendar, pa onda još ono Link za prikaz komentara ili još bolje Molimo da ne mičete ovu varijablu jer... Isusek, Isusek – Dudek, Rega, Imbra, Cinober i Presvetli – Gruntovčani moji dragi UPOMOĆ tehnologija nezadrživo nadire i potrla me bu! Kao Krezubica kidnula sam nalijevo u potrazi za pomoću i nekom igrom slučajnosti naletila na blog jedne dobre žene ili djevojke koja je tu baš svašta nešto što je mene mučilo objašnjavala. Tu sam tako saznala da postoji osim HTML-a i nekakav (oprosti mi Bože! – križam se) CSS, a o čijem postojanju nitko naravno nije našao za shodno obavijestiti me, i još sijaset toga. Nakon višesatnog proučavanja i isčitavanja hrpe teksta na ovom edukativnom blogu, a kada sam smatrala da sam se već dovoljno izobrazila ili naobrazila, odlučih se hrabro, ponovo otisnuti u virtualni svijet i objaviti jedan probni post – čisto da onjušim početne uspjehe svog novog web-dizajnerskog zanata. Proba se pojavila! Isuse Bože, kak me to tek iznerviralo, kad sam vidla kako izgleda. U potpunoj harmoniji sa svojim horoskopskim znakom sada bih najrađe bila rikaaala, grizla i trgala! Uffffffffffffff rrrrrrrrOOOOOaaaaaaaaRRRRRRRRRRR !!! Ne, nisam mogla više izdržati! Morala sam se ustati, spustiti tenzije, ohladiti glavu i trijezveno razmisliti, jednostavno – stati na loptu! (Ali, lopta je okrugla – to znate?!) Stoga sam samo na brzinu otrčala do WC-a (jer tamo se uvijek nešto pametno sijetim) na putu do kojeg sam dobro pokupila jedan štok (masnica na ramenu danas je taman lijepe žuto-zeleno-ljubičaste boje), da bi se još luđa i razjarenija vratila u web-mastersku borbu koja je dalje išla, otprilike ovako: - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 1 put - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 2 put - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 3 put - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 4 put - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 5 put ............. I onda mi usred te seanse isprobavanja s komentarom uleti na blog gospodin s jagodama. Ma šta?! Ma kako?! I još mu je bla bla bla nešto smiješno?! Povlačim rukave, namještam šake! Dosta je bilo mijaukanja, grickanja i bacakanja, sad se TUČEM – fajtam se za ozbiljno! (Ma znam, nije čovjek, jadan ništa kriv! Ni sam ne zna ni zašto, ni kako, ni gdje, a ponajmanje kada je upao!) No, tada ta je misao bila daleko od mene! Aktualna misao glasila je: Di ćeš majmune usred moje dizajnerske probe. Je... ti ja tvoje jagode sa i bez šlaga! Mene si naš'o?! Nekako se primirim i onda opet... - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 6 put - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 7 put - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 8 put........................................ E dosta je! Ne znam koliko puta sam još ponovila ovaj postupak izmjena i ponovnih objavljivanja da bi na kraju totalno isparila na živce i lijepo ODUSTALA! I sad je kak je! Uostalom, zar nebi trebalo biti bitno ili barem važnije ono što piše, a ne ono na kakvoj je podlozi napisano?! (Konstatira lisica kiselost grožđa, neokusivši ga, jer ga tak i tak nemre dohvatiti!) To je dakle bila nedjelja! Jučer, u ponedjeljak, samo sam s gađenjem prošla kraj ovog svog kompjuterskog stroja, još uvijek maksimalno iziritirana, i to do te mjere da bi bila najrađe pljunula u monitor da ga nisam tak skupo platila i da mi ga se dalo poslije čistiti. Danas vam se javljam ponovo, ovim svojim priznanjem nastojeći prebroditi još uvijek nagomilanu srdžbu, bijes i nemoć zbog vlastitog neznanja s područja web-design-a. Ujedno vas želim upozoriti, a da nebiste doživljavali nepotrebne šokove, da će trenutni izgled ovog bloga zasigurno biti podložan promjenama u skladu s eventualnim napretkom ili mojim promjenjenim saznanjima s ovog totalno mi neistraženog područja. Živi mi bili, pa izdržali! |
proba
- 03:47 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
baš me zanima kako će ovo izgledati užasno me zanima pišem, rišem, isprobavam VAŠ TEKST ako upali?! bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla |
R e c e p t
- 23:58 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Postoji narod što ga nazivamo: nijemci, pa onda postoji narod u mnogočemu srodan i sličan ovom što ga pak nazivamo: austrijanci, zatim ima tu mađara, čeha, talijana, hrvata, pa čak i naroda možda najšire rasprostranjenog iako bez vlastite države ili čak republike što ga nazivamo: romi ili cigani. Dakle... Osnovni sastojci - 1 nijemac - 1 austrijanka - 1 čeh - 1 mađarica - 1 talijanka - 2 hrvata - 1 ciganka (Nisam baš 100 na 100 – da su sastojci u pravom omjeru, pa ako netko pokuša ponoviti recept, sigurnosti radi neka bude od svakog naroda bar po jedan.) U svakom slučaju gornje sastojke dobro promućkati i mućkati, mućkati barem jedno stoljeće i pol do dva, sve dok se navedeni sastojci ne homogeniziraju u jednu nerazdvojivu, više ili manje kompaktnu masu. Nadjev (oli ti fila) - jedan purger, kmetsko zagorskih korijenova - jedna glumica iz putujuće družine čergara - jedan plemenitoga roda (ono da mu se ispred imena nadje barem neki pl. ako već ne i von) - jedna barunica, odnosno kontesa - dva učitelja oli prefešura i - jedna grofica I ove sastojke treba dobro zamutiti i mutiti kroz jednako vremensko razdoblje kao i osnovne sastojke sve dok se ne zgusnu u jednu glatku tekuću smjesu. Potom ovim nadjevom valja dobro natopiti osnovne sastojke i pustiti da se sve dobro ohladi. Hladno je onda kada se je nadjev tako dobro upio u osnovne sastojke da se međusobno više ne mogu ni razdvojiti ni prepoznati. U trenutku kada sa sigurnošću možete konstatirati opisanu ohlađenost – vaše predjelo, glavno jelo i desert je gotovo. Sada bi, kao i nakon svakog dobrog recepta trebala uslijediti ona famoza rečenica – Dobar tek! No, ja je neću uvrstiti na kraj ovog recepta, kao prvo jer nisam baš 100% sigurna da je to baš tako ekstra dobar recept, a kao drugo uopće ne izgaram od želje da me netko sažvače i proguta, ili makar samo proguta! Ne znam da li ste čuli onu pjesmu Vladimira Koćiša Zeca "Plava ciganka"?! Ako jeste, pa ste samo posprdno odmahnuli i nasmijali se, vjerojatno prispodobivši si nekakovu poblajhanu romkinju, uvjereni da "naturalmente" takova ne postoji – znam sigurno da se nismo upoznali !!! I na kraju, ne mogu odoljeti, a kad sam već kod naše glazbene estrade, a da ne spomenem gospodina Škoru koga čuh neki dan kako izjavljuje: "...pa ja se svaki dan budim kraj jedne amerikanke!" Eh, moj Škoro, ti znaš kakav je to doživljaj svako jutro probudit se na "graničnom prijelazu". No, ti bar znaš na kojem si i koji te narod gleda s jastuka pokraj. Ali, daj zamisli, milo moje, u mojim venama teće rijeka osnovnih sastojaka i nadjeva, pa ti znaj u jutro na kojem si graničnom prijelazu uopće, i koji te narod gleda iz kupaonskog ogledala!?! |
Prvi put
- 11:11 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Dakle što reć'?! Otkrila sam blogove! WOW!!! Dok se ja osjećam kao Amerigo Vespuci ili barem k'o Kolumbo misleći da sam otkrila Ameriku, vi ćete se ili barem neki od vas, koji su nekim cudom nabasali na ovaj moj tekst, vjerojatno cerekati od uha do uha, a možda bi mi najrađe čak zapljusnuli u lice kao što je onomad onaj hercegovački tajkun JAMBO u "nedjeljom u 2" Stankoviću: Čovjeće, pa Amerika je već otkrivena! Ipak, nadam se da nećete, ta nisam ja... Kako se odlučih?! Ima jedna latinska izreka što kaže: Verba volant, scripta manent. Što bi u više ili manje slobodnom prijevodu značilo: RIJEČI LETE, A NAPISANO OSTAJE. Tako se ja odlučih da nešto možda ipak ostane. Kako izabrah naziv bloga?! Ova živa kreativa išla je točno slijedećim redoslijedom... 1. sam htjela biti BABAROGA, pa me lijepo izbacilo i veli da već ima takova, a taman sam pomislila kako sam ne samo kreativna nego i prva. Kad ono - JOKS ! 2. uopće nisam imala plan "B" i rezervnu varijatnu, pa priupitah samu sebe što ću ja tu uopće trkeljati. Nakon dužeg razmišljanja, priznam sama sebi, napokon, da NEMAM POJMA. 3. Frustrirana svim tim saznanjima pomislih ljutito - Pa dobro kad ne može biti babaroga bit će BAJKA!!! Kad sam pomislila tko još danas uopće vjeruje, a kamo li čita bajke - moram priznati, iako nevoljko, da ni samu sebe nisam uspjela uvjeriti u tu bajku. Stoga odmah opalim kontru tipa: crna kronika. BLINK! BLINK! Svi danas čitaju crnu kroniku. Svi se zgražavaju i opet čitaju, pa čak povremeno i ja koja je se iskonski gnušam. Ipak i definitivno odlučih - crnu kroniku neću pisati! Ali, što onda?! U bajke nitko ne vjeruje i nitko ih ne čita. Crnu kroniku svi čitaju, a nitko je ne priželjkuje. I opet, što onda?! Gruntam... gruntam... gruntam... Život?! - Ma koji život...?! Moj život?! - Ma koji moj život...?! BLINK! BLINK! PUFFF... Padne zaključak... 4. Još uvijek priželjkujem BAJKU (od prinčeva i bijelih konja u njoj sam odustala - do te mjere ipak dosežem realu), a činjenica je da u svojim bajnim nastojanjima svakodnevno živim u krimiću (ove ili one vrste). Tako započinje ovaj blog, a i vi ste čini se zalutali u moj krimić! |