kreeza identeeteta

ponedjeljak, 11.12.2006.

i opet moja patetika

Zgažena sam po tisućiti put. Već mi prelazi u naviku. Boli, peče i trga... prilično ružno. Iako, čini se svaki put sve manje i kraće. Možda jednom potpuno prestane. A možda i ne.
I opet ista kolona pitanja bez odgovora. Pokušavam li nemoguće? Želim li nemoguće? Jesam li izgubila 2 i pol godine uzalud? Dokle će biti ovako? Zar sam bila toliko zla da moja agonija traje ovoliko dugo?
Sasvim uzalud nije, to znam, jer sam naučila neopisivo puno. O strpljenju toleranciji, nesebičnosti, predrasudama, pa čak i taktici. Ni o jednoj od tih stvari ranije nisam znala gotovo ništa. Malo mi fali da se počnem tješiti floskulama poput – što me ne ubije, čini me jačom... iako me trenutno čini samo izuzetno tužnom.
Košmar u njegovoj glavi, njegova slabost i sumnja u sebe samog udarili su mi šamar po tko zna koji put. Zgazili me i popljuvali, bez gotovo i jedne riječi. Samo nedostatkom reakcije. Izostankom bilo kakvog suosjećanja, barem onog vidljivog. Možda mi tako i treba, možda sam pretvrdoglava i preuporna. Vjerujem kako sam se sama dovela u ovu situaciju. Po n-ti put.
Mogu se zavaravati kako je sad definitivno kraj, mogu se pokušati natjerati da razmišljam o nekom drugom, mogu (opet) obrisati njegov broj, mogu mu psovati sve po spisku... ne mogu samo ono što najviše želim. Utonuti u zagrljaj.
Neće me ovaj dvanaesti mjesec, ni jedne godine. A mislila sam da je sreća vidjeti jato divljih gusaka... rado bih otišla s njima.
Ali ostajem ovdje. Na vjetru.

- 17:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #