kreeza identeeteta

govori mi puno ljudi da nisam u pravu, da patim nepotrebno, da mu previše opraštam, previše dozvoljavam, da sam zaljubljena i nerealna... i još brdo sličnih stvari.
ja samo po prvi put u životu nisam sebična i ne gledam samo na to kako da ugodim samoj sebi. i da, teško mi je. i da, patim već prilično dugo. i da, još uvijek sam većinu vremena sama. ali još uvijek osjećam neku silu koja mi ne da da odustanem od njega. osjetim nešto iz njega što me zove k sebi, nešto što vrišti da me treba jednako koliko i ja njega, ali je pre slab da to prizna sam sebi, a kamo li meni.
ja nisam samo zaljubljena, ja ga obožavam. lud je i čudan i neprilagođen, povrijedio me tisuću puta. ali jednako toliko puta je povrijedio i sebe, jer je bio slab. jednostavno volim tu njegovu smušenost, volim ga što je takav marsovac i jedan jedini drugačiji među tisućama sličnih. osjećam među nama neku jaku povezanost, koja se ne čuje kroz riječi. osjetim ju u njegovom mirisu, u tome kako mi nespretno dotiče ruku, u njegovoj stidljivoj brizi za mene koju skriva na sve moguće načine, jer ne zna ni sam što bi s njom... izbjeglice iz besmisla...
možda sam glupa. i dalje postoji jednaka količina vjerojatnosti da se nikada ne promijeni i povrijedi me još bezbroj puta, ali i da se to ipak dogodi i da ponovno vidim onu predivnu osobu koju sam vidjela jednom davno, prije nego su se digle njegove psihodelične blokade, zbog straha od ljubavi i njegovih vlastitih emocija kojih se na smrt prepao.
a boli me i dalje. jesam li glupa ako sam spremna neko vrijeme biti nesretna, zato što negdje duboko u sebi osjećam da sam ja možda jedina koja mu može pomoći?... a nisam čak u to ni sigurna. samo vjerujem. zbog onog zagrljaja na kiši... u ono ljeto.... pod onom vrbom...

Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.

Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...

Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim ledjima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna.

Đole