kraljicamira
srijeda, 28.03.2007.
ZAHVALNOST
Neki siomašan dječak prodavao je robu, išao od vrata do vrata, kako bi platio školarinu. Dok je tako radio, u jednom trenu osjetio je glad i uvukao ruku u džep. Prstima je napipao tek tanku kovanicu koja nijebila dostatna ni za komadić kruha. Odlučio jeu slijedećoj kući zamoliti nešto za jelo. Pozvonio je i odmah se predomislio jer mu je vrata otvorila prelijepa mlada žena. Umjesto toga, samo je zamolio za čašu vode. Mladoj ženi se učinilo da je dječak gladan, pa mu je donijela čašu mlijeka. Kad je popio, upitao je: "Koliko sam vam dužan?"
"Ništa"- odgovorila je mlada žena - "majka nas je učila da ne prihvaćamo nikad plaću za pokazanu dobrotu." Mladić se zahvalio od sveg srca, i osjetio još veću vjeru u Boga i u ljude.
Nakon nekoliko godina, ova mlada žena se teško razboljela. Radilo se o rijetkoj bolesti, pozvali su sve stručnjake, između ostalih i ovog mladića koji je u međuvremenu specijalizirao. Kada je čuo iz kojeg mjesta dolazi bolesnica, u očima mu se pojavila neobična iskra. Otišao je do bolesnice i prepoznao tu ženu. Odlučio je boriti se svim silama da joj spasi život. I uspio je!
Zatražio je da završni račun liječenja pošalju njemu; on je nešto pri dnu napisao, te su odnjeli račun gospođi u sobu. Žena je dugo oklijevala prije nego što je otvorila omotnicu. Bila je uvjerena da će do konca života plaćati troškove liječenja. Kad je pogledala račun, oči su joj se ispunile suzama i privila je račun na grudi. Pri dnu su rukom bile ispisane riječi :
"U CIJELOSTI PLAĆENO VELIKOM ČAŠOM MLIJEKA!"
Ti, koji si mi toliko dao,
daj mi još jedno: zahvalno srce!
Ne da bude zahvalno kada se meni prohtije,
kao da tvoja sreća ima i neradnih dana;
nego srce koje će te slaviti
svakim otkucajem.
( George Herbert )
petak, 16.03.2007.
SOBA
U nekom stanju, između sna i jave, našao sam se u sobi. Tamo nije bilo ničega osim zida ispunjenog karticama kao onima iz knjižnica na kojima je pisalo sve što se nudi, poredano abecednim redom i tematski. Ali ti kartotečni ormari koji su sezali od poda do stropa, izdesna nalijevo dokud je sezao pogled, imali su na sebi sasvim drugačije natpise. Kad sam se približio zidu, pogled mi je pao na pretinac na kojemu je pisalo :"LJUDI KOJE SAM VOLIO". Otvorio sam pretinac i počeo prelistavati kartice. Bilo mi je poznato svako ime, ali brzo sam zatvorio taj pretinac. Odjednom sam shvatio gdje sam! Ta soba sa svim tim kartotečnim ormarima sadržavala je savršen sustav u kojemu je bila zapisana svaka pojedinost moga života. Svaki trenutak moga života bio je točno zabilježen; i velika i mala djela. Moje vlastito pamćenje nikad ne bi moglo pohraniti sve te informacije.
Prožimalo me čuđenje i radoznalost, pomješano sa strahom dok sam nasumce otvarao ormare i pretraživao njihov sadržaj. Neki su me obradovali i podsjetili na lijepa vremena. Drugi su u meni izazivali sram, pa i samo gađenje, tako jako da sam pogledao preko ramena da vidim promatra li me tko. Natpisi su varirali od sasvim običnih svakodnevnih situacija, sve do neobičnih poput "KNJIGE KOJE SAM PROČITAO"; "LAŽI KOJE SAM IZREKAO", "UTJEHU KOJU SAM PRUŽIO", "STVARI KOJE SAM NAPRAVIO U LJUTNJI".
Zapanjila me količina stvari koje sam u životu napravio ili propustio učiniti. Zar je moguće da sam te tisuće kartica ispisao u 17 godina svoga života?! No, svaka je kartica potvrđivala istinu. Svaka je kartica bila ispisana mojim rukopisom. Na svakoj je kartici stajao moj potpis.
Stigao sam do pretinca sa natpisom "POŽUDNE MISLI"; i osjetio drhtaj kroz cijelo tijelo. Obuzeo me osjećaj poniženja i bijesa jer sam se uvjerio da su i takvi trenutci detaljno pohranjeni! Nitko ne smije vidjeti te kartice! Nitko ne smije saznati za tu sobu! Moram ih uništiti!"
Uzeo sam pretinac polako iz ormara i bacio na pod- nijedna kartica nije ispala. Pokušao sam ih podrapati, ali bezuspješno. Ugurao sam pretinac na svoje mjesto.
A onda sam ugledao pretinac na kojemu je pisao "LJUDI KOJIMA SAM PRENIO EVANĐELJE". Ručka je bila svjetlija od ostalih, skoro nekorištena. Povukao sam ručku, a unutra je bilo tako malo kartica. Počeo sam jecati, tijelo mi se treslo od plača i boli, pao sam na koljena i zavapio :"Nitko ne smije saznati za tu sobu! Moram ju zaključati i sakriti ključ!"
Tada sam uplakanih očiju pogledao gore i ugledao Ga kako ulazi u sobu. Ne, samo On ne! Bilo tko, samo ne Isus! Bespomoćno sam Ga promatrao kako otvara ormare i čita kartice. Nisam mogao dočekati Njegovu reakciju. U tim trenutcima dok sam Ga promatrao, na licu sam mu vidio takvu žalost da me probadalo u srce. Intuitivno je prišao najgornjem ormaru. Zašto je morao pročitati svaku karticu?
Konačno se okrenuo prema meni i tužno me pogledao. Sagnuo sam glavu, sakrio lice i gorko zaplakao. Prišao mi je i zagrlio me. Mogao je toliko toga reći, ali nije rekao ni jednu riječ. Samo je sa mnom zaplakao. Onda je ustao i vratio se do zida ispunjenog ormarima. Počevši od jednog kraja sobe, otvarao je ormar za ormarom i na svakoj kartici ispisivao svoje ime preko mojega.
"Ne!"- povikao sam i potrčao prema Njemu. Sve što sam uspio izgovoriti bilo je "NE, NE!", dok sam Mu uzimao kartice iz ruku. Njegovo ime nije smjelo pisati na tim karticama.
No, ono je pisalo crvenim slovima, tako snažno, tako živo. Ime "ISUS" prekrivalo je moje ime. Bilo je ispisano krvlju. Nježno je ponovno uzeo karticu. Tužno se osmjehnuo i u trenu potpisao sve kartice. Začuo sam kako se zatvara zadnji ormar i kako se vraća k meni. Položio je svoje ruke na moja ramena i rekao :"SVRŠENO JE!"
BRIAN KEITH MOORE ( umro je nekoliko sati nakon što je napisao ovaj tekst, da budemo poruka nama svima)
