dosadne priče... jedne krijesnice
GORE NEMOŽE... ILI MOŽDA MOŽE...
Teško je reći kaj mi se sve mota po glavi ovih dana. Nekak mi je još uvijek problem naći unutrašnji mir, posebno sada kada se nemir povećao zbog činjenice da mi propadne sve čega se primim (doslovno). Da li da sada naivno vjerujem kako je to jedno od onih kišnih razdoblja nakon kojeg će doći sunce i sve će mi biti super ili da se ne zanosim takvim idejama jer kada vrtim život unatrag vidim da to baš i nije išlo tak kak poslovica veli... jel... "Poslije kiše dolazi sunce" Kao da sam ispala iz neke tragične komedije, a jedino kaj mi uspjeva su usluge drugima. Jebi ga...
20.07.2006. u 12:19 | 3 Komentara | Print | # | ^ZAKAJ NE VOLIM IĆI U CRKVU?
Čitala sam ovaj post sa naslovnice... onaj o porjeklu križa kao simbola kršćanstva. Dobro... cijeli post baš nisam čitala jer su mi povjesne činjenice dosadne. Nije bitno da li je to križ ili obični kolac... ne predstavlja to komad drveta ili nekakav predmet već sve ono kaj smo na vjeronauku čuli od života vječnog do Amen! Ili to sve ide zajedno na kraju. Iskreno, više sam čitala komentare pa me jedan bocnuo u srce i već sam počela pisati odgovor ali sam skužila da bi tako pokrenula svađu koja ne bi imala smisla jer ja ionako imam pravo, a samo bi se živcirala oko nekakvih cendravih komentara... Da ne trkeljam previše, neka ženska je napisala kako joj nije jasno to što urednici bloga stavljaju na naslovnicu samo one postove koji vrijeđaju crkvu i njezine vjernike. Moj prsni koš je trenutno kao zahrđali patentni zatvarač koji se jedva otvara, a bunt prema ovakvom komentaru želi vaaaaannn!!! Htjela sam joj napisati porukicu u stilu: "A moža ljudi nemaju ništa lijepo napisati o Crkvi... uostalom, zašto sama nešto ne napišeš?" Međutim učili su me da budem pristojna i civilizirana i da kad nemam nešto lijepo za reći da jednostavno šutim. Sva sreća da ja imam svoj "superiška blogić" na kojem mogu drobiti sve što želim. Istina... imam malog crvića koji mi ne da mira i koji bi se svađao sa onima koji toliko hvale Crkvu... ali kao što rekoh bit ću pristojna.
Ja sam krštena, išla sam na prvu pričest, pa na krizmu, slušala sam vjeronauk u osnovnoj i u srednjoj školi. Obožavam Božić i ne mogu prežaliti dane kada sam bila dijete i kada mi je rođenje malog Isuseka toliko značilo i ne mogu prežaliti što više ne osjećam onaj duh Božića. Sve se svodi na kupovanje darova i prežderavanje, a da ne spominjem (usudit ću se reći) priglupe, slaboumne i površne članke u onim jadnim ženskim časopisima s naslovom tipa (izmišljam jer se ne sjećam niti jednog točno): "Ovog Božića se kupuju mobiteli", "Skijanje u Francuskoj je in..." itd... Kao da se osjećaji iskazuju novcem i ako netko ne zarađuje dovoljno da vam može priuštiti neku pizdariju s potpisom onda vas očito ne voli dovoljno. Cccc... kakav je to muškarac koji se ne može zadužiti da bi svojoj pičkici kupio nekakav skupi parfem, mobitel i slično. Povraća mi se od takvih stvari i onda si priželjkujem da mi netko kupi Gastal kao poklon jer mi je bed da već u svojim godinama kupujem gerijatrijske lijekova (bez uvrede, ovo je išlo na moj račun premda možda nije tako zvučalo) Dakle htjela sam reći da na neki svoj način vjerujem u Boga i prejednostavnim mi se čini da samo sklopiš oči i onda mrak! Veliko ništa! Pa valjda ova moja crkotina od života nečemu služi, barem za kompost. ALI!!! NE VOLIM IĆI U CRKVU NA MISU I SLUŠATI POPOVE jer u većini slučajeva ne kažu ništa pametno niti realno. Jednog svećenika cijenim, a znam i da je studirao psihologiju pa valjda zna nešto o ljudskoj psihi pa je zato normalan, za Uskrs sam naletjela na još jednog, što je još uvijek premalo da počnem cijeniti Crkvu kao instituciju. Što lijepo da ja kažem o instituciji koja se bavi mojom p*****, o instituciji koja zgrće pare, a njezini djelatnici voze fine autiće i kupuju ih svojoj rodbini (ovo je pouzdano), a po cijele dane ne rade ništa. Žive u lijepo uređenim samostanima i ne moraju se brinuti hoće li sljedeći mjesec imati za kruh i režije. Tvrde da su moralni premda pouzdano znam da se to ne može staviti kao pravilo. Isus je jahao na magarcu!!! Kak sad netko tko se odrekao svjetovnog života i luksuza i odlučio služiti Bogu, može voziti audi A4 ili 6 (nekaj dobro uglavnom)???? Nisam znala da Bog plaća u gotovini, mislila sam da je plaća duhovnog karaktera. Ne mislim ja da svećenici moraju biti goli, bosi i gladni... hranu i krov nad glavom moraju imati ali previše je previše. I onda ti "bezgrešnici" meni koju pere svijest jer je rekla nešto ružno bratu, jer nije rekla za jedinicu u školi (to pričam o vremenu kad sam još bila na ispovjedi u osnovnoj školi - ispovjed u 6. razredu mi je bile traumatična), jer sam se oprala golom rukom, a ne spužvicom i zato kaj sam se vidjela u ogledalu kada sam ulazila u kadu, opali pokoru da sam imala kaj moliti 20 minuta! Ja od svećenika i (Crkve) očekujem da evoluira i da se prilagođave vremenu. Da shvati tempo života običnih ljudi i da shvati probleme malog čovjeka, da prihvati ljudske slabosti (jer niti oni ih nisu lišeni i sumnjam da im se uspješno "odupiru"). Očekujem podršku, očekujem da će me saslušati i pomoći mi da preispitam sebe, a ne da me optužuje, krivi i nabija mi komplekse! Nemam ništa protiv ljudi koji idu u crkvu i koji tamo vide utjehu (nekome to odgovara, druženje, zbor i slično, ako se trude pridržavati 10 zapovjedi zašto ne?), premda je skoro pa nepisano pravilo da većina onih koji "ližu" oltar prekrši barem 2-3 čim izađe iz crkve. Mislim da ekipa sa Kaptola želi vlast i trudi se da donese neke svoje "zakone" (ne da mi se navoditi priču o seksualnom odgoju i pobačaju i još brdo manjih sitnica) kojima umjesto da ljudima puži slobodu i željeni mir u današnjem ludilu, steže obruč iz kojeg je logično da ljudi bježe jer su osviješteni.
Ja svoj mir nađem u Katedrali kada sam u prolazu i imam vremena, pod uvjetom da nema mise u tijeku. Tamo sjednem u miru i slušam jeku koraka znatiželjnih turista ili slučajnih prolaznika kao što sam ja. Ponekad sklopim oči jer se bojim da mi suza ne kapne, kažem u sebi što mi je na duši, pomolim se, prekrižim se i izađem van lagana kao pero.
