kozmologija
30.12.2007., nedjelja
GENEZA
Knjiga, predmet prezentacije zove se GENEZA
zadnji VI dio je O POSTANKU I VJEČNOSTI kojeg ovdje predstavljam Ovaj post usporedba je dosad znanog i moj pogled Što je stvarnost Znano: Stvarnost je materija a njen su produkt prostor i vrijeme. Novo viđenje: Stvarnost je međuodnos prostora i vrijemena koji čine materiju, između ostalih oblika stvari. Što je materija ? Znano: Prostor i vrijeme ukazuju na stanja materije i promjene tih stanja. Novo viđenje: Oblici stvari razvrstavaju se na zasebne rangove stvari: svemir, galaksije, zvijezde, materiju, submateriju. No, sve su stvari po mjeri materije jer je svijest po njoj. Kako su nastali materija prostor i vrijeme ? Znano: Vraćanjem materije od sadašnjeg stanja u prošlost, jest traženje nastanka materije. Potraga prati slijed gravitacije a njen kraj je ništa vremena i ništa prostora. Početak iz ništa prostora i ništa vremena je Veliki prasak. Novo viđenje: Promjena stanja stvari različit je prostor-vremenski presjek: Prostor i vrijeme obrnuto su proporcionalni. Vrijeme je vječno kad je prostor je ništa a kad je vrijeme nula prostor je beskonačan Za razliku od jednog Velikog praska, nastanak se događa stalno u svakom od rangova. No, ne na način eksplozije već u evoluciji ili vremenskom toku, jer promjene jesu sam tok Kako se materija vremenom mijenja ? Znano: Nastanak u Velikom prasaku početak je protomterije, vremena i prostora. Vrijeme je opće kozmičko, ima početak i kraj jer je produkt materije. Iz vremenskog kraja slijedi i prostorni kraj, ako svemir pulsira preći će od ekspanzije u stisak. Ako pak ne pulsira, jer nema dostatno materije za sažimanje, onda se beskonačno širi. Protomaterija prelazi u stanje vodika. Iz gustih oblaka vodika, rotacijom se formiraju protogalaksije, iz njih u guščim nakupinama počnu rotirati plinovi i uz silu gravitacije nastaju zvijezde. Novo viđenje: Promjena je kretanje elemenata u prostoru ranga stvari. Relativno kretanje ili vrtnja ne mjenja stvar, dok linearno kretanje jest realna promjena stvari. Promjena stanja stvari je vremenski tok. Tok teće smanjenjem vremena i povečanjem prostora stvari. Strela vremena je po slijedu kauzaliteta i entropiji. Tok promjene presjeka elemenata u rangu stvari je od istovrsnosti ka složenosti. Od jedinstvenosti, nužnosti i reda do individualnosti, slučaja i kaosa. Promjene unutar toka povećanja prostora i smanjenja vremena je iz manje međuodnosa između stvari sve većih individualnosti. To je redovan vremenski tok Nema besmrtne individualne stvari jer je svaka podložna promjenama što je tok vremena, niti ima bilo koje stvari beskonačne prostorne veličine Kako teku promjene materije ? Znano: Sažimanjem u zvijezdama iz vodika, u fuziji stvara se helij. Gravitacija kao sila, dobila je protusilu u pretvorbi lakših u teže elemente. Energija nastala fuzijom sprečava kolaps materije. Novo viđenje: Mijenja se tako da jedno stanje prelazi u drugo: kvalitet u kvantitet. Taj uzročno-posljedični slijed promjena je po nuždi. Suprotno tom je prelaz kvantiteta u kvalitet, nasumično vračanje. Za svijest, to je slučaj. Kako je nastao i opstao život? Znano: U zvijezdama se stvaraju fuzijom složeni elemenati. Eksplozijom supernove raznovrsni elementi dolaze na planete. Uz složenost elemenata, Zemlja je na orbiti udaljenoj od Sunca, toliko, da je zračenje i isijavanje podjednako i dovoljno dugo. Takvi uvjeti osnova je kemijskih procesa za sve složenije spojeve, slijedom pokušaja i pogrešaka. Iz tog slijeda na bazi ugljika i vode, nastao je život. Novo viđenje: Princip života ukazuje da on jest. Život ne bi nastao, a naročito ne opstao, bez principa vječnog vremena u slijedu promjene mjesta. Slijed promjene mjesta generacijski je slijed. Presjek kozičkog toka vremena i njegovog vračanja iz budućnosti, širenje je sadašnjosti. Vječna sadašnjost beskonačni je slijed pojedinačnih prostor-vremenskih presjeka. Uvjet je znaći, ne samo kemijski proces spajanja elemenata, već i oba vremenska slijeda. Širenje sadašnjosti je slijed ponavljanja pravila i genetski kod. Iz presjeka ponovljenih pravila je svijest. Po nužnosti iz prošlosti i pravila što se stvaraju iz slučajeva, koja dolaze iz budućnosti |
O POSTANKU I VJEČNOSTI
PUT DOBRIH NAMJERA
odakle krenuti? Polazište je iz svijesti. Izvor i nosilac svijesti - život, je u sad vremenu. Sad vrijeme znači krenuti na mjesta starija ili mlađa od nas ljudi. To je svijest o proširenoj sadašnjosti. Mjesto polazišta života je iz ovdje. Ovdje jest Zemlja a život činjenica. Svijest o vječnom životu, njegov je opstanak na bilo kom mjestu. Današnje poimanje stvarnosti je: svijest je složena po kronološkom redoslijedu prema funkciji života Život, tokom vremena u prilagodbi što veće harmonizacije slaže se na sve veće stupnjeve. Čovjek, kao vrhunac prilagodbe života na Zemlji u inteliktualnom kapacitetu, slaže svijest tokom cijelog života. No život je individualan, pa je intelektualni kapacitet ograničen vremenom života za slaganje svijesti. Proširen kapacitet tog ograničenog vremena, sva su predhodna i tekuća znanja svih ljudi. Tako je individualno slaganje svijesti, ustvari, ućenje postojećih znanja. Izuzetno, tek neki individualci slože neki mali, dotad nepoznat dodatak svijesti ili drugačije poslože već poznato. Taj dodatak svijesti proširenje je sadašnjosti u budučnost. To je prilagodba unaprijed. Svrha života, vječan je život. Nema vječnog života individualno. Ukazati na individualno učešće u svsi života smisao je vječnosti. Ućešće u smislu sama je vječnost jer, svi smo mi djeca Božja! Smisao sama, cjelovito je znanje u danom vremenu. Vrijednost smisla pak, proizlazi iz uspješnosti prilagodbe života ljudi. Uspješnost prilagodbe u budučnosti, izražava stupanj harmonizacije. Siguranost izbora pravog puta ka vječnom životu, najveći je stupanj harmonije, vrijednost svih vriednosti, sama svrha. na koji način opstati ? Kojim metodama rješavati opstanak? Od cjeline ka pojedinačnom, od pojedinačnog ka cjelini ili krenuti iz središta. Usporedba metoda spoznaje: matematike, logike i metafizike, upučuje na mogučnosti odabira puta. Model a još manje teorija, ma kako detaljno matematički obrađena , nema svoju vrijednost smisla, zato što joj je polazište cilj. Ciljevi se ne daju uklopiti u svrhu. Logika ima polazište iz smisla, u koji se ciljevi kao pojedinačni segmenti znanja uklapaju. Nedostatak joj je što se smisao po svojim segmentima teško može uklopiti u svrhu. Naime, što se više ulazi u detalje ili matematički uvid u cilj, to više sam cilj postaje nosilac smisla. Umjesto da se svrsi približava, od nje se udaljuje. Metafizika polazi od svrhe, odakle vrijednost smislu. Jasno, ako svrhu ćini smisao, mora se ući dublje u logično sagledavanje smisla. Iz ovog u još detaljnije sagledavanje, što su ciljevi. Tako, umjesto da se krug zatvara, on se još više otvara. Pridruže li se ove metode vrijednosnom izrazu, predstavljati će: Matematikom se stiže do ciljeva. Ciljevi su materijala dobra, prilagodba egzistenciji danas. Najmanje je promjenjiva, no i najmanjeg je vrijednosnog stupnja. Logika je metoda prilagodbe u budučnosti. Što je bliže smislu, to je dalja budučnost u kojoj je sigurnost egzistencije, a time veći stupanj vrijednosti. Kako god metoda matematike teži smislu, tako logika teži svrsi a jedna i druga teže sigurnosti. Sigurnost pak, je u uspostavi reda, pravila i uzročno-posljedičnih veza. Matematika ne mjenja pravila, shodno tom niti stupanj sigurnosti no, isto tako niti pristup smislu. Logika je sklona promjenama, nema li promjena, nema niti približavanja smislu, pa onda niti približavanja svrsi. Metafizika pak, kreće od same svrhe vječnog života, njen izvor je iz religije; vjere u vječnost. No, religija se zasniva na dogmi, nepromjenjivosti izvora. Metafizika bi, po naravi, trebala biti promjenjivija od logike, te je kao metodu ne treba odbaciti, već promjeniti takav pristup. jedno drugo viđenje Članak prof. Weber «Argonne National Laboratory», pod naslovom «Weber protiv Einsteina», 1972.god. «Gravitacija ili općenito nazvana sila teže uzajamno je djelovanje dvaju tjela u svemiru ili na Zemlji. Ta privlačna snaga prisutna je uvijek i posvuda, te se ne može isključiti nikakvim postupkom. Svako tjelo, ma i najmanje stalno odašilje snagu prema svakom drugom tjelu, te ga nastoji privući. Snaga privlačnosti između dvaju tjela, na pr. između Zemlje i Mjeseca proporcionalna je prema Newonu produktu njihovih masa. Sila teže djeluje na svaku udaljenost u svemiru, ali trajno opada s kvadratom povečane udaljenosti. Sila kojom Zemlja privlači predmete nazivamo težinom. Tjela na površini Zemlje također djeluju jedna na drugu snagom privlačnosti. Ali ona je općenito odveć neznatna da bismo je zapažali. Tako privlačna snaga dvaju nebodera u razmaku od 100 metara iznosi 25 grama. Sile teže dolaze iz kozmosa na Zemlju brzinom svjetlosti. Tada govorimo o polju sile teže u prostoru To polje nije stalno nego pokazuje periodične promjene. One nastaju zbog promjena udaljenosti planeta i zvijezda pri kretanju na njihovim putanjama. Stoga se neprekidno mjenjaju i privlačne snage. Prof. Weber, suprotno tome upozorio je na svoja mjerenja sile teže po kojima se intezitet privlačnih snaga koje djeluju na Zemlju znatno razlikuju od unaprijed izračunatih vrijednosti u stanovitim razdobljima. Devijacije su tako velike da možemo govoriti o šokirajučem valu sile teže. Najvažniji sastavni dio Weberovih pokusa bio je neugledni aluminijski valjak, dug 1,5 m i promjera 60 cm. čija je težina iznosila tonu i pol. Taj je uređaj montirao na čvrstom temelju , u vodoravnom položaju bez potresivanja. Cjeli je uređaj zaštitio izoliranim ovojnicama protiv štetnih utjecaja, osobito protiv temperaturnih kolebanja, koje bi uzrokovali titraje. Krajeve valjka povezao je najpreciznijim mjernim instrumentima koji su registrirali promjene duljine uređaja od milijuntinke milimetra. Prof.Weber ispitivao je tim valjkom vidljive promjene u polju sila teže. Pri tome valja znati da se valovi sile teže slično šire u prostoru kao i valovi u vodi. Sami možemo ućiniti pokus, ako nekoliko plutenih čepova postavimo na mirnu površinu vode i tada među njih bacimo mali kamen, tako odmah nastaju kružni valovi koji se koncentrično šire od mjesta udara , valovi neče otplaviti čepove, nego će oni plesati gore-dole na istom mjestu, dok se postepeno opet neće umiriti valovi. Astronomi su ustanovili i smjer iz kojeg su valovi sile teže dolazili na zemlju. Zato su bilježili promjene duljine kovnoga valjka u toku 24 sata. Zemlja je naravno, pri okretanju oko svoje osi okretala sa sobom i kovni valjak. Kada su promjene na duljini valjka postigle svoju največu vrijednost, valovi sile teže morali su upadati okomito odozgor, dakle od zenita prema valjku. Astronomima tada nije bilo teško ustanoviti koje su se zvijezde nalazile iznad pokusnog mjesta u ono doba. Weber je izvodio svoje pokuse u prostorima u američkoj državi Meryland. Iste pokuse, ponovio je poslije 1000 km. zapadnije . Pri tome je otkrio ovo : osim redovite sile teže dolaze drugi osobito jaki, gotovo udarni valovi sile teže jednom ili dvaput dnevno na Zemlju. Po svemu se čini da ti drugi valovi sile teže dolaze iz središta Mlječnoga puta. Napomenimo da je Mlječni put oko dvije milijarde puta udaljeniji od Zemlje nego Sunce. Te Weberove teze izazvale su mnogo nemira i sumlji u stručnim krugovima, i to iz ovih razloga : promjene u privlačenju masa dvaju tjela moguće su samo ako se mjenja njihova udaljenost te ako se mjenjaju jedna ili obje mase. Ako sile teže stvarno proizvode učinke što ih je zapazio Weber, a vuku porjeklo iz središta Mlječnoga puta, tada se tamo zacijelo svakog dana pretvaraju goleme količine energije u zračenje sile teže. Ta neizmjerna energije mogla bi, uzevši sasvim teoretski, potjecati od trenutačno velikih promjena na udaljenosti Zemlja – središte Mlječnoga puta. Ali, zvijezde ipak ne poduzimaju tako isprekidane skokove. Stanovito umanjenje zvjezdanih masa Mlječnoga puta koje nastaje zbog pretvaranja materije u zračenje, moglo bi prema tome stvoriti te energije. Astronomi su ozbiljno posumljali u Weberovo tumačenje da bi se nevjerovatno velike količine materije morale mjenjati u zračenje. Sasvim grubo procjenjeno moralo bi po tom godišnje biti u pitanju masa 10.000 masa Sunca. Drukčije rećeno 30 dnevno. Samo su dva izlaza iz dileme koja se postavlja učenjacima na temelju opisanih prividno paradoksalnih promatranja i proračunavanja : ili Weber nema pravo ili je opča teorija relativnosti netočna. Ako bi se teorija relativnosti, što ju je postavio Albert Enstein pokazala nepravilnom u toj točki, onda bi to bilo u prilog svih onih fizičara i astronoma koji več dulje vremena tvrde da bi trebalo preispitati cijeli koncepciju teorije relativnosti. Ako je pak teorija pravilna u toj točki, a Weber nema prava u svojoj tezi, postavlja se odmah jednako teško pitanje : što je zapravo Weber otkrio jer očito je nešto otkrio“. Tu silu, očito galaktičku gravitaciju, nazvao sam Weberova gravitacija. upitnost nekih zaključaka Upitni zaključak:Tumačenje pomaka u crveno el.mag. vala, posljedica je udaljavanja objekta zračenja od nas. To je Dopllerov efekt i on je dokaz širenja kozmosa. Komentar: Moguće je drugaćije tumaćenje Dopllerovog efekta. Takvo, da se el.mag.val u vremenu izdužuje ili mjenja kao što je sve u vremenu promjenjivo. To ne znaći da se kozmos ne širi, već da je ta ekspanzija daleko manja od promjene el.mag.vala uslijed starenja Upitni zaključak: Zaključak o starosti svemira 13,5 milijardi godina i veličini prostora, polumjera od isto toliko svjetlosnih godina, teorija Velikog praska dokazuje iz tzv. pozadinskog zračenja. Takav prostorno-vremenskom kraj kozmosa, proizlazi iz sadašnjeg poimanja da su oni produkt materije, umjesto obratno. Komentar : Ako je veličina svemira izvedena po pozadinskom zračenju, onda je to rub svemira iza kojeg ne možemo dalje vidjeti uvažili ili ne kvalitativnu promjenu el.mag. vala uslijed starenja. Jer, ako se objekti koji zraće udaljavaju od nas blizu brzine svjetlosti, onda je pomak u crveno toliki, da ga ne možemo registrirati. Pozadinsko zračenje od 2,7*K zadnje je što instrument može registrirati. Upitni zaključak: Zaključak da je Sunce lakše po jedinici mjere kg/dm3 od Zemlje, ne stoji. Gravitacija je sila privlačenja i trajno opada s kvadratom povečane udaljenosti. Drži li se tog pravila, onda nema te el.mag. protusile koja može zaustaviti sažimanje atoma u gušći prostor od najtežih elemenata. Jer, prije fuzije vodika u helij, iz plazme je nastao vodik a ne obratno. Komentar: Sunce je teže, moguće stotine puta od Zemlje, po kg/dm3. Plazma, 4. agregatno stanje materije, nije lakša od vodika, nego teža od najtežeg elementa. Energija se ne mjeri na način mase, no, uspoređuje se s gustinom materije. Materija je gušća što je teža, a isto važi i za njen ekvivalent, energiju. E=mc2 Zbog tog trebalo bi korigirati koncepciju nastanka i opstanka galaksija i zvijezda. Jer, protusila gravitaciji nije u nuklearnoj sili fuzije lakših u teže elemente, već nešto drugo. Upitni zaključak: Ne može se braniti niti zaključak da je Zemlja nastala iz Sunca i po tom, mlađa od njega. To demantira stanje strukture materije, Sunca s jednostavnom formom građe i složene forme građe, naročito života, koji je na Zemlji činjenica. Komentar: Ako zvijezde žive po scenariju kako se navodi, onda njihovu starost izražava struktura sastavnih elemenata. Tako, ona nebeska tjela, koja sadrže više težih elemenata odražavaju stanja, starija od onih koja se sastoje od lakših elemenata. Po tom osnovu, Zemlja je starija od Sunca. Po principu života, Zemlja je najmanje iz druge generacije PROSTORNI PRIKAZ KOZMOSA Kostur modela prostorni je prikaz kozmosa. Teorija Velikog praska govori o jednom početku, protomaterije, vremena i prostora. Nakon rođenja pa sve do danas svemir se širi. Prostorni kostur ovog modela ima s tom teorijom zajedničku točku samo u širenju. Ovaj prostorni model postavljen je tako da je svaka stvar individualna. Po tom, svaka se rađa u različitom vremenu. Kozmos kao cjelina, izvorište je rađanja galaksija. Kako su one individualne, pojedinačno su i nastale. Njihova različita starost, različito je vrijeme izlaska iz središta svemira, pa su po tom i prostorno različite. Što su starije, zauzimaju veči prostor i zato su njihovi sastavni elementi, zvijezde rjeđe u njima. Kako galaksije ekspandiraju tako se smanjuje gustina zvijezda u njima. U središtu galaksija rađaju se zvijezde. U središtu su mlađe, gušće i manjem prostoru a prema periferiji starije rijeđe i u većem prostoru. Kako zvijezde u galaksiji ekspandiraju tako se smanjuje gustina materije u njima. U zvijezdama se rađa materija i dalje se šire po istom principu kao zvijezde u galaksijama. Kako materija ekspandira tako se smanjuje gustina submaterijijalne stvari u njoj........ materija Materija ili stvar jest ono što je dostupno osjetilima neposredno ili posredno. Uža stvarnost. Za predstaviti stvarnost u cjelini, materija je u teoriji uzeta za usporednu mjeru svih drugih oblika stvari. Polazeći od prostora, materija prema opsegu osjetilnog obuhvata na temelju kojeg je svijest o stvarnosti, su njena različita stanja i procesi koji ta stanja mjenjaju. To su fizička i kemijska stanja i promjene materije. Današnja znanost temeljito je obradila materiju sa svih aspekata i tu se nema što dodati. Novi pogled u ta stanja jest da je materija s tri kvalitativno različita prostora. Vanjski, unutarnji i središnji. Na pimjeru vode: tekuće je najgušće, kruto manje gusto a plinovito rijetko. Raspored materije na Zemlji je: vanjski prostor, plinovit; unutarnji prostor ili zemljina kora, krut i središnji prostor tekuć. Klasična materija presjek je središnjeg prostora ranga Zemlje (Sunce ili zvijezde isti su rang) i unutarnjeg i vanjskog prostora materije. Materija se razlikuje po agregatnim stanjima. Kod tih promjena povečava se ili smanjuje vanjski prostor a unutarnji i središnji ostaje nepromjenjen. Materija se razlikuje i po količini sastavnih elemenata u istom prostoru. Te promjene razlićite su gustoće unutarnjeg prostora. To su poznati kemijski elementi i spojevi. Uz klasične razlike materije tu je i strukturalna razlika. Strukturalna razlika su stanja, koja više nisu materija, već energija. Ta stanja koja zauzimaju središnji i unutarni prostor ili samo središnji prostor su u središtu Sunca odnosnio zvijezda. Strukturalno stanje materije koja zauzima unutarnji i središnji prostor je plazma. Stanje koje zauzima samo središnji prostor je neutronska ili energetska jezgra zvijezde. U presjeku središnjeg prostora Zemlje, materija će zauzeti ono mjesto koje odgovara njenoj gustoći. Tako će po agregatnom stanju balon napunjen helijem ići u vis, a led u vodi plivati. Isto tako kamen kao gušća kemijska materija u toj vodi će tonuti. Izvan središnjeg prostora Zemlje, u njenom unutarnjem prostoru, bestežinsko je stanje astronauta u satelitu. Dosadašnja svijest o prostoru i vremenu kao produktu materije, mjenja se i glasi: „prostor i vrijeme u svom presjeku daju različita stanja materije“. Svijest o prostoru kroz materiju jesu ona prostorna obilježja u kojoj stvar - materija jest ili nije. Ta obilježja su kvantitet stvari ili brojčanost, dimenzije stvari ili forma i lokacija ili položaj stvari u međuodnosu s drugim stvarima. Krutina ima sva tri prostorna obilježja stvari, tekućina ima obilježje forme, kad je u mjeri ili sudu ili npr. kap (linearno kretanje u plinovitom mediju) , dok plinovito stanje, nema niti formu niti lokaciju, pa se prostorno definira samo kad pređe u druga dve oblika. Ovakva materijalna stvarnost bazična je svijest. Jer, kako je sva stvarnost po mjeri svijesti, htjeli mi to ili ne moramo svakoj stvari ili „stvari“ dati sva tri prostorna obilježja. Promjena stvari, izraz je upravo tih prostornih obilježja, a to je već prelaz kvaliteta u kvnatitet ili vremenski tok. No, što se događa s sviješču? Matematika kao metoda spoznaje, proizišla iz pravila a ova iz nužnosti, uspoređuje stvari po tim pravilima. Prostor je po brojčanosti, dimenziji i lokaciji proporcionalan, pa tako prelaz jednog oblika stanja stvari u drugi uzrokuje zamjenu teza. Prostorni izraz stvari izražen dimenzijama je: a1, a2 i a3 ili dužina, površina i volumen. Zamjenom dimenzija s kvantitetom ili brojčanosti to su potencije. Pa ako je a1 = 2, onda je a2 = 4 i a3 = 8, što izražava stanje gustoće elemenata u prostoru. Ako se uzme da je prostor i vrijeme produkt materije, onda je zamjena teza, jer dimenzije i gustoču izražava ista jednađba. No, ako je materija produkt prostora i vremena, to nije jednađba već izraz vremenskog toka promjena stvari ili mjesto stvari u prostor-vremenskom presjeku. Izraz različitog prostor-vremenskog presjeka je plazma i tekućina u mjeri suda. Na taj poznati volumen, ne može se primjeniti zamjena teza, pa je rezultat gustoće plazme i tekućine isti, iako u stvarnosti nije. Suprotno tom, zamjena potencija, brojčanosti ili gustoće s dimenzijama ili formom zastupljena je u svim teorijama a naročito u teoriji struna. prostorni raspored stvari i rangovi Pod prostornim rasporedom podrazumjeva se koje stvari su unutar kojih stvari (stvar = bilo koji rang) ? Materija je središnji rang, njeni nadrangovi su: - zvijezde svih kategorija, degenerirane zvijezde: planete, mjeseci,.... svi ti oblici nadrang su rangu materije, - galaksije svih kategorija i oblika. Svi oblici nadrang su zvijezdama i nad-nadrang materiji, - kozmos, jedan i jedinstven, nadrang je galaksijama, nad-nadrang zvijezdama i nad-nad-nadrang materiji, i podrangovi: - materija, svih vrsta i oblika nadrang je svojih dijelova, submaterijinih stvari. Ono što stvar čini, presjeci su dva ranga. Središnji prostor višeg ranga jest cjelina u kojem su elementi nižeg ranga. Presjek prostora elemenata nižeg ranga u cjelini jest vanjski i unutarnji. Prostorni presjeci po cjelini stvari su: - materija je stvar kad je u presjeku središnjeg prostora zvijezde sa unutarnjim i vanjskim prostorom materije, odnosno vanjskog i unutarnjeg prostora atoma ili molekula, Kako je materija usporedna mjera svih oblika stvari, objašnjenje presjeka glasi : atomi i molekule, promatrane kroz osjetila su praktično prazan prostor. Zemlja (zvijezde), dostupe su osjetilima u svom središnjem prostoru kao materija. To znaći da je u presjeku vanjskog i unutarnjeg prostora atoma i molekula s središnjim prostorom zemlje (zvijezde), osjetilno podrućje materije (agregatna stanja). To je rećena uža stvarnost. - zvijezda je stvar kad je u presjeku središnjeg prostora galaksije sa unutarnjim i vanjskim prostorom zvijezde, - galaksija je stvar kad je u presjeku središnjeg prostora svemira sa unutarnjim i vanjskim prostorom galaksije, - submaterija, energetsko ili subenergetska stanja je presjek središnjeg prostora materije sa vanjskim i unutarnjim prostorom submaterije. Svemir nema svog presjeka jer ne pripada nadrangu, te je njegov prostor uvjek središnji. Submaterija pak, nema svog središnjeg pesjeka jer je zadnji sastavni element stvari. kvantitet unutar ranga i paralelnost među rangovima ZVIJEZDE : Prostorni raspored materije unutar zvijezde za Sunce je: vanjski prostor promjera cca 4 svjetlosne godine ili do najbliže zvijezde; unutarnji prostor cca do orbite zadnjih planeta i središnji prostor s četiri koncentrična isječka: prvi plinovit, drugi tekući, treći plazma i četvrti submaterijalne čestice. Vanjski prostor, rijedak je toliko, da je tek međugalaktički prostor rjeđi od njega. Unutarnji prostor Sunca premda rijedak, gušći je do možda tisuču puta od vanjskog prostora. Prvi segment središnjeg prostora gušći je prosječno možda do stotinu puta od zemljine atmosfere. Drugi segment je od magme, jednake zemljinoj, do gustine fuzionog pojasa na rubu plazme. Taj segment je do tisuču puta gušći od zemljine magme, jer je to materija sa sreišnjim, unutarnjim i malim ili bez vanjskog prostorom. Za postići stanje plazme, uvjeta nuklearne fuzije kakvo je u središtu Sunca, potrebno je postiči gustinu od protuvrijednosti cca 5 milijuna*C. Prvi i drugi segment predstavljaju cca 70% promjera središnjeg prostora Sunca. Treći segment - plazma, predstavlja cca 29,9% promjera središnjeg prostora Sunca. Samo središte od tek 0,1% neutronska je jezgra. Sastoji se od istovrsnih submaterijalnih čestica i gustoća je tisuče puta veče od najgušće plazme. GALAKSIJE: Prostorni raspored zvijezda unutar galaktičkog sustava je : Vanjski međugalaktički prostor, promatrano za našu galaksiju Kumovsku slamu u razmjeru na zvjezdani, neuporedivo je manji. Prostor je vjerovatno napučen patuljcima i degeneriranim zvijezdama Unutarnji prostor galaksije, proteže se do satelita Magelanovih oblaka, prostornog obujma tek nekoliko promjera središnjeg prostora. Gustina je veća od međugalaktičkog prostora, napučen sa starijim zvijezdama u satelitima i izvan njih. Središnji galaktički prostor, po gustini zvijezda razvrstan je na četiri različita segmenta: Vanjski koji čini disk sa spiralnim krakovima i halo, disk s guščim a halo rijeđim prostornim rasporedom zvijezda. Usporedi li se sa materijom na Zemlji, paralela je u atmosferi, rijeđa ka preiferiji i sve gušča prema središtu. Ostali segmenti središnjeg prostora su: Prvi, prostorno največi je s gustim rasporedom sjajnih, velikih i mladih zvijezda. Drugi, u manjem segmentu s gustim rasporedom neutronskih ili submaterijalnih zvijezda, pulsara, s večim ili manjim plaštem plazme oko sebe. Treći segment, samo središte, zauzima neznatni prostor, vjerovatno crna rupa. Ova tri segmenta jednim imenom se mogu nazvati manji kvazar. KOZMOS: Kako su pak galaksije prostorno raspoređene u kozmosu? Galaksije su činjenica, pa su u presjeku središnjeg prostora kozmosa. Segmentacijom kozmosa po gustoći galaksija, te njihovog rasporeda po starosti najmlađih kvazara, upučuje na središte središta. Time se otvora predpostavka otkrića rađaonice galaksija. To bi bila posredna potvrda rađaonica zvijezda u središtu galaksija i rađaonica materije u središtu zvijezda. To već znamo? Sadašnji opis kozmosa i raspored submaterije u zvijezdama, na to ne upučuje. MATERIJA: Rasporedu sustava atoma koji ćine molekule materije, na današnje znanje nema se što dodati. Drugaćije viđenje je, što se uzima prostor kao vanjski, unutarnji i središnji i to je klasična materija. Četvrto stanje materije, plazma, grnični je slučaj, nije atomski sustav jer je bez ili s krnjim vanjskim prostorom. SUBMATERIJA: Dalji put od materije ka minimalitetu submaterijalni je sustav stvari. Jezgra, odnosno njeni sastavni djelovi, po mjeri materije su neutroni, protoni i drugi barioni. Promatra li se središnji prostor kao element npr. neutron, kojem je materija nadrang, otvaraju se potpuno novi horizonti. Sad su ti elementi rang stvari, imaju svoj vanjski, unutarnji i središnji prostor. Svaki dio je samostalan. Samostalan znaći, da jezgra složenih elemenata, nisu zbijeni protoni i neutroni, već je taj prostor zajednička orbita ili orbite. Dalje slijedi da je moguće da su ove submaterijalne ćestice, nadrang nekim još manjim česticama itd. Sve je moguće, no to podrućje izvan je materijalnih mjera ili izvanosjetilne stvarnosti. Znanstvena mjera izražena energijom za to područje, zasad je jedini način sagledavanja. Matematička metoda „dubljenja“, njena proizvodnja dimenzija i ostalih izraza prostornih pravila, iznuđene su materijalne mjere u izvanosjetilnoj stvarnosti. PARALELNOST MEĐU RANGOVIMA: Paralelnost znaći uporednost stanja među rangovima stvari. Krečući od sad i ovdje Sunca, njegov materijalni sastav sukladan je položaju unutar nadranga galaksije. Ako je Sunce dio galaktičke atmosfere, onda se materija kao njegov sastavni dio sastoji u središtu od manje neutronske jezgre, dok zvijezde bliže središtu od veće neutronske jezgre. Zemlja je pak materijalne strukture koja se sastoji od plinovitog, krutog i tekučeg stanja. Nema plazmu, uz to je sastavljena od težih elemenata nego što je Sunce. Po jednom i drugom kriteriju Zemlja pripada vanjskom galaktičkom prostoru, znaći da je kao degenerirana zvijezda ušla u središnji prostor galaksije. No, da bi zadržala istu materijalnu strukturu, zamjenski položaj paralelanog ranga je unutarnji prostor Sunca. VREMENSKI PRIKAZ KOZMOSA Na prostorni kostur modela, nadovezuje se vrijeme, sile iz kojih kretanje, dinamika iz koje promjene. Promjene teku po kauzelitetu. Strela ili smjer, prelaz je iz kvaliteta u kvantitet ili iz jednoličnih elemenata u složenije. Ovaj prelaz paralelan je za sve rangove stvari. Paralelnost znaći ista starost ili složenost elemenata i isti prostorni položaj segmenta svakog od rangova u prostor-vremenskom presjeku. Prostorne promjene stvari su iz promjene rotacionog u linearno kretanja elemenata i obrnutog su razmjera. Dok se prostor elementa stvari povečava, razmjerno se smanjuje vrijeme. Obrnut razmjer ili proporcija prostora i vremena Kvalitet rasporeda stvari u vanjskom, unutarnjem i središnjem prostoru ranga, izraz je vremena same stvari. Stvari su pojedinačne u prostoru, po dimenzijama konačne i sastavljene od konačnog broja djelova svog podranga. Individualnost stvari izraz je vremenske ograničenosti i svaka je bliže nastanku ili rođenju ili je bliže nestanku ili smrti. Ta vremenska karakteristika posebnosti stvari uočava se po složenosti. Slijed složenosti teće od identičnosti sastavnih elemenata ili identičnosti samih stvari, ka sve složenijim oblicima sastavnih elemenata koji daju sve složenije stvari. Raspored sastavnih elemenata unutar ranga stvari po svojoj složenosti predstavljen je prema materiji po složenosti unutar nadranga Sunca U samom središtu Sunca, istovrsne su čestice. U slijedećem segmentu plazmi, čestice nisu istovrsne a razlika među njima je u veličini unutarnjeg prostora, zavisno o položaju bližem ili daljem od središta. Bliže središtu čestice su sukladnije, jer zauzimaju manje polje unutarnjeg prostora a dalje su manje sukladne, jer zauzimaju veće polje unutarnjeg prostora. U tom većem polju, događa se fuzija manje sukladnih čestica u vodik. U narednom isječku, prema rubu središnjeg prostora Sunca, fuzija vodika u helij i dalje, ovog u teže elemente. Prostor koji ti elementi zauzimaju, središnji, unutarnji i vanjski, su atomski sustavi. Atomski sustavi i molekule su sa sve slabijim poljem što se više pomiće izvan središnjeg prostora na unutarnji i vanjski prostor Sunca. Materija je sve rijeđa, znaći sve hladnija i u stanju molekula. Vanjski prostor takve materije je najveći, a njeno unutarnje polje najrijeđe. Po složenosti galaksije se mogu razvrstati na mlađe kvazare i po starosti složene: disk, spiralne i ostale galaksije i obrnuto po veličini prostora manji su kvazari a prostorno veće disk, spiralne i ostale galaksije Po složenosti zvjezde mogu se razvrstati na najmlađe, skoro pa vječne crne jame, mlađe pulsare, srednje starosti zvjezde osnovnog niza a patuljci i degenerirane zvjezde su na kraju. Obrnuto su posložene prema veličini prostora: blizu ništa crne jame, mali za pulsare, srednje velik za zvijezde osnovnog niza i najveći prostor kod patuljaka i degeneriranih zvjezda. Iz postavki : elementi u nadrangu stvari su to sukladnije (mlađe) što su bliže središtu i obratno, složenije (starije) što su od središta udaljenije i elementi od kojih se stvar sastoji gušće su raspoređeni (zauzimaju manji prostor) bliže središtu i rijeđe raspoređeni (zauzimaju veći prostor) prema periferiji, zaključak je: vrijeme i prostor obrnuto su razmjerni ili proporcionalni, iz čega tok promjene stvari. To je strela vremena. Kad vrijeme teži vječnosti, prostor teži ka ništa. Kad prostor teži ka beskonačnosti, vrijeme teži prema ništa. Pojedinačni prostor stvari unutar nadranga biti će to veći što je stvar udaljenija od središta a vrijeme stvari ili individualno trajanje biti će to manje. o silama Sile predstavljaju vremensku komponentu prostor-vremenskog meuđuodnosa. Izraz tog vremena u prostoru jest polje sila. Kod redovnog stanja prostorno-vremenskih polja, ma kog ranga, sile su uvjek dvojne i suprotne. Suprotnost predstavlja djelovanje sila unutar prostorno-vremenskih polja. Suprotne sile su linearna i rotaciona. Za usporedbu u Newtonovoj fizici, suprotne su centripetalna i centrifugalna sila. Linearno djelovanje sile je jednodimenzionalno, okomito na polje i teće iz središta gdje je polje sile najjače ili najgušće, ka periferiji gdje je polje sila najslabije ili najrjeđe. Rotaciono djelovanje sile je dvodimenzionalno, to je horizontalno polje sila, suprotno linearnoj sili. Polja po rangu stvari izražavaju slijedeće sile: Za materiju suprotne su sile električna i magnetska. Magnetska sila je linearna a električna rotaciona. Ono što se kod ovih sila čini kao suprotnost: električno polje pozitivno i negativno ili magnetsko polje, sjever i jug, nije suprotnost sila, već njihov smjer. Sila koja bi mogla biti međusila između elektromagnetske i nuklearne, je slaba sila. Slaba sila, oblik je elektromagnetske sile, kojeg je djelovanje prošireno na subnuklearni prostor. To nije zasebni presjek polja sile elektromagnetske i gravitacije, već prostor jezgre ili sila među protonima i neutronima težih elemenata. Za ispitati ispravnost ove hipoteze, provjera je: ima li vodik slabu silu ? Za subnuklearne suprotne sile, mogle bi biti nuklearna sila i spin . Usporedbom s gravitacijom kao samo jednom silom ranga zvijezda, moguće je da je nuklearna sila linearna . Pored tog, sadašnjim naćinom istraživanja, sudaranjem čestica u akceleratoru, nuklearna sila je tek unutarnje polje do nivoa središnjeg prostora čestice. Kvarkovi kao elementarna nosiva konstrukcija čestice, vjerovatno je uhvaćena sila (energija) vanjskog ili unutarnjeg prostora polja čestice. Središnji prostor čestice, u ovom slučaju središnji prostor neutrona, pod-rang ranga materije nemoguće je prostorno predstaviti kao neku veličinu. Za zvijezde suprotne sile su rotacija i spin, te kontrasila-gravitacija. Spin Sunca u središnjem prostoru i rotacija planeta u unutarnjem prostoru je po pravilu paralelnih krugova sa sve većim odsječcima od središta ka periferiji. Suprotno tom, linearna sila je gravitacija. Gravitacija opada od središta ka periferiji. Za galaksije suprotne sile su rotacija i spin i Weberova gravitacija. Za rotaciju važi isto pravilo kao za zvijezde a linearna sila galaksije, upučuje na ono što je Weber otkrio. Za kozmos suprotne sile su spin i supergravitacija. Zasad nije utvrđeno da li kozmos ima središte, pa se zasad, ne zna niti za spin, niti za supergravitaciju. strela vremena i kretanje Strela vremena uzrok-posljedica ili kauzalitet usmjerena je od prošlosti ka budučnosti. Smjer je sukladan entropiji, u kojem se stanje uređenog sustava protekom vremena sve više uneređuje. Također, smjer vremena je po drugom zakonu termodinamike ili smjeru kretanja topline, od toplije materije ka hladnijoj. Strela ili smjer vremena izražava promjenu stvari. Tok vremena kontinuitet je tih promjena, života stvari. Promjene stvari nema, ako nema uzajamnog odnosa njihovih sastavnih elementa. Odnosi između istovrsnih elementa unutar su najmanjeg prostornog obujma i stalni su, a njihovo trajanje skoro pa vječno. Raznovrsni elementi zauzimaju najveći prostorni obujam, pa odnosa među njima skoro pa nema a njihovo se trajanje primaklo kraju. Odnos među elementima stvari jest kretanje ili prostorna alokacija. Dva su oblika kretanja: rotaciono i linearno.Rotaciono kretanje relativna je alokacija elemenata a linearno kretanje stvarna alokacija elemenata. Uzajamnost odnosa u presjecima kod relativne alokacije elemenata ne mjenja stvar pa je to redovno stanje stvari. Suprotno tom, linearno kretanje je prostorna promjena mjesta dijela elemenata stvari, to je ujedno njena promjena. Za primjer promjene stvari, uzima se Sunce. Površina Sunca je na temperaturi od nekoliko tisuća stupnjeva, pa prema drugom zakonu termodinamike zraći u okolni prostor, hladi se. Hlađenjem, iz donjeg vrućeg sloja, dio vrućine prelazi na gornji sloj, koji zraći u okolni prostor, itd. Inaće, pored topline, Sunce zraći i materiju, tzv.sunčani vjetar. Zračenje znaći da se smanjuje gustoća gornjeg sloja Sunca, i uzročno-posljedično slojeva ispod tog gornjeg sloja. Smanjenje te gustoće, topline i materije, što je uostalom jedno te isto, nadomješta se iz gornjeg sloja segmenta plazme u kojem se događa proces termonuklearne fuzije. Termonuklearna fuzija, znaći smanjenje gustoće tog gornjeg sloja i nadomještanje te gustoće iz nižeg sloja segmenta plazme. Tako redom do središta u kojem je neutronska jezgra. Dakako da je to proces mjeren milijardama godina. No, proces koji ukazuje na nešto drugaćiji scenarij nego što je sadašnje tumaćenje. Iz primjera promjene Sunca, uviđa se linearno kretanje materije i energije, unutar nad-ranga stvari. Kretanje promjenom prostornog mjesta unutar središnjeg prostora po segmentima, zračenje u unutarnji i vanjski prostor te zračenje u galaktički i međugalaktički prostor. rotacija i spin Dva su oblika kružnog kretanja. Rotacija je kružno kretanje jedne ili više stvari oko jedne ili uzajamno kružno kretanje dviju ili više stvari. Vrtnja oko vlastite osi je spin. Rotacija i spin definraju prostor. Presjeku središnjeg prostora nadranga materije, spin daje zasebnost i cjelovitost. Tako Zemlja, Sunce ili bilo koji zvijezdani oblik, jesu od materije, no oni su sami stvar za sebe. Rotacija pak definira zajednički prostor stvari. Tako orbite planeta definiraju unutarnji prostor Sunca. Isto tako, dvojni trojni ili višebrojni skup zvijezde rotiraju međusobno i time skupu daju posebnost. Vanjski prostor Sunca u presjeku je središnjeg prostra galaksije, pa će to biti, spin galaksije. Spin središnjeg prostora Zemlje, Sunca ili drugih zvijezdanih oblika u presjeku vanjskog i unutarnjeg prostora materije istoj daje posebnost i cjelovitost. Ta posebnost materije različito je stanje mase ili gustoće: plinovito, kruto, tekuće, plazma i neutron, što izražava različite rotacije unutarnjeg i vanjskog prostora. Spin središnjeg prostora materije u presjeku s vanjskom i unutarnjim prostorom submaterije, posebnost je neutrona, protona i ostalih submaterijalnih čestica. Granica materije neutronska je jezgra u središtu Sunca. Unutar neutrona je submaterija, a ona se može mjeriti samo kao energija. Mjera promjene materije je kvant energije, što je ulaz ili izlaz u njen prostor. Kvant pak, je u linearnom kretanju a ne u rotaciji ili spinu središnjeg prostora. Znaći da iza te granice nema informacije, već samo indirektan matematički prikaz. Brzina ophodnje oko središta osnovna je definicija vremenskog presjeka prostora. Ophodnja je u zavisosti od položaja materije (mjera svih stvari) u središnjem prostoru nadranga. U sredini središnjeg prostora Sunca vrtnja je ekstremna. Daljnji segment plazma, proporcionalno je manjeg broja obrtaja, za koliko je manji prostorni radijus. I tako dalje po segmentima središnjeg, unutarnjeg i vanjskog prostora. Općenito, izraz kvalitete stvari u vremenskom presjeku prostora, odnos je brzine ophodnje i opsega zauzetog prostora. Što je veći broj okretaja a shodno tom i spin stvari koja se okreće, to je manji radijus ili prostor i obratno, što je veči radijus ili prostor, to je manji broj okretaja i spin stvari. Kad se rotacija ili brzina ophodnje, izvede u jednoj dimenziji, dobije se opseg ili pređeni put stvari. Prikaz brzine po opsegu ili po pređenom putu daje se na primjeru položaja planeta u unutarnjem prostoru Sunca. Odnos brzine po pređenom putu, odnosno opseg (2rPi) podjeljen sa danima ophodnje planeta pojedinačno, ukazuje da je dužina puta u jedinici vremena to veća što je planet udaljeniji od središta. Iz tog opče pravilo: brzina po opsegu pređenog puta je to veća što je veći segment prostora nadranga ili što je udaljeniji od srdišnjeg. Degenerirane zvijezde: patuljci, planete, mjeseci, komete, razlikuju se po starosti u spinu. Dok god degenerirana zvijezda ima spin ima i tzv. „geološku aktivnost“, vrši unutarnje sagorjevanje ili prelazi iz manje brzine spina u veći po segmentima središnjeg prostora. Znaći da zraći, ima život. Izraz trodimenzionalnog prostornog presjeka u rotaciji i spinu Prostor stvari bilo kog ranga je središnjeg, unutarnji i vanjski. U prostoru stvari istog ranga središnji dio ima spin, a unutarnji i vanjski rotaciju. Naime, djelovi stvari istog ranga rotiraju po ekliptici ili disku i tako formiraju unutarnji prostor. Djelovi stvari u unutarnjem prostoru su s vlastitim spinom, za razliku od vanjskog u kome su dijelovi stvari bez vlastitog spina. Djelovi što rotiraju u unutarnjem i vanjskom prostoru ćine segment trodimenzionalnog prostora - ekliptiku. Naime djelovi stvari npr. Zemlja, mjesec pa sve do kometa, nije isto što i rang stvari materija, element stvari: npr. prašina ili svemirski brod u kojem baš zato što nije dio, nema gravitacije. Znaći da će unutarnji i vanjski prostor elemenata stvari biti složen ne kao kugla do kugle nego da će, osim središnjeg prostora-kugle to biti vrlo tanki diskovi. Oni pak djele zajednički prostor i mogu biti ne samo paralelnog nego i okomitog spina. Jer, elementi su stvari i oni imaju svoj spin. Primjer takvog rasporeda elemenata u nutar svemira su galaksije. Promatrajući galaksije, svaka ima različit nagib središnjeg prostora. Iz tog slijedi da je spin elemenata unutar središnjeg prostora galaksije - zvijezda nezavisan od smjera rotacije. Sadašnje viđenje zajedničkog elektrona u kemiji nije nikakva izmjena orbita, malo u prostoru jedne malo u prostoru druge zadnje ljuske, nego jedna zajednička prostorna poveznica u ekliptici. Spajanje elemenata u molekule pak, jest upravo drugaćiji raspored stvari u prostoru. Kod tog elektron ili elektroni, več prema valenciji, koji definiraju granicu unutarnjeg prostora zadnjom ljuskom-orbitom postaje zajednički za dvije ili više stvari, atoma u molekuli. Kod tog je vanjski prostor zajednički. Jer točka ili presjek zajedničke orbite postaje mjesto zajedničke rotacije. Samo na taj način može se rastumačiti sabijanje prostora po cijelim brojevima i pravilo matematičkog izraza svakog spoja. Iz predhodno iznesenog za kemiju, ta promjena vanjskog prostora stvari, izraz je rasporeda spojeva od rotacije u ekliptici i paralelnih ekliptika, kod cikličnih spojeva do spojeva gdje je ta rotacija između ekliptike i okomice na nju. Također uvriježeni model atoma, po kom elektroni složenih atoma rotiraju po svim orbitama od polova do ekvatora, upravo da bi zadovoljili prostornu trodimenzionalnost, nije takva nego iskljućivo eklatorijalna. To što je pun prostor ili trodimenzionalan, jest upravo iz tog da je to presjek središnjeg prostora višeg ranga i vanjskog i unutaranjeg prostora nižeg ranga. Što znaći, da informacija presjeka središnjeg prostora višeg ranga daje iskljućivo spin stvari nižeg ranga a informacija rotacije samo stvari istog ranga, jasno, stvari ili njenih djelova središnjeg prostora. linearno kretanje Što je uzrok linearnog kretanja? Izvor ovog pitanja je u dosadašnjoj tezi da su prostor i vrijeme produkt materije. Ako je materija jedan od produkata prostora i vremena onda je prostorno-vremenski međuodnos takav, u kom se sve mjenja. Ono što mi zapažamo za uzrok promjene materije, linearno je kretanje. Kružno kretanje, rotacija i spin, vremenski je izraz prostornog presjeka u polju sila. Promjena presjeka polja sila jesu linearne sile. Sile za koje se zna: gravitacija, magnetska (električna?) i nuklearna, i sile koje se nameču i koje ja predpostavljam: subnuklearna, Weberova gravitacija i supergravitacija. Promjena polja sila, mjenja prostorni položaj elementa u stvari. To je linearno kretanje. Linearno kretanje stvari suprotno je sili gravitacije ili druge linearne sile. Stvar se kreće suprotno djelovanju ili oslobađa se njenog djelovanja, za viši ili manji odsječak u prostoru. Pravilo oslobađanja polja djelovanja na stvar ranga u nadrangu je da se najmanje promjene događaju u središnjem dijelu sustava, a sve veče ka rubovima. Tako, sama točka središta je ništa prostora, promjena niti nema zato i jest vječno vrijeme. Dalje od središnje točke ka rubovima središnjeg prostora događaju se promjene sve češće i sve su veće od unutarnjeg, vanjskog i izvan-vanjskog prostora. Učestalost promjena obrnuto je razmjerna broju elemenata koji u toj promjeni ućestvuju. U izvan-vanjskom prostoru promjena skoro pa nema, jer u njima nema tko ućestvovati. Sve to sukladno obrnutom razmjeru prostora i vremena. Zračenja Sunca površinsko je oslobađanje elektromagnetske energije, elemenata materije i materije. To je linearno kretanje, kako za nas na Zemlji, tako po iznesenom pravilu ostali unutarnji, vanjski i izvan-vanjski prostor. Zraćenje površine,preneseno je iz segmenta plazme, kao što je iz segmenta neutronskog središnjeg prostora, zračenje preneseno na segment plazme. Što važi za zračenje Sunca, odnosi se na druge zvijezde. Isto tako za rang stvari galaksije, pored el.mag. zračenja i materije ona zrači svoje sastavne elemente, zvijezde. Kozmos pak, pored nabrojenog za galaksije zraći i njih same. Iz iznesenog izlazi: Osnovni izraz vremenskog presjeka prostora, linearno je kretanje. To je sama promjena kvalitete stvari, sam vremenski tok, koji se očituje smjerom te kvalitativne promjene. Proces kretanja koja uzrokuje kvalitativnu promjenu stvari, prelaz je kvaliteta u kvantitet. Vrijeme prelazi u prostor, što znaći da se vrijeme smanjuje a prostor povečava. Zračenje ili linearno kretanje el.mag.vala teće po slijedećem scenariju. Ulazak energije u materiju rubnog pojasa Sunca iz većeg energetskog nivoa iz dubine, tu materiju čini nestabilnom. Nestabilno stanje znaći da elektron, u tom sunčevom segmentu ne može povećati opseg orbite pa će postojeći prostor biti energetski gušći (ušla energija) te povećati broj ophodnje. Kad je brzina ophodnje po pređenom putu na granici rotacije fotona ili prstena polja sila, prelazi u linearno kretanje ili izlazi izvan sustava atoma. Brzina linearnog kretanja el.mag.vala je brzina svjetlosti. Razlog, zašto se prsten polja sile oslobađa iz vanjskog prostora je upravo ta enormna brzina pređenog puta, koja je najveća na rubu vanjskog prostora. Dodatak polja sila, kvant, dostatan da izbaci prsten polja sile je ta jedinica brzine. Naime, kvant se razlikuje po svom energetskom naboju, a izražava ga frekvencija. Prolaz svijetlosti kroz prizmu, spektar, ukazuje na razlike tog energetskog nivoa. Za predpostaviti je, u nedostatku boljeg izraza, da je energetski nivo ustvari, izraz gustine prstena polja unutarnjeg i vanjskog prostora. Veći energetski nivo je ujedno i niža orbita, jer u nižoj orbiti polje sile brže rotira. Brža rotacija, znaći da je veča energija odozdo potrebna za izbaciti foton izvan vanjskog prostora. Izbacivanje niže orbite ili kvant višeg energetskog nivoa, znaći i izbacivanje svih ostalih orbita iznad. Neuporedivo je manji potisak potreban za vanjske orbite polja, od potisaka na nižoj orbiti.Potisak na nižoj orbiti sadržava energiju svoje niže orbite i svih iznad orbita. To je uporedivo s pritiskom stupca zraka na različitim visinama. Iz Ensteinove teorije relativnosti, odnos mase i vremena porastom brzine u linearnom kretanju je: masa se povečava a vrijeme smanjuje. Ako se pod masom uzme prostor, odnosno proširenje prostora u kojem je masa, onda linearno kretanje potvrđuje hipotezu prelaza kvaliteta u kvantitet. No, potpuno obrnuto, masa ostaje ista u većem prostoru, znaći smanjuje se gustoča. Sukladno hipotezi prelaza kvaliteta u kvantit, masa je produkt presjeka polja ranga materije u nadrangu zvijezde. Presjek spina i njene suprotne sile gravitacije određuje položajno mjesto materije u prostoru zvijezde. To položajno mjesto presjeka rotacije materije, ujedno segment spina zvijezde izražava energetski nivo materije. Masa je znači izraz energetskog nivoa, gustine, težine i s tim sukladno s položajnim mjestom unutar nadranga zvijezde. Položajno mjesto danas se tretira samo s aspekta jedne sile, gravitacije. Oslobađanje od sile gravitacije Zemlje, balon punjenog helijem, ukazuje da se sama materija složi, na ono mjesto kome pripada. To mjesto presjek je gravitacije s poljem rotacije. valovi, energija Masa prelazi u energiju prema Ensteinovoj relacija E=mc2. Ista relacija ukazuje na sukladnost s tezom o prelazu kvaliteta u kvantitet. Znaći, da materija iz zgusnutog stanja, u rotacionom kretanju, prelazi u jednom svom dijelu u linearno kretanje. Materija ili masa koja je ostala iza izlaza energije, različita je od predhodnog stanja. To je prelaz kvaliteta u kvantitet. Relacija prelaska mase u energiju važi, no ne i obrnuto prelaz energije u masu. To je prelaz kvantiteta u kvalitet, što je suprotno streli vremena. Prelaz iz linearnog u rotaciono kretanje, skupljanje je prosutog. Primjer prelaza kvaliteta u kvantitet i uzroka pomaka u crveno, iznosi se na promjeni el.mag. vala: Zračenje u obliku el-mag. valova jest iz promjene stvari iz koje je energija izišla i promjene stvari u koju je ušla. Po stvari u koju je ušla, tumaći se promjena kao veći energetski nivo. To je povečana brzina rotacije elektrona, što može za poljedicu imati, pomak elektrona na veču orbitu. Linearno kretanje ili kretanje u među-prostoru između dvije stvari el-mag. su valovi. Ono što je izišlo ili ušlo u stvar je foton. Ta dva oblika stanja je val-korpuskularno stanje. To ukazuje na prirodu energije u linearnom kretanju i energije koja izlaskom ili ulaskom, to više nije. Naime, prešla je iz linearnog u rotaciono kretanje. Iz vala u korpuskulu. Energija u linearnom kretanju je dvodimenzionalno polje sila, kvant. Kretanjem u nadrangu ili između dva izvan-vanjska prostora el-mag. val mjenja svoje dvodimenzionalno stanje. Promjena kao izraz vremenskog presjeka vala, jest u smjeru sve manje frekvencije i sve većeg izduženja. Znaći, ponaša se sukladno prelasku kvaliteta u kvantitet. Pomak u crveno ukazuje: val u linearnom kretanju, unutar je vremenskog presjeka ili entopije. Mjenja se, a mjera te promjene izražena kao pomak u crveno, označava promjenu energetskog nivoa. Tumačenje promjene el.mag. vala, kao širenje prostora svemira, istinita je tek u manjem dijelu, u većem dijelu to je promjena njegove kvalitete izražena večom valnom dužinom od izvorne. Kvalitet izražen u energetskom nivou val-korpuskule, odnosno korpuskule kod ulaz-izlaza i vala u linearnom kretanju predstavlja prostorni položaj ili samu kvalitetu korpuskule u materiji unutar zvijezde. Prostorni segment korpuskule u materiji unutar zvijezde različito je. Razlikuje se zraćenje iz vanjskog ruba bliže središtu od udaljenijeg, jer je većeg energetskog nivoa tekuće od plinovitog stanja. Kvalitet zvijezde pak izražava položaj unutar galaksije. Tako će korpuskule u materiji, zvijede bliže središtu galaksije imati veći energetski nivo od korpuskula Sunca. Jer te su zvijezde sa manjim vanjskim prostorom, zatim bliže zvijezde, samo s unutarnjim i središnjim prostorom i one još bliže središtu, samo sa središnjim prostorom. Sredina sredine galaksije napunjena je skoro pa beskonačnom energijom. Crnom jamom. Suprotno gustini energetskog nivoa polja unutar atoma na rubu središnjeg prostora zvijezde, jest njegov skoro pa nestanak u vanjskom ili izvanvanjskom prostoru Izostanak otpora u vodiču el.energije, kad je vodić na temperaturi blizu apsolutne nule, prostor je izgleda, bez energetskog polja. To potvrđuje treći zakon termodinamike. Što je rečeno za energetski nivo kao izraz el.mag.sile ili gustine materije, vrijedi i za zvijezde, izražena sila gravitacije-masa, gustina je zvijezde. Po Einsteinu, zakrivljenost prostora dokazana pomakom svijetlosti prolaskom blizu zvijezda s velikom masom može se i drugaćije predstaviti. Gravitaciono polje izraz je gustoče zvijezde, koja rezultira lom svjetlosti. Naime, to je prolazak iz rijeđe u gušće polje, kao što je lom svjetlosti prolaz iz zraka u vodu. Energija je savladavanje ili oslobađanje od sila postojećeg stanja. Da bi došli do energije istu treba uzeti jednoj i dodati drugoj materiji. To je promjena kvaliteta materije. Na osnovu tog iskustva u savladavanju sile ili polja sila redovnog stanja, izražava se neko trošenje. Trošenje energije, mase, zvijezda, galaksija. Ako je to zračenje, onda je trošenje realno. No, ono što mi smatramo kao trošenje, nije trošenje stvari već vremena. Jer, prelaz kvaliteta u kvantitet jest smanjenje vremena i povečanje prostora. To stvar mjenja ali je ne troši. Tok promjena prostorno-vremenskih presjeka a time i život stvari traje sve dok joj vrijeme ne iscuri. Suprotno trošenju, su sile ili polje sila. Polje sila izraz je redovnog (postoječeg) stanja u rotaciji i spinu sustava ranga stvari. Iskustvo otpora u polju sila izjednačio je energiju i silu. No, redovno stanje nema promjene stvari, nema niti trošenja niti vremenskog toka. Sila gravitacije ili Weberova supergravitacija ne troši niti energiju, niti masu u koju prelazi energija. U polju sila pak, nema virtualne izmjene gravitona ili virtualnih nuklearnih i subatomskih korpuskula. Isto tako nije niša nadnaravno u istovremenom uzajamnom ponašanju parnjaka na daljinu. To nije virtualna izmjena informacija već kretanje u istom prostornom polju. Nema promjena, nema energije, nema trošenja. Iz relacije E = mc2, nema razlike prelaza materije u energiju i energije u materiju. U središtu Sunca stanje materije ustvari je spin energije. Stanje materije na Zemlji kad bi je izrazili energijom, u rasutom je stanju. Evo dva primjera pokušaja koncentracije te rasute energije, jer ona je takva na Zemlji: Nastojanje dobivanja energije fuzijom, čini mi se perpetum-mobile. Pronađeni trik s magnetskom bocom, koji omogučava unos energije za stvaranje plazme, kako bi se dogodila fuzija, nije dovoljna. Fuzija se svakako može postići, samo da li kontrolirana ili korisna? Higgs bozon ili čestica-nosilac mase, traži se u tek dovršenom akceleratoru CERN. Isti će omogućit 166 Ge-V ili energetsku protuvrijednost mase, dovoljnu za otkrivanje Higgs bozon-a. Možda? Jer, ako se i postigne 166 Ge-V, protoni će pri sudaru na tolikoj brzini biti prostorno višestruko veći. Čestice, proizišle iz sudara, prostornim povečanjem raspasti će se u toliko kratkom vijemenu, nedovoljnim za zabilježiti otkriće? Vrijednosti energije 166 Ge-V, kao nosilac čestica-mase i bez dodatnih eksperimenata odgovara zamišljenom stanju središta zvijezde. Higgs bozonsko središte bolji je izraz od neutronskog središta. PRINCIP ŽIVOTA Princip života sam po sebi dokazuje da on jest. Život je nosilac svijesti. Funkcija sijesti pak, opstanak je života. Da bi svijest ispunila funkciju, polazi od upoznavanja sebe same. Preslika stvari u svijesti, svijest je sama a upoznavanje redoslijeda promjene stvari, vlastita samospoznaja. Samospoznaja su pravila po kojima teku promjene. Promjene slijeda uzrok-posljedica, sukladne su streli toka vremena i to su pravila po nuždi. Suprotno tom, nepostojanje preslike stvarnosti, smatra se slučajnom promjenom stvari, posljedica bez uzroka. To nije neznanje o promjeni stvari, već je zaista vračanje vremena. Svijest o preslici tek je onda, kad slučaj u večoj ili manjoj mjeri pređe u pravilo. Stvarnost pak, presjek je oba smjera vremena: nužde i slučaja. Filozofski, to je egzistencijalna stvarnost ili zbiljnost. Kemijski proces spajanja, u vremenskom je slijedu uzrok-posljedica i prelaza kvantiteta u kvalitet što je obrnut tok promjena. Jer, umjesto slijeda promjena od reda ka kaosu po kauzalitetu, slijed je od kaosa ka redu. Iz tog se vrijeme povečava ili širi se sadašnjost. Po tom, izgleda, samo je život vječan i on je iznimka među stvarima. generacije Pod generacijama se misli prvenstveno na to što je starije a što mlađe, a ne nužno što je iz čega proizišlo. Materiju po starosti, treba mjeriti po složenosti. Zemlja sa svojim sastavom složenosti u kome je najsloženiji život, može se svrstati među starije u svemiru. Za polazište generacija uzima se život, sadašnji život, sebe samog. Iz svjesti je polazište za prostor u ovdje i vrijeme u sad. Generacijski slijed je dekompozicija od mene u prošlost: mene, života, prema samoj stvari. Za početak, što se danas o prošlosti na Zemlji uopće zna? Da je stara cca 4,5 milijardi godina, od čega je život star 3,4 milijarde godina, odnosno fosil praživog stvorenja. Praživot, koji je mogao ostaviti svoj fosil, je nešto teško razgradivo, što znaći i složeno. Ako je tada bio složen oblik života, postavlja se pitanje, koliko je prije bilo života koji nije ostavio tragove, jer je od razgradive tvari? Najmanje bar isto toliko vremena koliko i od prvih tragova života. Znaći, ta hipoteza o starosti Zemlje je pogrešna. To, znaći da je 3,4 milijarde godina star fosil, tek kap u isječku vremena, potrebnog da život nastane. Kako god okrenuli, čini se, da je život na Zemlju došao iz kozmosa. S njom ulaskom u sunčev sustav, ili naknadnim sijačima pansperme: komete, planetoidi, meteori. Dalje pitanje je starost Sunca? Danas je procjena da je ono staro od 5 do 10 milijardi godina. Starost Sunca pak, izvedena je iz starosti kozmosa, koja datira od pred cca 13,5 milijardi godina. Pa počnimo od starosti kozmosa. Mjerenja usaglašena s teorijom Velikog praska ukazuju da pozadinsko zraćenje dolaze s ruba udaljenog 13,5 milijardi godina. Po mojoj tezi, to zraćenje je horizont događaja. U svakom slučaju, sadašnja starost svemira, nije zadnja mjera. Isto to važi i za starost Sunca i Zemlje Dva su smjera za određenje starosti stvari, prvi: po položaju elementa u prostoru stvari iz linearnog kretanja i drugi: iz složenosti elemenata od kojih se stvar sastoji, njene zasebnosti ili individualnosti. Po položaju elemenata u prostoru stvari iz linearnog kretanja izlazi: elementi stvari ili materija je to starija što je udaljenija od središta stvari. Za Sunce: Higgs bozonsko središte, mlađe je od narednog sloja materije u obliku plazme. Dalji segment je prelazak plazme u vodik i fuzije u teže elemente i u nastavku slijedi: vanjski dio središnjeg prostora Sunca, odnosno tekuće stanje materije, pa kruto ? i plinovito. Sukladno udaljenosti od središta je i složenost sastavnih elemenata a ova slijedi njegovu veličinu prostora. Tako su elementi koji još nemaju materijalno svojstvo, Higgs bozoni, od središnjeg prostora, plazma od središnjeg i unutarnjeg, dalje ka rubu Sunca, materija je sa sva tri prostora: središnjeg, unutarnjeg i vanjskog Po pravilu sve veće složenosti, planete dalje od Sunca, trebale bi biti od sve različitostijih elemenata materije. No, prema tom pravilu očekivani redoslijed, nije takav. Teza koja se nameće, da bi se šaroliku strukturu materije koja čini planete razjasnilo, jest da planeti nisu sunčevog porijekla. Oni su po svoj prilici uljezi u unutarnji prostor orbita Sunca. Uz to, planete prema složenosti elemenata od kojih se sastoje, različitog su porjekla i vremena ulaska u sunčev sustav. Starost ili kvalitet stvari koja vrijedi za materiju kao rang, vrijedi i za zvijezde. Kako je god različita po kvaliteti materija obzirom na svoj položaj u sredinjem, unutarnjem ili vanjskom prostoru unutar zvijezdanog sustava, tako se po kvaliteti razlikuju i zvijezde prema svom položaju unutar galaksije. Tako će prostor samog središta galaksije biti crna jama ili nešto što nije zvijezda. Naredni segment središnjeg prostora neutronska ili bozonska zvijezda ili nešto, na granici zvjezde. Bliže središtu manje slična i dalje od središta više slične zvijezdi. Daljnji pojas središnjeg prostora galaksije, zvijezde su glavnog niza od pojasa prostorno gustih svijetlih divova, preko srednjih zvjezda do rijetkih crvenih divova? Unutarnji prostor prema vanjskom, vanjski prostor galaksije i međugalaktički prostor, vjerovatno su zvjezde od unutra prema van: bijeli pa crni patuljci i dalje u smjeru sve manjih dimenzija odnosno, ponovo nešto što i nisu zvijezde. Degenerirane zvijezde koje i dalje imaju svoju zasebnost: spin, različite sastavne elemenate materije..... Općenito, stanje sve veče raznovrsnosti i vlastite posebnosti svake od degeneriranih zvijezda. Kozmičko vrijeme ne mjeri se po tom koliko je trajnost stvari, nego koliko joj je preostalo života. Tako mjereno vrijeme za mlađu stvar znaći da je ona u smjeru ka vječnosti. Jer u točki prostornog središta Sunca, nije materija, već izvor njenog rođenja, kao što u točki središta galaksije nije zvijezda već izvor njenog rođenja. Rođenje stvari je onda kad prostor nije točka, prostorno ništa, a vrijeme nije vječno. Prostor i vrijeme se uzajamno sjeku i čine stvar. Isto tako mjereno vrijeme starosti stvari, znaći smjer prema nepostojanju, što nije nužno i nestanak stvari. Odlazak elementa stvari u linearnom kretanju iz unutarnjeg prostora u vanjski prostor ili u prostor nadranga stvari, nije nužno njen nestanak. Zračenje energije ili čestica materije za zvijezdu ili materije i degeneriranih zvijezda za galaksiju, ne znaći ujedno i nestanak tih stvari, jer to zračenje ponekad, ulazi u drugu stvar. Zračenje Sunca, ali i drugih zvijezda dolazi na Zemlju ali i dalje od nje. Isto tako Zemlja, degenerirana zvijezda neke galaksije, tko zna odkuda i kad ušla je u Kumovsku Slamu na treču orbitu Sunca. Zemlja po toj hipotezi i blizini smrti, starija je od Sunca. Složenost kao izraz stanja stvari u vremenskom toku, individualnost kao izraz te složenosti, naročito je izražen u životu. Kemijski procesi kao put usložnjavanja, koji je do života doveo, suprotni su od toka obrnutog razmjera prostora i vremena. Naime, kemijski procesi, umjesto povečanja prostora, u svom procesu usložnjavanja isti smanjuje. Povečava se harmonija, suprotno entropiji i streli vremena. Kemijski proces je takav u koji se unosi energija, povečava mogućnost odnosa a iz njih usložnjavanje, koje vodi uređenom sistemu ili harmoniji, životu. Život je suprotan entropiji i streli vremena. Zahvaljujući toj karakteristici unosa energije koji omogučava dugovječnost odnosa u kemijskim procesima, život je i nastao. Njegov opstanak, usložnjavnje je materije izmjeničnim ulazom i izlazom energije, odnosno stalnim izmjeničnim kemijskim procesima. prelaz kvaliteta u kvantitet i nazad, kvantiteta u kvalitet Prelaz kvaliteta u kvantitet vremenska je strela, kauzalitet i entropija, novim nazivom - kozmičko vrijeme. Smjer je to u kom istovrsnosti svojim tokom prelaze u raznovrsnosti. Taj je prelaz iz istovrsnosti u većem intervalu trajanja i manjem prostoru ka raznosvrsnosti u sve manjem trajanju i sve većem prostoru. Što je manji prostor i veća istovrsnost, to je manja razlika među sastavnim elementima i obratno. Što je veći prostor i veća raznovrsnost, to je veća razlika među sastavnim elementima, ili veća zasebnost pojedinačnih sastavnih elemenata. Sastavni elementi, što su više posebni u većem su prostoru a time sve manje sastavni elementi izvornog ranga. Prelaz kvaliteta u kvantitet smjer je frontalno-grupnog ili zajedničkog linearnog kretanja. Promjene unutar segmenta ranga i elemenata koji čine taj segment jest prelaz kvaliteta u kvantitet ili povečanje prostora ranga i smanjenje vremena svakog od elemenata ranga. Zajedništvo pak tih elemenata su u istovrsnoj promjeni svakog elementa ranga, tako da je to zasebnost segmenta ranga. Zasebnost segmenta ranga nije isto što i individualnost svakog od elemenata. Tok ovog prelaza, stalan je. Linearno kretanje segmenata zajedničkih elemenata teće od brojčano najvećih a po njihovoj razlici najmanjih, ka sve manjem broju i sve večoj razlici. Povečanje prostora između elemenata segmenta ranga, ujedno je i povečanje razlika među elementima. Po razlici među elementima ranga može se ustvrditi kom segmentu prostora ranga, središnjem, unutarnjem ili vanjskom, element pripada. Tako će se materija u svoja tri osnovna agregatna stanja javljati na površini Sunca, dok će u unutarnjem i vanjskom prostoru to biti plin ili krutina u obliku prašine ili krhotina. Suprotan smjer pak, jest ono što ulazi u rang stvari. Tako je energija, odnosno kvant ono što ulazi u materiju, a moguće i kvazi-korpuskule (neutrino), korpuskule nivoa bariona, plin, prašina i krhotine degeneriranih zvijeza u zvijezdu, a degenerirane zvijezde u galaksiju. Ovaj smjer u slučaju tih prelaza na primjeru galaksija je da iz međugalaktičkog prostora ulaze degradirane zvijezde. U tom prostoru tokom putovanja u linearnom kretanju, zvijezde i dalje zraće i vremenom postaju degenerirane. Vjerovatnost da ta degenerirana zvijezda uđe u drugu galaksiju, neznatna je, jer je svemir skoro pa prazan. Ovaj vjerovatan prikaz obrnutog toka ranga zvijezda i njihovog povratka u nadrang galaksije isti je za bilo koji rang. Za energiju ili kvant, na taj način moguće je objasniti starost el.mag.vala ili pomak u crveno. Jer, očito da se vrača degeneriran kvant iz pozadnskog zračenja jer je prošao put od 13,5 milijardi godina. Za materiju, plazma ili materija s unutarnjim i središnjim prostorom prelazi u atomski sustav, jest zauzimanje vanjskog prostora. Vodik s protonom i elektronom, zauzimanje je tog vanjskog prostora. Ulazak neutrina (degenerirani neutron?) isti prelazi u elektron. Rotacijom oko neutrona ovaj prelazi u proton? Kozmos je vjerovatno istog prostornog i vremenskog rasporeda svojim elementima kvazarima i galaksijama Znaći, da se kreće, rotira i ima spin, da ima središnji, no nema unutarnji i vanjski prostor. Naime, nema unutarnji i vanjski prostor, jer svojim središnjim prostorom u presjeku s vanjskim i unutarnjim prostorom galaksija čini rang stvari - galaksije. Dalje, ako je vrijeme vječno, onda je prostor konačan, a prostorno mjesto mjenjaju kvazari i galaksije. Znaći da je sredina sredine u vječnom stvaranju. Spin svemira zadržava stanja središnjeg prostora, a linearno kretanje promjena je tih stanja i mjesta sastavnih elemenata - galaksija. Promjena mjesta elemenata ili stvaranje kvazara u središtu svemira i bježanje u beskonačnost i smrt galaksija znaći: mjenjaju se „igraći“ a prostor i vrijeme ostaju. Bliža predstava vidljivog djela kozmosa, radijusa od 13,5 milijardi svjelosnih godina, biti će jasnija njegovom usporedbom s našom Galaksijom. Kumovska slama promjera je cca 200.000 svjetlosnih godina središnjeg prostora i cca 100 milijardi zvijezda veličine Sunca?(ima ih bar nekoliko puta više) Stavi li se to u omjer kozmosa sa gustinom rasporeda galaksija od 50 promjera prosječne udaljenosti između njih. To je vrlo gust raspored i ukazuje da je taj isječak blizu samog središta. Usporedba je: promjer kozmosa 13,5 x 2 = 27, unutar promjera stane 27 : (50x0,0002=0,02) = 2.700 ili u volumenu cca 20 milijardi galaksija. Po ovoj gruboj procjeni i još grubljoj komparaciji, vidljivi dio kozmosa tek je manji dio. Kako se god sve što jest rađa, tako se sve što je smrtno mjenja. Prelaz degenerirane zvijezde iz jedne galaksije u drugu ocijenjen s malom vjerovatnošču, povečava se, a naročito, doda li mu se karakter prostora i vremena svemira. U središnjem prostor svemira, promjena je prostornog mjesta galaksija u vremenu. Znaći da imamo generacijski ulaz kako degeneriranih galaksija tako i degeneriranih zvijezda iz međugalaktičkog prostora neposredno u paralelnom vremenu i u generacijskom slijedu. Naime, kretanje elemenata svemira ili spin, znaći da se u istom prostoru nalazi potencijalno još neka od generacija degeneriranih galaksija, degeneriranih zvijezda i degenerirane materije. Taj suprotan tok, nazovimo ga deterministički kaos, u koji ja ubrajam planete, mjesece i komete sunčevog sustava, jest ulaz, povečanje gustoće i smanjenje prostora. Ovaj suprotan tok, zanemariv je sa stanovišta općeg toka. No, da nije takvog toka ne bi bilo života. Obrnuti tok, nije samo ulaz u Sunćev sustav degenerirane zvijezde Zemlje, već se ona sastoji od složenih, međusobno različitih i posebnih elemenata blizu granice kaosa u kom više nema međuodnosa. Povratak Zemlje u mladost, što je ulaz u Sunćev sustav, pokreče kemijske procese koji vračaju materiju u međuodnose. Unutar toka kauzaliteta i nužde, ulaze oblici materije iz prošlosti koji slijede suprotan tok, slučajni tok. Presjek toka nužde i slučaja nazvao sam: proširena sadašnjost. Suprotan tok, nije u svemu suprotnost toku prelaza kvaliteta u kvantitet, već u dijelu povečanja vremena i smanjenja prostora. To je dostatan dio da se ovaj tok nazove suprotnim odnosno prelaz kvantiteta u kvalitet. Kozmičko vrijeme, od jednostavnih ka složenim elemenatima u presjeku sa suprotnim tokom ili vračanjem vremena. Elementi stvari dodatno se usložnjavaju, što više, usložnjavanje se multiplicira. Povratak iz vremena u kozmički tok, sa stalnim vremenskim presjecima - ulazom i izlazom ili stalnim kemijskim procesima, slučaj je na Zemlji. Razvitak života na Zemlji ili pak njegov razvoj iz pansperme posljedica je tih stalnih slučajeva. Naime, svijest, njen nosilac život, njegov generacijski razvoj, omogučen biokemijskim procesima, slijed je ponavljanja. Slijed ponavljanja nije više slućaj već nužda. Slijed ponavljanja iz slučajeva su pravila. Pravila koja nisu iz slijeda po kauzalitetu, već proizlaze iz vremenskog slijeda ponovljenih slučajeva. Vremenska sintagma proširena sadašnjost je taj slijed. Iz odnosa se proizvode stalno novi i složeniji oblici. Svaki put sve novije i novije individualnosti. Generacijski slijed proizlazi iz proširene sadašnjosti. Na kraju, svijest, odnosno generacijski kapacitet što je gen, slaže se po slijedu kauzaliteta. Iz tog, nema tajne kako je nastao život, jer proširena sadašnjost oznaka je života na konkretnom mjestu. Dio je to vječnosti, jer se život seli s mjesta na mjesto. Promjena kvazara u galaksije a ovih u sve različitije, prostorno manje u sve većem prostoru s manje elemenata starih i degeneriranih zvijezda, čini različite prostorne segmente svemira. Ti ciklusi su po eonima u vremenu, no u istom prostoru. Ta dinamika promjene igrača u istom prostoru su generacije. Susret generacija u prostorno-vremenskom presjeku jest presjek dva vremenska toka. Samo taj presjek dva vremenska toka informacija je koja se slaže. Generacije kroz individualne nosioce su izvor slaganja informacija i izvor su najsloženijeg oblika nosioca informacija, što je život. To nastavljeno slaganje usložnjavanjem individualnih nosioca-života kroz generacije izvor je intelekta kao izvora samospoznaje. Posljedica samospoznaje je duh, a ovaj je izvor smisla života. Smisao je pak usmjerenje života ka harmoniji koja vodi svrsi. Svrha je sam Bog, a Bog put ka vječnom životu. vječni krug postanka Generacije su izraz individualnih nosioca vremena. Te individualnosti, oblici su života, a promjena njihove složenosti dekompozicijom, ukazuje na slijed nastanka. U toj potrazi izgleda, da se po starosti sastavnih elemenata života, materiji, nismo ništa približili njenoj mladosti. Život, mjeren po složenosti materije jest uvjek u sad, u suprotnom, nebi ga ni bilo. To znaći da se mjenjaju individualni nosioci, no ne i samo vrijeme. Mjenjaju se nosioci, mjesto života ili životni prostor, dok vremenski interval ostaje isti. Zasebni vremenski interval u opčem vremenskom toku ili streli vremena. Mjesto života i njen nosilac promjenjivi su, dok je vrijeme vječno. Život je vječan, a na svakom mjestu nosiocu, život je smrtan. U izmjeničnom krugu, mjesta života nosioci su te životne vječnosti. Unutar konačnog vremenskog intervala mjesta, nosioca života, generacije su smrtnih individualnih nosilaca. Individualni nosioci poredani kronološki ili generacijski od manje ka više složenim u općem su vremenskom toku. Materijalna mjera vremena je mjera kojom se mjeri zasebno svaka generacija i svaki individualni nosilac života u generaciji. Samo na taj način, u kome je život vječan, a smrtni njegovi nosioci, život nastaje i nestaje, rađa se i umire. U krug po nosiocima. Badava nam dekompozicija. Jer, uvjek čemo doći do sastavnih djelova materije, no ne i onog bitnog. Do puta usložnjavanja koje vodi harmoniji. Harmonija je suprotna entropiji. Red suprotan neredu. Iz tog reda izlazi život, a put ka redu izvor je svijesti. Život u vječnom trajanju nije niti prije niti kasnije. On je uvjek u sad. To sad, krug je života u stalnoj obnovi materije. Slaganje sve složenijih oblika materije u istom ili sve manjem prostoru Slaganje iz odnosa, a iz odnosa promjene. Unos energije iz vana u stvar uz istodoban iznos energije iz stvari, tako da je veći ili jednak unos iznosu. Linearno kretanje energije u, i iz stvari u kom promjena teće smanjenju prostora. Vrijeme sukladno prelazu kvantiteta u kvalitet, po tom bi se vračalo, no ovakav obostran presjek je bez protoka vremena. Vrijeme je u sad. Širi sad, jer teće ka redu i povečanju složenosti. Po tom je znaći život oduvjek i stalno na istoj razini starosti u odnosu na materijalnu mjeru vremena. Promjenjiva materijalna mjera vremena i stalna starost materije, nosioca života, otvorena je vječnost selidbi života. Svaki put drugo je mjesto prijema pansperme. Mjesto selidbe budućeg nosioca je u linearnom kretanju u sve većem prostoru i u sve manjoj mogućnosti susreta sa nosiocem pansperme. No, nosilaca je bezbroj a vrijeme vječno. Znaći, izvjesno je da će se život oploditi. Ne samo na jednom mjestu nego na svim mjestima unutar zone života. Zasad je izvjesno da je zona života u trečoj orbiti Sunca. Znaći, zona života je na svakoj zvijezdi u našoj galaksiji u zoni prstena spiralnih krakova približno iste orbite i karakteristika kao Sunce, te na njenoj 2-4 orbiti. Isto vrijedi i za druge galaksije slične našoj. Uz to, samo mjesto primatelj pansperme ili nosioc života ograničen je na približnu starost odnosno zasebnost Zemlje. Ograničenje nije u množini mjesta, niti u izvjesnosti sijanja pansperme, već u paralenom vremenu nosilaca života. Paralelno vrijeme zajedničko je kozmičko vrijeme, u tom vremenu nosilac života je slučajan i moguće ih je nijedan, jedan ili mnoštvo. Sama pansperma, več je skoro pa dokazana. Dosadašnja otkrića više vrsta aminokiselina na meteorima, ukazuju na veliku vjerovatnost složenijih oblika sastavnica života ili panspermu. Novootkriveni dokazi o regeneraciji gena „mrtve“ bakterije, moguće je put do pansperme. Ostaje još teza, kako je nastala materija takve starosti?, kako je nastalo mjesto nosioca života kao što je Zemlja? i kako nastaje nosioc pansperme? Nastavak slijeda zvijezda.......bjeli patuljak, crni patuljak, planeto-zvijezde, planete, mjeseci, komete....., prati njihov slijed starosti. Starosti po njenim sastavnim elementima, materiji. Područje starosti materije su tri agregatna stanja i uz to takav sastav kemijskih elemenata koji daje beskonačne mogučnosti njenog slaganja u zajedničkom prostornom presjeku toka prelaza kvantiteta u kvalitet i obratno. Degenerirane zvijezde različite su kao mjesto nosioca života i kao mjesto nosioca pansperme. Mjesto nosioca života je osobena degenerirana zvijezda. Osobnost znaći da ima spin i različitu brzinu kružnog kretanja materije u njenom središtu. U pregledu predpostavljenog sastava planeta Sunčevog sustava, ukazuje se na tu posebnost. Planeto-zvijezda Jupiter vjerovatno je s jezgrom u kojoj još traje proces fuzije iz teških u još teže elemente. Planete Saturn, Neptun i možda Uran su s jezgrom u kojoj su radioaktivni elemenati, uključivo i transuranske i teće proces fisije. Planete tipa Zemlja, Venera i Mars su planete na razini vlastitog spina. To su tzv. geološki aktivne planete u kojem teće proces po 2. zakonu termodinamike. Neosobena tjela nemaju svoj spin. To je planet Merkur, mjeseci, kometi. Potencijalni nosioci života, po osobenosti su Venera, Mars i Zemlja, no, čini se da je život samo na Zemlji. Na Zemlji zato, što je pored osobenosti na 3. orbiti u kojoj je podjednak ulaz i izlaz sunčeve energije. Mjesto nosioca pansperme, puno je šire nego što su to mjesta nosioca života. Naime, od sadašnjeg nosioca života, što je Zemlja, raspadom u sudaru, njeni djelovi nosioci su pansperme. Degeneracijom Sunca, taj prostor postaje „zaostali“ iz predhodne generacije. Na isti način i svako drugo mjesto života postaje buduće mjesto nosioca pansperme. Ostalo je znaći definirati uvjek isti interval starosti mjesta udomitelja i nositelja klice života. Nositelj klice života, segment je samog kraja odnosa. To je onaj dio skoro pa beskrajnog prostora i mrtvog vremena. Mrtvo vrijeme znaći da je mogučnost odnosa blizu apsolutne nule. To je stanje samog ruba kaosa. Pojam slučaja je upravo taj prostorno-vremenski presjek, beskrajan prostor bez promjena. Bezpromjenjivost je bezvremenost, u pravilu smrt, uz iznimku da se slučaj događa. Jer, slučaj se dogodi, povratakom iz budučnosti. Vrača se u prošlost i ponavlja se ono što je bilo. Iz nepromjenjene klice nastaje život njenom promjenom. Unošenje promjena u nepromjenjivo, ponovno je rađanje, no svaki put na novi naćin. Starost udomitelja klice života ili mjesto nosioca života, možemo izvesti iz Zemlje, gdje je život činjenica. Prošlost se može predpostaviti na minimalno 6-7 milijardi godina, mjereno od kad je život rođen iz klice pansperme. Moguće da je klica već bila tu iz predhodne generacije, došla s neke pra-galaksije. Budučnost pak života, za nositeljicu Zemlju, jest do degeneracije Sunca. To vrijeme je više od dosadašnjeg. Interval trajanja života od sijanja ili rađanja do hiberniranog sjemena ili pansperme, znaći, samo jedne generacije, premašuje današnju procjenu starosti svemira, moguće nekoliko puta. a počeci iz svijesti Svijest je odakle sve potiće. Život je nosilac svijesti a njegovo mjesto boravišta danas je Zemlja. Odakle je iz dubine vremenske prošlosti život došao? Isto tako pitanje je: odakle se iz budučnosti vremena, život vratio? Na to pitanje nema odgovora, jer u vječnosti, nema niti prošlosti niti budučnosti. Također, u vječnosti je beskonačno mjesta, izvora života. No, ono što znamo jest: svaki poćetak je iz sredine vremena, iz sadašnjosti. Isto tako, mjesto odakle se kreće u traganje za životom jest: odavde, iz planeta Zemlje. Sve nabrojano, svijest, život njen nosilac, individualni su. Stvarnost je takva. Nema stvari koja nije vremenski smrtna i prostorno konačna, a život je samo jedan od njenih oblika. Život je ta posebnost, a izraz individualnosti u svakom zesebnom prostorno-vremenskom presjeku u slijedu promjena. Život je produkt dva različita smjera prostor-vremenskog presjeka.Kozmičkog vremena ili smjera entropije, nužde iz kauzaliteta i smjera vračanja vremena iz kaosa po slučaju u red ili harmonizaciju. Takav presjek slaže se po streli kozmičkog vremena u povratnom toku slaganja slučajeva. Taj je tok: slijed ponovljenih slučajeva i slaganje po kauzalitetu u red, izdvojeni slijed istovjetnih ponavljanja u pravilo, slijed ponavljanja niza pravila u sustav, dalje je slaganje u složene sustave, slaganje tokova sustava,........sve u smjeru kontinuiranog toka ka harmoniji sustava, što je život. DODIRNI VJEČNOST pogled iza granice prostora i vremena Pogled iza i unutra, naznačuje da zasad, postoji granica do koje se direktno ili indirektno može doseći. Iza tog i ispod granice nema viđenja.Kad nema informacije, nema niti svijesti. O čemu nema svijesti, ne postoji. Iz iskustva je poznato, da se horizont izvora informacija širi: kako prema totalitetu tako i ka minimalitetu. No, svemu dođe kraj, tako i izvorima informacija. Izgleda da je totalitet dosegnut, a blizu smo minimalitetu. Totalitet ili rub svemira danas je na radijusu od cca 13-14 milijardi svjetlosnih godina. To je granica odatle dolazi jeka Velikog praska. To je, misli se, granica svemira. Što je iza te granice? Teorija veli da je to prostorna veličina svemira. Iza tog, ništa. Iza te granice nema materije, pa ni prostora niti vremena jer je ona njihov nosilac. Moja teorija kaže da prostorno-vremenski međuodnos za produkt ima, između ostalih stvari materiju. Prema tom osnovu, pitanje što je iza granice?, bit će: iza granice moguće je bilo što, no, najvjerovatnije je isto što i s ove strane granice, jer o tom nemamo nikakve informacije. Naime, zračenje vodika od 2,7* K, jest donja granica zračenja. Apsolutna nula ili treći zakon termodinamike. Širenje svemira po teoriji Velikog praska, na udaljenosti cca 13,5 milijardi svjetlosnih godina, materija bježi od nas brzinom svjetlosti, pa zraćenje ne može ni stići. Tu granicu svemira ili pozadinsko zračenje, moguće je i drugaćije sagledati. Širenja svemira, koji pokazuje pomak u crveno jednim dijelom rezultat je širenja svemira a drugim puno večeg obujma, starenje je el.mag. vala. Starenje znaći da se val produžuje ili opada njegov kvalitet u korist kvantiteta ili opada u linearnom kretanju njegova frekvencija. Po takvom gledištu najveća frekvencija, što su x-zrake iz ishodišta je najdalji mogući objekt materije iz kojeg je to zračenje doprlo. To je rećena granica. Iza te granice nema informacija. Točka. No, starost ili veličina svemira za prostor „iza“ ili granica, relativna je. Naime, ako je polazište el.mag.vala zračenje materije na 10 tisuća C* ili frekvencije svjetlosti, onda nije istog dosega kao rengensko zračenje, jer različito traju. Donja granica, apsolutna nula je toliki kvant energije da ne izaziva nikakav učinak na materiju svojim ulaskom u nju. Tako val veće frekvencije, do donje granice, će dulje trajati, što znaći da je izvor vala veće frekvencije udaljeniji od vala manje frekvencije. Pored relativnosti veličine svemira po izvoru informacije, ona se može promatrati i po rangu. Paralelnost rangova ukazuje da je ta granica na mjestu pojave, njenog vračanja iz vremena. Naime, slučaj ili posljedica bez uzroka jest upravo u tom da do ulaska degeneriranog elementa u stvar, isti ne postoji. „Iza“ po tom je svaka točka ulaza, tzv. mjesna granica. Zemlja u momentu svog ulaska u vanjski prostor Sunca je ta mjesna granica. Mjesna granica, uvid je u horizont događaja. Kako je svemir u svakoj točki središte tako je i svaki horizont događaja njegova granica. Svemir je toliko velik da nemamo informaciju ni iz kojeg smjera o njegovom kraju, što stavlja granicu na svako mjesto ulaznih informacija, kako el.mag.vala tako materije i ostalih stvari po rangu. Kad je to već tako, dobro je definirati svemir za konačan. Isto tako ono iza granice, možemo krstiti samo po onom što uđe u kozmos, njegov podrang galaksiju ili rang podranga zvjezdani sustav. To što uđe nazvano je „došlo iz vremena“. Kretanje ovog konačnog svemira kroz prostor „iza“ je ušlo u isti prostorno-vremenski presjek. Pogled unutra put je ka ništa prostora i vječnom vremenu. Isto tako, to je put ka identičnosti. Svijest nalaže isto, jer ništa je samo onda kada je sve identično, bez ijedne razlike. Ti skoro identični elementi u blizu ništa prostora, bez promjene mjesta, rotiraju. Što je to mjesto prostorno manje, to elementi više prelaze u cjelinu, a rotacija u spin te cjeline. Slijed događaja ide dalje, pa je taj super mali prostor i cjelina sa toliko velikim spinom, da mu je vrtnja skoro pa beskonačna kod čega radijus prelazi u prostorno skoro pa ništa. Izgleda da je takva crna jama. No, što je crna jama? To je submaterijalno stanje, vječno vrijeme i ništa prostora ili stanje bez prostor-vremenskog presjeka. U svakom slučaju izvan horizonta događaja, bez iformacija, ništa. Ono pak što jest s ove strane granice je beskrajna energija ili submaterija iz koje se materija rađa. Rođenje materije je promjena stanja. To je izlazak „iznutra“ submaterije ili energije u horizont događaja. Kakav je danas put spoznaje iza te granice? Relacija E=mc2 kaže da materija prelazi u energiju ili energija je dio materije, no i obrnuto da energija prelazi u masu. Teorija relativnosti ukazuje na promjenu prostora i vremena kod linearnog kretanja materije bliske brzini svjetlosti. Vrijeme se smanjuje a prostor povečava. Sve to izvedeno je iz postavke da su prostor i vrijeme produkti materije. Moja postavka kaže da je materija produkt (jedan od produkata) prostor-vremenskog međuodnosa. Promjena materije je u kozmičkom toku vremena od kvalitete ka kvantiteti i iznimno obrnuto, od kvantitete ka kvaliteti. U ovoj postavci, nije isto prelaz materije u energiju, s obrnutim prelazom iz energije u materiju. Tako je fuzija, ali i potraga za Higgsovim bozonom obrnut put prelaza energije u materiju. S tim se hoće reći da se za fuziju dodaje energija bitno veća od korisne energije dobivene iz toka njenog raspada. Ako je to tako, ne znam što se traži nastojanjem korisnog korištenja kontrolirane fuzije. Jer, smjer linearnog kretanja, u kojem toku je energija na površini Zemlje, rasuto stanje, ne može se vratiti u materiju-masu. To je vračanje paste u tubu. Masa je izraz koncentracije materije, supermalog prostora i ekstremnog spina. To se predstavlja kao energija, odnosno koliko energije je potrebno da bi se pretvorila u masu. Potraga za Higgsovim bozonom u projektu LHC koristi upravo to dodavanje energije. Ubrzavanje hadrona u akceleratoru je to dodavanje energije a sudar je multiplicira. U tom sudaru izraz od 166 Ge-W čini traženu masu. Ako se sve tako i dogodi, efekt, ako ga bude, može biti tek neki trag u ekstremno kratkom vremenu. Kako se iz dosad iznesenog vidi, „iza“ je sve ono za što nema informacija. Po tom, niti svijesti. Ne postoji. Prije ili kasnije to „iza“ uđe u vidokrug znanja, no neke granice neposrednih informacija su konačne. Posredne „informacije“ izvedene matematičkom metodom koje šire vidokrug znanja, nemaju vrijednost iz razloga što se često uruše kad nove, neposredne informacije, prošire vidokrug znanja. Opće, kozmičke granice totaliteta s jedne i minimaliteta s druge strane, ujedno su i granice informacija. Za te granice kinezi kažu: za totalitet "Veliko je nešto što je toliko, da u ništa ne može stati" i za minimalitet "Malo je nešto što je toliko, da u njega ništa ne može stati" , sasvim su dostatne za cjelovitost znanja. Također i tzv. mjesne granice horizont su događaja. Nekad je bolje te parcijalne granice uzeti kao konačni vidokrug znanja, nego ih širiti parcijalno, matematičkom metodom. Suprotno tom, ako i kad je moguće širenje vidokruga znanja metodom logike i naročito metafizike, takvo znanje je cjelovito. Što više, sam smisao u datom vremenu. Svjedoci smo „čiste“ matematičke metode u teoriji struna, koja se nastavlja na višedimenzionalni sustav, koji je već Einstein pokrenuo da bi dokazao vezu mase i prostora. Potencije što je matematički isto dimenzijama, jer se nastavlja na kvadrat kao površinu, kub kao prostor, četvrta potencija kao četiri dimenzije itd. osnova su teorije struna. Ta teorija objašnjava rangove na način da su svi isti a razlikuju se od djelova materije koji je sačinjavaju. Ide se ka infinitezimalnim materijalnim vrijednostima, što je vračanje na Leibnica. No, on je to izvukao iz filozofije, monada kao osnovnih gradivih tvari svijeta, premda je za posljedicu takvog filozofiranja ispao infinitezimalni račun. Dobro. No, što je dobro u matematičkom izmišljanju dimenzija oli ti potencija, što je jedno te isto. To, što se moše dokazati mnoštvo, brojčanost, kao kvalitativni izraz prostora, ne može se shvatiti. Ne ulazi kao svijest u glavu, jednostavno zato što nema iskustvene podloge, niti će je ikad imati. Neposredno ili posredno što je matematika, zato što je to krivi put. Nije to put Božjeg plana. To je razlog da se otvorio smjer misliti obrnuto. Da, materija jest mjera svih stvari, no ne i jedina stvar. Što će reći, da materija nije izvor prostora i vremena, već posljedica njihiva međuodnosa, presjeka ili sraza. Kakvo je pak vrijeme u svijesti ? „Jedino stalno na ovom svijetu promjene su“. Znaći, svijest je slaganje tih promjena i njihova usporedba. To je vrijeme u svijesti, njegov tok. Taj tok kauzaliteta, uzrok-posljedica, što se može pripisati svjesti, istog je smjera kao što je entropija ili drugi zakon termodinamike. Pitanje je sad, da li je tok vremena uzrokovan slaganjem u svijesti ili je takav tok vremena izvanjska stvarnost? Neugodno pianje! Bilo neugodno ili ne, pametno je prihvatiti da smo i mi materijalni pa prema tom u istom smo toku. Da nije tako, svaka individualnost bila bi vječna. Upravo u toj individualnosti, nestanka ili smrti svake individualnosti, krije se vječnost u generacijskom slijedu. Nestanak ili smrt individualnosti, kako se zna iz iskustva nije kraj svijeta, jer iz početka izlazi rođenje novih individualnosti, nova generacija slijedi staru.....Ništa nepoznato! Što je prije kokoš ili jaje? Znaći da rođenje nije iz jaja jer je jaje individualnost unutar generacije i jasno pokazuje što je uzrok a što posljedica u toj generaciji. No, isto tako pokazuje da je život unutar jednog vremenskog segmenta, intervala u kome je konačan broj generacija. Ukazuje da je vrijeme iz oba toka. Toka entropije ili prelaza kvaliteta u klantitet, jer se stvari slažu iz jednostavnije u sve složenije i njemu suprotnog toka, kvantiteta u kvalitet, što je slaganje ka harmoniji ili obrnuti tok entropiji. Odgovor na predhodno pitanje, širenje je sadašnjosti. Jasno, širnje ide unutar intervala života. To će reći onoliko vremena dok je prostor ili mjesto života produktivno u svom presjeku oba vremenska toka ili generacijskom slijedu rađanja i umiranja. I dalje, rađanjem na drugom mjestu uspostavom generacijskog slijeda, unutar paralelnog vremena ili vremena ispred ili iza paralelnog.. I to je vječnost. Nezna se gdje treba ubosti u vremensku vječnost mjesto nastanka života, ali se zna da je u vječnosti svaka točka sadašnjost. Tako je svako mjesto života u njegovom toku u sadašnjosti. U vremenskom intervalu, što je proširena sadašnjost, osim nastanka je i nestanak života. Tako, promatrano pojedinačno mjesto ima svoj slijed ili tok. Odgovor na pitanje što je prije kokoš ili jaje?, jest taj generacijski slijed unutar sadašnjosti. potraga za smislom Polazište za smislom je iz pitanja, što mi to treba u životu? Znaći, polazište je iz vrijednosnog sustava. Smjera u kojem opstanak života izražava njegovu vrijednost. Individualnu kroz sigurnost života u budučnosti i zajedničku kroz čudoredna mjerila individualnih vrijednosti. Čudoredna mjerila vrijednosti su, uz ostalo, metode spoznaje: matematika, logika i metafizika. Zajedničko vrijednosno mjerilo je iz poravnanja individualnih vrijednosti. Ravnanje pak, znaći da individualni ciljevi kao izvor vlastite egzistencije, nisu u suprotnosti sa ciljevima drugih suvremenika a naročito ne suprotni ciljevima budućih naraštaja. Vrijednosti po ciljevima, prilagodba je u osiguranju materijalnih izvora egzistencije. Metoda spoznaje matematike i nešto manje logike u funkciji su proširenja znanja ili intelektualne posrednosti u prilagobi života. Prilagodbe upravo po materijalnim ciljevima. To znaći da je razvoj znanja proporcionalan materijalnoj sigurnosti egzistencije. Ta prilagodba života, kod svih vrsta je genetska po tzv. teritorijalnom principu. Taj princip znači genetsko nasljeđe u kojem je vrsta prilagođena opstanku u datim teritorijalnim uvjetima. Opstanak ili trajanje vrste je pravovremena genetska promjena prilagođena promjeni uvjeta teritorija i njen napredak u teritorijalnom proširenju. Čovjek, pored prilagodbe po teritorijalnom principu, intelektualnom posrednošču povečava mogučnosti odnosa u istom teritoriju. To znači proširuje asortiman odnosa. U suštini, to je znanje. Funkcija znanja je povečanje ciljeva ili materijalnih vrijednosti, kako po količini tako i po asortimanu te na taj način osiguranje egzistencije. Iz znanja korisnost a iz korisnosti vrijednost. Individualna vrijednost znanja jasno je povezana, jer iz istog se dolazi do ciljeva, materijalnih vrijednosti. No, društveno znanje bilo iz nasljeđa predhodnih generacija ili individualna znanja suvremenika, ne mogu biti nego čudoredno poravnana. To ravnanje znaći, društveno priznato znanje ili opčekorisno znanje. Jer, opčepriznato znanje, uvjek su pojedinačna znanja za doseg ciljeva. Pojedinačna znanja više ili manje moraju biti uklopljena u smislenu cjelinu iz koje ne iskaču. Smislena cjelina ili smisao do pred nekoliko generacija takva je i bila. Tako, biblijski postanak, cjela dva milenija je bila priča, sasvim dostatna da obuhvati u cjelinu sva znanja. U njoj je Bog stvaralac. Kad se izgubiš, Bogu se uvjek možeš vratiti kao ishodištu smisla i sveg znanja. Nemali broj ljudi to i danas čini. Ciljevi kao vrijednost života, materijalna proizvodnja dobara, vode znanost od industrijske revolucije do današnje informatičke ere, materijalističkom nadzoru na svijet. Sve teže i teže se parcijalna znanja mogu uklopiti u smisao. Slaganje sve večeg i večeg parcijalnog znanja, stvara nemogučom misiju svako individualno nastojanje traženja smisla. Jer, smisao se rađa u pojedincu, a danas se mogu ponuditi samo parcijalna znanja. Teorije i modeli su takve parcijalne smislene cjeline. No, one su danas, makar za kraće vrijeme, društveno priznate vrijednosti kao smisao. Valjda zato što su iz izvora znanstvene metode matematike koja je zaslužna za materijalne uvjete egzistencije. Iz iskustva je poznato da se znanje ne samo proširuje nego često i mjenja. Mjenja se ono što smo dosad smatrali za istinu, a utvrdimo, da to više nije tako. Svako malo se pita: što je to istina? Kako vidimo, ono što smo mislili da je unutar smisla, istina, u budućem vremenu, ne mora biti. Smisao danas, ne samo da je parcijalna, več takvih kvazismisla paralelno ima sve više i više. Gubitak vjere u smisao, posljedica je upravo takvog korištenja znanja. Nametanjem modela i teorija za smisao, od strane znanstvenika bolje reći, njihovo korištenje od one društvene elite koja izravnava vrijednosti tog znanja. Ponuda je: uzmi ili ostavi. Ponuda ove priće, tek je pokušaj puta ka smislu. Suprotno od današnje istine da je materija nosilac prostora i vremena, nudi se drugi pristup istini: Materija je produkt prostorno-vremenskog međuodnosa. U tom međuodnosu prostor i vrijeme u svom jednom od intervala daju materiju za produkt. Međuodnos teće tako da su prostor i vrijeme obrnuto proporcionalni......, što je tek uvod u svijest o materijalnom, a osnovno je svijest o smislu i svrhi života..... Život je tok kauzaliteta stvari iz prostora sadašnjosti i stvari iz dubine vremena u kojem međuodnosu je presjek oba smjera. Tok prelaza kvliteta u kvantitet u kojem smjeru teče po kauzalitetu, složena stvar ka još složenijoj, i obratno prelazi kvantitet u kvalitet ili smanjuje se prostor i povečava vrijeme. U takvom međuodnosu slučaj prelazi u nuždu. U međuodnosu, beskonačni su oblici stvaranja složenih stvari, odatle izvjestan nastanak bilo kog oblika pa i nemogućeg, kakav je život. U proširenoj sadašnjosti, njegov opstanak. Opstanak, znaći prelaženje klice izvora života, pansperme, iz mjesta na mjesto. Generacije proširene sadašnjosti vječnost je života. Put ka svrsi put je ka vječnom žiotu. Svrha sama jest vječni život. No, ne pojedinačni, nego život kao opća vrhunaravna pojava. Život je individualan, a svijest u svakom pojedinačnom nosiocu. Opća vrhunaravna pojava vrijednosna je poveznica individualnih života. Spajanje pojedinačnog što je slučaj, u opće što je nužnost, ukrštanje je dva smjera vremena. Znaći, smisao proizlazi iz pojedinačnog, jer je svijest individualna. Pojedinačni smisao pak, da bi egzistirala u vrijednosnoj poveznici opće vrhunaravne pojave, mora udovoljiti božanskoj naravi. Smisao koja čini svrhu, po tom, sastavni je dio Božjeg plana. A tko je smislio Boga? Ljudi ! Jedan čovjek. Prvi Abraham....drugi....treći...., a njihovi suvremenici vrijednosnu poveznicu prihvatili kao vrhunaravnu. Dalje je nasljeđe. Jer, smisao jest samo stvarnost, materijalni dio svijeta. Drugi dio je egzistencija, život. Život je vrijednost sama po sebi, svrha sama. U borbi za egzistenciju, stalno smo svjedoci smrti, čak izumiranja nekih vrsta. Kako znamo iz vlastitog iskustva, smisao života, ima prednost ispred materijalnih vrijednosti a Bog predstavlja vrhunaravnu vrijednost, samu svrhu. Zato pitanje, tko je stvorio Boga?, nije pitanje, jer o tom se ne raspravlja. Bog je već prihvaćen, kod većeg dijela čovječanstva kao vrhunaravna vrijednost ili sama svrha, pa ga nema zašto, ponovo otkrivati. Smisao je znaći stvarnosni izraz povezanog skupa svijesti na putu opstanka života. Smisao je u obliku modela, teorije ili drugačije. Rađa se individualano jer su takvi svijest i život. Individualni poriv pak, koji tjera da se javno iznese smisao, jest provjeravanje sebe, da li je ta smisao unutar Božjeg plana. Ili nije tako? Uglavnom nije. Jer, iznošenje smisla, najčešće je iznošenje sebe, svoje individualnosti. Njen individualni nosilac, osigurava sebi materijalnu sigurnost u budučnosti, slavu ili oboje. Društveno priznanje je ukaz, da je zapis unutar Božjeg plana, unutar vječnosti. Uz stvarnosni put ka smislu i k svrsi, postoji i egzistencijalni izvor puta ka svrsi. Taj put iz egzistencijalnog izvora, kreće od svrhe same. Taj put su religije. Instuticionalizirana religija za posljedicu ima dogmu, nepromjenjiv izvor same svrhe utjelovljene u individualnim nosiocima. U takav izvor svrhe, neupitno istinit svojim vjernicima, ne može se ništa niti dodati, niti oduzeti. To znaći, da je današnji stvarnosni put, ujedno i jedini put k smislu. Jer to nije sam put, već putokaz koji usmjerava na put Božjeg plana. Staza ka smislu ima beskonačno mnogo, pa tako modela i teorija. Modeli i teorije iz znanstvenih izvora unutar su jednog od puteva ka smislu. Nažalost, ne i na putu Božjeg plana. Nije na putu Božijeg plana, pa tako ni same svrhe, zbog tog što nije otvoren. Ne ukazuje svakom svojom novom spoznajom da se znanje ne zatvara, već otvara. Jer, svijest je po svojoj prirodi otvorena. Model ili teorija, tek je putokaz prema smislu, a smisao putokaz prema svrsi. Otvorenost je u tom što je svaki putokaz raskršče a svaki od puteva vodi pravo ili krivo. Instuticionalizirana znanost, nažalost, postaje sve sličnija religiji. Sve je više dogmatska i sve je teže ukazati na krivi smjer. Povjest ukazuje da ništa nije trajno, tako ni smisao znanosti, što su teorije. Za primjer promjenjivosti su: nepriznata teorija „postojećeg stanja“, danas zaboravljena teorija o „materiji i antimateriji“, nikad prihvačena teorija struna......., dok teorija „big-bang“ već nakon par desetljeća izaziva sumlju. put Božjeg plana je otvoren Dosad izložen moj model ili teorija „od postanka do vječnosti“ moguće je i drugaćija. Baš zato, unutar smisla, svrhe i na putu Božjeg plana jer su sve opcije otvorene. Jer, na pravi put vode bezbrojne staze i što je još gore, kad si i na pravom putu samog Božjeg plana neznaš da si na tom putu. Odatle i izviru bezbrojne staze. U suprotnom, kad bi taj plan bio otvoren, čovjek bi bio Bog, jer, znao bi taj plan. Čovjek i jest samo čovjek a ne Bog po tom što nije savršen, nije dovršen, u toku je stvaranja. Hvala Bogu da je tako, da je drugačije, nebi bilo ni smisla. Jer, smisao jest u svom toku, toku od nereda ka redu, od manjeg stupnja reda ka njegovom savršenstvu. Savršenstvo je nedostupno čovjeku, jer da tok ima svoj kraj, ne bi ga ni bilo. Odatle ta težnja čovjeka da je Bog ili bar Božje dijete, kad već ne može biti Bog. Harmonija, to je to privremeno stanje savršenstva kad je čovjek u Bogu. Božje dijete. To je čemu svaki pojedinac može težiti, jer više od tog ne postoji. Ipak, izgleda da je Božji plan s drugog kraja puta. U religioznom ili direktnom putu u vječnost. Jer, taj put kreće od vječnosti, svrhe same, Boga. Svrha sama, vječni život, potiče od pojedinca, slijeda pojedinaca. Moguće, da je i ova prića nuđenje smisla, čak same svrhe, tako to ja doživljavam. Društveno priznanje je ukaz, da je zapis unutar Božjeg puta, što nadam se, tek dolazi. Vječnost života, dolazi iz dubine vremena i rađa se svaki put na drugim mjestima. Ta mjesta su ona gdje su u međuodnosu suprotni vremenski tokovi. Zadatak je onih nosilaca života na takvim Božjim mjestima, očuvati ga i dovesti na nivo klice. Klica ili pansperma je oblik produžene sadašnjosti, koja i nakon rasapada osigurava naknadno vremensko spajanje na budućem Božjem mjestu. Čini mi se da je čovječanstvo u ovom segmentu znanja već na tragu puta Božjeg plana. Na tom putu, i uz dobe namjere, usmjerene su više paklu nego vječnosti. Ova priča, doprinos je vračanju na pravi put.. |
