I opet nisam dugo pisao. Doduše, pjesme redovno nižem, čak i imam neke ideje za aranžirati to u nekakav zbir pjesama, mozda i album. Nisam siguran jeli to moja želja, jer vrludaju mi misli po glavi kao da to radim samo da ostavim komad sebe, jer opet osjecam da sam na rubu. Rubu kraja. Rubu početka ? Interesantno kako redovno kad počnu kolokviji, ili kao sad ispitni rokovi, počinje moja faza depresija. Kad sam vec kod depresija, prestao sam pušiti kanabis, ima već 2 tjedna otprilike. Malo jest bolje jer nisam umoran po cijele dane, ali sve ostalo je užasno. Kao da za svaki osmijeh, moram platiti trideset puta veću cijenu s boli. Kao da za svaku progovorenu rečenicu moram isto tako platiti sa trideset puta većom samoćom. Dosta sam razmišljao o tome, i vidim, da uopće ne želim ikoga uz sebe. Nepojmljivo, toliko žudim za time, te kad skupim snage i zbližim se s osobom, puf, gadi mi se, ne želim je niti blizu.

A nikad nisam zadovoljan. Ničim. Uvijek želim više. Nezahvalno sam smeće. Pljunite me. Dalo bi se o ovome diskutirati, no naprosto sebe smatram užasnom osobom. Jedan dio me se smatra super osobom, no ovaj drugi, odgojen u olakotnim okolnostima društva, i nametnutim standardima što je dobro a što ne, ne. Ovih pet mjeseci napušenosti je bilo super. Koliko toliko nisam razmišljao o pizdarijama, družio se s ljudima, pričao. Sad, više nemam želje za time. Ta nasumična lica s ulice koja mi se katkad jave, jednostavno rečeno, ne samo da mi se gade, štoviše, želim im svima pogubiti glave. Odvratni su. Sa svojim derutnim mislima, kao da je ikog briga za njime, ili za ikim. Svi samo gledamo sebe. Uvijek ce tako biti. Odlučio sam postati luđak. Sigurn se pitaš, kako možeš postati lud ? To ne biraš. Ne bih se složio s time. Možda tad napokon dobijem mir koji želim. Iako sumnjam. Još gore, tad bi samo privlacio paznju.

Vuk samotnjak. Gospodin Posebnjaković ( ironiziram sama sebe). Mrzim to iz dna duše. Zašto pobogu moram uvik biti drukčiji u svemu. Nekoć mi je laskalo to sto nisam kao svi, no to je užasno. Svima koji to žele, kažem, vjeruj mi sto puta ti je bolje sada. Nema ništa bolje od bivanja nasumičan, random, nitko poseban. A sad, kad pogledam iz drugog aspekta, ta "posebnost" samo uništava sve što stvorim. Nazvah se zato "tragičar". Vjerujem da sam rođen s ciljem da uništim sve što dotaknem. I to ne u načinu kao da je destrukcija oblik kreativnosti, već samo uništavam. Pokušavao sam se uvjeriti da je trenutno super, da je napokon na bolje krenulo. Ali nije.

Možda, oči da objesim na granu, i sa drugog svijetla promotrim stvari.
Možda, samo da sebe objesim pa pogledam kako je sa druge strane.
Možda, sa druge strane je jednako, pa je besmisleno učiniti išta.

Možda.

Vjerojatno.

Sumnjam. Bolje je sa bilo koje strane, izuzev ove.

-Majko, imaš čudaka za sina. Voliš li me unatoč tomu ?