24 ožujak 2012

Nisam ništa pisao, ima barem mjesec dana. Svu bol užgam u oblaku dima i krijem velom osmijeha. Nedavno sam skinuo 19 zvijezdu sa neba. Kako li samo vrijeme leti, a ni jednu želju koju sam postaviju nisam ispunio. Nižem dan za danom pušeći kanabis. Taj osušeni, mirisni vrh mi je jedini (ne)prijatelj, ali u zadnje vrijeme, i on me napušta. Znao sam da ce se i to dogoditi, ali ko ga jebe, barem na tren da ublažim bol. Mislim da me čak zarobio, jer ako jedan dan ne zapalim joint, hodajući sam leš, ruglo, mrtvac. Vrhunac dana mi je početnih 15ak minuta kad mi THC dospije u krv, kad sam u popunosti izgubljen, zbunjen, zaboravan. Mnogi ne cijene mogucnost da lako zaborave. Volio bih biti takav. Kvragu, volio ih biti kao i vecina vršnjaka, ne razmišljati o ničemu, zezati se, biti uzoran na faksu... Ali ne mogu. Čak ni to. Ali zato mogu stvoriti svoj svijet kao nitko drugi. U njemu mogu biti što me god volja. Astronaut, fizičar, pisac, stablo, vidljiv. Vidljiv kao i uvijek samo sebi, ali ne mogu se više ni pogledati u oči znajući kakav sam promašaj.

No onda uđe netko u sobu, i sva iluzija se rasprsne. Proklet bio moj život. Svi mi sude kakav bih trebao biti, i što da radim. Kao i uvijek ne podilazim autoritetu, i eto me tu gdje jesam. Nisam žalostan na to, dapače, zadovoljan sam, ali pohlepno želim više, bolje. No, koga briga što želim. Jedina mi je želja da mi sestra ozdravi. Za svim me drugim baš briga. Da, imam malu sestru od 5 godina, koja od svih ljudi na zemlji dobije jebeni tumor.Mrzim riječ ljubav, i ne priznajem istu, ali usuđujem se reci, da ju volim. Odrasla je uz mene, davao sam joj večeru uspavljivao je, uvijek bio kraj nje, ne želim nju izgubiti. Zaplakao sam pišući posljednju rečenicu. Pokušavam se pretvarati da sam to na tren zaboravio, ali loše mi ide, kao i laganje. Makar sama sebe. Zatim krene lavina pokretnih slika, ružnih, lijepih. Grotesknih. Uza sve to, podsjeti me u kojem rasulu od obitelji živim. Ne volim o tome pričati. Vjerojatno jer me najviše od svega boli. Čak nemam muda ni napisati to, a kamoli izgovoriti.

Ali sad cu si dati malo oduška. Oca, mrzim iz dna duše, smatram da je to jedan od ključnih segmenata koji su izgradili moj karakter. Ne želim ni trošiti riječi na njega. Majku, koliko god da je volim, i taj osjećaš iščeziva. Nikad nisam čuo tako hladan, na rubu snaga tip glasa od nje. Shvaćam da joj je teško, i razumijem sve. O ostatku mi se neda pričati. Zar ima veze ?
Nitko od njih me nikada ne zove, niti šalje poruke. Tu i tamo sam uzmem telefon u ruke... Živo sranje. Strah me što ću dočekati kad se za uskrs vratim tamo. Svaki razgovor obiluje kolapsom. Svatko vuče na neku stranu, svako ima svoje ideje kako i što. Osjecam da ce tad kulminirati sve. Biti će užasno. Zadnjih 7 godina slušam svađe roditelja, i tek sad kad se dogodi situacija kao kod sestre, najednom svi glume slogu. Ali nema sloge, samo su primireni privremeno. Žao mi je što nikad nisam uzea štap pa ih oboje izbubeta, neka se smire, barem na tren. Ali smirit će se.

Mnogi koji me znaju, redovno bi ostali začuđeni kako otvoreno bih priznao suicidalne tendencije, žudnju za drogom i sl. I naravno, ismiju me, a ako ne ismiju, onda sam hipohondar, luđak i sl. No u zadnje vrijeme naveden tendencije vraški se obnavljaju u meni. Takvu želju za suicidom nisam imao nikad. Već formiram playlistu koja ce svirati kad se ubijem i kad prosipaju moj pepeo. Paradoksalno, kad me ne bude više, tek će me tada moći vidjeti. Dosta razmišljam o tome kako kad se netko ubije ostavi poruku, no takvu želju nemam. Što te sad briga kad sam mrtav, a dok sam umirao nisi bio kadar pružiti ruku.
A cijeli život umiremo. Od samog rođenja.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.