bez veze je. napisa čisto onako, da napišem.

Sjedila je u kutu sobe, na potrošenom radnom stoliću. Hramonijski zvuk limenog trubadura jeseni, udarao je o stijenke prozora i usporeno se kotrljao. U cede plejeru, čuje se kako Chopin kroti lavlje jauke u kavezu glasovira. Bila je to noć ugaslih zvijezda. Plavetnilom zamazano nebesko platno, zaustavilo je vrijeme. Tu je samo prostor. Ali ura na zidu i dalje kriči, govoreći, požuri nema vremena. Trzne glavom i prebaci šiške sa sijajuće zjene na drugu stranu. Primi u ruke tromo, tupo, drveno pisalo, i otpočne.
Zdravo. Nikad ti nisam mislila pisati, ali, vrijeme je. Nerazdvojan smo par, no katkad u životu, činiš stvari na koje si prisiljen, nema drugog izbora. Jesam li kriva ja ? Ili ti ? Dokuči sam. Uistinu mi je žao. Zbogom
Pismo navodnjeno bolom, preklapa, i sprema u omot. Ureže srce na poleđinu i potpiše se. Ann Ksioznost. Gleda voštane skuplture kako pretaču se u žive, lutke, sa grotesknim licima. O, hej Donnie, O, hej Mirko, O, hej Alfred, O, hej Leteći Medvjediću, sve odreda ih pozdravlja. Kako ste mi vi ?
- Bezdušna kurvo, kako te samo stid nije takva čian ? drekne Donnie. Ovo je potresan trenutak za sve nas, a ti tako sebično, gnjusno, bol odganjaš sa sebe. Svi trebamo biti složni kad ja najteže.
- Ali, ne shvaćate. Pssssst, prekine je Mirko. Sve je rečeno.
Leteći Medvjedić bijesno poleti ka lampi u sobi, i sruši ju. Zavlada mrak. Odsad te mi posjedujemo i kontroliramo tvoja djela. Vječno šutljivi, ali mudri lisac, Albert, promrlja si u brk nešto kako je cijeli svemir u sobi, samo da ga prepoznamo, i dadne potporu družini.
-Nastane žustra prepirka, razularena rulja figura, bjesni na milu djevojku, samo radi jedne, beznačajne sitince. Zato što želi svojom smrću pomoći nekom drugom. Nekom tko uistinu zaslužuje život. Lete mnogobrojne psovke, razne ideje kopkaju umove, sve do jednog trena. Netko prozbori:“ Tiho ! Dolazi“.
- U taj čas, on ljuto uleti u sobu. Isprazni metalnu cijev i sve prostrijeli u srca i slijepoočnice. Zasuče rukave i gnjevno počne piti krv, što suklja ima iz plavih vena. Priredi si pravu gozbu, za glavno jelo, svileno srce, i medvjeđi bataci. Žedere on, s najgorim životinjskim nagonima u sebi. Čupa crijeva, vilicom zabada u srce. Po izrazu lica, reklo bi se, grandiozan trenutak. Ali najednom stane. Shvatio je. Shvatio je da je ubio jedine prijatelje koje je ikad imao. Unatoč silnoj degradaciji njega sama, oni su uvijek tu bili. Kada god bi posrnuo, oni su ga tješili.
Sad je sam... Tužno sjeda za krevet, zaplače, prereže si žile i reče: „Život je fin, ali sloboda je još divnija.“

Sjedili smo skupa na mulu snova i krotili poroke. Vješali zvijezde o mjesec, kroz okove želja, maštali i slikali, prstićima poput kistova po pejzažima u magli kao nekada. Dala si mi krila i pružila pero, obasjala ugasle horizonte i rekla, ovo je tvoj svijet, nikome ga nedaj. Kroz labirinte sentimenata skrij ga u najdublje peristile sjećanja. Brižno pazi kome ćeš dati ključeve svoje barake, ali zapamti, kad ti bude najteže, samo pogledaj sa strane i ja cu biti tu.
-Ali želim samo tebe u svojoj kolibici. Rekoh, sam ćeš znati. Na ovom svijetu, željama nema mjesta. Evo, primi ove kocke i zaigraj na ruletu života. Idi na sve. Ništa... Ništa ne priznajem. Bijesno bacih kocke u uzburkano more strasti, žudeći za pobjedom. No, obećašćena suza bjesomučno nastavi boriti se sa hridima. Nikakva znaka. Molim te, bilo što mi reci. Ali nastavi linearno kliziti dubokim vlasima vremena.
Zgrabih ju za ruku i vinemo se visoko, među dimenzije gdje oblaci plešu valcer s pompoznim zrakama sunca. Evo nas. Sami... Sjedimo na kolažima sreće, nedodirljivi. Volim te, rekoh. Znaš, i ja tebi moram nešto reći, šapne mi. Stvar je u tom da... No iskrivljena projekcija skupi se u minijaturnu sferu i pobjegne u bezdan. Čekaj! Čekaj! Molim te! Vrišteći poletjeh za njom, trgajući planete pred putom, no ne stigoh je.
Budim se u snježnoj pustoši, u krilu mi zagrljen mali, nijemi medo iskrižanih očiju. Medo! Medo! Probudi se. Ne reagira. Uočih poparanu ceduljicu u šaci u kojoj piše:“ Samo prati korake“. Izbezumljen gledam kako posljednji tragovi bivaju prekriveni snježnim prekrivačem. Ne razumijem. Ne razumijem ništa. Bijedna olupina od života, nježno stisne medinu šačicu i krene na put. Ne brini medo, saznat' ćemo mi o čemu se radi.
Hodali su miljama i miljama. Nigdje traga. Samo prašnjavi trunci svijetlosti bodu oči, dok se iskrivljena fantazija, sjena, skriva iza leđa. Sve do točke gdje završava kraj. To bijaše staklena pregrada, iz koje sijaju kadrovi iz djetinjstva. Najednom ugledah ju kako stoji kraj mene. Pogledam desno no nitko nije tu. Samo medica u ruci, visi, očerupan od silnog puta. Srdito udaram pesnicom o čudovište, proklinjući boga. Staklići razbijene mašte zarivaju se u oči i tek tada shvaćam.
Shvaćam da sam slomio iluziju. Slomio iskrivljene fantazije, sav život koji je preostao u meni. Zapalio sam tu karatnu kulu u kojoj sam gajio nade.
Ta iluzija... Ta iluzija, nazvat ću je ljubav.

-Budim se na istom mulu, medo, u suzama stisnut uz mene. More tiho pjevuši sonate, zvijezde namiguju i mašu, srce, turbulentno žubori poput afričkih bubnjeva. Odsad smo samo ti i ja medice. Ti i ja, sami protiv svih.

Vjernička vizija boga se utjelovila i odsvirala ovo.

HalfBlindLefty - Missing