bez veze je. napisa čisto onako, da napišem.

Sjedila je u kutu sobe, na potrošenom radnom stoliću. Hramonijski zvuk limenog trubadura jeseni, udarao je o stijenke prozora i usporeno se kotrljao. U cede plejeru, čuje se kako Chopin kroti lavlje jauke u kavezu glasovira. Bila je to noć ugaslih zvijezda. Plavetnilom zamazano nebesko platno, zaustavilo je vrijeme. Tu je samo prostor. Ali ura na zidu i dalje kriči, govoreći, požuri nema vremena. Trzne glavom i prebaci šiške sa sijajuće zjene na drugu stranu. Primi u ruke tromo, tupo, drveno pisalo, i otpočne.
Zdravo. Nikad ti nisam mislila pisati, ali, vrijeme je. Nerazdvojan smo par, no katkad u životu, činiš stvari na koje si prisiljen, nema drugog izbora. Jesam li kriva ja ? Ili ti ? Dokuči sam. Uistinu mi je žao. Zbogom
Pismo navodnjeno bolom, preklapa, i sprema u omot. Ureže srce na poleđinu i potpiše se. Ann Ksioznost. Gleda voštane skuplture kako pretaču se u žive, lutke, sa grotesknim licima. O, hej Donnie, O, hej Mirko, O, hej Alfred, O, hej Leteći Medvjediću, sve odreda ih pozdravlja. Kako ste mi vi ?
- Bezdušna kurvo, kako te samo stid nije takva čian ? drekne Donnie. Ovo je potresan trenutak za sve nas, a ti tako sebično, gnjusno, bol odganjaš sa sebe. Svi trebamo biti složni kad ja najteže.
- Ali, ne shvaćate. Pssssst, prekine je Mirko. Sve je rečeno.
Leteći Medvjedić bijesno poleti ka lampi u sobi, i sruši ju. Zavlada mrak. Odsad te mi posjedujemo i kontroliramo tvoja djela. Vječno šutljivi, ali mudri lisac, Albert, promrlja si u brk nešto kako je cijeli svemir u sobi, samo da ga prepoznamo, i dadne potporu družini.
-Nastane žustra prepirka, razularena rulja figura, bjesni na milu djevojku, samo radi jedne, beznačajne sitince. Zato što želi svojom smrću pomoći nekom drugom. Nekom tko uistinu zaslužuje život. Lete mnogobrojne psovke, razne ideje kopkaju umove, sve do jednog trena. Netko prozbori:“ Tiho ! Dolazi“.
- U taj čas, on ljuto uleti u sobu. Isprazni metalnu cijev i sve prostrijeli u srca i slijepoočnice. Zasuče rukave i gnjevno počne piti krv, što suklja ima iz plavih vena. Priredi si pravu gozbu, za glavno jelo, svileno srce, i medvjeđi bataci. Žedere on, s najgorim životinjskim nagonima u sebi. Čupa crijeva, vilicom zabada u srce. Po izrazu lica, reklo bi se, grandiozan trenutak. Ali najednom stane. Shvatio je. Shvatio je da je ubio jedine prijatelje koje je ikad imao. Unatoč silnoj degradaciji njega sama, oni su uvijek tu bili. Kada god bi posrnuo, oni su ga tješili.
Sad je sam... Tužno sjeda za krevet, zaplače, prereže si žile i reče: „Život je fin, ali sloboda je još divnija.“