Šetajući gradom, pušio je posljednju cigaretu. Uzavreli žar topio je površne niti kože. Sjetno trze glavom i opazi isto, te ispusti ostatak cigarete na dno.
Svejedno, ionako me nije briga.
Nastavi gaziti vrijeme pod nogama, drhtajući ozeblog lica od udara bure.
Huh, semestar je gotov. Di san ja ? Popunjavam praznine beznačajne sfere što lijevo desno divergira po trupu. Ja sam promašaj. Zovite me Promašaj.
Toliko misli, toliko ideja, toliko vizija... za nista. Opet sam šetam dok sunce mi obasjava pogled, i razmišljam o neuspjelom pothvatu u nastojanju biti student, čovjek, ma najobičnije bazično biće kvragu.
Da krivim biološkog ? Majku ? Boga (ako postoji) ? Ne. Sam sam kriv. Osjećao sam taj žar sudbine kako izgara u dlanu. Mogao sam ga spremiti u školjku i zadržati ga kraj srca, te i dalje gurati za snovima.
Mogao sam.
Ali nisam. Volim patnju. Ne priznajem sreću, jer da bi bio sretan moraš biti glup, ili lud. Možda se katkad ozarim uživajući dim konoplje, no rijetko me obraduje u zadnje vrijeme. Samo bol kleči u meni i čeka svoj trenutak da kao gejzir izbije na površinu i baci me ponovo u bezdan. To je ljepota života. Svaki pad, i svaki uspon, koji te čini sto puta jačim pred drugima.
Ili možda ne. Čini te jakim pred drugima, ali kad sjedneš, sam, na zgužvanu postelju od snoć, i razmisliš o tome, zar je to nesto vrijedno spomena ?
Zar vrijedi pokusat napokon komunicirati s nekim, te se vratit sa suzom u oku na staru stazu. Ne vrijedi.
Nikad nisam volio ljude. Te bešćutne nakaze, izrodi koji pužu za tobom, dok kročiš alejom ugaslih zvijezda čekajući tvoj okret da ti se nasmiju u lice. Onako cinično, ogavno,
Kad onim štakorskim očima, zmijskim jezikom, i glasom hijena iskoče iz grma, i neiskreno kaže: "Ej kako si ? Šta ima "
Poželim samo tren samoće. Tren tišine.
Tren apsolutne tišine, ništavila, da nema ničeg. Samo ja, jašući po padinama oblaka.
No, implozija vizija samo se uruši u tebe, i na kraju dana, opet se vraćaš, kao vječiti sanjar, čekajući dan kad ce san postati realan. Nece nikad. Sam si rušitelj snova. Rekoh, imaš tu iskru na dlanu, samo si slijep, ili ne želiš vidjeti istu.
-Ček, uočio sam dvoje kolega s faksa, tiho, da ne ispadnem čudak.
"Eej, "Promašaju", kako si ? Sto ima ? "
- Ma nista, evo malo đir, razmišljam i tako. kako ti ?
-" Eeee, znaš šta, bili smo jučer ( isključujem se dok ostatak riječi baulja ulicama sluha)....
Nego, znaš žurim, čujemo se posle ok ? Ok.
( Znaš ti sto o njemu ? Neznam. Al zaboravi, on ti je neki čudak, vidi ga samo)

Nego sam ti htio reći, nadalje, ako bi mogao ostvarit snove, tek tada, to nebi imalo smisla. znaš. onda nebi bilo ambicija, žudnji za snovima, imao bi sve. A smisao je besmislen, stoga, nešto što naprosto izgleda smisleno, je besmisleno.

Ah, budalice. Nebi škodilo da me katkad s razumijevanjem poslušaš. Nije cilj oživiti snove, snovi su pomagalo da na tren nestaneš. Ali, molba bi bila da, možda jednom, bar u tekućoj godini, dok još imam pravo života, osjetim taj dodir.
Onaj dodir što u pjesmama opisujem. Onaj dodir, jednom u životu, da ne osjetim da sam sam.Onaj dodir, koji bi rastrgao sve praznine dosada, i u budućnosti, te spojio sve užitke koje želim očekivati. Onaj osjecaj , kao da se kotrljam livadama oblaka, na obroncima ljubavi, i iz sveg srca se smijem.
Shvacas ?

Ah, vi umisljeni, "jao baš sam jadan, i odbačen" tipovi ljudi. Znaš, redovito je sve to kraj tebe, samo ti to ne vidis. Ni mene ne vidis, ali vjerujes u mene, kako to da nemozes vidit ocite stvari ? Lijepo. Neželiš. Slijepo si obmanjen svojim "depresijama" i sl. bedastoćama da ne želiš prihvatiti da imaš sve to, i da možeš biti sretan. Do kad ?

-Do onog dana, kad krvava ura, zađe u svoj pejzaž u magli.Primjerci bića kojima sličim, napokon skinu maske, te izađu iz te mješine krvi i vode unutar kože. A dotad si osuđen na moje besmislice.