I opet nisam dugo pisao. Doduše, pjesme redovno nižem, čak i imam neke ideje za aranžirati to u nekakav zbir pjesama, mozda i album. Nisam siguran jeli to moja želja, jer vrludaju mi misli po glavi kao da to radim samo da ostavim komad sebe, jer opet osjecam da sam na rubu. Rubu kraja. Rubu početka ? Interesantno kako redovno kad počnu kolokviji, ili kao sad ispitni rokovi, počinje moja faza depresija. Kad sam vec kod depresija, prestao sam pušiti kanabis, ima već 2 tjedna otprilike. Malo jest bolje jer nisam umoran po cijele dane, ali sve ostalo je užasno. Kao da za svaki osmijeh, moram platiti trideset puta veću cijenu s boli. Kao da za svaku progovorenu rečenicu moram isto tako platiti sa trideset puta većom samoćom. Dosta sam razmišljao o tome, i vidim, da uopće ne želim ikoga uz sebe. Nepojmljivo, toliko žudim za time, te kad skupim snage i zbližim se s osobom, puf, gadi mi se, ne želim je niti blizu.

A nikad nisam zadovoljan. Ničim. Uvijek želim više. Nezahvalno sam smeće. Pljunite me. Dalo bi se o ovome diskutirati, no naprosto sebe smatram užasnom osobom. Jedan dio me se smatra super osobom, no ovaj drugi, odgojen u olakotnim okolnostima društva, i nametnutim standardima što je dobro a što ne, ne. Ovih pet mjeseci napušenosti je bilo super. Koliko toliko nisam razmišljao o pizdarijama, družio se s ljudima, pričao. Sad, više nemam želje za time. Ta nasumična lica s ulice koja mi se katkad jave, jednostavno rečeno, ne samo da mi se gade, štoviše, želim im svima pogubiti glave. Odvratni su. Sa svojim derutnim mislima, kao da je ikog briga za njime, ili za ikim. Svi samo gledamo sebe. Uvijek ce tako biti. Odlučio sam postati luđak. Sigurn se pitaš, kako možeš postati lud ? To ne biraš. Ne bih se složio s time. Možda tad napokon dobijem mir koji želim. Iako sumnjam. Još gore, tad bi samo privlacio paznju.

Vuk samotnjak. Gospodin Posebnjaković ( ironiziram sama sebe). Mrzim to iz dna duše. Zašto pobogu moram uvik biti drukčiji u svemu. Nekoć mi je laskalo to sto nisam kao svi, no to je užasno. Svima koji to žele, kažem, vjeruj mi sto puta ti je bolje sada. Nema ništa bolje od bivanja nasumičan, random, nitko poseban. A sad, kad pogledam iz drugog aspekta, ta "posebnost" samo uništava sve što stvorim. Nazvah se zato "tragičar". Vjerujem da sam rođen s ciljem da uništim sve što dotaknem. I to ne u načinu kao da je destrukcija oblik kreativnosti, već samo uništavam. Pokušavao sam se uvjeriti da je trenutno super, da je napokon na bolje krenulo. Ali nije.

Možda, oči da objesim na granu, i sa drugog svijetla promotrim stvari.
Možda, samo da sebe objesim pa pogledam kako je sa druge strane.
Možda, sa druge strane je jednako, pa je besmisleno učiniti išta.

Možda.

Vjerojatno.

Sumnjam. Bolje je sa bilo koje strane, izuzev ove.

-Majko, imaš čudaka za sina. Voliš li me unatoč tomu ?

Nisam ništa pisao, ima barem mjesec dana. Svu bol užgam u oblaku dima i krijem velom osmijeha. Nedavno sam skinuo 19 zvijezdu sa neba. Kako li samo vrijeme leti, a ni jednu želju koju sam postaviju nisam ispunio. Nižem dan za danom pušeći kanabis. Taj osušeni, mirisni vrh mi je jedini (ne)prijatelj, ali u zadnje vrijeme, i on me napušta. Znao sam da ce se i to dogoditi, ali ko ga jebe, barem na tren da ublažim bol. Mislim da me čak zarobio, jer ako jedan dan ne zapalim joint, hodajući sam leš, ruglo, mrtvac. Vrhunac dana mi je početnih 15ak minuta kad mi THC dospije u krv, kad sam u popunosti izgubljen, zbunjen, zaboravan. Mnogi ne cijene mogucnost da lako zaborave. Volio bih biti takav. Kvragu, volio ih biti kao i vecina vršnjaka, ne razmišljati o ničemu, zezati se, biti uzoran na faksu... Ali ne mogu. Čak ni to. Ali zato mogu stvoriti svoj svijet kao nitko drugi. U njemu mogu biti što me god volja. Astronaut, fizičar, pisac, stablo, vidljiv. Vidljiv kao i uvijek samo sebi, ali ne mogu se više ni pogledati u oči znajući kakav sam promašaj.

No onda uđe netko u sobu, i sva iluzija se rasprsne. Proklet bio moj život. Svi mi sude kakav bih trebao biti, i što da radim. Kao i uvijek ne podilazim autoritetu, i eto me tu gdje jesam. Nisam žalostan na to, dapače, zadovoljan sam, ali pohlepno želim više, bolje. No, koga briga što želim. Jedina mi je želja da mi sestra ozdravi. Za svim me drugim baš briga. Da, imam malu sestru od 5 godina, koja od svih ljudi na zemlji dobije jebeni tumor.Mrzim riječ ljubav, i ne priznajem istu, ali usuđujem se reci, da ju volim. Odrasla je uz mene, davao sam joj večeru uspavljivao je, uvijek bio kraj nje, ne želim nju izgubiti. Zaplakao sam pišući posljednju rečenicu. Pokušavam se pretvarati da sam to na tren zaboravio, ali loše mi ide, kao i laganje. Makar sama sebe. Zatim krene lavina pokretnih slika, ružnih, lijepih. Grotesknih. Uza sve to, podsjeti me u kojem rasulu od obitelji živim. Ne volim o tome pričati. Vjerojatno jer me najviše od svega boli. Čak nemam muda ni napisati to, a kamoli izgovoriti.

Ali sad cu si dati malo oduška. Oca, mrzim iz dna duše, smatram da je to jedan od ključnih segmenata koji su izgradili moj karakter. Ne želim ni trošiti riječi na njega. Majku, koliko god da je volim, i taj osjećaš iščeziva. Nikad nisam čuo tako hladan, na rubu snaga tip glasa od nje. Shvaćam da joj je teško, i razumijem sve. O ostatku mi se neda pričati. Zar ima veze ?
Nitko od njih me nikada ne zove, niti šalje poruke. Tu i tamo sam uzmem telefon u ruke... Živo sranje. Strah me što ću dočekati kad se za uskrs vratim tamo. Svaki razgovor obiluje kolapsom. Svatko vuče na neku stranu, svako ima svoje ideje kako i što. Osjecam da ce tad kulminirati sve. Biti će užasno. Zadnjih 7 godina slušam svađe roditelja, i tek sad kad se dogodi situacija kao kod sestre, najednom svi glume slogu. Ali nema sloge, samo su primireni privremeno. Žao mi je što nikad nisam uzea štap pa ih oboje izbubeta, neka se smire, barem na tren. Ali smirit će se.

Mnogi koji me znaju, redovno bi ostali začuđeni kako otvoreno bih priznao suicidalne tendencije, žudnju za drogom i sl. I naravno, ismiju me, a ako ne ismiju, onda sam hipohondar, luđak i sl. No u zadnje vrijeme naveden tendencije vraški se obnavljaju u meni. Takvu želju za suicidom nisam imao nikad. Već formiram playlistu koja ce svirati kad se ubijem i kad prosipaju moj pepeo. Paradoksalno, kad me ne bude više, tek će me tada moći vidjeti. Dosta razmišljam o tome kako kad se netko ubije ostavi poruku, no takvu želju nemam. Što te sad briga kad sam mrtav, a dok sam umirao nisi bio kadar pružiti ruku.
A cijeli život umiremo. Od samog rođenja.

bez veze je. napisa čisto onako, da napišem.

Sjedila je u kutu sobe, na potrošenom radnom stoliću. Hramonijski zvuk limenog trubadura jeseni, udarao je o stijenke prozora i usporeno se kotrljao. U cede plejeru, čuje se kako Chopin kroti lavlje jauke u kavezu glasovira. Bila je to noć ugaslih zvijezda. Plavetnilom zamazano nebesko platno, zaustavilo je vrijeme. Tu je samo prostor. Ali ura na zidu i dalje kriči, govoreći, požuri nema vremena. Trzne glavom i prebaci šiške sa sijajuće zjene na drugu stranu. Primi u ruke tromo, tupo, drveno pisalo, i otpočne.
Zdravo. Nikad ti nisam mislila pisati, ali, vrijeme je. Nerazdvojan smo par, no katkad u životu, činiš stvari na koje si prisiljen, nema drugog izbora. Jesam li kriva ja ? Ili ti ? Dokuči sam. Uistinu mi je žao. Zbogom
Pismo navodnjeno bolom, preklapa, i sprema u omot. Ureže srce na poleđinu i potpiše se. Ann Ksioznost. Gleda voštane skuplture kako pretaču se u žive, lutke, sa grotesknim licima. O, hej Donnie, O, hej Mirko, O, hej Alfred, O, hej Leteći Medvjediću, sve odreda ih pozdravlja. Kako ste mi vi ?
- Bezdušna kurvo, kako te samo stid nije takva čian ? drekne Donnie. Ovo je potresan trenutak za sve nas, a ti tako sebično, gnjusno, bol odganjaš sa sebe. Svi trebamo biti složni kad ja najteže.
- Ali, ne shvaćate. Pssssst, prekine je Mirko. Sve je rečeno.
Leteći Medvjedić bijesno poleti ka lampi u sobi, i sruši ju. Zavlada mrak. Odsad te mi posjedujemo i kontroliramo tvoja djela. Vječno šutljivi, ali mudri lisac, Albert, promrlja si u brk nešto kako je cijeli svemir u sobi, samo da ga prepoznamo, i dadne potporu družini.
-Nastane žustra prepirka, razularena rulja figura, bjesni na milu djevojku, samo radi jedne, beznačajne sitince. Zato što želi svojom smrću pomoći nekom drugom. Nekom tko uistinu zaslužuje život. Lete mnogobrojne psovke, razne ideje kopkaju umove, sve do jednog trena. Netko prozbori:“ Tiho ! Dolazi“.
- U taj čas, on ljuto uleti u sobu. Isprazni metalnu cijev i sve prostrijeli u srca i slijepoočnice. Zasuče rukave i gnjevno počne piti krv, što suklja ima iz plavih vena. Priredi si pravu gozbu, za glavno jelo, svileno srce, i medvjeđi bataci. Žedere on, s najgorim životinjskim nagonima u sebi. Čupa crijeva, vilicom zabada u srce. Po izrazu lica, reklo bi se, grandiozan trenutak. Ali najednom stane. Shvatio je. Shvatio je da je ubio jedine prijatelje koje je ikad imao. Unatoč silnoj degradaciji njega sama, oni su uvijek tu bili. Kada god bi posrnuo, oni su ga tješili.
Sad je sam... Tužno sjeda za krevet, zaplače, prereže si žile i reče: „Život je fin, ali sloboda je još divnija.“

Sjedili smo skupa na mulu snova i krotili poroke. Vješali zvijezde o mjesec, kroz okove želja, maštali i slikali, prstićima poput kistova po pejzažima u magli kao nekada. Dala si mi krila i pružila pero, obasjala ugasle horizonte i rekla, ovo je tvoj svijet, nikome ga nedaj. Kroz labirinte sentimenata skrij ga u najdublje peristile sjećanja. Brižno pazi kome ćeš dati ključeve svoje barake, ali zapamti, kad ti bude najteže, samo pogledaj sa strane i ja cu biti tu.
-Ali želim samo tebe u svojoj kolibici. Rekoh, sam ćeš znati. Na ovom svijetu, željama nema mjesta. Evo, primi ove kocke i zaigraj na ruletu života. Idi na sve. Ništa... Ništa ne priznajem. Bijesno bacih kocke u uzburkano more strasti, žudeći za pobjedom. No, obećašćena suza bjesomučno nastavi boriti se sa hridima. Nikakva znaka. Molim te, bilo što mi reci. Ali nastavi linearno kliziti dubokim vlasima vremena.
Zgrabih ju za ruku i vinemo se visoko, među dimenzije gdje oblaci plešu valcer s pompoznim zrakama sunca. Evo nas. Sami... Sjedimo na kolažima sreće, nedodirljivi. Volim te, rekoh. Znaš, i ja tebi moram nešto reći, šapne mi. Stvar je u tom da... No iskrivljena projekcija skupi se u minijaturnu sferu i pobjegne u bezdan. Čekaj! Čekaj! Molim te! Vrišteći poletjeh za njom, trgajući planete pred putom, no ne stigoh je.
Budim se u snježnoj pustoši, u krilu mi zagrljen mali, nijemi medo iskrižanih očiju. Medo! Medo! Probudi se. Ne reagira. Uočih poparanu ceduljicu u šaci u kojoj piše:“ Samo prati korake“. Izbezumljen gledam kako posljednji tragovi bivaju prekriveni snježnim prekrivačem. Ne razumijem. Ne razumijem ništa. Bijedna olupina od života, nježno stisne medinu šačicu i krene na put. Ne brini medo, saznat' ćemo mi o čemu se radi.
Hodali su miljama i miljama. Nigdje traga. Samo prašnjavi trunci svijetlosti bodu oči, dok se iskrivljena fantazija, sjena, skriva iza leđa. Sve do točke gdje završava kraj. To bijaše staklena pregrada, iz koje sijaju kadrovi iz djetinjstva. Najednom ugledah ju kako stoji kraj mene. Pogledam desno no nitko nije tu. Samo medica u ruci, visi, očerupan od silnog puta. Srdito udaram pesnicom o čudovište, proklinjući boga. Staklići razbijene mašte zarivaju se u oči i tek tada shvaćam.
Shvaćam da sam slomio iluziju. Slomio iskrivljene fantazije, sav život koji je preostao u meni. Zapalio sam tu karatnu kulu u kojoj sam gajio nade.
Ta iluzija... Ta iluzija, nazvat ću je ljubav.

-Budim se na istom mulu, medo, u suzama stisnut uz mene. More tiho pjevuši sonate, zvijezde namiguju i mašu, srce, turbulentno žubori poput afričkih bubnjeva. Odsad smo samo ti i ja medice. Ti i ja, sami protiv svih.

Vjernička vizija boga se utjelovila i odsvirala ovo.

HalfBlindLefty - Missing

Šetajući gradom, pušio je posljednju cigaretu. Uzavreli žar topio je površne niti kože. Sjetno trze glavom i opazi isto, te ispusti ostatak cigarete na dno.
Svejedno, ionako me nije briga.
Nastavi gaziti vrijeme pod nogama, drhtajući ozeblog lica od udara bure.
Huh, semestar je gotov. Di san ja ? Popunjavam praznine beznačajne sfere što lijevo desno divergira po trupu. Ja sam promašaj. Zovite me Promašaj.
Toliko misli, toliko ideja, toliko vizija... za nista. Opet sam šetam dok sunce mi obasjava pogled, i razmišljam o neuspjelom pothvatu u nastojanju biti student, čovjek, ma najobičnije bazično biće kvragu.
Da krivim biološkog ? Majku ? Boga (ako postoji) ? Ne. Sam sam kriv. Osjećao sam taj žar sudbine kako izgara u dlanu. Mogao sam ga spremiti u školjku i zadržati ga kraj srca, te i dalje gurati za snovima.
Mogao sam.
Ali nisam. Volim patnju. Ne priznajem sreću, jer da bi bio sretan moraš biti glup, ili lud. Možda se katkad ozarim uživajući dim konoplje, no rijetko me obraduje u zadnje vrijeme. Samo bol kleči u meni i čeka svoj trenutak da kao gejzir izbije na površinu i baci me ponovo u bezdan. To je ljepota života. Svaki pad, i svaki uspon, koji te čini sto puta jačim pred drugima.
Ili možda ne. Čini te jakim pred drugima, ali kad sjedneš, sam, na zgužvanu postelju od snoć, i razmisliš o tome, zar je to nesto vrijedno spomena ?
Zar vrijedi pokusat napokon komunicirati s nekim, te se vratit sa suzom u oku na staru stazu. Ne vrijedi.
Nikad nisam volio ljude. Te bešćutne nakaze, izrodi koji pužu za tobom, dok kročiš alejom ugaslih zvijezda čekajući tvoj okret da ti se nasmiju u lice. Onako cinično, ogavno,
Kad onim štakorskim očima, zmijskim jezikom, i glasom hijena iskoče iz grma, i neiskreno kaže: "Ej kako si ? Šta ima "
Poželim samo tren samoće. Tren tišine.
Tren apsolutne tišine, ništavila, da nema ničeg. Samo ja, jašući po padinama oblaka.
No, implozija vizija samo se uruši u tebe, i na kraju dana, opet se vraćaš, kao vječiti sanjar, čekajući dan kad ce san postati realan. Nece nikad. Sam si rušitelj snova. Rekoh, imaš tu iskru na dlanu, samo si slijep, ili ne želiš vidjeti istu.
-Ček, uočio sam dvoje kolega s faksa, tiho, da ne ispadnem čudak.
"Eej, "Promašaju", kako si ? Sto ima ? "
- Ma nista, evo malo đir, razmišljam i tako. kako ti ?
-" Eeee, znaš šta, bili smo jučer ( isključujem se dok ostatak riječi baulja ulicama sluha)....
Nego, znaš žurim, čujemo se posle ok ? Ok.
( Znaš ti sto o njemu ? Neznam. Al zaboravi, on ti je neki čudak, vidi ga samo)

Nego sam ti htio reći, nadalje, ako bi mogao ostvarit snove, tek tada, to nebi imalo smisla. znaš. onda nebi bilo ambicija, žudnji za snovima, imao bi sve. A smisao je besmislen, stoga, nešto što naprosto izgleda smisleno, je besmisleno.

Ah, budalice. Nebi škodilo da me katkad s razumijevanjem poslušaš. Nije cilj oživiti snove, snovi su pomagalo da na tren nestaneš. Ali, molba bi bila da, možda jednom, bar u tekućoj godini, dok još imam pravo života, osjetim taj dodir.
Onaj dodir što u pjesmama opisujem. Onaj dodir, jednom u životu, da ne osjetim da sam sam.Onaj dodir, koji bi rastrgao sve praznine dosada, i u budućnosti, te spojio sve užitke koje želim očekivati. Onaj osjecaj , kao da se kotrljam livadama oblaka, na obroncima ljubavi, i iz sveg srca se smijem.
Shvacas ?

Ah, vi umisljeni, "jao baš sam jadan, i odbačen" tipovi ljudi. Znaš, redovito je sve to kraj tebe, samo ti to ne vidis. Ni mene ne vidis, ali vjerujes u mene, kako to da nemozes vidit ocite stvari ? Lijepo. Neželiš. Slijepo si obmanjen svojim "depresijama" i sl. bedastoćama da ne želiš prihvatiti da imaš sve to, i da možeš biti sretan. Do kad ?

-Do onog dana, kad krvava ura, zađe u svoj pejzaž u magli.Primjerci bića kojima sličim, napokon skinu maske, te izađu iz te mješine krvi i vode unutar kože. A dotad si osuđen na moje besmislice.