prošetam se pa se vratim, iscijedim srce kao limun
u punu čašu prozirnih snova
i naiskap ih dokrajčim za put
na stanici klinci pjevaju, na stanici klinci se tuku
dok ljubim te u mraku kao nekad
stisnutu uza zid dok drhtiš – to je vjetar ili strast
i euforija me prati dok čekam da se nebo otkači
da mi kaže neku bitnu poruku
kao: kojeg vraga radim ovdje
jer svi moji mitovi drugima su igre,
a sve tuđe bajke meni su bez duše
i razmišljam tako
i popravljam slušalicu mp3 playera
puštam Cavea – opet i opet
Mjesečev Isus
i opet me gleda i smije se
nismo tako različiti svi mi izgubljeni
samo se tražimo na različite načine
i nikad samo lovor i nikad samo križ
sve je to izmiješano
u kaosu sivila dok se trudimo disati
samo malo, tek tren iznad površine
dok ljubim te u mraku kao nekad – mi smo naši
dodirujemo se mislima
i čujem te kako vrištiš unutar sebe
nesigurna kamo krenuti
znam, teško je
nitko nije rekao da će biti lagano
rekla si pred osam godina
i što onda: kiša će pasti i sunce će sjati
udarac je udarac, a osmijeh osmijeh
i bog je u svima nama ma koliko mi šutjeli
ne onaj iz zgrade, ne onaj iz laži
već onaj mali – iz prkosa
koji kaže: diši, koji kaže: predstava ide dalje,
predstava uvijek ide dalje