U noć sam se zagledao: duboko, duboko,
i pogled mi je otišao naširoko, naširoko…
Odjednom mi pade tmina s oka na oko,
i ja nisko padoh s njom, a bijah visoko.

U bljesku bude bljesak, a u zjeni zjena
na kraju puta uvijek stoji neka žena,
da me dočeka, umorna i snena,
nježna i meka bijela ruka njena.

I tiho usnuh na rukama njene tmine,
dok me u čelo blago ljubi, poput popudbine.
Zadnji pogled uprt gdje nekoć bijah, u visine,
a sad sam samo bljesak u oku mjesečine.