Kad zakrvari suton il' se jednostavno magla spusti
i zatvori prilaze svjetlu dana
otvarajući noći svoja tamna vrata,
Eloi, o Eloi, tako ste krhki
dok od neznanog drhtite
i dok tako strepite od mraka.
Po ulicama, parkovima, u tišini ili buci
na bilo kojem mjestu bili
usred pustinje modernoga grada,
jedino strah je, Eloi,
što kroz žile vaše teče
i što u srcima vašim vlada.
Gledo sam vas mnogo i s nekima pričat znao
no vi ste tek djeca što ne znaju ništa
i nikuda ne idu, o Eloi, nikuda više,
sve što je bilo, davno iza vas osta
i sve što povijest sebi samoj piše,
samo je šapat što mrmori, što poja sve tiše.
Ja sam putnik, djeco, rođen ovdje
no k'o da i nisam, svejedno je tako
dok putujem tih omotan u šutnju,
vama osta samo ovaj vrli novi svijet
i dan i praznina, na drevne noći,
na tajne moći, tek misao na slutnju.
Eloi, odoh sad, dok ne prestignem i vrijeme,
ostavljam vam igračke i zlatnike vaše
da i dalje ostanem još samo svoj.
Okrećem vam leđa, gubim se u sjeni
poput mačke iz priče, osmijeh osta samo,
do viđenja i zbogom, dragi moji Eloi…
Huxleyu i Wellsu koji su znali sve
|
