hm.hm.hm?

Kada sam bila djevojka, nisam bila osobito zainteresirana za polaganje vozačkog.
Hvala Bogu, jer nisam ga imala od čega ni platiti. Mama bi me s vremena na vrijeme pitala da li ja to možda želim.
Svjesna činjenice da mogu željeti dok ne padnem u nesvjest, a da ona to svjedno nije u mogućnosti platiti, uvijek sam odabirala opciju da mi radije kupi cipele.
Onda sam se zezala na svoj račun da vozim Ford Tabanus.
Jednom sam tako ispred prijine kuće ostavila na parkiralištu svoje papuče. Svi su mi prijatelji bili došli sa svojim autom. Iza posljednjeg parkiranog, ja sam parkirala svoje papučice i ušla. Svi smo se dobro zabavili na taj račun. To mi sada nije zabavno.
Kada sam se doselila u Nigdjezemsku i trudna presjedala iz busa u bus da stignem do doktora nekako sam više željela vozački nego kupiti cipele.
Moja mi je kuma tada predlagala da kupim radije bicikl, pa da trudna, časkom kod doktora iz Žrnovnice na Brda jurnem na jednom lijepom ženskom bicikliću.
Taj mi prijedlog nije bio nešto, pa sam se ipak odlučila na školu za vozače.
Bila je to duga i teška borba.
Ono što se uči iz knjige sam položila bez velikih napora.
Vještinu vožnje, hm?
Recimo da nisam baš bila materijal za vozača.
Svašta se dogodilo od kada sam upisala, pa dok nisam položila vozački.
Npr. promijenila sam dva posla, smršavila 20 kg, kosa mi je od kratke narasla do ispod uha...
Zastrašujuće, ništa mi u životu nije bilo tako teško savladati.
Eto, toliko sam puta izašla na vožnju da mi se bilo činilo da od pogreška još samo trebam nekoga pogaziti pa da ću onda sigurno položiti.
Osim što nisam baš pokazivala vještinu, kada bi pala na ispitu jako sam galamila na instruktora.
On me je bio zamolio da na ispit radije ponesem staklenu bocu, pa da ga ako padnem, tom bocom zviznem po glavi.
Uglavnom, ja sam to uspjela. Nisam nikoga zgazila i nisam trebala staklenu bocu.
Trebalo je puno strpljenja i novaca. Moj muž kaže da je moj vozački koštao kao doktorat. Ja se ni danas, godinu dana nakon što sam položila, ne želim odvažiti da točno izračunam koliko smo potrošili.
Odlično mi je to što imam vozačku dozvolu.
U prvo sam vrijeme dobro zabavljala ili živcirala mnoge ljude. Kada bi negdje zapela, ja bi jednostavno izašla iz auta i rekla onome iza sebe da sam ja tek položila i da stvarno ne znam kako bih to sada i da ako nema strpljenja da ja pokušavam neka lijepo sjedne za moj volan i neka pomakne moje auto.
I nisam se uopće živcirala.
Bila sam nesretna kada sam udarila auto, ali mi je muž rekao da ne trebam tugovati, jer ako još koji put udarim od naše će Lantre nastati Smart pa ćemo imati novo vozilo.
Moja su djeca bila strpljiva i nevjerovatno mirna kada bi ih ja vozila. Shvatili su ozbiljnost situacije. Čuli bi se samo kada bi se s nekim mimoilazili. Obično bi upozoravali ljude neka se paze jer je njihova mama friški vozač.
Ja bi s druge strane čula razne psovke na svoj račun.
Mirno sam to podnosila. Računala sam, sigurno ću i ja jednom nekome psovati.
Tada bi pomislila kako mi je jebi pasu mater posebno draga psovka.
Da, puno mi je stvari, riječi i koječega ovdje u Dalmaciji posebno drago.
Npr. kada riječi u pjesmama završavaju umjesto na ''m'', na ''n''. Samo u pjesmama, ne znam ni sama zašto.
E, ali jebi pasu mater, može i u pjesmi i u razgovoru, a najbolje u vožnji.
U Slavoniji bi to bilo jebi psu mater i nikako nije simpatično.
Još nisam uspjela nikome zavikati neka jebe pasu mater.
Strpljen, spašen...
Jebi pasu mater, vozi se...