hm.hm.hm?

Imam šogoricu, ili zaovu (mislim da se tako ovdje kaže za muževu sestru).
Kako ne bih stalno bila u dilemi kako ću je zvati, najjednostavnije je reći da imam D.
Muževu sestru, svekrvinu kćer, tetu mojoj djeci, prijateljicu, sestru...
Imam D.
Fakultetski obrazovana, iskrena, poštena, vrijedna.
Nema posao.
Prije tri godine završila je fakultet.
Volontira, šalje zamolbe, prihvaća svaki posao koji joj se ponudi, piše projekte (i kaže da joj se povraća od riječi projekt), barata stranim jezicima.
Nema posao.
Dok nisam upoznala D. bila sam sigurna da se najkomičnije, najbizarnije situacije događaju baš meni.
Ali ne, događaju se baš njoj.
Na primjer, koliko se ljudi može pohvaliti da im se nekakav tvrdi predmet ili vrećica zaljepila na facu dok su po skoro orkanskoj buri jurcali biciklom po cesti? Može D. Kaže da nije sigurna što je to bilo, jer samo ju je pogodilo i nestalo. Ona je jurila pa nije vidjela.
Nije se zbog toga osobito sekirala.
Ono što nju tišti je to što NEMA POSAO.
Znam, nema posao još puno mladih visokoobrazovanih Hrvata, ali ja gledam moju D.
Nije zgodno, sigurno nije zgodno da ti je svrha u životu čekati da se razbole bratova djeca. Pa da ih čuvaš. Jer se podrazumijeva da ćeš ih čuvati. Mislim, ne radiš, zašto mi ne bismo onda upravljali tvojim vremenom? Kava s prijama? Hm, pa, ne radiš! Odakle će ti biti za kavu? Zato, čuvaj djecu.
Ili idi čistiti tuđi stan. Besplatno. Jer, ako već volontiraš u tamo nekoj udruzi, onda i sve ostalo radi volonterski.
Trudi se moja D. pronaći posao.
Jednostavno ne ide. Za neke kažu nije kvalificirana, za neke je prekvalificirana. Neki nemaju dovoljno pristojnosti ni odgovoriti na zamolbe.
Lijepa naša Hrvatska.
Za koju se njezin otac, moj svekar borio. Junak Domovinskog rata.
Otišao u svojim patikama i u njima se vratio. Nezaposlen.
Išla je na neke razgovore.
Sa kretenima koji su je eliminirali prije nego je uspjela otvoriti usta.
Kažu, nisu u onome što je rekla prepoznali njezine kvalitete.
Ne znam, možda je moguće da svi ti poslodavci imaju nadnaravne moći.
Čim nekoga vide, znaju. Nema veze što si profesorica. Nema veze što poznaješ hrvatsku kulturu. Nema veze što govoriš strane jezike. Proputovala si i upoznala i druge ljude i kulture? Ne, nema veze, nisi za rad u turizmu.
A ne, kažu da za rad u turizmu moraš biti agresivan.
Ako joj se posreći, pa uspije otići na još koji razgovor za posao vezan za turizam, ja ću joj preporučiti da ponese bokser ili barem nekakvu palicu.
Pa nek ništa ni ne govori. Samo neka poslodavca zvizne po sred ćelave glave (ne mislim da svi poslodavci imaju ćelavu glavu, ali ovaj zadnji je imao, pa eto). Svejedno, samo neka pokaže agresivnost.
D. je profesorica sociologije i kroatologije.
Trenutno zaposlena kao prodavačica prženih krompirića.
Svaki pošteni posao, kažu, nije sramota. I nije, slažem se.
Ali ovo je toliko ispod njezinih mogućnosti da mi je bolno gledati kako se sprema i odlazi prodavati pržene krompiriće. Ali ide.
I tako dok se neki dan na suncu pržila gore nego kropirići u ulju naiđe neki čovjek.
Vidi, kaže, na njoj da je umorna. Ispituje ju sve i svašta.
Kaže da je stomatolog i da mu sestra otvara cvjećarnu.
I onda ju pita da mu načas posudi 40 - 50 kn. D. zarađuje 70 kn dnevno. Isto toliko i za noćni rad.
Mislim, od svih ljudi, on se namjerio na moju D. i traži para.
Ma, sklona sam misliti da bi mu ona te pare i dala, samo da ih je kod sebe imala.
D. na licu valjda piše da je spremna pomoći svima.
Ja sam joj jednom, uoči izbora bila predlagala da objavi oglas u novinama da mijenja svoj glas za posao u struci. Svi punoljetni članovi naše obitelji, uključujući dakle i mene, bili smo i svoje glasove dali na raspolaganje.
Nije se na to odlučila.
Valjda je prije mene bila shvatila da bi za posao trebalo puno više od nekolicine glasova.
Kada bi barem bile potrebne samo kvalifikacije.
Onda bismo svi mogli gledati na život kroz ružičaste naočale.
D. je to tako dugo činila.
Nije ona ni naivna, ni blesava. Samo je iskrena i poštena.
Jedan joj je bivši poslodavac (radila je na recepciji teretane, ali je njezina mama tvrdila da tamo stražari) rekao neka se malo nasmiješi. U momentu dok joj to govori u teretani nema nikoga.
Ne, moja D. nije rekla dobro i nije momentalno razvukla osmjeh. D. mu je rekla da će to naravno učiniti i da čini kada ima ljudi. I ima i pravo. Zamislite da sjedite na nekoj recepciji i smješkate se kao luđak. Sami. Eto, smješkate se dok čekate da netko uđe. Naprosto se veselite životu. Jer ste završili fakultet i imate tu privilegiju da stražarite u teretani.
Život je lijep.
Ja znate, ne žalim D. Ne, ona nipošto ne izaziva sažaljenje.
Zabrinutost da. Ali ne samo za nju.
Za cijelu ovu našu zemlju znanja. Dok se političari razmeću mjerama zapošljavanja mladih i produžuju radni staž ti isti mladi skupljaju novce radeći teške potplaćene poslove i nadaju se da će uspjeti otići. Ja se nadam da u čitavoj toj borbi neće zaboraviti da su se školovali za tamo neke profesore, inžinjere, pravnike, ekonomiste.
Nadam se da neće sagnuti glavu, da neće prestati razmišljati i zključiti da im je dobro dok mogu prodavati krompiriće.
Stvarno se nadam.
Nadam se i čekam da moja D. složi odjeću, pun ormar odjeće u kojoj može raditi u razredu ili u nekom uredu i da ode.
Još jedna koja bi ovom našem društvu mogla ponuditi toliko toga.
Tako se jako nadam da će se naći neki razumni poslodavac koji će prepoznati njezine kvalitete. Kada bi vi samo znali što ona sve može.
Eto, i moja djeca tvrde da u našoj obitelji sve mogu i znaju samo dida i D. Oboje nezaposleni.
Ja nemam veza ni poznanstava. Nisam dobila milijunski zgoditak i ne mogu stvoritii posao.
Ne mogu nikome ponuditi ništa osim pametne, vrijedne, sposobne, predane D.
Mogu se samo nadati da će naći posao u struci, ili barem neki blizak struci i da će svoju odjeću iskoristitii u Hrvatskoj.
Mogu se samo nadati da muževa sestra, svekrvina kćer, teta mojoj djeci, prijateljica, sestra, moja D. neće trebati kofer osim za putovanja za koja će zaraditi radeći posao za koji se školovala.