hm.hm.hm?

Prije par tjedana bila sam u svatovima.
Nije mi se nešto ni išlo. Sve dok nisam kupila haljinu koja je sakrila posljedicu dva carska reza.
Onda sam već bila malo raspoloženija.
Došli smo dakle moj muž i ja i smjestili se kraj rođaka.
Imali smo tu sreću da sjednemo blizu glazbe i snimatelja.
Gledali smo tako nekih tridesetak minuta kako snimatelji pokušavaju namontirati kameru ili svjetlo, ne znam točno, na nekakav veliki stalak.
To se pokazalo užasno zanimljivo. Moralo je biti. Jer zbog blizine glazbe nismo baš mogli razgovarati. A bilo nam je neugodno vikati. Još nitko nije bio popio niti malo, a da ne govorim previše.Čekali smo tako šutke da mala predstava završi.
Preko puta mene, zapravo dijagonalno, sjedio je jedan mladić. Kad god ga pogledam on mi miga. Kakav budalaš, pomislih, pa zar on ne kuži da sam došla s mužem.
Ispostavilo se da sam budalaš zapravo ja. On je migao svima. Ženskom i muškom svijetu. Ima tik. To mu je sigurno skroz nezgodno.
Nismo puno plesali. Nizali su se jedan za drugim narodnjački hitovi. Uhvatila se mikrofona i jedna dama. Plava kosa, red šljokica pa red stomaka. Pa mala crna suknjica što pokriva stražnjicu i komadić golih nogu. I hit Nede Ukraden. Nije mi bila simpatična.
Rano smo išli kući.
Kako smo došli tek na večeru nismo dobili mašnicu na auto.
Ma to me s tim svatovskim ukrasima na retrovizorima fascinira.
Rijetki su oni koji će mašnu skinuti odmah drugo jutro. Obično se s tim mašnama vozaju još nekoliko dana. Jasno mi je ako ih ne skinu odmah prvi dan. Možda im je nekako žao. Iili žele svima dati do znanja da su bili u svatovima i da je bilo lijepo.
Ali ja sam vidjela auto sa svatovskom mašnom u sredini tjedna. A nisam nikada čula da je netko upriličio svadbu u utorak.
Ah, nije ni važno. Naš auto ionako nije imao ukras.
Meni je od svega najdraže bilo doći kući i spavati.

Dragi Djede,

još mi je prošle godine moj muž savjetovao da ti napišem pismo.
Nisam imala vremena, ali radi ozbiljnosti situacije sada sam ga našla.
Ispričavam ti se ako slučajno griješim kada te zovem Mraz.
Čini se da si postao Božičnjak.
Najprije te obavještavam da sam u proteklom razdoblju zaista dobila više nego što bi jedna žena mogla i zamisliti.
Dva para prekrasnih smeđih očiju, dva prekrasna osmjeha, dva malena nosića (hvala Bogu nosići su na mene), dva para hitrih (pa opet hvala Bogu muževih) nožica, dva para ručica što šaraju po zidovima, dva trbuščića i dvije malene guze... Donijela sam, sigurno shvaćaš, na svijet dvoje dječice.
Njih u duhu vremena učim kako se zoveš Božičnjak i nadam se da će to ublažiti moju pogrešku.
Ma, skoro da mi je i neugodno moliti ovakav dar, s obzirom na darove koje sam primila.
Ali, ja sam ti Djede izgubila figuru. Pokušala sam, vjeruj mi.
Bilo bi dobro kada bi tvoji vilenjaci mogli smisliti kakvu čaroliju, pa da ju strpaš u vreću i ostaviš mi ju pod jelkom. Pa kada otvorim šareni papir neka viškovi nestanu i neka se trbuh izravna. Ha, misliš li da ćeš moći?
Hm, možda sam ti kasno odlučila pisati.
Još te molim da mojoj djeci doneseš puno mašte i vjerovanja u bajke.
Za igračke i slatkiše će se pobrinuti moj muž.
Jedni su mi moji prijatelji ispričali o prekrasnoj pričici o praporcima sa tvojih sobova. Ti sigurno znaš tu priču.
Molim te da ove godine jače zazvone.
Tako će te možda svi čuti. Tako će čarolija duže trajati.