hm.hm.hm?

01.05.2007., utorak

Život na jugu



Dok sam bila djevojka ili možda čak i djevojčica gledala sam seriju Život na sjeveru. O nervoznom, frustriranom mladom liječniku što je iz nekog velikog američkog grada doselio u sasvim mali gradić negdje na sjeveru. I još se sjećam da je u tom gradiću živjelo dosta Indijanaca koji su izluđivali mladog liječnika. Hm? Valjda su bili Indijanci.
Kada sam se preselila iz Zagreba često sam razmišljala o tome kako je sredina u kojoj sada živim vrlo slična sredini iz te serije.Samo ja živim na jugu.I nisam frustrirana (osim zbog toga što više nemam kilažu nego tonažu). Znam biti nervozna. Ako nemam razloga onda pronađem neki u strahu da bi mi život mogao postati prejednostavan.
Ja niisam uspješna liječnica. I moji susjedi nisu Indijanci što me izluđuju.
Ma kakvi, susjedi su mi jako dragi ljudi.
Evo, imam jednu susjedu koja je spremna odvojiti i do četiri sata svoga dragocjenog vremena samo radi mene. Sjedi tako nasuprot mene na stolici i gleda me. Neće ništa poptiti ni pojesti. Neće čak ni puno pričati. Ona samo sjedi. Krasna jedna vremešna ženica. Izmjenimo s vremena na vrijeme (cca svakih 20-ak minuta) nekoliko riječi o radovima koje je baš jutros obavila u svome vrtu. Mislim da ona mene zapravo čuva. Možda je čak osjećala i obavezu da sjedi kod mene dok mi je muž bio u vojsci, a ja jadna sama i trudna. Ili je jednostavno draga. A pored toga što je draga joj je još i dosadno kod kuće. I kada sam rodila došla je kako kaže "da poviri mene i bebu" odmah pola sata nakon što smo došle iz bolnice. Mojoj sreći nije bilo kraja.
Pogotovo jer "su nas povirile" i sve ostale susjede. Došle su vidjeti kako sam ja nakon carskog reza i kakva je curica.
Zar nisu drage? Ispunile su mi cijeli dan. A ja sam mislila da ću dan provesti s mužem i djetetom. I moj muž je to mislio. Pokazalo se da nismo dobro mislili.
Mojoj je curici već dva mjeseca. Još uvijek nas "poviruju".
Dok polako ispred sebe po ulici guram kolica sa svih strana odjekuje (bukvalno odjekuje) pitanje: "Spava li malaaaaaa??!!!!!"
"Na najbolojem putu je" odgovaram prigušenim glasom dok u sebi urlam "ako vi prestanete vikati zaspat će odmah".
Ovdje se uopće čovjek ne mora brinuti da će mu nestati tema za razgovor. Uz kavu svi pričaju u isti glas. U nekoliko navrata sam pokušala razgovarati. To je gotovo nemoguće. Za razgovor u nekom većem društvu prvo moraš biti sposoban jako galamiti. Zatim ti mora biti sasvim svejedno ako te netko u pola riječi prekine. Na kraju moraš biti spreman na to da te baš nitko ne sluša jer su svi drugi glasniji, pa nikako ne uspjevaš doći do izražaja. Tu se vraćamo na teme za razgovor. Možeš dakle imati samo jednu, možda dvije ako se dogodi da u istom društvu dva puta zaredom sjediš kraj iste osobe. Da, bolje je dvije jer uvijek postoji mogućnost da je onaj koji sjedi do tebe možda i čuo koju riječ što ju izgovoriš.
Ovdje svi sve znaju. Ako ne znaju vrlo brzo saznaju. Jednostavno te pitaju. Sve što ih zanima. Što i nije loše. Ako sve želiš podijeliti sa susjedom (neka bude susjed A) koji živi pet kuća dalje i vidio te sa skele dok je žbukao svoju kuću. Ako slučajno nisi spreman odgovarati na pitanja susjeda A, to za tebe vrlo rado učini susjeda B koja živi samo dvije kuće od tebe (pa misli da te iz tog razloga dobro pozna). Onda susjed A zna o tebi i ono što ni sam nisi znao.
Budući da svi sve znaju i svatko svakoga pozna jasno je da svi poznaju i poštara. Poznam ga i ja. Da nebi bilo zabune to ni slučajno nije onaj poštar što zvoni dva puta. Ovaj poštar uopće ne zvoni. On samo otvori vrata i ostavi poštu. Dok nismo kupili sandučić našu je bacao na pločice u hodniku. Valjda mu je tako bilo zgodno jer nije morao silaziti sa malog poštanskog motora.
I nakon 10 mjeseci se još uvijek čudim navikama ljudi ovdje. Ima i krasnih, da se razumijemo. Mislim da je divno kada ti netko od srca poželi dobro jutro, a to ljudi ovdje čine. I kada te pitaju kako si to zaista žele znati, ne prave se pristojni.
S vremenom sam se na neke stvari navikla i postale su mi "normalne", a neke prihvatila kao takve kakve jesu.
Neke nikada neću prihvatiti, no one možda i nemaju previše veze sa sredinom u kojoj živim, već samnom i načinom na koji razmišljam.

- 22:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se